REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4361/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja KE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika odvjetnika Ivana Adžića, te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika GE, dana 30. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju KE iznos od 2.430,64 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,42 EUR od 12. rujna 2006. pa do isplate,

- 0,43 EUR od 10. listopada 2006. pa do isplate,

- 5,00 EUR od 10. studenoga 2008. pa do isplate,

- 10,64 EUR od 13. siječnja 2009. pa do isplate,

- 14,72 EUR od 12. veljače 2009. pa do isplate,

- 19,12 EUR od 10. ožujka 2009. pa do isplate,

- 10,07 EUR od 10. travnja 2009. pa do isplate,

- 11,06 EUR od 12. svibnja 2009. pa do isplate,

- 8,31 EUR od 10. lipnja 2009. pa do isplate,

- 9,00 EUR od 13. srpnja 2009. pa do isplate,

- 5,74 EUR od 14. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 8,67 EUR od 9. rujna 2009. pa do isplate,

- 5,87 EUR od 13. listopada 2009. pa do isplate,

- 8,13 EUR od 13. studenoga 2009. pa do isplate,

- 7,87 EUR od 10. prosinca 2009. pa do isplate,

- 12,91 EUR od 14. siječnja 2010. pa do isplate,

- 16,00 EUR od 12. veljače 2010. pa do isplate,

- 15,53 EUR od 15. ožujka 2010. pa do isplate,

- 19,22 EUR od 14. travnja 2010. pa do isplate,

- 23,51 EUR od 13. svibnja 2010. pa do isplate,

- 27,06 EUR od 14. lipnja 2010. pa do isplate,

- 33,97 EUR od 12. srpnja 2010. pa do isplate,

- 26,35 EUR od 11. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 46,41 EUR od 8. rujna 2010. pa do isplate,

- 37,83 EUR od 7. listopada 2010. pa do isplate,

- 37,87 EUR od 9. studenoga 2010. pa do isplate,

- 46,67 EUR od 8. prosinca 2010. pa do isplate,

- 60,30 EUR od 11. siječnja 2011. pa do isplate,

- 46,02 EUR od 10. veljače 2011. pa do isplate,

- 49,94 EUR od 10. ožujka 2011. pa do isplate,

- 44,93 EUR od 11. travnja 2011. pa do isplate,

- 55,82 EUR od 10. svibnja 2011. pa do isplate,

- 67,67 EUR od 8. lipnja 2011. pa do isplate,

- 75,18 EUR od 12. srpnja 2011. pa do isplate,

- 112,25 EUR od 10. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 71,27 EUR od 12. rujna 2011. pa do isplate,

- 66,19 EUR od 9. listopada 2011. pa do isplate,

- 66,20 EUR od 9. studenoga 2011. pa do isplate,

- 65,63 EUR od 8. prosinca 2011. pa do isplate,

- 72,20 EUR od 10. siječnja 2012. pa do isplate,

- 76,59 EUR od 7. veljače 2012. pa do isplate,

- 76,02 EUR od 7. ožujka 2012. pa do isplate,

- 73,70 EUR od 7. travnja 2012. pa do isplate,

- 74,75 EUR od 9. svibnja 2012. pa do isplate,

- 77,29 EUR od 11. lipnja 2012. pa do isplate,

- 74,31 EUR od 8. srpnja 2012. pa do isplate,

- 75,51 EUR od 7. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 69,78 EUR od 10. rujna 2012. pa do isplate,

- 70,37 EUR od 5. listopada 2012. pa do isplate,

- 74,78 EUR od 9. studenoga 2012. pa do isplate,

- 73,82 EUR od 9. prosinca 2012. pa do isplate,

- 75,67 EUR od 8. siječnja 2013. pa do isplate,

- 70,58 EUR od 8. veljače 2013. pa do isplate,

- 70,37 EUR od 8. ožujka 2013. pa do isplate,

- 75,12 EUR od 8. travnja 2013. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.832,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬‬‬‬‬‬‬‬‬

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 165,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na niže navedene iznose, te se odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika do visine navedenog iznosa od 165,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,46 EUR od 1. svibnja 2006. pa do isplate,

