Poslovni broj: P-5472/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Matko Novinc odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupan po punomoćniku Dora Ružičić Dražić odvjetnica iz Maržić i partneri Odvjetničko društvo d.o.o. Zagreb, Palmotićeva ulica br. 50, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. prosinca 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Matko Novinc odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika Petara Barbira odvjetnika, dana 30. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržane u članku 12.3. Ugovora o kreditu br. 9012350048 od dana 20.03.2007.g. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.204,65 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2025. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 22.05.2023. godine navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9012350048 od dana 20.03.2007.g. na iznos od 77.460,00 CHF. Navedeni kredit isplaćen je tužitelju dana 20.03.2007. godine. Ugovor o kreditu je sklopljen za kupnju stana za osobne potrebe tužitelja kao potrošača. Člankom 1. Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 77.460,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 417,46 CHF prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. U trenutku isplate (20.03.2007.g.) kredita tečaj CHF po srednjem tečaju tuženika u odnosu na Kunu iznosio je 4,565898 Kn za 1 CHF. Tuženik je člankom 12.3. ugovora odredio tužitelju obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva- 0,50 % od iznosa kredita, koju je tuženik samoinicijativno odbio tužitelju od iznosa kredita i to prije isplate kredita.

2. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja.

3. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

4. Nastavno, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a.

5. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke, a sve i troškovi poslovanja banke obračunati u efektivnoj kamatnoj stopi koju je tuženik odredio ugovorom.

6. Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 12.3. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Tužitelj ističe da ništetnost spornih odredaba članka 12.3. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra NEPOŠTENOM, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

7. Također tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 12.3. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tužitelj ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te tužitelj nikako nije mogao utjecati na njihov sadržaj. Navedeno se ima analogno primijeniti i na ugovornu odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. Tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe kako se protivi navodima tužbe i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti te predlaže tužbu odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, sve iz razloga kako slijedi. Tuženik navodi da tužitelj podnosi deklaratornu tužbu bez da dokazuje pravni interes kako to propisuje čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj u ovom postupku podnosi isključivo deklaratornu tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, iako je u odnosu na eventualni restitucijski zahtjev vezan za traženo utvrđenje nastupila zastara. Sukladno članku 187. stavku 1. ZPP-a, tužbu na utvrđenje dopušteno je podnositi samo ako tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje određenog prava ili pravnog odnosa. U konkretnom slučaju konkretan interes tužitelja ne postoji. Naime, čak i u slučaju da sud utvrdi ništetnost sporne odredbe, tužitelj od takve presude ne bi imao nikakve praktične i efektivne koristi, budući da ne može ostvariti restitucijski zahtjev zbog proteka zastarnog roka. Presuda na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, a kako to tužitelj svojom tužbom traži, imala bi isključivo deklaratorni karakter, bez ikakvog učinka na njegov imovinskopravni položaj. Time se deklaratorne tužbe zloupotrebljava te se sud nepotrebno opterećuje zahtjevom koji ne može proizvesti nikakve pravne posljedice u korist tužitelja. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan. Tužitelj ne ističe kondemnatorni restitucijski zahtjev, obzirom je u odnosu na sve eventualne zahtjeve tužitelja u vezi sa ugovorom odnosno odredbama koje navodi u tužbi nastupila zastara, a deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom ostvaruje konkretan interes i subjektivno pravo, kako to određuje ZPP u čl. 187. st. 2.

