Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1970/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-164/2025 od 24. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-164/2025 od 24. listopada 2025. u točkama I., II., III., IV., V. VI., VII. i dosuđujućem dijelu točke IX. Izreke.

II. Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-164/2025 od 24. listopada 2025. u točkama VIII. i odbijajućem dijelu točke IX. izreke i sudi :

„1. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju OZ isplati iznos od 3.041,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015 pa do isplate, a za razdoblje 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju OZ naknadi daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 1.102,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

III. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. dužna je tužitelju OZ isplatiti trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eur u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika radi naknade troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 6. studenog 2006. u dijelu promjenjive kamatne stope a preko ugovorene od 4,30%, dok su u točki IV. izreke utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule vezane za CHF.

2. Pored deklaratornih zahtjeva tužitelj je postavio zahtjeve radi isplate po osnovi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, pa je sud prvog stupnja iste djelomično usvojio na način da je prihvatio navedene zahtjeve nalazeći da tužitelj ima pravo na restituciju po osnovi glavnice i zatezne kamate do dana konverzije, pri čemu je uračunao iznos pretplate priznate konverzijom. Tako je u točki II. izreke suđena novčana razlika između početnog otplatnog plana u CHF i glavnice obračunate prema početnoj kamatnoj stopi (promjenjivoj) u visini od 1.392,33 eur sa zateznom kamatom do isplate, dok je za uračunati iznos pretplate od 2.841,38 eur sud odbio tužbeni zahtjev kao u točki VI. izreke. Na iznos pretplate od 2.841,38 eur sud je prvog stupnja u točki III. izreke sudio zateznu kamatu tekuću u svakom pojedinom mjesecu na anuitete pa do 30. rujna 2015. kao dana konverzije kredita CHF u euro kredit, dok je zahtjev po osnovi preostale kamate na isti iznos zatraženu do isplate odbio u točki VII. izreke.

3. U točki V. izreke u otklanjanju posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku je naložena isplata iznosa od 5.821,70 eur sa zateznom kamatom tekućom na anuitete u svakom pojedinom mjesecu do isplate sve kako je zatraženo tužbom. U točki VIII. izreke odbijen je zahtjev radi isplate 3.041,45 eur sa zateznom kamatom zatraženom od dana konverzije do isplate a kojeg je tužitelj označio kao pogrešno izračunata konvertirana glavnica u eur pa s te osnove traži razliku (između preostale glavnice obračunate u eur i one koja bi imala biti sukladno početnom tečaju u CHF).

4. U točki IX. Izreke donesena je odluka o troškovima postupka na način da je tuženik dužan tužitelju isplatiti parnični trošak od 1.458,56 eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je s ostalim dijelom troška očito odbijen.

5. Protiv navedene presude žale se obje stranke (u dijelovima kojim su djelomično izgubile spor) iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP) pri čemu predlažu uvažiti žalbe i preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno je ukinuti.

6. Odgovor na žalbu stranke nisu dostavile.

7. Žalba tužitelja djelomično je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

8. Oba se žalitelja pozivaju na ostvarenu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tvrdeći da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a oni postojeći da su nejasni i međusobno proturječni kao i sa stanjem spisa. Bit ovog žalbenog razloga, gledano s pozicije obje parnične stranke, leži u tvrdnjama kako je sud za dio zahtjeva našao kako Dodatak ugovora nije od utjecaja na njihov pravni odnos, dok je za preostali dio tužbenog zahtjeva zaključio kako utječe na odnos stranaka zbog čega se presuda kao proturječna ne može ispitati. Točne su tvrdnje žalitelja o pravnom stajalištu suda prvog stupnja, međutim navedeno predstavlja žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava i nije od nikakvog utjecaja na potpunost i razumljivost razloga o odlučnim činjenicama. Time nije ostvarena navedena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka.

