- 1 -              Rev 403/2023-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 403/2023-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice J. V. OIB ... i 2. tužitelja I. V. OIB ..., oboje iz Š., koje zastupa punomoćnik A. Š., odvjetnik u V. G., protiv 1. tuženice M. P. OIB ... i 2. tuženika J. P. OIB ... oboje iz D. Š., koje zastupa punomoćnica N. M.-B., odvjetnica u Z., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-279/2019-2 od 16. siječnja 2020. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-504/17-10 od 22. ožujka 2018., u sjednici održanoj 25. listopada 2023.

 

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Odbija se revizija tužitelja.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-504/17-10 od 22. ožujka 2018., suđeno je:

 

„I. Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 26. listopada 1994. i Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28. listopada 1994., koji je sklopljen između I. M. i L. M., oboje iz ..., kao primatelja uzdržavanja te M. P. i J. P., oboje iz ..., kao davatelja uzdržavanja, a koji su ovjereni 28. listopada 1994. od strane Općinskog suda u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem R2-185/94.

 

II. Određuje se na osnovi ove presude uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 26. listopada 1994. i Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28. listopada 1994.,  ovjerenih 28. listopada 1994. od strane Općinskog suda u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem R2-185/94., na nekretninama upisanim u zk.ul. br. 383 k.o. Č., oznake kčbr. 101/1 livada V. od 1 j i 1032 čhv i zk.ul. br. 78 k.o. Š., oznake kčbr. 196/3 kuća broj 28 s dvorištem u D. od 136 čhv, kčbr. 196/2 vrt kod kuće u D. od 263 čhv, kčbr. 201/2 oranica Š. u G. od 293 čhv i kčbr. 168/6 livada prekop u G. od 377 čhv, te zk.ul. br. 899 k.o. Š., oznake kčbr. 191/3 livada kod kuće u D. od 180 čhv, kčbr. 194/2 kuća s dvorištem u D. od 199 čhv, kčbr. 196/1 vrt kod kuće u D. od 196 čhv, kčbr. 201/4 oranica Š. u G. od 370 čhv, kčbr. 311/3 oranica u P. od 1027 čhv i kčbr. 313/4 oranica u P. od 195 čhv, otpisane iz zk.ul. br. 16 k.o. Š., brisanjem upisa prava vlasništva u korist 2. tuženika J. P., ..., OIB: ... i 1. tuženice M. P., ..., OIB: ..., tako da se na istim nekretninama upiše pravo vlasništva u korist I. M. (J.), ....

 

III. Nalaže se tuženicima J. P. iz ..., OIB: ... i M. P., ..., OIB: ..., predati u posjed tužiteljima J. V., ..., OIB: ... i I. V., ..., OIB: ..., nekretnine upisane u zk.ul. br. 383 k.o. Č., oznake kčbr. 101/1 livada V. od 1 j i 1032 čhv i zk.ul. br. 78 k.o. Š., oznake kčbr. 196/3 kuća broj 28 s dvorištem u D. od 136 čhv, kčbr. 196/2 vrt kod kuće u D. od 263 čhv, kčbr. 201/2 oranica Š. u G. od 293 čhv i kčbr. 168/6 livada prekop u G. od 377 čhv, te zk.ul. br. 899 k.o. Š., oznake kčbr. 191/3 livada kod kuće u D. od 180 čhv, kčbr. 194/2 kuća s dvorištem u D. od 199 čhv, kčbr. 196/1 vrt kod kuće u D. od 196 čhv, kčbr. 201/4 oranica Š. u G. od 370 čhv, kčbr. 311/3 oranica u P. od 1027 čhv i kčbr. 313/4 oranica u P. od 195 čhv, otpisane iz zk.ul. br. 16 k.o. Š., a sve to u roku 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu 19.875,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 22. ožujka 2018. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznik odnosima, odnosno koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“.

 

2. Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-279/2019-2 od 16. siječnja 2020., preinačena je prvostupanjska presuda, tužbeni zahtjev odbijen (toč. 1.) naloženo je tužiteljima naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 21.167,19 kuna (toč. 2.) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu (toč. 3.).

 

3. Rješenjem ovoga suda posl. br. Revd-1705/2020-3 od 19. listopada 2022., tužiteljima je dopušteno podnošenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-279/2019-2 od 16. siječnja 2020., u odnosu na pravno pitanje:

 

„Odlučuje li sud o tužbenom zahtjevu u prvostupanjskom postupku prema činjeničnom stanju utvrđenom u vrijeme zaključenja glavne rasprave (čl. 304. Zakona o parničnom postupku) ili prema činjeničnom stanju koje je utvrđeno prema danu podnesene tužbe u parničnom postupku radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju?”.

 

4. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji s prijedlogom ovome sudu da se pobijana presuda preinači, a podredno ukine.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Pozivom na odredbu čl. 391. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za sudskim raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju (i njegova aneksa) sklopljenog između sad već pok. L. M. i I. M. kao primatelja uzdržavanja te tuženih kao davatelja uzdržavanja, uz uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja nad nekretninama koje su bile predmet ugovora i povrat posjeda nekretnina tužiteljima.