- 0,26 EUR od 1. lipnja 2006. pa do isplate,

- 0,96 EUR od 1. srpnja 2006. pa do isplate,

- 1,24 EUR od 1. kolovoza 2006. pa do isplate,

- 2,33 EUR od 1. studenoga 2006. pa do isplate,

- 1,28 EUR od 1. prosinca 2006. pa do isplate,

- 3,44 EUR od 1. siječnja 2007. pa do isplate,

- 4,87 EUR od 1. veljače 2007. pa do isplate,

- 3,41 EUR od 1. ožujka 2007. pa do isplate,

- 6,37 EUR od 1. travnja 2007. pa do isplate,

- 8,79 EUR od 1. svibnja 2007. pa do isplate,

- 9,21 EUR od 1. lipnja 2007. pa do isplate,

- 10,95 EUR od 1. srpnja 2007. pa do isplate,

- 9,32 EUR od 1. kolovoza 2007. pa do isplate,

- 7,89 EUR od 1. rujna 2007. pa do isplate,

- 11,48 EUR od 1. listopada 2007. pa do isplate,

- 10,44 EUR od 1. studenoga 2007. pa do isplate,

- 10,34 EUR od 1. prosinca 2007. pa do isplate,

- 6,64 EUR od 1. siječnja 2008. pa do isplate,

- 5,09 EUR od 1. veljače 2008. pa do isplate,

- 0,80 EUR od 1. ožujka 2008. pa do isplate,

- 3,23 EUR od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- 7,47 EUR od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- 6,78 EUR od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- 7,06 EUR od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- 10,63 EUR od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 9,15 EUR od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- 2,11 EUR od 1. listopada 2008. pa do isplate,

- 3,51 EUR od 1.prosinca 2008. pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 29. svibnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom 30. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za osobne potrebe, broj kreditne partije: 7103082753, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 24.782,88 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nadalje je naveo da je odredbi čl. 6. Ugovora određeno da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 337,82 CFH obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Isto tako tužitelj je naveo da je na dan puštanja kredita u otplatu (31. ožujka 2006.) srednji tečaj Hrvatske narodne banke u odnosu na CHF bio 4,648695, ali da je tečaj CFH u odnosu na kunu brzo porastao, te je bio konstantno povećan u odnosu na početno stanje sve do otplate kredita. Tužitelj je još naveo da su navedeni Ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i to kao jača ugovorna strana, a u kojem položaju se nalazio zbog okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo, pa je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora. U tužbi je tužitelj isto tako naveo da je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih uz valutu EUR te da je kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također je naveo da ga tuženik nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja i na faktore koji utječu na kretanje tečajeva te da ga je propustio obavijestiti o riziku promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR.

2. Tužitelj se u tužbi, također, pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kojom pravomoćno utvrđeno da su u odnosu na tuženika bile nepoštene odnosno ništetne i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. Stoga se tužitelj u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz navedenih presuda, te na odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude i relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju. Isto tako tužitelj je naveo da je radi nepoštenih, odnosno ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli preplatio iznos od ukupno 2.542,31 EUR (19.155,00 kn). Nadalje je istaknuo da su i u odnosu na valutnu klauzulu u CHF sudovi u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje su potrošačima nametnute jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje je naveo da je utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, ali da iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik (pa i ovdje tuženik) prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je nastavno naveo da ga je tuženik tijekom pregovaranja o sklapanju Ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta, dok ga je propustio informirati o tome da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za njega kao davatelja kredita, a nikako ne za tužitelja kao korisnika kredita. Isto tako tužitelj je naveo da nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten, te da niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Tužitelj je zaključno naveo da prednik tuženika nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te da je značajna neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužitelja.