9. Nadalje, oba se žalitelja pozivaju na apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP uz tvrdnju da je sud pobijanom odlukom prekoračio tužbeni zahtjev. Tužitelj tvrdi kako je sud odlučivao o prigovoru radi prebijanja iako takav prigovor tuženik nije izjavio. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je tuženik u podnesku od 9. siječnja 2020. naveo da „opreza radi ističe prigovor prijeboja“, takav prigovor nije obrazložio pa ostaje nejasno radi li se o procesno ili materijalno pravnom prigovoru, kao što nije odredio visinu novčane tražbine koju stavlja u prijeboj, dok na okolnosti osnovanosti i visine nije iznio činjenice i predložio dokaze. Sud prvog stupnja o prigovoru nije odlučio izrekom presude, dok je u obrazloženju naveo da prebija tražbinu s osnove pretplate 2.841,38 eur te se pozvao na zakonske odredbe o primjeni reda uračunavanja. Drugim riječima, iako je sud paušalno naveo da je prebio tražbine uz uračunavanje, tako nije postupio već je umanjio tražbinu tužitelja za iznos pretplate uračunate pri konverziji a sve po osnovi djelomičnog ispunjenja tražbine od strane tužene banke. Pored takvog stanja stvari i u situaciji ako bi se radilo o procesno pravnom prigovoru koji je istaknut nepravovremeno nakon zaključenja prethodnog postupka (čl. 288. a ZPP) odnosno ako bi se radilo o materijalno pravnom prigovoru koji je pravovremeno istaknut ali nije potkrijepljen dokazima, okolnost da se sud u obrazloženju presude nepravilno izrazio nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijane odluke čime zbog navedenog nije došlo do prekoračenja zahtjeva.

10. Tuženik pak tvrdi da je sud prvog stupnja prekoračio zahtjev time što je dosudio zateznu kamatu na iznos pretplate od 2.841,38 eur iako Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) potrošačima nije priznao pravo na zateznu kamatu. Ovaj žalbeni navod predstavlja tvrdnju o ostvarenom žalbenom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava i ne može dovesti do bitne povrede prekoračenjem zahtjeva. Naime, sud je prvog stupnja sudio u okviru tužbenog zahtjeva budući je tužitelj na sve iznose glavnice za koje smatra da mu pripadaju osnovom ništetnih odredbi zatražio kamatu koja teče u svakom pojedinom mjesecu na anuitete do isplate, pa tako i na prednje navedeni iznos glavnice (za koji je zahtjev odbijen, ali je kamata suđena djelomično za razdoblje do konverzije).

11. Stoga kako nije ostvarena ni ova apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, a ni jedna druga na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP presudu je moguće ispitati.

12. Ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije ostvaren, međutim u pravu je tužitelj kada tvrdi da je sud prvog stupnja dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

13. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ovih odredbi uz temeljnu tvrdnju da tužitelj ima pravo na potpunu restituciju jednako kao i potrošači koji nisu sklopili Dodatak Ugovora o kreditu, pri čemu se prema mišljenju tužitelja ne bi trebale uračunavati tražbine s osnove pretplate prihvaćene konverzijom i za taj dio odbijati tužbeni zahtjev. S druge strane, tuženik smatra da je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio svojom voljom i u skladu sa prisilnim propisima sadržanim u ZID ZPK nastala nova pravna osnova koja je prema ustaljenoj sudskoj praksi i odluci iz oglednog postupka Gos-1/19 zakonita, čime je postignuta ravnoteža u pravnom odnosu i svrha restitucije konvertiranjem kredita iz CHF u euro kredit. Stoga smatra kako tužitelj nema pravo na obeštećenje, nema pravni interes radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu, niti je bilo potrebe provoditi financijsko vještačenje na okolnost pretplate kada su sva sporna pitanja među strankama razriješena provedenom konverzijom.

14. Sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9012073079 od 6. studenog 2006. kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao potrošaču stambeni kredit u iznosu od 76.400,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 300 mjeseci. Istim je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30% te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povisivala. Također je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s time da se početni anuitet tijekom otplate mijenjao, odnosno povisivao. Stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu od 9. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

15. Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je ovdje tuženik u relevantnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, pa cijeneći da je pozivom na čl. 502.c ZPP i čl. 81., 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03) odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09, dalje ; ZZP/07) u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, kao i da tuženik s obzirom na iznesene tvrdnje i predložene dokaze nije doveo u pitanje navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, čime zaključuje navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne. I da su kao takve uzrokovale znatnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja kao potrošača koji je podigao kredit radi rješenje osobnog stambenog prostora, a ne u svrhu poslovne djelatnosti obrta kako je to tuženik tvrdio (utvrđuje iz iskaza tužitelja koji je još pojasnio kako se obrt nalazio na različitoj adresi).