 

8.1. Postavljenim pitanjem se problematizira, je li za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva za raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju, mjerodavno činjenično stanje u vremenskom periodu do podnošenja tužbe za raskidom ugovora ili do trenutka zaključenja glavne rasprave.

 

9. Drugostupanjski sud preinačava prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev za raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju radi neispunjenja pretpostavki propisanih odredbom čl. 125. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje: ZN).

 

9.1. Navedeno uz prethodno utvrđenje, da u razdoblju od trenutka sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju i njegova aneksa, pa do - dana podnošenja tužbe, s obzirom na ugovorenu životnu zajednicu stranaka zajednički život ugovornih strana nije bio nepodnošljiv, a to osobito za vrijeme života I. M., koji je preminuo u lipnju 2001., pa stoga po osnovi čl. 125. st 2. ZN-a, L. M. (koja je pokrenula predmetni postupak tužbom od 19. ožujka 2002.) nije mogla osnovano tražiti raskid ugovora, jer za to nisu bili ispunjeni uvjeti. Također, prema shvaćanju drugostupanjskoga suda neosnovan je zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, temeljem odredbe čl. 125. st. 3. ZN-a radi toga što su tuženici, do smrti pok. I. M., kao ugovornici izvršavali sve svoje ugovorne obveze prema primateljima uzdržavanja supružnicima M., a nakon smrti pok. I. M., prema tužiteljici u mjeri koliko im je ona to dopuštala.

 

9.2. Pri tome je drugostupanjski sud mišljenja da činjenice međusobnih odnosa primatelja i davatelja uzdržavanja nastale nakon podnošenja tužbe, nisu pravno relevantne činjenice za odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

9.3. Odredbom čl. 125. st. 2. ZN, propisano je da ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju ugovornici žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora, dok je st. 3. navedenoga čl. 125. ZN propisano, da svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.

 

10. U smislu navedenih zakonskih odredbi, a s obzirom na postavljeno pitanje, pravno je shvaćanje ovoga suda da se raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju može tražiti po nastupanju uvjeta za raskid ugovora, dakle, da se ne bi mogao osnovano tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju u situaciji kada bi se uvjeti za raskid ugovora ispunili tek tijekom trajanja postupka za njegov raskid. Naime, sama činjenica postavljanja zahtjeva za raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju, od strane jedne ugovorne strane, po prirodi stvari dovodi do narušavanja, odnosa između ugovornih strana i izvršavanja prava i obveza koje proizlaze iz takvog ugovora (a što se i u konkretnoj pravnoj stvari dogodilo).

 

10.1. Pri tome u odgovoru na postavljeno pitanje, ne treba zanemariti sadržaj odredbe čl. 5. st.1. ZPP sukladno kojoj će sud  svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke, a odredbom čl. 7. st. 3. ZPP je propisano da sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne. Stoga bi, zaključenje prethodnog postupka bio moment do kojega bi strankama bila dana mogućnosti izjašnjavanja o relevantnim činjenicama, pa bi iz toga razloga, naknadno nastale činjenice (do trenutka zaključenja glavne rasprave) bile neodlučne.

 

11. U odnosu na revizijske navode, u kojima se tužitelji pozivaju na pravno shvaćanje ovoga suda izneseno u rješenju poslovni broj Rev-x-1086/14 od 14. prosinca 2016. prema kojem se rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću računa do zaključenja glavne rasprave (pa da bi se takvo pravno shvaćanje analogno primijenilo i u konkretnom slučaju) navodi se da je nakon donošenja navedene odluke, ovaj sud zauzeo pravno shvaćanje, na sjednici Građanskog odjela (1/19) održanoj 14. veljače 2019. prema kojem, pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvalitete i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe. Utoliko je neosnovano pozivanje tužitelja na navedenu odluku ovoga suda.

 

12. Na osnovu svega izloženoga, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, jer je pravno shvaćanje izneseno u pobijanoj odluci sukladno pravnom shvaćanju ovoga suda, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti, te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 25. listopada 2023.

 

              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.

 

 

Goranka Barać-Ručević

sutkinja Vrhovnog suda Republike Hrvatske

 

Na temelju članka 131. stavka 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) prilažem

 

ODVOJENO MIŠLJENJE

 

uz presudu poslovni broj: Rev-403/2023-2 od 25. listopada 2023.

 

1. Ne mogu se, nažalost, složiti s mišljenjem većine članova vijeća izraženom u konkretnom predmetu i odlukom da se odbije revizija protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-279/2019-2 od 16. siječnja 2020.

 

2. Na sjednici vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom glasovanja o odluci izdvojila sam glas pa obrazlažem svoje mišljenje i predlažem da se isto objavi uz odluku vijeća.