3. Stoga je tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi od tuženika potraživao isplatu iznosa od 2.542,31 EUR (19.155,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Tužitelj je, nakon provedenog vještačenja, u podnesku od 21. travnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev te istim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.430,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, a kako je to navedeno u t. I. izreke ove presude, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

5. Prije svega valja reći da je tužitelj u podnesku od 21. travnja 2025., smanjio tužbeni zahtjev, čemu se tuženik nije protivio, a što se u smislu odredbe čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) ne smatra preinakom tužbe.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbeni zahtjev. Nadalje je naveo da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, dok zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Također je istaknuo i prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. Smatra da su postupci koje potrošači osobno pokrenu postupci radi o naknadi štete, pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je naveo da je tužba podnesena 31. svibnja 2023., te da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, uz napomenu da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 31. svibnja 2018. bi nastupila zastara. Tuženik je još naveo da su presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepravilne i nezakonite, te da to potvrđuju odluke Suda Europske unije u predmetima poslovni broj C-81/19 i C-243/20 iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima.

7. Tuženik je u odgovoru na tužbu u odnosu na valutnu klauzulu izraženu u CHF naveo da su tužitelju bile dostupne sve informacije za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Dodao je da je tužitelja informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina, te da je u Ugovoru o kreditu jasno navedeno da će se povrat obveza obračunavati po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Isto tako je naveo da su tužitelju prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz Ugovora proizlaze te da je tužitelj svojim potpisom potvrdio da ga je tuženik informirao o svim posljedicama i rizicima tečaja. Tuženik je još naveo da je svim njegovim zaposlenicima bio dostavljen izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. u kojem je sadržana uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora s valutnom klauzulom pri čemu je naglašeno da je bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Nadalje, tuženik je istaknuo da je tužitelj bio svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za švicarski franak. Napomenuo je da podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik iz razloga što valute ovise o kretanjima u svjetskoj ekonomiji, te da je to tužitelju kao prosječnom potrošaču bilo jasno. Osim toga, tuženik je dodao da donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, te da se takva odluka ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti, a koje obavijesti je banka stavila na raspolaganje svakom klijentu, pa tako i tužitelju. Tuženik je još istaknuo i da su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja pri čemu je napomenuo da se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Isto tako je naveo da se tužitelj već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute u odnosu na bilo koju stranu valutu i da je toga svjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primio prilikom sklapanja Ugovora. Stoga tuženik smatra da je tužitelju trebalo biti jasno da sklapa Ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će Ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita, kao i da se ekonomske i druge prilike u društvu mijenjaju, pa tako i tečaj valuta. Tuženik je zaključno naveo da odredba Ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da se zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer ne predstavlja nerazumljivu odredbu, odnosno smatra da je ista odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, pri čemu tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Konačno, tuženik je osporio i tijek zatraženih kamata. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

8. Tuženik je u podnesku od 12. rujna 2024. u slučaju da sud utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine, istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) u iznosu od 163,79 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, a kako je to navedeno u t. VI. navedenog podneska, te je predložio da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik je, nadalje, nakon provedenog financijskog vještačenja, u podnesku od 5. svibnja 2025. specificirao istaknuti prigovor radi prebijanja, odnosno istaknuo je prigovor radi prebijanja svoje tražbine svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 165,51 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, a kako je to navedeno u t. III. izreke ove presude. Isto tako tuženik je u navedenom podnesku predložio da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

9. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206414098/06, broj kreditne partije 7103082753 od 30. ožujka 2006. (str. 7-10 spisa), presliku efektivne kamatne stope (str. 11-14 spisa), presliku pregleda promjena kamatnih stopa (str. 15 spisa), presliku prometa po kreditu (str. 16- 22 i 62-68 spisa), presliku izvoda iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. (str. 45 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz Darfin d.o.o. (str. 247-254 spisa), saslušan je tužitelj (str. 288-289 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

10. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 13. studenoga 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

11. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i sve dokaze zajedno, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, a prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika neosnovanim.

12. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206414098/06, broj kreditne partije 7103082753 od 30. ožujka 2006. (str. 7-10 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj, kao korisnik kredita, isti sklopio s tuženikom, kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit za kupnju motornog vozila pod nazivom Nissan Financiranje u iznosu od 24.782,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 3,99% godišnje (čl. 2. Ugovora o kreditu). Također je nesporno da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca (čl. 3. Ugovora o kreditu.), te da je kao namjena kredita ugovorena kupnju vozila marke Nissan Almera, godine proizvodnje 2005. (čl. 5. Ugovora o kreditu). Isto tako nije sporno da su stranke ugovorile da korisnik kredita kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 337,82 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (čl. 6. Ugovora o kreditu). Tuženik, također, ne osporava da je tijekom otplate kredita došlo do promjene u tečaju za CHF.

13. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana u CHF, te je stoga sporna kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva, a sporno je i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, kao i osnovanost tuženikovog prigovora radi prebijanja.

14. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je u bitnome iskazao da je 2006. zaključio predmetni Ugovor o kreditu s tuženikom te je tim kreditom kupio automobil Nissan Almera. Navedeni automobil je koristio najviše za osobne svrhe, ali je povremeno s njim honorarno za HRT obavljao posao kontrole pretplate, odnosno vozio se svojim automobilom do pretplatnika. Predmetni Ugovor je zaključio uz valutnu klauzulu u CHF iz razloga što mu je banka ponudila samo takav Ugovor o kreditu, iako je on tražio i kredit u kunama, međutim, rekli su mu da s autokućom imaju samo ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF. Predmetni Ugovor o kreditu je otplaćivao osobno te ga je otplatio u ugovorenom roku. Oko ugovora se raspitivao u banci tuženika te mu zaposlenik banke tom prilikom nije ništa govorio vezano za valutu CHF, niti ga je upozorio na rizike podizanja kredita u valuti CHF, odnosno nije ga upozorio niti da može doći do naglog povećanja tečaja te valute. Ugovor o kreditu je pročitao i onoliko koliko ga je shvatio nije našao da bi bilo što u tom trenutku bilo sporno. Ugovor je ovjerio i kod javnog bilježnika, te mu javni bilježnik, također, nije ništa govorio o odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Ne sjeća se točno koliko su rate rasle, ali zna da su rasle, te mu je tada to bilo čudno. Međutim, nije išao u banku jer je smatrao da je takav Ugovor o kreditu. Naveo je i da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio zaposlen u Plivi. Automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita je prodao prije neke 3 godine, odnosno nakon što je kredit već otplaćen. Na mjestu kontrolora pretplatnika HRT-a je honorarno radio negdje od poslije rata te je to prestao raditi prije nekih 12 godina. S HRT-om je imao zaključen ugovor o djelu, a kao kontrolor HRT-a je radio 5-8 puta mjesečno i za to je koristio automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita. Konačno je naveo da nije nikada bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva.

15. Sud je kao životan, logičan i uvjerljiv prihvatio iskaz tužitelja u bitnim dijelovima u kojima je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

16. Slijedom navedenog valja reći da je tužitelj zaključujući predmetni Ugovor o kreditu imao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji vozila Nissan Almera dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je isto vozilo koristio za osobne svrhe. Pritom valja reći da činjenica što se tužitelj s tim vozilom prevozio do klijenata HRT-a, s kojim je imao sklopljen ugovor o djelu za mjesto kontrolora, ne utječe na njegovo svojstvo potrošača u konkretnom pravnom poslu.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZPP-a, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se one odnose na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu, neovisno o tome što je kredit odobren za kupnju vozila i što je otplaćen.

18. Nadalje, valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz gore navedenih presuda.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

20. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U odredbi čl. 272. ZOO-a, je određeno da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a, je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

21. U odredbi čl. 4. ZOO-a propisano je kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj, kao potrošač, u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem u smislu odredbe čl. 3. t. 2. ZZP-a, zaključio predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, a kojim je ugovoren kredit iznosu od 24.782,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nadalje, iz izvedenih dokaza je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao, a kako to proizlazi i iz niže navedenog financijskog vještačenja. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile dovoljno jasne i transparentne. S tim u vezi valja reći da je tuženik bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na mogućnost kretanja tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, odnosno omogućiti mu da takvim odredbama prigovori, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredaba imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

23. Isto tako valja reći da iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. S obzirom na navedeno tuženik se neosnovano poziva na presudu Suda Europske unije C-81/19 i C-243/20, pri čemu valja dodati i da se iste presude odnose na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju.

24. Slijedom navedenog utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu kojem je ugovorena glavnica i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF.

25. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

26. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

27. Radi utvrđivanja visine potraživanja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec., iz Darfin d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da su tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, 30. ožujka 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 3206414098/06, kreditna partija 7103082753, na iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.782,88 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nadalje je naveo da je u odredbi čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva i koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 3,99% godišnje, te da ugovoreni rok otplate iznosi 84 mjeseca. Isto tako vještak je naveo da je u odredbi čl. 7. Ugovora ugovoreno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 337,82 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Vještak je, također, naveo da sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 29.222,49 CHF od čega je otplata glavnice 24.782,88 CHF i kamata 4.439,61 CHF. Kredit je isplaćen 31. ožujka 2006., te je srednji tečaj Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita iznosio 1 CHF= 4,648695 kn. Ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 17.066,68, odnosno protuvrijednost u EUR po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 2.265,13 EUR. Slijedom navedenog, vještak je mišljenja da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 18.313,74 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.430,64 EUR. Vještak je isto tako mišljenja da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -1.247,06 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -165,51 EUR.

28. Sud je u prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića, dipl. oec., jer je isti stručan, jasan i argumentiran. Pritom je sud uzeo u obzir da stranke na navedeni nalaz i mišljenje u pogledu matematičkog izračuna nisu imale primjedbi, niti su u tom pravcu isticale daljnje dokazne prijedloge, već su na ročištu održanom 13. studenoga 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih a neprovedenih dokaza i preložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

29. Dakle, na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF preplatio iznos od 2.430,64 EUR, te je stoga tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznosi. Imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tako tužitelj, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, ima pravo na zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, a sukladno tabelarnom prikazu iz t. 1. zaključka nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića, dipl. oec. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

30. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za navedeno potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012. kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018., a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela teći ispočetka u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja su dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. svibnja 2023., to je razvidno da za potraživanje tužitelja nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbi čl. 225. ZOO-a, koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove.

31. Isto tako valja reći da je neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja jer ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je u tužitelj manje platio ukupan iznos od 165,51 EUR (pojedinačni iznosi i dospijeće istih je utvrđeno u tabelarnom prikazu iz t. 2. zaključka nalaza i mišljenja vještaka). Ovo stoga što manje plaćeni anuiteti proizlaze iz negativne tečajne razlike CHF, te plaćanjem takvih anuiteta tužitelj nije ništa primio. Stoga ne postoji obveza tužitelja na vraćanje navedenoga iznosa, niti postoji tražbina tuženika po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli. Osim toga valja reći da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je zadnji manje uplaćeni iznos uplaćen 15. prosinca 2008., dok je u konkretnom slučaju tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u podnesku od 12. rujna 2024. pa je u tom dijelu, sve da se i uzmu u obzir istaknuti navodi tuženika, njegovo eventualno potraživanje zastarjelo jer je prigovor radi prebijanja podnesen izvan petogodišnjeg roka zastarijevanja iz odredbe čl. 225. ZOO-a (tako i Županijski sud u Puli - Pola u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1614/2024-2 i Gž-1615/2024-2 od 10. prosinca 2024.), a imajući u vidu da se u odnosu na tuženika ne primjenjuje prekid zastare uslijed podnošenja kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, iz razloga što tuženik nije potrošač Osim toga valja napomenuti i da se u konkretnom slučaju radi o procesnom prigovoru radi prebijanja, pa stoga nema mjesta eventualnoj primjeni pravila iz odredbe čl. 198. ZOO- a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x 966/2015 od 23. rujna 2020. u sličnoj pravnoj situaciji). Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude.

32. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

33. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.562,50 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe od 29. svibnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 19. prosinca 2023., 17. rujna 2024. i 21. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaki (100 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanje podneska od 8. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), zastupanje na ročištima 20. studenoga 2024. i 13. studenoga 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u iznosu od 312,50 EUR. Isto tako tužitelju je dosuđen trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 270,00 EUR. Stoga je tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‬1.832,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, odnosno od 30. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‬

34. Međutim, tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

35. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

Zagreb, 30. prosinca 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po odvj. Ivanu Adžiću

2. Tuženiku po odvj. Kruni Kneževiću