16. Na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja utvrđuje da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer da je protivno načelu savjesnosti i poštenja takvim ugovornim odredbama tužitelj stavljen u neravnopravni položaj kao slabija ugovorna strana, pa zauzima stav da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na utvrđenje nepoštenosti ugovorenih odredbi i pravo na restitucijski zahtjev ali za novčane iznose glavnice po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u visini od 5.821,70 eur i promjenjivoj kamatnoj stopi od 1.392,33 eur sa kamatom na te iznose do isplate, pri čemu sud uračunava preplatu od 2.841,38 (za taj dio odbija tužbeni zahtjev), ali na navedeni iznos sudi kamatu na anuitete od dospijeća do 30. rujna 2015. kao dana konverzije. U ovom dijelu obvezuje tuženika na isplatu iznosa za koje smatra da ih je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi i bez osnove u smislu odredbi čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO-a pa tužitelju dosuđuje zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno dospijeća do isplate cijeneći da je tuženik nepošten stjecatelj.

17. Prigovor zastare smatra neosnovanim pozivom na čl. 241. ZOO-a, kao i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pri tome cijeni da je kolektivni spor u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. lipnja 2019.

18. U odnosu na zateznu kamatu pretplate od 2.841,38 eur nakon dana konverzije i na iznos konvertirane neotplaćene glavnice od 3.041,45 eur sa zateznom kamatom, sud prvog stupnja odbija zahtjev uz obrazloženje da su stranke sklopile valjani pravni posao odnosno Dodatak Ugovora koji proizvodi pravne učinke i čime su riješile svoja prava i obaveze, sve to tim više što je konverzija provedena ispravno i u svemu u skladu sa prisilnim propisima iz ZID ZPK.

19. Stranke nezadovoljne pravnim stajalištem suda prvog stupnja o djelomičnom pravu na restituciju tvrde kako je sud prvog stupnja trebao u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev jer na ovaj način tužitelj nije obeštećen (žalba tužitelja) odnosno da je zahtjev trebao odbiti u cijelosti upravo sa shvaćanjem da su Dodatkom Ugovora stranke riješile sve pravne odnose pa tužitelj nema pravo na restituciju (žalba tuženika), a niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji je pored sklopljenog Dodatka postao bespredmetan u odnosu stranaka.

20. Odgovarajući na žalbene navode stranaka treba reći da ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje tužitelja kako se samom činjenicom sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Prije svega ovaj sud u odredbama ZID ZPK/15 nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

21. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

22. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove tijekom razdoblja važenja ugovora o kreditu u CHF po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a što je djelomično otklonjeno provedenom konverzijom.

23. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio punih devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci VSRH br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

24. Sklapanjem Dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni je sud još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

25. Ovaj sud posebno kod toga ističe odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Ovaj sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

26. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C- 118/17 IZ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

27. Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu IZ protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

28. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu O protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

29. S obzirom na izraženo pravno shvaćanje ovo žalbeno vijeće smatra da na izloženi način dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Stajalište je ovog suda podudarno sa pravnim stajalištem Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-1096/2022. u kojoj je odgovoreno na postavljeno pitanje na slijedeći način:

"Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji."

30. Iz svega navedenog slijedi kako tuženik nije u pravu kada odriče tužitelju pravo na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i pravo na isplatu kada tvrdi da bi sklapanjem Dodatka, osnovni Ugovor o kreditu ostao bez učinka uz stajalište da bi stranke ugovorile novi pravni odnos i time anulirale posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. Naprotiv tužitelj osnovano tvrdi kako mu pripada pravo na obeštećenje, međutim ne na način da se prava kumuliraju već ima pravo na razliku između iznosa koji je uračunat konverzijom i iznosa kredita prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF.

31. No prije svega valja odgovoriti tuženiku kako ovaj sud ne prihvaća žalbenu tvrdnju kojom se osporava svojstvo tužitelja kao potrošača. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje prihvaćajući iskaz tužitelja kada je iz istog utvrdio kako su sredstva kredita korištena za osobne potrebe (rješavanje stambenog pitanja), te da profesionalna djelatnost (tužitelj vlasnik obrta) nije u nikakvoj vezi s ovim pravnim odnosom. Tuženik jednako kao i tijekom prvostupanjskog postupka na općenit način iznosi ovu tvrdnju bez da je dokazuje.

32. Nadalje, u odnosu na zahtjeve radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu valja odgovoriti tuženiku kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli ništetne te da tužitelju pripada pravo na restituciju preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi. S obzirom na direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, sud je u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan za utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu i to u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni, pri čemu tuženik nije pružio dokaze da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti tužitelj pristao na sklapanje tog ugovora, pa je pravilan stav prvostupanjskog suda da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužiteljicu kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bila da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koje je preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

33. Naime, odredbe Ugovora kojima je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope prema odluci tuženika ne sadrži bilo kakav ugovoreni parametar, kriterij koji prati promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,30%, o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, zbog čega je ista nepoštena te posljedično tome ništetna. Osim toga, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima te elementima koje dovode do promjene valutnog tečaja tijekom otplate kredita odnosno pružio potpunu obavijest , što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena te kao takva ništetna.

34. Odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten dokazivati da je u postupku sklapanja predmetnog Ugovora od 16. ožujka 2006. dao odgovarajuću obavijest tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi koje su od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao.

35. Žalbeni navodi kojima tuženik ističe da valutna klauzula nije nepoštena s obzirom da je izričito dopuštena čl. 22. st. 1. ZOO-a, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a dopušteno je ugovaranje valutne klauzule, ali takva ugovorna odredba nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ.

36. Utoliko je žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I. i IV. izreke u odnosu na deklaratorne zahtjeve radi utvrđenja ništetnosti. Jednako tako, u otklanjanju posljedica ništetnosti pravilno je sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke na kojeg stranke nisu imale primjedbi u matematičkom dijelu, utvrdio da je tužitelj osnovom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 5.821,70 eur (izračunato kao razlika između početnog tečaja u odnosu na stvarno otplaćene anuitete) pa je utoliko pobijanu presudu valjalo potvrditi u toč. V. izreke zajedno sa zateznom kamatom koju je tuženik dužan platiti kao nesavjesni stjecatelj. U odnosu na preplatu s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sud je utvrdio kako je tužitelj preplatio iznos od 4.233,71 eur (izračunato kao razlika između početnog tečaja i stvarno plaćenih anuiteta), no kako mu je prilikom konverzije po ovoj osnovi priznato 2.841,38 eur (što je vidljivo iz Dodatka Ugovora o kreditu i izračuna konverzije) radi namirenja budućih obroka, dosudio je tužitelju u toč. II. izreke razliku od 1.392,33 eur sa zateznom kamatom od dospijeća do isplate. Stoga je i u ovom dijelu žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu potvrditi jer je utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

37. Nadalje, sud je prvog stupnja protivno stajalištu tužitelja pravilno odbio iznos preplate u opsegu u kojem je obveza tuženika prestala, a radi se o iznosu od 2.841,38 eur kao u točki VI. izreke, pri čemu tužitelj pogrešno smatra da sud na to ne bi bio ovlašten bez istaknutog prigovora prijeboja te se poziva na pravno stajalište VSRH u svezi negativnih razlika izraženo u odluci Rev-549/2023. Međutim, ne radi se o usporedivim situacijama budući kod negativnih razlika tužitelj ništa nije stekao jer nije došlo do prelaska tuženikove imovine u njegovu, za razliku od pretplate gdje je imovina tužitelja u navedenoj visini prešla u imovinu tuženika. Međutim, kako je taj iznos priznat prilikom konverzije došlo je do djelomičnog ispunjenja odnosno prestanka obveze tuženika, pa je utoliko sud pravilno odbio zahtjev tužitelja u ovom dijelu. Za reći je još kako je tužitelj zahtjev postavio sukladno nalazu vještaka kojim su uzete u obzir negativne razlike, pa su utoliko žalbeni navodi tuženika u svezi sa istim neutemeljeni.

38. U točki III. izreke tužitelju su na ime pretplate od 2.841,38 eur suđene zatezne kamate od mjesečnog dospijeća do dana konverzije, dok je s ostatkom kamate od dana konverzije do dana isplate odbijen u toč. VII. izreke. Tužitelj u žalbi navodi da ima pravo daljnje kamate do dana isplate i pobija toč. VII. izreke, međutim neosnovano jer u tom dijelu izvršenom konverzijom tražbina tužitelja prestala odnosno obveza tuženika utrnula. Jednako tako, tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo na zateznu kamatu na preplaćeni iznos budući je odredbama ZID ZPK to isključeno. No, nije ni tuženik u pravu jer neovisno što ZID ZPK ne daje pravo potrošačima na zateznu kamatu na preplatu, to im pravo pripada prema općem propisu odnosno prednje citiranim odredbama ZOO ( čl. 323. i 1111. ZOO) o uklanjanju posljedica ništetnosti i pravu na restituciju. Utoliko su i u ovom dijelu žalbe stranaka odbijene i pobijana presuda potvrđena.