 

3. U konkretnom slučaju revizijom je odgovoreno na pitanje zbog kojeg je ista dopuštena, a koje glasi:

"Odlučuje li sud o tužbenom zahtjevu u prvostupanjskom postupku prema činjeničnom stanju utvrđenom u vrijeme zaključenja glavne rasprave (čl. 304. Zakona o parničnom postupku) ili prema činjeničnom stanju koje je utvrđeno prema danu podnesene tužbe u parničnom postupku radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju?".

 

4. Shvaćanje je većine članova vijeća da sud odlučuje prema činjeničnom stanju koje je utvrđeno prema danu podnesene tužbe.

 

5. Nasuprot takvom pravnom shvaćanju, smatram da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta odstupanju od procesnih pravila prema kojima sud odlučuje prema činjeničnom stanju u času zaključenja glavne rasprave (čl. 304. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) i dosadašnje ustaljene sudske prakse o tom pitanju, zbog čega se ne mogu suglasiti s mišljenjem većine, budući da pravomoćnost sudske odluke ima niz učinaka - vezanost sudova i stranaka za pravomoćnu odluku, zabrana ponovnog odlučivanja, ovršnost, intervencijski i  činjenični učinak, koji su, prema mom mišljenju, donošenjem ove odluke zanemareni.

 

6. Naime, presuda se donosi kao odgovor na zahtjev tužitelja da mu se pruži pravna zaštita određenog sadržaja i to s obzirom na stanje u vrijeme njezinog donošenja. Trenutak na koji se odnosi sudska odluka je trenutak zaključenja glavne rasprave na kojoj su stranke još uvijek, pa makar i iznimno, ovlaštene iznositi nove činjenice. Izreka presude odnosi se dakle na činjenično i pravno stanje koje je postojalo u času zaključenja glavne rasprave. U žalbi, kao niti u revizijskom stadiju postupka, se ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji se tiču glavne stvari. Isto tako, prijedlog za ponavljanje postupka moguće bi bilo podnijeti samo zbog činjenica koje su se dogodile do zaključenja glavne rasprave, a novu tužbu bilo bi moguće podnijeti samo zbog činjenica koje su se dogodile nakon zaključenja glavne rasprave.

 

7. Dakle, materijalna pravomoćnost sudske odluke sastoji se u tome da je zabranjeno pokretanje nove parnice među istim strankama o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno i sudovi i stranke vezani sadržajem takve odluke. Ti učinci pravomoćne odluke nastaju po sili zakona i  stoga su vrlo su odlučne vremenske granice na koje se  pravomoćnost odnosi. Prema dosadašnjem jedinstvenom shvaćanju ovog suda trenutak na koji se odnosi pravomoćnost jest trenutak zaključenja glavne rasprave, jer je to krajnji čas do koga je strankama omogućeno raspravljanje pred sudom (u tom smislu je shvaćanje izrazio ovaj sud u nizu svojih odluka, primjerice: Rev 1021/81 od 16.09.1981., Rev 1911/86 od 22.07.1987, Rev-1841/87 od 10.09.1987. Rev-2295/87 od 18.04.1989., Rev-205/1994 od 4. 7. 1996. Rev-344/2008 od 11. 9. 2008., Rev-954/12 od 19. 2. 2014. i Rev-2108/2014 od 6. 10. 2020.).

 

8. Stoga, u situaciji kada je donesena presuda na temelju činjenica utvrđenih u vrijeme podnošenja tužbe radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, a sa zakonskim posljedicama da pravomoćna presuda obuhvaća sve činjenice koje su iznesene tijekom postupka do donošenja presude u toj pravnoj stvari, onemogućava se  tužitelja da na temelju već iznesenih činjenica pokrene novu parnicu i ostvari pravnu zaštitu, pa i u situaciji, kao u konkretnom slučaju, kada je utvrđeno da tuženici ugovorne obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju nisu ispunjavali nakon podnošenja tužbe odnosno sve do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari. Postupajući na način da se odluka donosi samo na temelju činjenica iz vremena podnošenja tužbe (konkretno 20. ožujka 2002.), iako se tužbenim zahtjevom traži da sud raskine predmetni ugovor svojom konstitutivnom presudom (koja je donesena je 22. ožujka 2018.), a ne da se presudom deklarira nastupjeli raskid ugovora (kao u primjerice navedenom slučaju u kojem tužitelj traži da sud deklarira nastupjelo stjecanje prava vlasništva dosjelošću), pobijanom presudom onemogućen je tužitelj ostvariti pravnu zaštitu na temelju činjenica koje su nastale unutar vremena vođenja postupka.

 

9. Zaključno, smatram da se nije mogao zanemariti trenutak na koji se pravomoćnost presude odnosi (trenutak zaključenja glavne rasprave, a kada nastupa prekluzija iznošenja novota). Prema shvaćanju većine, sud će zanemariti sav procesni materijal iznesen na glavnoj raspravi, dok je tužitelj preveniran podnijeti novu tužbu u kojoj bi se pozvao na te činjenice, budući da su one, prema općem pravilu, pokrivene pravomoćnošću sudske presude.

 

Zagreb, 25. listopada 2023.

 

Sutkinja:

              Goranka Barać-Ručević, v.r.