9. Tuženik dalje tvrdi da su svi eventualni zahtjevi i tražbine tužitelja temeljem sporne odredbe Ugovora zastarjeli. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj: 9012350048 dana 20.3.2007. za iznos od 77.460,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita nepoštena odnosno ništetna, te traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe cit. Ugovora. Kako je tužba podnesena dana 22.8.2025. godine, a na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), isto u konkretnom slučaju znači da je za sva eventualna potraživanja tužitelja nastala prije 22.8.2020. godine nastupila zastara. Primjenjujući opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, sukladno čl. 215. ZOO-a taj rok počinje teći od trenutka kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno, u konkretnom slučaju kada je tužitelj mogao imati saznanja o eventualnoj ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, a time i mogućnosti ostvarivanja povrata. Dakle, čak i u slučaju kada bi bio utemeljen stav tužitelja da bi odredbe ugovora o kreditu u pogledu naknade za obradu kredita bile ništetne, a čemu se tuženik izričito protivi, tužitelj je već u trenutku sklapanja ugovora bio upoznat s predmetnom ugovornom odredbom, koja je bila jasno istaknuta i nedvojbeno određivala obvezu plaćanja predmetnih troškova odnosno naknade, a takva je ulazna naknada i naplaćena. Stoga je jasno, a obzirom je Ugovor o kreditu zaključen 2007. godine te iznos ulazne naknade naplaćen 2007. godine, pa je istekao opći zastarni roka od pet godina. Kako tužitelj traži utvrđenje ništetnosti, a u odnosu na svaki eventualni restitucijski zahtjev nastupila zastara, to je tužba tužitelja bez ikakvog učinka na tužiteljev imovinskopravni položaj. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu C-561/21 odlučivao je o pitanju početka tijeka zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve potrošača plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi. U predmetnoj odluci Suda EU (C-561/21) zauzet je stav prema kojem se ne protivi pravu EU da pružatelj usluga (trgovac, tj. kreditna institucija u ovom slučaju) ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovora (ili pojedine ugovorne odredbe) i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost. Stoga, osim što treba uzeti u obzir da objektivan rok od pet godina od dana kada je ugovoreno i izvršeno plaćanje sporne naknade predstavlja razuman period u kojemu je tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti predmetnih odredbi, tuženik tvrdi da je tužitelj znao ili barem razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne odredbe o naknadi i to u trenutku koji se dogodio ranije od petogodišnjeg razdoblja prije dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Naime, tužitelj je već ranije, prethodno ovoj deklaratornoj tužbi, pokrenula tužbu protiv tuženika dakle, već se sudilo o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 9012350048 dana 20.3.2007.!), kojom se pozivao na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS RH) broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. Stoga je nesporno da je tužitelj znao odnosno razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne odredbe o naknadi i to prema praksi prema kojoj se utvrđuje nastupanje zastare u odnosu na presudu VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. Odnosno, ako se nastupanje zastare vezano za učinke pravomoćne presude VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. veže u odnosu na datum 14. lipnja 2023., tada se najkasnije taj datum 14. lipnja 2023. mora uzeti i kao mjerodavan datum za nastupanje zastare svih drugih (eventualno) ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od 20.3.2007. Ovo pogotovo stoga što su razlozi ništetnosti koje ističe i na koje se poziva tužitelj u odnosu na sve odredbe navedenog ugovora o kreditu iste. Dakle, ako ne iz drugih razloga, tuženik smatra da je tužitelj znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne odredbe o naknadi znatno ranije te da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena izvan petogodišnjeg zastarnog roka koji je istekao najkasnije 14. lipnja 2023. Navedeno je sukladno uspostavljenom kriteriju iz odluke Suda EU C-561/21 koja odluka potvrđuje dopuštenost vremenskog ograničenja isticanja restitucijskih zahtjeva zastarom, pri čemu uspostavlja standard prema kojem je za početak tijeka zastare odlučan trenutak kada je potrošač razumno mogao znati za eventualne okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovora, a ne traži da isto bude uvjetovano tek pojedinačnom pravomoćnom odlukom. Prihvaćanjem teze da bi zastara restitucijskog zahtjeva za povrat onog što je plaćeno na temelju ništetne odredbe počela teći tek od pravomoćnosti odluke kojom se ništetnost pojedinačno utvrđuje, a za što nema baš nikakvog utemeljenja u zakonskom propisu, praktično se prihvaća rješenje kako zastara takvih restitucijskog zahtjeva nikada niti ne nastupa. Naime, obzirom na vremenski neograničeno pravo na isticanje ništetnosti, prihvaćanjem gore opisane teze otvara se put pojedincima da i nakon više desetljeća pokreću postupke utvrđenja ništetnosti, i to moguće i parcijalno jedne po jedne odredbe određenog pravnog posla, a što dovodi do potpune negacije instituta zastare te se time narušava načelo pravne sigurnosti, koje načelo zastara, među inim, upravo i štiti. Iz odluke Suda EU u predmetu C-561/21 kojom se dopušta primjena nacionalnih rokova zastare pritom postavljajući standard trenutka saznanja za okolnosti koje dovode do ništetnosti, kao početak tijeka zastarnog roka, jasno proizlazi svrha i intencija koja se očituje u održanju pravne sigurnosti, osiguranju ravnoteže interesa stranaka i stabilnosti pravnih odnosa. Stoga je jasan stav suda EU da se restitucijski zahtjevi moraju ostvarivati u razumnom roku, a ne u beskonačnost.

10. Glede procesnih i materijalnih pretpostavki vezanih za ovlast tužitelja na vođenje gornjeg postupka tuženik ističe sljedeće prigovore: tužitelj nije dokazao status potrošača, tužitelj ne navodi određeno u čemu bi se sastojala nepoštenost odnosno ništetnost sporne odredbe, niti navodi konkretne dokaze. Pored gornjih navoda o zastari pod t. IV. te istaknutih prigovora pod t. II. i V. odgovora na tužbu, tuženik ističe i kako navodi tužitelja o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu naknade za obradu kredita nisu osnovani. Sporna odredba Ugovora o kreditu u pogledu tzv. ulaznih naknada nije nepošteno ugovorena niti posljedično ništetna, sve iz sljedećih razloga: a) Ugovaranje ovdje sporne naknade nije protivno propisima. Temeljem ranije važećeg čl. 173. st. 1. Zakona o bankama (NN 84/02 – na snazi do 2009.), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zakonito su zaračunavane jednokratne naknade, uključivo i naknadu za obradu kredita1. I Zakon o kreditnim institucijama, kao sljednik ranijeg Zakona o bankama, dopuštao je ugovaranje predmetnih naknada. Ministarstvo financija RH donijelo je Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14), kojim se detaljnije razrađuju vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača pa tako, u čl. 3. cit. Pravilnika, i naknade za obradu kreditnog zahtjeva, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu itd., dok se u st. 2. uređuje ovlast vjerovnika na naplatu i drugih naknada pod uvjetom da je ista bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora. Obzirom je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupao u skladu s tada važećim propisima i regulatornim okvirom, to je više no značajan pokazatelj da je djelovao u dobroj vjeri u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Naime, kriterij dobre vjere ocjenjuju se i kroz usklađenost s pozitivnim pravom. Korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a, slijedom čega nije razumno zaključiti da bi tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. b) Sporna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) kao ključni preduvjet razmatranja eventualne nepoštenosti ugovorne odredbe propisano je da sama ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ulazna naknada koja je ugovorena između tužitelja i tuženika 2007. godine, nipošto nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naknada je jasno i nedvosmisleno ugovorena, njezin iznos i svrha unaprijed su bili poznati tužitelju te je bila ugovorena i naplaćena razmjerno tada pružanim uslugama tužitelju. Tuženik ukazuje i na odluku Suda EU od 3. listopada 2019., Gyula Kiss i CIB Bank, C-621/17, kojoj točka 2. izreke glasi: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba kao što je ona u glavnom postupku u vezi s naknadama za upravljanje ugovorom o zajmu, kada se ne može nedvosmisleno odrediti koje su specifične usluge koji se daje u zamjenu za te naknade, u načelu ne uzrokuje, suprotno zahtjevu dobre vjere, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana koje proizlaze iz ugovora na štetu potrošača.“ Nadalje, cit. Presudom Suda EU zauzet je stav da čl.4.st.2 i čl.5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojim se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Dakle, odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, kao što je to slučaj s predmetnim Ugovorom o kreditu, ali tuženik, kao kreditna institucija, ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu, a krajnja svrha naknade tužitelju je nesporno poznata, što nedvojbeno proizlazi već iz samog naziva naknade. Ujedno, iznos koji je određen u postotku od iznosa kredita kao u konkretnom slučaju (0,5 % uz maksimalno ograničenje od 7.000,00 HRK, pri čemu je naplaćena naknada bitno manja od predviđenog maksimuma) zasigurno ne predstavlja obvezu koja je tužitelju uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje ulazne naknade u postotku od iznosa uplate ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, već se temelji na načelu razmjernosti. Model razmjernosti je u potpunosti u skladu s pravnim standardima i nije uobičajen samo u praksi financijskih institucija, nego ga primjenjuje i sama država u odnosima prema građanima. Čak i području stambenog pitanja građana, primjerice kod izdavanja građevinske dozvole, upravna pristojba koja se naplaćuje građanima, računa se razmjerno određenim kriterijima kao primjerice veličina objekta ili od procijenjenih troškova građenja, a time se pokriva troškove administrativnog postupanja tijela kao što su zaprimanje zahtjeva, vođenje postupka, izdavanje rješenja. Navedeno je i logično obzirom stvarni troškovi pružanja usluge niti ne moraju biti obračunati u apsolutno točnom iznosu, obzirom je praktično nemoguće svaku administrativnu ili operativnu radnju precizno razlomiti na pojedinog potrošača. U prilog navedenom govore i odluke ŽS ZG posl.br. Gž-2101/2022-4 od 11.10.2022.g., ŽS ST, br. Gž-279/2023 od 8.3.2023.g., ŽS ST br. Gž-230/2023 od 9.02.2023.g. c) Prilikom provođenja testa nepoštenosti, nužno je uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

12. Sud EU u presudi broj C-621/17 od 3.10.2019.g. je zauzeo stav da spomenuti zahtjev transparentnosti valja razumjeti tako da nalaže obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da on može, na temelju točnih i razumljivih kriterija, procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Iz sadržaja sporne odredbe i njenog naziva nedvojbeno je jasno kako je ista jasno i nedvosmisleno ugovorena, njezin iznos i svrha unaprijed su bili poznati tužitelju te je bila ugovorena i naplaćena razmjerno tada pružanim uslugama tužitelju. Obzirom na sadržaj odredbe tužitelj je jednostavnim matematičkim izračunom mogao predvidjeti iznos naknade koji se potpisivanjem ugovora obvezao platiti banci prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, jasno je da je mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze čime je udovoljeno zahtjevu transparentnosti. Nisu postojale nikakve otegotne okolnosti koje bi ograničavale tužitelja u razumijevanju ili prihvaćanju predmetne odredbe: ugovor nije bio sklopljen u žurnosti, naknada nije bila skrivena u općim uvjetima niti je predstavljala neočekivani trošak. Stoga nije moguće zaključiti da je odredba ugovora dovela do neravnoteže na štetu potrošača, već naprotiv – ona je bila transparentna i u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je pri sklapanju ugovora 2007. bio upoznat sa svim aspektima naknade za obradu kredita. Potrošačima su bile dostupne različite opcije kreditnih proizvoda s različitim visinama naknada pa ne može biti riječi o unaprijed nametnutoj odredbi bez mogućnosti izbora, već o komercijalnom uvjetu o kojem se u okviru ugovaranja pregovaralo. Tuženik tvrdi da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, no zbog proteka vremena od gotovo 20 godina i obujma poslovanja jedne od pet vodećih banaka u RH, praktično je nemoguće dokazivanje okolnosti svakog pojedinog poslovnog i ugovornog odnosa konkretnim dokazima o tijeku tih pregovora.

13. Slijedom svega prethodno navedenog razvidno je kako tužitelj nema konkretan pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe to se predlaže tužbu tužitelja odbaciti, a podredno kako tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove

14. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu (list 7-12 spisa), financijsku dokumentaciju (list 13-26 spisa) te iskaz tužitelja osobno dana na ročištu koje je održano dana 23. prosinca 2025. godine (list 59-61 spisa).

15. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

16. sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 9012350048 te je utvrdio da su tužitelj kao korisnik te tuženik kao banka i kreditor isti sklopili dana 20.03.2007. godine na iznos od 77.460,00 CHF. Navedeni kredit isplaćen je tužitelju dana 20.03.2007. godine. Ugovor o kreditu je sklopljen za kupnju stana. Člankom 1. Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 77.460,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u roku od 300 mjeseci. Redovan kamata je iznosila 4,20 %.. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 417,46 CHF prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Tuženik je člankom 12.3. ugovora odredio tužitelju obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, najviše 7.000,00 kuna.

17. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 23. prosinca 2025. godine tužitelj FR je izjavila da je banku tuženika odabrala jer je preko nje primala plaću i imala sam u nju povjerenja. Stan je uzela isključivo za stanovanje svoje obitelji. U međuvremenu je zbog povišenja rate koju više nije mogla plaćati morala prodati stan i preseliti se u stan svekrve. Nema nikakvih stručnih znanja iz područja ekonomije i bankarstva. Ona je osobno otplaćivala kredit putem administrativne zabrane na plaći. Ona je u trenutku sklapanja ugovora bila u drugom stanju te je otišla kod svoje bankarice u koju je imala povjerenja i potpisala sam ono što je ona rekla. Banka je napisala cijeli ugovor, a njoj nitko ništa nije objašnjavao ili govorio vezano uz naknadu, njenu visinu i svrhu. Zapravo pregovora o ugovoru nije ni bilo, već joj je bankarica rekla da je to najbolji ugovor za nju, a joj je povjerovala i potpisala ugovor. Ona je bila kod javnog bilježnika i tamo joj isto nitko nije ništa govorio o naknadi, već je bilo samo govora o hipoteci na stan. Ona nema stručnih znanja iz područja ekonomije i bankarstva. Pročitala je ugovor na brzinu, jer je imala povjerenja u banku. Na poseban upit pun. tuženika da li je imala mogućnost postavljati pitanja o pojedinim odredbama ugovora prilikom sklapanja istog tužiteljica odgovara da je njoj službenica u banci rekla da je to najpovoljnije za nju te da joj je ona povjerovala jer je već 11 godina bila klijent banke i da zato nije postavljala daljnja pitanja. Vidjela je otplatnu tablicu sa iznosima. U početku nije primijetila da joj je naplaćena naknada, a tek kada se zahuktala priča sa francima, pogledala je papire i vidjela je da je ista naplaćena. Dodaje da vodi spor radi preplate po valuti po istom ugovoru.

18. Iz svega naprijed navedenog sud je utvrdio da je predmetni kredit tužitelj realizirao kod tuženika s namjerom kupnje stana za osobne potrebe stanovanja sebe i svoje obitelji, te da stoga isti kredit ima sva obilježja potrošačkog kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik nije tužitelja obavijestio o navedenoj naknadi kao niti o svrsi ugovaranja iste i što će tom naknadom biti podmireno. Isto tako je sud utvrdio da je ista naknada bila jednostrano unesena od strane tuženika u Ugovor te da se o njoj nije niti pregovaralo. Ovdje sud posebno naglašava da je teret dokaza o tome da se o navedenoj ugovornoj odredbi vezano uz naknadu pregovarala na strani tuženika sukladno odredbi čl. 96 st. 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75//09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje ZZP/07) te da tuženik u tom smislu nije ponudio nikakav dokaz.

19. Zatim, a vezano uz prigovor nepostojanja pravnog interesa za ovakav tužbeni zahtjev tužitelja ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe sukladno čl. 187 st. 2 ZPP. Naime, tužitelj u tužbi navodi da mu je sporna naknada naplaćena i da mu je tuženik dužan tu naknadu vratiti obzirom da je riječ o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postoje valjan niti kad uzrok sklapanja ništetnosti naknadno nestane sukladno čl. 326 st. 1 ZOO, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326 st., 2 ZOO (da je zabrana manjeg značenja i da je ugovor u cijelosti ispunjen), a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Stoga, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe kakao bi na temelju toga ostvarivao eventualno pravo na restituciju koje smatra da mu pripada na temelju ništetne ugovorne odredbe.

20. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita iz čl. 12.3. Ugovora sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

21. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 12.3. Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

22. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

23. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

24. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

25. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je sud usvojio taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

26. Vezano uz odlučivanje o prigovoru zastare, sud je imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

27. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH.

28. Nadalje, obzirom da se u ovoj pravnoj stvari tužbenim zahtjevom ne traži isplata već samo utvrđenje da je određena ugovorna odredba ništetna, valja primijeniti i odredbu čl. 328 ZOO-a koja određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Dakle, u ovom slučaju tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

29. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena obzirom da sud smatra da je VPS realno određen.

30. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i dr.). Sud nije prihvatio prigovor tuženika vezano uz istaknutu vrijednost predmeta spora te smatra da je ista valjano određena.

31. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 22.08.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 14.10.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 8/19, trošak pristupa na ročišta 23.10.2025. i 23.12.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak pristupa na ročište za objavu presude sa 100,00 EUR (tbr. 9/3) što daje iznos od 900,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti pripadajući PDV u iznosu od 335,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR te na presudu od 53,10 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.204,65 EUR te je taj trošak dosuđen tužitelju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.

32. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 30. prosinca 2025. godine pa do isplate.

33. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 30. prosinca 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.