39. Žalba je tužitelja djelomično prihvaćena i presuda suda u toč. VIII. preinačena na način da je zahtjev u tom dijelu usvojen. Sud prvog stupnja smatra da sklapanjem Dodatka Ugovoru tužitelj izgubio pravo na ovu tražbinu koja se sastoji u razlici između početno ugovorene kamate i tečaja u CHF na dan isplate kredita i neotplaćene glavnice konvertiranog kredita u visini od 3.041,45 eur. Iz nalaza vještaka i utvrđenja suda proizlazi da je konvertirana glavnica kredita na dan 30. rujan 2015. viša za iznos od 3.041,45 eur od neotplaćene glavnice prema početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi na isti dan. To pak znači da primjenom pravila o konverziji nije došlo do uspostavljanja ravnoteže u ugovornom odnosu stranaka budući nisu otklonjene posljedice ništavosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, prilikom konverzije nije se polazilo od izračuna prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju jer to nije predviđeno odredbom 19. c ZID ZPK što pak znači da je obračunata glavnica u višem iznosu od onog po početnom otplatnom planu. Utoliko je i ovaj iznos u otklanjanju posljedica ništetnosti iz odredbe čl. 323. ZOO ušao u imovinu tuženika pa je istog prema čl. 1111. ZOO dužan vratiti radi uspostavljanje ekonomske ravnoteže u odnosima stranaka i otklanjanju posljedica svojih postupanja koja su dovela do potrošača kao slabiju stranu u nepovoljniji položaj. Kako se radi o iznosu koji je bez daljnjeg dospio do dana izračuna konverzije, to tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od 1. listopada 2015.

40. I na kraju valja još odgovoriti kako je sud prvog stupnja o prigovoru zastare zauzeo pravilno stajalište pa se tuženik upućuje detaljne razloge pobijane odluke. Tuženik tvrdi da se ovdje radi o povremenim tražbinama koje zastarijevaju u roku od 3 godine, što nije točno jer je u pitanju tražbina radi stjecanja bez osnove koja zastarijeva i općem zastarnom roku i koji prema pravilnim utvrđenjima suda nije istekao. To se odnosi i na zahtjev radi isplate novčane razlike između konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu budući i ovo predstavlja restitucijski zahtjev koji počiva na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi obuhvaćenoj utvrđenjem o nepoštenosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu.

41. Stranke se žale na odluku o troškovima postupka, pri čemu žalba tuženika nije osnovana imajući u vidu njegov neuspjeh tijekom prvostupanjskog i ovog žalbenog postupka. S druge strane, nakon okončanja žalbenog postupka tužitelj je uspio s pretežitim dijelom zahtjeva pa je odluku o trošku valjalo donijeti pozivom na odredbu čl. 154. st. 5. ZPP budući je tužitelj odbijen s razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva zbog čega nisu nastali posebni troškovi (isplata kamata na iznos od 2.841,38 eur od dana konverzije do isplate), umjesto prema odredbi o djelomičnom uspjehu u sporu iz st. 2. iste zakonske odredbe na koji je način sud prvog stupnja odmjerio parnični trošak.

42. Tužitelju na ime sastava tužbe, za zastupanje na dva održana ročišta, te za sastav podnesaka od 10. listopada 2019., 2. studenog 2020., 15. prosinca 2020. i 5. svibnja 2025., pripada za svaku radnju po 200 eur. Za sastav podneska od 12. lipnja 2025. pripada mu 100 eur, te za pristup na ročište za objavu presude 100 eur. Za plaćenu pristojbu na tužbu pripada mu 172,01 eur, te na ime predujma za vještačenje iznos od 263,95 eur. Sve ove troškove sud je prvog stupnja pravilno obračunao i utvrdio u razlozima odluke. Trošak na ime zastupanja tijekom prvostupanjskog postupka iznosi 1.700,00 eur uvećan za PDV od 425,00 eur te trošak pristojbe i predujma za vještačenje, daje ukupan iznos troška od 2.560,96 eur. Kako je tužitelju točkom IX. prvostupanjske presude na ime troškova dosuđeno 1.458,56 eur, valjalo je uvaženjem žalbe tužitelja dosuditi daljnji iznos od 1.102,40 eur kao u točki. II.2. izreke ove presude.

43. Tužitelj je u žalbenom postupku uspio u pretežitom dijelu pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP i iz istih (gore navedenih) razloga pripada pravo na trošak za sastav žalbe 312,50 eur (uključen PDV).

44. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku zbog čega nema pravo na trošak.

45. Ova je presuda o žalbama stranaka u pogledu glavne stvari utemeljena na odredbama čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP, dok je u pogledu odluke o troškovima postupka utemeljena na odredbi čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP.

U Rijeci 30. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar