Republika Hrvatska

Poslovni broj: Pr-70/2024-15

Općinski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Sonji Miljak, u pravnoj stvari tužitelja MŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici BŠ, dipl. iur., pravnoj savjetnici u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, i punomoćniku Ivanu Staniću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Hrvatski zavod za zapošljavanje, Zagreb, Savska cesta 64, OIB: 91547293790, zastupanog po punomoćniku Ivu Pletikosi, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanja na rad, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 3. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja i s punomoćnicima te zakonskog zastupnika tuženika i s punomoćnikom i nakon objave presude dana 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika klasa: 112-02/01-01/72, urbroj: 344-117/1-22-236 od 10. ožujka 2022. nedopuštena i da radni odnos stranaka nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto Višeg stručnog savjetnika za zapošljavanje podredno na radno mjesto odgovarajuće njegovoj struci, stručnoj spremi, znanju i iskustvu, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 500,00 (petsto) Eura, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u više zatraženom iznosu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj MŠ iz [adresa] (dalje: tužitelj) 02. svibnja 2022. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Hrvatski zavod za zapošljavanje (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je 18. ožujka 2022. tužitelj zaprimio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika klasa: 112-02/01-01/72, urbroj: 344-117/1- 22-236 od 10. ožujka 2022. kojom mu se otkazuje Ugovor o radu klasa: 112-02/01- 01/72, urbroj: 344-07/1-01-01 sklopljen na neodređeno vrijeme 08. lipnja 2001. i svi pripadajući aneksi Ugovoru o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, određuje otkazni rok u trajanju od 2 mjeseca te se utvrđuje da se za vrijeme otkaznog roka radnik oslobađa obveze rada pri čemu mu poslodavac, za to vrijeme, isplaćuje naknadu plaće i priznaje sva ostala prava kao da je radio do kraja otkaznog roka. Tužitelj da je 01. travnja 2022. tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu od 10. ožujka 2022., međutim, na koji da se zahtjev tužitelja za zaštitu prava tuženik nije očitovao. Prvenstveno ističe da su navodi iz otkaza ugovora o radu koji se odnose na razdoblje navodnog kontinuiranog kršenja obveza iz radnog odnosa u razdoblju od 14. srpnja 1997. do 31. kolovoza 2008. te na opomene od 05. studenog 2004., 14. siječnja 2005. i 28. rujna 2011., uz to što su neosnovani, ujedno i irelevantni za ovaj postupak jer da otkaz iz 2022. godine ne bi smio biti posljedica eventualnog kršenja radnih obveza prije 18, 17 i 11 godina. Navod o tome da bi tužitelj 01. rujna 2008. bio iz ispostave [adresa] raspoređen na rad u [adresa] na Info pult zbog učestalih pritužbi stranaka i kršenja obveza iz radnog odnosa je u cijelosti netočan jer je razlog tužiteljeva premještanja iz [adresa] u [adresa] bio isključivo poslovne prirode. Naime, obujam posla u ispostavi u [adresa] je bio takav da je za njegovo obavljanje bio dovoljan jedan radnik, a ne dva pa je stoga tužitelj premješten na rad u [adresa]. Osim toga, ako je tuženik u tom razdoblju bio toliko nezadovoljan radom tužitelja, koji je navodno kontinuirano kršio obveze iz radnog odnosa, imao je mogućnost otkazivanja ugovora o radu, a ne premještanja tužitelja na drugo radno mjesto. Iz takvog postupka tuženika može se zaključiti da navodna kršenja radnih obveza od strane tužitelja nisu bila niti kontinuirana, a postavlja se i pitanje jesu li uopće stvarno postojala ili se radilo samo o ne baš najidealnijem odnosu između radnika i poslodavca u kojem je poslodavac svoj autoritet odlučio pokazati opomenom. Vezano za pismeno upozorenje klasa: 112- 02/01-01/72, u.rbroj: 344-71/1-21-201 od 02. srpnja 2021. kao i navodne pritužbe stranaka od 15. srpnja 2021., 11. veljače 2022. i 16. veljače 2022. ističe da tužitelj navedene dokumente nikada nije zaprimio niti su mu dani na uvid pa se na navode iz njih ne može očitovati. Predstavku Zadarske županije, Upravnog odjela za hrvatske branitelje, udruge, demografiju i socijalnu politiku od 02. veljače 2022. u kojoj je navodno istaknuto da tužitelj ne odgovara na njihove dopise, ne surađuje s njima, daje im nesuvisle odgovore na njihove upite te da se hrvatski branitelji žale na njegovo ponašanje, tužitelj da nikada nije vidio niti ga je tuženik kao poslodavac pozvao da se o njoj očituje. Međutim, tužitelj napominje da je sa Zadarskom županijom komunikaciju uredno obavljao putem pošte i telefona te je u dogovoru sa Županijom tražene potvrde dostavljao u elektronskom obliku. Što se tiče navoda o nepoštivanju poslovnih procedura tuženika koje se očituju u navodnom propustu kreiranja obavijesti o rezultatu provedbe testa tržišta rada u aplikaciji tuženika, čime je jedan od korisnika usluga HZZ-a (poslodavac) bio onemogućen u podnošenju zahtjeva za davanje mišljenja za zapošljavanje državljana treće zemlje i time onemogućen u ostvarivanju prava koja mu pripadaju sukladno Zakonu o strancima, nepoznato je kako je tuženik taj eventualni propust utvrdio te je li s njim upoznao tužitelja i zatražio njegovo očitovanje, jer o tim pitanjima da u danoj Odluci o otkazu tuženik nije dao nikakve dokaze pa da se oni ne mogu smatrati istinitim i osnovanim. U odnosu na pritužbu jednog velikog trgovačkog lanca vezanu za propust u provođenju testa tržišta rada (dalje: TTR) i nepokretanje postupka posredovanja tužitelj ističe da na svom računalu ima poseban e-mail i posebnu aplikaciju na koju stižu zahtjevi za TTR. Zahtjev velikog trgovačkog lanca nije bio vidljiv na njegovoj aplikaciji te tužitelj iz tog razloga nije po njemu postupio. Taj isti TTR je bio vidljiv na drugoj aplikaciji koja tužitelju nije odmah bila dostupna te je tek prilikom naknadnog kontakta, nakon proteka određenog vremena, dobio upit o tom TTR-u. I ovdje tužitelj napominje da nije bio upoznat s predstavkom trgovačkog lanca niti je od njega bilo traženo bilo kakvo očitovanje. Kao jedan od razloga donošenja Odluke o otkazu tuženik da ističe da tužitelj kontinuirano, dugi niz godina, podnosi predstavke i pritužbe raznim državnim institucijama i time navodno svjesno i namjerno narušava ugled tuženika. Tužitelj smatra da je takav navod tuženika u cijelosti neosnovan. Naime, predstavke koje je tužitelj podnosio odnosile su se na traženje prava za koja je tužitelj smatrao da ih ima te na prijedloge vezane za poboljšanje uvjeta rada. Ističe da je na svoje pritužbe dobivao odgovore i očitovanja nadležnih tijela te je time završavala njegova komunikacija s njima. I sam tuženik u Odluci o otkazu da tvrdi da niti jedno nadležno tijelo kojem se tužitelj obratio nije utvrdilo osnovanost predstavki tužitelja kao ni nezakonito postupanje tužitelja kao poslodavca, a iz čega da jasno proizlazi da ugled tuženika ni na koji način nije narušen, nego je, dapače, samo potvrđeno tuženikovo zakonito i ispravno postupanje. S druge strane, tužitelj da se ima pravo obratiti nadležnim tijelima ako smatra da bi trebao ostvariti neko pravo ili ako želi predložiti neku poboljšicu vezanu za uvjete rada te dobiti odgovor na svoje obraćanje. Zbog toga da tužitelj ne bi smio biti pozivan na odgovornost niti bi njegovo obraćanje smjelo biti razlog za otkaz. U odnosu na navode da tužitelj nije poštovao propisano radno vrijeme tuženika, tužitelj ističe da su takvi navodi netočni. Tijekom svog rada u ispostavi [adresa] tužitelj da se putem e- maila javljao kada je dolazio na posao (u 7,00 sati) i kada je odlazio s posla (u 15,00 sati). Tijekom rada u Područnoj službi Zadar tužitelj da se pravodobno upisivao na za to predviđenu listu dolazaka i odlazaka s posla. Što se tiče pismenog upozorenja od 16. listopada 2019. tužitelj ističe da su u tome periodu svi djelatnici tuženika dobili pismena upozorenja radi nepoštivanja radnog vremena pri čemu napominje da se radilo o kašnjenjima od nekoliko minuta koja nisu narušavala radni proces. Također, naglašava da niti jedan drugi radnik koji je dobio takvo pisano upozorenje nije dobio Otkaz ugovora o radu. Vezano za navode o napuštanju poslovnih prostorija tuženika za vrijeme trajanja radnog vremena, tužitelj ističe da takvi navodi nisu točni te da o tome, po njegovu saznanju, postoji samo jedna pritužba, ona od 09. srpnja 2021., a u tom konkretnom slučaju da se nije radilo o neovlaštenom izlasku s radnog mjesta već o obavljanju poslovnih obveza koje se odnose na preuzimanja pošte u poštanskom uredu ili osobnu komunikaciju s poslodavcima (HZMO, CZSS). Pritužbu stranke od 22. veljače 2022. koju tuženik navodi u Odluci o otkazu, tužitelj da nikada nije vidio niti je bio pozvan da se na nju očituje. U odnosu na navod o neovlaštenom korištenju pečata s grbom Republike Hrvatske prilikom slanja dopisa Središnjem uredu tuženika, tužitelj ističe da takvi dopisi nisu nikada bili dostavljani trećim osobama, različitim od Središnjeg ureda kao i da njima nije nanesena nikakva štete tuženiku. Osim toga, tužitelj smatra da takvo postupanje ne može predstavljati povredu koja bi mogla biti razlog za otkaz već da mu je poslodavac trebao skrenuti pozornost da u budućnosti ne koristi pečat s grbom Republike Hrvatske za internu komunikaciju s tuženikom. Vezano za pismena upozorenja od 28. i 31. prosinca 2021. koja se odnose na navodno odbijanje predočenja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajuće dokaza o cijepljenju, preboljenu odnosno testiranju na SARS CoV-2, tužitelj ističe da je i za 27. i za 30. prosinac 2021. tuženiku predočio odgovarajuću EU digitalnu COVID potvrdu, ali tek nakon što ju je dobio budući da se morao testirati, a na rezultate testiranje se čeka određeno vrijeme. Posebno tužitelj napominje da mu je za dane 27. i 30. prosinac 2021. ustegnuta plaća radi čega smatra da je za svoje postupanje 27. i 30. prosinca 2021. već snosio sankciju te da bi uzimanje u obzir njegova postupanja na te dane kao razloga za otkaz predstavljalo dvostruku sankciju. Uz sve navedeno, tužitelj naglašava i to da se Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske negativno očitovao na prijedlog tužiteljeva otkaza. Tužbenim zahtjevom traži kao prvo, utvrđenje da je Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika klasa: 112-02/01-01/72, urbroj: 344-117/1-22-236 od 10. ožujka 2022. nedopuštena i da radni odnos stranaka nije prestao te kao drugo, nalaganje tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto Višeg stručnog savjetnika za zapošljavanje podredno na radno mjesto odgovarajuće njegovoj struci, stručnoj spremi, znanju i iskustvu.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 27. svibnja 2022. tuženik se u cijelosti protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu. Ističe da su navodi tužitelja u cijelosti neosnovani. Tužitelj da u tužbi u bitnom navodi da su navodi iz otkaza ugovora o radu koji se odnose na razdoblje od 14. srpnja 1997. do 31. kolovoza 2008. te na opomene od 5. studenog 2004., 14. siječnja 2005. i 28. rujna 2011. uz to što su neosnovani, ujedno i irelevantni za ovaj postupak jer da otkaz iz 2022. godine ne bi smio biti posljedica eventualnog kršenja radnih zadataka prije 18, 17 i 11 godina, međutim, takvi navodi tužitelja da su neosnovani. Naime, prvenstveno da je neosnovan navod da bi kršenje radnih obveza u tom periodu bilo neosnovano iz razloga što da je u navedenom vremenskom periodu tužitelj kontinuirano kršio obveze iz radnog odnosa, a tuženik da je zaprimio velik broj pritužbi stranaka na rad tužitelja radi čega da je tužitelj u više navrata usmeno upozoravan te je i pisano upozoren 05. studenog 2004. i 14. siječnja 2005. Isto tako, a zbog učestalih pritužbi stranaka i kršenja obveza iz radnog odnosa, tužitelj da je 01. rujna 2008. iz Ispostave Biograd na Moru raspoređen na rad u [adresa] na Info pult. Tuženik da je odluku o promjeni mjesta rada donio s namjerom da će to dovesti do prestanka kršenja obveza iz radnog odnosa od strane tužitelja, međutim, tužitelj da je prilikom obavljanja poslova na Info pultu u [adresa] nastavio s kršenjem obveza iz radnog odnosa na što da ga je tuženik usmeno, a i pisano upozoravao. Dakle, da su neosnovani i netočni navodi tužitelja da bi upozorenja na kršenje radnih obveza u gore navedenom vremenskom periodu bila neosnovana kao i da ne bi bila relevantna za ovaj postupak. Upravo isticanjem navedenih povreda odnosno kršenja radnih obveza tužitelja u tom periodu, tuženik da dokazuje učestalost kršenja radnih obveza od strane tužitelja te iste povrede, između ostalog, itekako imaju utjecaj na donošenje Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika. Isto tako da je neosnovan i navod tužitelja da je isti 01. rujna 2008. iz ispostave [adresa] raspoređen na rad u [adresa] na Info pult zbog poslovne prirode. Suprotno ovakvim navodima, tužitelj da je zbog učestalih pritužbi stranaka i kršenja obveza iz radnog odnosa raspoređen na rad u [adresa] na Info pult, koju odluku da je tuženik donio s namjerom da će to dovesti do prestanka kršenja obveza iz radnog odnosa od strane tužitelja, međutim, kršenje radnih obveza od strane tužitelja se nastavilo. Nadalje, a vezano za navode tužitelja da isti nikada nije zaprimio Pismeno upozorenje od 02. srpnja 2021. klasa: 112-02/01-01/72 ističe da je navedeno upozorenje poslao preporučenom poštom s povratnicom tužitelju 02. srpnja 2021., međutim, pismeno da se vratilo sa naznakom ''obavješten nije podigao pošiljku'', što da je uostalom vrlo učestala praksa tužitelja da ne prima poštu. Obzirom na navedeno, tuženik da je predmetno upozorenje poslao tužitelju putem e-mail dopisa od 15. srpnja 2021. Što se tiče daljnjih navoda tužitelja vezanih za navodne pritužbe stranaka od 15. srpnja 2021., 11. veljače 2022. i 16. veljače 2022., tuženik ističe da je iz istih razvidno da je tužitelj nastavio sa kršenjem obveza iz radnog odnosa te da se stranke i dalje žale na njegov rad, na način da u svojim pritužbama izražavaju nezadovoljstvo ponašanjem tužitelja koje opisuju bahatim, bezobraznim, neprofesionalnim, neljubaznim. Također, navodi tužitelja da je sa Zadarskom županijom komunikaciju obavljao uredno putem pošte i telefona te da je u dogovoru sa Županijom tražene potvrde dostavljao u elektronskom obliku, u cijelosti da su netočni. Tako da je tuženik 02. veljače 2022. zaprimio pritužbu Zadarske županije, Upravnog odjela za hrvatske branitelje, udruge, demografiju i socijalnu politiku u kojoj se navodi da tužitelj ne odgovara na njihove dopise, da ne surađuje s njima, da im daje nesuvisle odgovore na njihove upite te da se hrvatski branitelji žale na njegovo ponašanje. Također, Zadarska županija, Upravni odjel za hrvatske branitelje, udruge, demografiju i socijalnu politiku da navodi da im je tužitelj na njihov zahtjev izdao potvrdu o korištenju novčane naknade za hrvatske branitelje, napisanu rukom, a što da nije bio ovlašten učiniti. Tuženik tvrdi da su neosnovani i navodi tužitelja u dijelu gdje navodi da je nepoznato kako je tuženik utvrdio propust tužitelja o nepoštivanju poslovnih procedura koje se očituju u propustu kreiranja obavijesti o rezultatu provedbe testa tržišta rada. Naime, navedeni propust da je utvrđen od strane tuženika kao poslodavca te da je o istom sastavljena službena bilješka od strane zaposlenice tuženika IŠ. Navod tužitelja da Zahtjev za TTR velikog trgovačkog lanca nije bio vidljiv na njegovoj aplikaciji te da tužitelj iz tog razloga po istom nije postupio, također da je neosnovan. Tuženik da je 09. ožujka 2022. zaprimio pritužbu trgovačkog društva LIDL d.o.o. u kojoj navedeno društvo navodi da je 21. veljače 2022. podnesen TTR za područje [adresa] te da je telefonskim putem kontaktiran tužitelj koji je upit preusmjerio u HZZ [adresa], a nakon što je dobivena informacija od HZZ [adresa] da je za isto nadležna ispostava [adresa], nitko da se nije javljao na telefon. Dakle, u konkretnom slučaju da tužitelj nije u zakonskom roku pokrenuo postupak posredovanja te je propustio u roku od 15 dana od objave testa tržišta rada kreirati završnu obavijest kojom se korisniku usluge odobrava/ne odobrava mogućnost pokretanja postupka zapošljavanja državljanina treće zemlje. Vezano za navod tužitelja da isti nema saznanja o navedenoj pritužbi te da od njega nije traženo očitovanje, tuženik ističe da isti nije tražio očitovanje tužitelja o navedenoj povredi u skladu sa čl. 119. Zakona o radu. Nadalje, a vezano za navode tužitelja da isti podnošenjem predstavki i pritužbi raznim državnim institucijama ne narušava ugled tuženika te da tim putem samo traži prava za koja smatra da mu pripadaju i predlaže poboljšanje uvjeta rada, tuženik ističe da su isti neosnovani i netočni. Naime, iz samog sadržaja niza predstavki i pritužbi da nedvojbeno proizlazi da tužitelj narušava ugled tuženika, ovo posebno iznoseći čitav niz neosnovanih optužbi na račun zaposlenika tuženika. U odnosu na navode tužitelja da su netočni navodi tuženika da tužitelj nije poštivao radno vrijeme tuženika, tuženik ističe da su isti neosnovani i netočni obzirom da je nesporno utvrđeno da je tuženik u mjesecu lipnju i kolovozu 2019. godine učestalo kasnio na posao. Tužitelj da ničim ne dokazuje da nije kasnio na posao. Isto tako, navodi tužitelja da su u tom periodu svi djelatnici tuženika dobili pismena upozorenja radi nepoštivanja radnog vremena, da ne ispričava tužitelje za povrede radnih obveza. U prilog činjenici da je tužitelj učestalo kasnio na posao, tuženik dostavlja Prijavu dolaska na posao za razdoblje od 01. prosinca 2021. do 22. veljače 2022. Tvrdi da su neosnovni i navodi tužitelja u dijelu gdje isti navodi da nije točno da je napuštao poslovne prostorije tuženika za vrijeme radnog vremena, a u prilog činjenici da tužitelj za vrijeme radnog vremena nije bio na svom radnom mjestu da govore pritužbe stranaka od 09. srpnja 2021. i 22. veljače 2022. Isto tako, neosnovano da tužitelj navodi, a vezano za neovlašteno korištenje grba Republike Hrvatske, da mu je tuženik trebao skrenuti pozornost da u budućnosti ne koristi pečat s grbom Republike Hrvatske za internu komunikaciju sa tuženikom i to jer da je tuženik u više navrata usmeno i pisano skrenuo pozornost tužitelju na navedeno, što da proizlazi i iz Dopisa tuženika od 23. veljače 2022. klasa: 112-02/01- 01/72 kojim je zatraženo očitovanje tužitelja o navedenom. Tuženik tvrdi da su neosnovani su i navodi tužitelja da je za 27. i 30. prosinca 2021. predočio odgovarajuću EU digitalnu COVID potvrdu, ali tek nakon što ju je dobio budući se morao testirati, a da se na rezultate testa čeka određeno vrijeme navodeći da je općepoznata činjenica da se samim testiranjem na COVID-19 ne može dobiti EU digitalna COVID potvrda već da se ista mogla dobiti temeljem potvrde o cijepljenju ili preboljenju. Uputom o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja zaposlenika u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje da je određeno da su od 16. studenoga 2021. svi radnici tuženika, prilikom ulaska u službene prostorije tuženika dužni predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenu odnosno testiranju na SARS CoV-2. Dakle, tužitelj da je u konkretnom slučaju mogao dostaviti i drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenu odnosno testiranju na SARS CoV-2, a što da nije učinio slijedom čega da je tuženik 28. prosinca 2021. i 31. prosinca 2021. donio Upozorenja o obvezama iz radnog odnosa. Sukladno svemu navedenom da je nesporno da je tužitelj svojim nedoličnim ponašanjem nanosio štetu ugledu tuženika, poslove izvršavao nesavjesno, nepravodobno i nemarno kao i da je počinio i čitav niz drugih povreda obveza iz radnog odnosa, a slijedom čega da se Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 10. ožujka 2022. Klasa:

112-02/01-01/72 ukazuje zakonitom. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev te tužitelja obvezati da tuženiku naknadi parnične troškove sa zateznom kamatom.

3. U ovoj pravnoj stvari donesena je prvostupanjska presuda broj: Pr-78/2022 dana 6. rujna 2024. koja je rješenjem ŽS u Slavonskom Brodu od dana 22. studenog 2024. ukinuta i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

3.1. U dokaznom je postupku sud pročitao Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika klasa: 112-02/01-01/72, urbroj: 344-117/1-22-236 od 10. ožujka 2022. (list spisa 5-9), zahtjev za zaštitu prava od 31. ožujka 2022. s potvrdom o slanju preporučenom poštom (list spisa 10-14), očitovanje Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH od 07. ožujka 2022. (list spisa 15), pismeno upozorenje klasa: 114-01/04-01/01 od 05. studenog 2004. (list spisa 26), zapisnik od 05. studenog 2004. (list spisa 27-28), pismeno upozorenje klasa: 114-

01/05-01/01 od 14. siječnja 2005. (list spisa 29), pismeno upozorenje klasa: 112-02/01- 01/72 od 02. srpnja 2021. s potvrdom o slanju (list spisa 30-34), izjavu TŠ (list spisa 35), e-mail HŠ od 11. veljače 2022. (list spisa 36), e-mail NŠ od 16. veljače 2022. (list spisa 37), e-mail PŠ od 02. veljače 2022. s prilogom (list spisa 38-40), službenu bilješku IŠ (list spisa 41), dopis (list spisa 42-43), e-mail EŠ od 09. ožujka 2022. (list spisa 44-48), e-mail ŠŠ od 10. ožujka 2022. (list spisa 49), dopis (list spisa 50-57), dopis Ministarstva hrvatskih branitelja od 04. ožujka 2021. s prilogom (list spisa 58-66), e- mail komunikaciju s predstavkom (list spisa 67-76), dopis Ministarstva hrvatskih branitelja od 02. prosinca 2021. s prilogom (list spisa 77-83), dopis Ministarstva hrvatskih branitelja od 02. veljače 2022. s prilogom (list spisa 84-90), pisano upozorenje klasa: 112-02/01-01/72 od 16. listopada 2019. (list spisa 91), popis poziva (list spisa 92-93), e-mail MŠH od 09. srpnja 2021. (list spisa 94), e-mail DŠ od 22. veljače 2022. (list spisa 95), poziv na očitovanje klasa: 112- 02/01-01/72 od 23. veljače 2022. (list spisa 96-97), Uputu o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja zaposlenika u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje od 15. studenog 2021. (list spisa 98-100), upozorenje o obvezama iz radnog odnosa klasa: 112-02/01-01/02 od 28. prosinca 2021. (list spisa 101-102), upozorenje o obvezama iz radnog odnosa klasa: 112-02/01-01/03 od 31. prosinca 2021. (list spisa 103-104), Kolektivni ugovor za Hrvatski zavod za zapošljavanje (list spisa 109-111), Izjavu CŠ (list spisa 114), e-mail KŠ s prilogom (list spisa 115-117), e-mail FŠ od 07. lipnja 2022. (list spisa 118), iskaz svjedoka ĆŠ (list spisa 130-138), kaznenu prijavu protiv ĆŠ od 27. siječnja 2023. s prilozima (list spisa 143-174), iskaz svjedoka OŠ (list spisa 175-182), iskaz svjedoka SŠ (list spisa 191-197), iskaz svjedoka PŠ (list spisa 203-204), iskaz svjedoka HŠ (list spisa 215), iskaz svjedoka IŠ (list spisa 216-218), iskaz svjedoka NŠ (list spisa 221), iskaz svjedoka CŠ (list spisa 221-222), iskaz svjedoka RŠ (list spisa 222-223) i iskaz svjedoka JŠ (list spisa 230-232) te je saslušao tužitelja MŠ (list spisa 246-249). Sud nije saslušao zakonskog zastupnika tuženika budući isti nije prtistupio na ročište određeno radi saslušanja parničnih stranaka za 22. srpnja 2024. pri čemu navodi o izočnosti zbog ranije preuzetih poslovnih obveza nisu dokazani adekvatnom dokumentacijom. Istaknimo pri tome da zakonski zastupnik tuženika bez opravdanja izostanka adekvatnim dokazima nije pristupio niti na ročišta određena za saslušanje parničnih stranaka za dan 22. studenog 2023. i 26. siječnja 2024. Sud je odustao od izvođenja dokaznog prijedloga tuženika za pribavljanje podataka iz službene evidencije o kaznenoj osuđivanosti tužitelja odnosno o tome vode li se protiv tužitelja kakvi kazneni postupci i to jer razlog predmetnog otkaza ugovora o radu nije niti vođenje kaznenog postupka protiv tužitelja niti osuđivanosti tužitelja za učin kakvog kaznenog djela, a poradi čega je navedeni dokaz prema ocjeni suda neadekvatan kao i irelevantan za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka KŠ i TŠ budući je tuženik, a koji je predložio izvođenje tih dokaza, od tih dokaznih prijedloga odustao na ročištu glavne rasprave 22. srpnja 2024.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

4.1. Tužitelj tužbom traži utvrđenje da Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja klasa: 112-02/01-01/72, urbroj: 344-117/1- 22-236 od 10. ožujka 2022. nije dopuštena i da radni odnos stranaka nije prestao te vraćanje tužitelja na rad pa je tako predmet spora dopuštenost (zakonitost) redovitog otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika i vraćanje radnika na rad.

4.2. Odredbom čl. 112. toč. 7. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZoR) propisano je da ugovor o radu prestaje otkazom pri čemu odredba čl. 114. ZoR propisuje da poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu.

4.3. Sukladno čl. 115. st. 1. toč. 1. ZoR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

4.4. Pri tome, čl. 120. ZoR propisuje da otkaz mora biti u pisanom obliku, da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz te da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

4.5. Sukladno čl. 119. st. 1. ZoR prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini dok je sukladno st. 2. tog članka prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

4.6. Nadalje, sukladno čl. 150. st. 1. ZoR prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, pri čemu se sukladno st. 2. tog članka važnom odlukom iz stavka 1. članka smatra osobito odluka o otkazu. Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, tada sukladno čl. 153. st. 3. ZoR sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane tim Zakonom, osim prava iz čl. 164. st. 2. tog Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz čl. 164. st. 1. toga Zakona.

4.7. Konačno, sukladno čl. 133. ZoR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. tog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom pri čemu zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. tog članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

5. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac 08. lipnja 2001. sklopili Ugovor o radu klasa: 112-02/01-01/72, Urbroj: 344- 07/1-01-01, koji su naknadno dopunili pripadajućim Aneksima, a kojim su zasnovali radni odnos na neodređeno vrijeme i temeljem kojeg je tužitelj obavljao poslove radnog mjesta „Viši stručni savjetnik za zapošljavanje“ u Područnom uredu Zadar Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

5.1. Nastavno na navedeno u postupku nije sporno niti to da su stranke i prethodno sklapanju gore označenog Ugovora o radu 08. lipnja 2001. bile u neprekinutom radnom odnosu od 14. srpnja 1997. te da je tužitelj od 14. srpnja 1997. do 31. kolovoza 2008. radio na poslovima radnog mjesta „Stručni savjetnik za zapošljavanje“ u Ispostavi Biograd na Moru, od 01. rujna 2008. do 17. siječnja 2021. na Info pultu u sjedištu Područnog ureda Zadar, a od 18. siječnja 2021. do otkaza Ugovora o radu u Ispostavi Biograd na Moru gdje je u vrijeme otkaza Ugovora o radu obavljao poslove radnog mjesta „Viši stručni savjetnik za zapošljavanje“.

5.2. Nadalje, među strankama nije sporno da je tuženik kao poslodavac 10. ožujka 2022. donio Odluku o redovitom otkazu Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika klasa: 112-02/01-01/72, urbroj: 344-117/1-22-236 (list spisa 5-9, dalje: Odluka o redovitom otkazu) kojom je otkazao Ugovor o radu klasa: 112-02/01-01/72, Urbroj:

344-07/1-01-01 i pripadajuće mu Anekse zbog skrivljenog ponašanja tužitelja, koja je Odluka o redovitom otkazu tužitelju nesporno uručena 18. ožujka 2022. te po zaprimanju koje je Odluke tužitelj tuženiku pravodobno 01. travnja 2022. preporučenom poštom podnio zahtjev za zaštitu prava od 31. ožujka 2022. (list spisa 10-14), kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio niti se na isti pisano očitovao. Obzirom da je predmetnu tužbu tužitelj sudu podnio 02. svibnja 2022. i time nedvojbeno unutar roka od 15 dana propisanog čl. 133. st. 2. ZoR računanom od 17. travnja 2022. obzirom je 16. travnja 2022. istekao rok za udovoljenje zahtjevu tužitelja za zaštitu prava propisan čl. 133. st. 2. ZoR, to je predmetna tužba kojom se osporava dopuštenost Odluke o redovitom otkazu pravodobna u smislu čl. 133. ZoR.

5.3. U postupku nije sporno niti to da je tuženik prethodno donošenju Odluke o redovitom otkazu proveo postupak savjetovanja namjere otkazivanja Ugovora o radu tužitelja sa Sindikatom državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, član kojeg je sindikata tužitelj u trenutku donošenja Odluke o redovitom otkazu, a koja činjenica proizlazi i iz očitovanja Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH od 07. ožujka 2022. (list spisa 15) u kojem nastavno na dostavljeni prijedlog odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja ovdje tužitelja, ovo obzirom da svi navodi iz tog prijedloga nisu potkrijepljeni dokazima te uvažavajući činjenicu da se radi o dugogodišnjem zaposleniku i osobi starije životne dobi koja bi teško konkurirala na tržištu rada, označeni Sindikat predlaže tuženiku razmotriti druge načine rješavanja sporne situacije, dakle, protivi se namjeri otkazivanja Ugovora o radu tužitelja. Nedvojbeno temeljem navedeno sud utvrđuje da je tuženik prije donošenja Odluke o redovitom otkazu proveo postupak savjetovati o namjeravanoj odluci u smislu odredbe čl. 150. st. 1. u svezi čl. 153. st. 3. ZoR.

5.4. Uvidom u poziv na očitovanje klasa: 112-02/01-01/72 od 23. veljače 2022. (list spisa 96-97) proizlazi da je tuženik temeljem čl. 119. ZoR pozvao tužitelja da se u roku od 48 sati očituje o nepravilnostima u radu koje je tuženik specificirao u tom pozivu pa tako u svezi pismenih i usmenih pritužbi stranaka na rad tužitelja, navode o neprimjerenoj i neprofesionalnoj komunikaciji s drugim javnopravnim tijelima kojom se nanosi šteta ugledu tuženika (konkretno pritužbe Zadarske županije, Upravnog odjela za hrvatske branitelje, udruge, demografiju i socijalnu politiku), navode o svakodnevnom kašnjenju tužitelja na radno mjesto i napuštanju radnog mjesta odnosno poslovnih prostorija bez dopuštenja nadređenih rukovoditelja te neopravdano korištenje pečata s grom Republike Hrvatske. Kako su navedeni razlozi ujedno i razlozi na kojima se temelji Odluka o redovitom otkazu, a tužitelj ne osporava da je zaprimio označeni poziv za očitovanje od 23. veljače 2022. niti da je 25. veljače 2022. dao pisano očitovanje po tom pozivu tuženika, to je prema utvrđenju suda tuženik uredno prethodno donošenju Odluke o redovitom otkazu u smislu čl. 119. st.2. ZoR omogućio radniku da iznese svoju obranu u pogledu ponašanja koja je tuženik do dana sastavlja tog poziva na očitovanje utvrdio kao povrede obveza iz radnog odnosa.

5.5. Glede postupanja tuženika u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZoR, upozoravanja tužitelja na obvezu iz radnog odnosa i ukazivanja tužitelju na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, tuženik tvrdi da su u vrijeme donošenja Odluke o redovitom otkazu „na snazi“ tri upozorenja, ono od 02. srpnja 2021., ono od 28. prosinca 2021. i ono od 31. prosinca 2021. I dok tužitelj ne osporava zaprimanje pisanih upozorenja od 28. i 31. prosinca 2021., osporava zaprimanje pisanog upozorenja od 02. srpnja 2021., međutim, sud temeljem potvrda o slanju koje tuženik sudu dostavlja kao prilog pismenog upozorenja klasa: 112-02/01-01/72 od 02. srpnja 2021. (list spisa 30-34) utvrđuje da je nakon što se pokušaj dostave označenog upozorenja tužitelju preporučenom poštom na prijavljenu adresu prebivališta ([adresa]) vratio neuredan uz oznaku „obaviješten, nije podigao pošiljku“, tuženik označeno upozorenje tužitelju uredno dostavio putem službene adrese elektroničke pošte 15. srpnja 2021., a koju elektroničku poštu tužitelj nesporno (kako to sudu i sam iskazuje u postupku) koristi u svakodnevnom obavljanju poslova svog radnog mjesta budući je općepoznato da se u današnje vrijeme komunikacija među zaposlenicima tuženika kao i komunikacija zaposlenika tuženika sa trećim osobama u sklopu obavljanja poslova njihova radnog mjesta uobičajeno i učestalo, ovo posebice u sustavu državne službe koja broji veliki broj zaposlenika te čiji su zaposlenici u svakodnevnoj komunikaciji s drugim javnopravnim tijelima, svakodnevno obavlja putem elektroničke pošte, temeljem čega sud utvrđuje da je (i) nakon 15. srpnja 2021. tužitelj koristio svoj pretinac elektroničke pošte u koji mu je 15. srpnja 2021. tuženik uredno isporučio označeno upozorenje. Kako tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da se na dan 15. srpnja 2021. odnosno nakon toga zbog opravdanih razloga nije mogao služiti svojim službenim pretincem elektroničke pošte, a iz e-maila (list spisa 34) je razvidno da je dostava pismenog upozorenja isporučena primatelju [adresa elektroničke pošte], to se prema ocjeni ovog suda dostava pismenog upozorenja klasa: 112-02/01-01/72 od 02. srpnja 2021. izvršena tužitelju putem službene elektroničke pošte ima smatrati urednom (tako i Županijski sud u Rijeci u presudi poslovni broj Gž R-184/2018-2 od 17. rujna 2020.), a iz čega dalje proizlazi da je tuženik prethodno donošenju Odluke o redovitom otkazu ispunio obvezu iz čl. 119. st. 1. ZoR, pisano upozorivši tužitelja na obveze iz radnog odnosa ukazavši mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede tih obveza.

5.6. Što se pak tiče navoda tuženika da je od 2004. godine tužitelju izrečeno nekoliko upozorenja o kršenju obveza iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza ugovora o radu pa tako pored usmenih upozorenja i pisano upozorenje od 05. studenog 2004., pisano upozorenje od 14. siječnja 2005. te pisano upozorenje od 28. rujna 2011., tuženik u prilog tim navodima prilaže pismeno upozorenje klasa: 114-01/04-01/01 od 05. studenog 2004. (list spisa 26), zapisnik od 05. studenog 2004. (list spisa 27-28) i pismeno upozorenje klasa: 114-01/05-01/01 od 14. siječnja 2005. (list spisa 29), međutim, iz kojih isprava nedvojbeno ne proizlazi da su ova upozorenja uredno uručena tužitelju, dapače, na mjestu gdje se u zapisniku od 05. studenog 2004. (list spisa 27-28) u potpisnom dijelu navodi ime tužitelja, nema vlastoručnog potpisa tužitelja, za razliku od potpisa ostalih osoba navedenih u potpisnom dijelu zapisnika. Kako tužitelj osporava navode Odluke o redovitom otkazu vezane za kontinuirano kršenje obveza iz radnog odnosa u razdoblju od 14. srpnja 1997. do 31. kolovoza 2008., na tuženiku je prema ocjeni ovog suda bio teret dokaza da je pisana upozorenja koja dostavlja u spis uredno uručio tužitelju, a što tuženik za upozorenja iz 2004., 2005. i 2011. godine nedvojbeno ne dokazuje niti se ta činjenica može kao nedvojbena utvrditi ocjenom iskaza u postupku saslušanih svjedoka budući nitko od saslušanih svjedoka o ovoj konkretnoj činjenici nije imao neposrednih saznanja. Osim toga, ponašanja tužitelja koja predstavljaju povredu obveza iz radnog odnosa u periodu od 1997. do 2011. tuženik u pobijanoj Odluci ne konkretizira, a neodređena odnosno nekonkretizirana ponašanja radnika ne mogu predstavljati valjani razlog za otkaz ugovora o radu budući ne postoji mogućnost (sudskog) ispitivanja da li je radnik počinio upravo onu povredu obveze iz radnog odnosa koja predstavlja (opravdani) razlog za otkaz ugovora o radu.

6. Tuženik pobijanu Odluku o redovitom otkazu donosi jer da tužitelj svojim nedoličnim ponašanjem nanosi štetu tuženiku, poslove izvršava nesavjesno, nepravodobno ili nemarno kao i jer je počinio brojne druge povrede obveza iz radnog odnosa, a da ne postoji mogućnost da tužitelj promijeni opisano ponašanje. Konkretno, razlozi na kojima tuženik temelji Odluku o otkazu su 1) da se tužitelj prema strankama (nezaposlenim osobama i poslodavcima) odnosi nestručno i neprofesionalno što da se očituje usmenim i pismenim pritužbama stranaka; 2) da grubim kršenjem obveza iz radnog odnosa nanosi štetu ugledu tuženika o čemu tuženik zaprima pisane pritužbe drugih javnopravnih tijela pa tako Zadarske županije; 3) da u izvršavanju poslovnih procesa čini greške odnosno ne postupa u skladu s procedurama tuženika pa tako da je svojim propustom u radu odnosno nepoštivanjem procedure onemogućio jednog korisnika usluge poslodavca u podnošenju zahtjeva za davanje mišljenja za zapošljavanje državljana treće zemlje kao i da nije u zakonskom roku pokrenuo postupak posredovanja te je propustio u roku kreirati završnu obavijest u pogledu korisnika usluge; 4) da podnosi predstavke i pritužbe raznim državnim institucijama u kojima se žali na kršenje svojih prava iz radnog odnosa i iznosi niz optužbi, a da nijedno nadležno tijelo nije utvrdilo osnovanost njegovih predstavki; 5) da ne poštuje propisano radno vrijeme na način da kasni na posao i napušta poslovne prostorije tuženika bez znanja i odobrenja pretpostavljenih; 6) da se neovlašteno koristi pečatom s grbom Republike Hrvatske prilikom slanja dopisa u Središnji ured tuženika; i 7) da ne postupa u skladu s pisanim uputama tuženika i odlukama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske pa da je tako 27. i 30. prosinca 2021. prilikom dolaska na posao odbio predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju na SARS CoV-2.

7. Iz upozorenja o obvezama iz radnog odnosa klasa: 112-02/01-01/02 od 28. prosinca 2021. (list spisa 101-102) kao i upozorenja o obvezama iz radnog odnosa klasa: 112- 02/01-01/03 od 31. prosinca 2021. (list spisa 103-104) proizlazi da je Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske 12. studenoga 2021. donio Odluku o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova kojom je određeno da su od 16. studenoga 2021. svi zaposlenici prilikom ulaska u službene prostorije poslodavca dužni predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju na SARS CoV-2 te da ukoliko navedene osobe odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, iste ne mogu ulaziti i boraviti u službenim prostorijama, a nakon čega je tuženik 15. studenoga 2021. donio Uputu o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja zaposlenika u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, a 24. studenoga 2021. Izmjene i dopune upute o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja zaposlenika tuženika kojom je određeno da su od 16. studenoga 2021. svi radnici Poslodavca, prilikom ulaska u službene prostorije Poslodavca dužni predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju na SARS CoV-2. Donošenje navedenih odluka u navedenom sadržaju u ovom postupku nije sporno.

7.1. Nastavno na navedeno, iz upozorenja o obvezama iz radnog odnosa klasa: 112- 02/01-01/02 od 28. prosinca 2021. (list spisa 101-102) i upozorenja o obvezama iz radnog odnosa klasa: 112-02/01-01/03 od 31. prosinca 2021. (list spisa 103-104) proizlazi kao prvo, to da je tuženik tužitelju 28. prosinca 2021. izdao upozorenje zbog toga što tužitelj 27. prosinca 2021. prilikom dolaska na radno mjesto u poslovne prostorije tuženika protivno gore označenim Odlukama nije tuženiku predočio niti dostavio EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju na SARS CoV-2, iako je dva puta putem elektronske pošte tog dana pozvan na dostavu tih isprava odnosno u slučaju propusta dostave tih isprava pozvan napustiti poslovne prostorije tuženika; te kao drugo, to da je tuženik tužitelju 31. prosinca 2021. izdao upozorenje zbog toga što tužitelj 30. prosinca 2021. prilikom dolaska na radno mjesto u poslovne prostorije tuženika protivno gore označenim Odlukama nije tuženiku predočio niti dostavio EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju na SARS CoV- 2, iako je dva puta putem elektronske pošte tog dana pozvan na dostavu tih isprava odnosno u slučaju propusta dostave tih isprava pozvan napustiti poslovne prostorije tuženika.

7.2. Kao jedan od razloga na kojem temelji Odluku o redovitom otkazu tuženik navodi upravo to da tužitelj ne postupa u skladu s pisanim uputama tuženika i odlukama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske budući da je u nekoliko navrata odbio prilikom dolaska na posao predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju na SARS CoV-2, navodeći i to da je u svezi takvog propusta tužitelja, tuženik istom izrekao dva pisana upozorenja i to 28. i 31. prosinca 2021. Kako iz takvih navoda sadržanih u Odluci o redovitom otkazu proizlazi da je (među ostalim) razlog zbog kojeg se tužitelju otkazuje Ugovor o radu taj što isti 27. i 30. prosinca 20212. tuženiku prilikom dolaska na posao predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju na SARS CoV-2, a kakvo da postupanje predstavlja povredu radne obveze budući se radi o postupanju protivno uputama tuženika i odlukama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, to sud utvrđuje da tuženik Odluku o redovitom otkazu temelji na razlogu zbog kojeg je prethodno tužitelju već izrekao pisano upozorenje u smislu čl. 119. st. 1. ZoR, ne navodeći niti dokazujući da bi tužitelj i nakon što su mu izdana upozorenja od 28. i 31. prosinca 2021. nastavio s povredom radne obveze postupanja sukladno Uputi o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja zaposlenika u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje od 15. studenog 2021. (list spisa 98-100) i odlukama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske. Obzirom da poslodavac ne može (zakonito) otkazati ugovor o radu zbog onog ponašanja za koje je radniku izdao pisano upozorenje u smislu čl. 119. st. 1. ZoR ukoliko radnik ne nastavi s povredom radne obveze u svezi koje mu je izdano pisano upozorenje (tako i Županijski sud u Osijeku u presudi poslovni broj Gž R-29/2023-2 od 09. veljače 2023.), to tuženik Odluku o redovitom otkazu ne može zakonito temeljiti na razlogu nepostupanja tužitelja u skladu s pisanim uputama tuženika i odlukama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske na 27. i 30. prosinca 2021.

8. Drugi razlog otkaza Ugovora o radu tužitelja, a kako to tuženik navodi u Odluci o redovitom otkazu, je taj da se tužitelj prema strankama (nezaposlenim osobama i poslodavcima) odnosi nestručno i neprofesionalno što da se očituje usmenim i pismenim pritužbama stranaka, zbog kojih da je pritužbi tužitelju izrečeno pismeno upozorenje klasa: 112-02/01-01/72 od 02. srpnja 2021., ali usprkos kojem da je upozorenju tužitelj nastavio s kršenjem obveza iz radnog odnosa te se stranke i dalje žale na njegov rad na način da u svojim pritužbama izražavaju nezadovoljstvo ponašanjem tužitelja koje opisuju bahatim, bezobraznim, neprofesionalnim i neljubaznim.

8.1. Iz pismenog upozorenja klasa: 112-02/01-01/72 od 02. srpnja 2021. (list spisa 30- 34) proizlazi da je tuženik tužitelja sukladno čl. 119. ZoR upozorio da će nastaviti pratiti njegov rad i izvršenje obveza iz radnog odnosa te da mu u slučaju nastavka kršenja obveza iz radnog odnosa prijeti mogućnost otkaza, a obzirom da je tužitelj svojim neprimjerenim i nedoličnim ponašanjem nanio štetu ugledu tuženika i time počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa propisanu čl. 62. Pravilnika o radu tuženika te povrijedio odredbe Etičkog kodeksa radnika tuženika. Pri tome, tuženik neprimjereno i nedolično ponašanje tužitelja nalazi u njegovom ponašanju prema strankama tuženika, koje da su u svezi takvog ponašanja tužitelja tuženiku podnijele pritužbe pa tako prema stranci koja se je 25. lipnja 2021. žalila da joj je tužitelj prilikom zadnjeg mjesečnog javljanja u Ispostavu Biograd na Moru uputio verbalne napade radi kojih da se osjeća ugroženo i da ne želi redovno mjesečno javljanje obavljati kod tužitelja; stranci koja je 25. lipnja 2021. podnijela pritužbu u kojoj je navela da je tog dana htjela izvršiti prvu prijavu u evidenciju nezaposlenih osoba u Ispostavi Biograd na Moru kojom prilikom da je čekao dva sata ispred vrata Ispostave koja su bila zaključana s rešetkama na vratima, a nakon čega se uputio osobnim automobilom prijavu izvršiti u Područni ured Zadar; te stranci koja je 30. lipnja 2021. poslala pritužbu na rad tužitelja navodeći da je 28. lipnja 2021. došla u poslovne prostorije Ispostave Biograd na Moru s namjerom da se prijavi u evidenciju nezaposlenih osoba i ostvari prava koja joj s te osnove pripadaju, a kojom da se prilikom tužitelj prema njoj ponašao krajnje neprofesionalno i neljubazno, koristio povišeni ton te joj nije htio pomoći u rješavanju zahtjeva rekavši joj neka ode to što joj treba rješavati u [adresa], a nakon što je ona i dalje inzistirala na rješavanju njenog zahtjeva da je tužitelj upotrijebio silu te ju objema rukama primio za ramena i nasilno izbacio iz poslovnih prostorija Ispostave Biograd na Moru zatim sve njene stvari koje su ostale u prostoriji pobacavši vani. Istaknimo ovdje da se iskaz svjedokinje IŠ (list spisa 216-218) koja iskazuje da su se njoj stranke nezadovoljne načinom rada tužitelja obraćale za neprimjereni odnos tužitelja, odnosi na period prije pismenog upozorenja klasa: 112-02/01-01/72 od 02. srpnja 2021. (list spisa 30-34), a obzirom svjedokinja sudu iskazuje da su ti dolasci stranaka bili u periodu od 2001. pa nekih 10- ak godina od tada.

8.2. U prilog navodima da je tužitelj i nakon što mu je tuženik dao pismeno upozorenja klasa: 112-02/01-01/72 od 02. srpnja 2021. (list spisa 30-34) nastavio s kršenjem obveza iz radnog odnosa na način da se je prema strankama (nezaposlenim osobama) odnosio nestručno i neprofesionalno, tuženik dostavlja izjavu TŠ (list spisa 35), e-mail HŠ od 11. veljače 2022. (list spisa 36) i e-mail NŠ od 16. veljače 2022. (list spisa 37). Iz izjave TŠ (list spisa 35) proizlazi da je 15. srpnja 2021. on došao u Ispostavu Biograd na Moru s namjerom da se prijavi kao nezaposlena osoba, nakon dolaska s rada iz Njemačke, što da je objasnio službeniku u Zavodu koji da mu je na brzinu i nerazumljivo rekao da on nema ništa s tim i da se javi ZŠ u [adresa], a on da misli da je nepotrebno da on s otoka Tkona putuje u [adresa] radi ostvarivanja svojih prava, dodajući da je u [adresa] sve obavio i dobio potpunu uslugu. Obzirom da je tužitelj u svom iskazu (list spisa 246-249) iskazao da u sklopu Metodologije rada oni u Zavodu imaju mogućnost uputiti stranku kod radnika koji radi poslove vezano za Europsku uniju, što prema ocjeni suda predstavlja valjanu osnovu za upućivanje stranke koja je došla s rada iz Njemačke u ured tuženika u [adresa] gdje radi službenik na poslovima vezanim za Europsku uniju, a zbog odustajanja tuženika od prijedloga za saslušanje TŠ kao svjedoka nije bilo moguće ocijeniti vjerodostojnost (pisanih) navoda TŠ o tome da mu je tužitelj „na brzinu i nerazumljivo“ rekao da se javi ZŠ, sud ne nalazi dokazanim da bi odnos tužitelja sa TŠ kao strankom bio nestručan i neprofesionalan, pri čemu sud napominje da nezadovoljstvo stranke s potrebom odlaska iz [adresa] u [adresa] na nikoji način samo po sebi ne svjedoči kao dokaz navodima da bi se tužitelj prema istoj ponio nestručno i neprofesionalno. Nadalje, iz e-maila HŠ od 11. veljače 2022. (list spisa 36) proizlazi da se HŠ kao straka zbog ranijeg neugodnog iskustva s kolegom adresata koji da ju je doslovno istjerao iz ureda obraća adresatu IŠ (nesporno radnici tuženika) sa zahtjevom za upis staža za tečaj koji je pohađala zbog potrebe predaje molbe za posao. Cijeneći uz navedeno iskaz svjedokinje HŠ (list spisa 215) koja sudu iskazuje da se je jedne prilike, dodajući da se radi o siječnju ili veljači prošle godine (što obzirom na vrijeme davanja iskaza znači 2022. godine), obratila tužitelju da joj se činjenica usavršavanja za voditelja EU projekta upiše u radni staž, a na što da joj je tužitelj rekao da on ne zna ništa o tome i da izađe, a u svezi navedenog cijeneći iskaz tužitelja (list spisa 246-249) koji iskazuje da je on prije dolaska HŠ u prostorije tuženika e-mailom zaprimio njezin zahtjev za upis edukacije te da je traženi upis i izvršio, sud ne nalazi da bi tužitelj prema stranci HŠ postupio nestručno i neprofesionalno. Naime, usmeno iskazujući pred sudom, nakon što je upozorena na posljedice davanja lažnog iskaza, HŠ ne tvrdi da bi ju tužitelj „doslovno istjerao iz ureda“ kako to ranije navodi u e-mailu od 11. veljače 2022. niti tvrdi da bi se tužitelj istoj obratio na neki drugi neprimjereni i neprofesionalni način, pri čemu sud upućivanje stranke izvan ureda državnog službenika ne nalazi nestručnim i neprofesionalnim ponašanjem u situaciji kada je državni službenik sa strankom iskomunicirao sve relevantno u svezi njenog zahtjeva ili uputa, a u okviru poslova svojeg radnog mjesta, što u konkretnom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno jest obzirom tužitelj iskazuje da je on po zahtjevu HŠ izvršio upis edukacije dok svjedokinja HŠ iskazuje da je ona pisala ovaj e-mail IŠ jer nije znala da li joj je edukacija upisana u staž, dakle, ne jer joj zasigurno edukacija nije bila evidentirana pa da bi to što ju je tužitelj uputio van iz ureda predstavljalo nestručno i neprofesionalno ponašanje tužitelja. Konačno, iz e-maila NŠ od 16. veljače 2022. (list spisa 37) proizlazi da se stranka NŠ obraća IŠ (nesporno radnici tuženika) sa upitom da li zahtjev za izvršenje prijave na Zavod i zahtjev za novčanu naknadu može podnijeti elektronskim putem ili preko e-građanin odnosno preko IŠ ili igdje drugdje osim Biograda jer dotičnog bolje da ne komentira. Iz takvog sadržaja materijalnog dokaza ne proizlazi konkretno ponašanje tužitelja prema NŠ kao stranci poduzeto nakon 15. srpnja 2021. kada tuženik prema utvrđenju ovog suda tužitelju dostavlja pismeno upozorenja klasa: 112-02/01-01/72 od 02. srpnja 2021. (list spisa 30-34) niti da se navodi NŠ „jer dotičnog bolje da ne komentiram“ istaknuti u tom e-mailu odnose na ovdje tužitelja. Kako pri tome svjedokinja NŠ saslušana pred sudom iskazuje (list spisa 221) da se ona je obraćala Zavodu za zapošljavanje u određenim situacijama, ali da tom prilikom nije imala kontakt s tužiteljem, kojeg da pozna iz viđenja, te kako nakon što joj je predočen sadržaj njenog e-maila od 16. veljače 2022. (list spisa 37) ne navodi da u istom govori o tužitelju, pojašnjavajući da je razlog slanja tog e-maila taj što je prijavu htjela obaviti e-mailom budući da joj je u to vrijeme sin bio u koroni i da je stoga trebala biti u izolaciji, a kakvi svjedočki navodi potvrđuju iskaz samog tužitelja (list spisa 246-249) u dijelu u kojem on iskazuje da on nije (nesporno misli u okviru poslova svog radnog mjesta) razgovarao s NŠ, sud utvrđuje da se tužitelj prema NŠ nije ponašao nestručno i neprofesionalno. Kada sud u svezi s navedenim dalje cijeni to da iz iskaza svjedokinje RŠ (list spisa 222-223) ne proizlazi vremenski period u kojem bi, prema njenim navodima, tužitelj njoj telefonskim putem svašta izgovorio poradi čega da se ona više nije htjela prijavljivati na Zavod u Biogradu, a niti tuženik postupanje tužitelja prema RŠ u obrazloženju pobijane Odluke o redovitom otkazu konkretizira kao razlog otkaza, kao i to da niti jedan od preostalih saslušanih svjedoka nije imao neposrednih saznanja o načinu postupanja tužitelja s onim strankama na koje se odnose navodi pobijane Odluke, tuženik prema ocjeni ovog suda nije kao nedvojbeno dokazao da se je tužitelj nakon što mu je izrečeno pismeno upozorenje klasa: 112-02/01-01/72 od 02. srpnja 2021. (list spisa 30-34), prema strankama ponašao nestručno i neprofesionalno, a poradi čega je sud o ovoj činjenici zaključio primjernom pravila o teretu dokazivanja sukladno odredbi čl. 221.a ZPP. Kako pri tome ponašanja tužitelja koja tuženik ocjenjuje neprimjerenim i nedoličnim i radi kojih mu 02. srpnja 2021. izdaje upozorenje na obveze iz radnog odnosa i ukazuje na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze (list spisa 30-34), a među kojim je i ponašanje prema stranci KŠ, ne mogu biti razlog za otkazivanje Ugovora o radu tužitelja obzirom je za ta ponašanja tuženik (očito ista ne cijeneći toliko teškom povredom obveze iz radnog odnosa koja opravdava otkaz ugovora o redu bez prethodnog upozorenja) tužitelju izdao pisano upozorenje (tako i Županijski sud u Osijeku u presudi poslovni broj Gž R-29/2023-2 od 09. veljače 2023.) i poradi čega se sud u ovoj odluci dalje nije niti upuštao u ocjenu da li je tužitelj uistinu postupio na način kako mu to tuženik stavlja na teret u pismenom upozorenju klasa: 112-02/01-01/72 od 02. srpnja 2021. (pa stoga nije u ovom obrazloženju niti cijenio e-mail KŠ s prilogom (list spisa 115-117)), sud je utvrdio da se tuženik nakon zaprimanja pismenog upozorenja klasa: 112-02/01-01/72 od 02. srpnja 2021. (list spisa 30-34) kojim mu tuženik ukazuje na povredu obveze iz radnog odnosa neprimjerenim i nedoličnim ponašanjem prema strankama, nije prema strankama tuženika odnosio nestručno i neprofesionalno odnosno bahato, bezobrazno i neljubazno, poradi čega se otkaz Ugovora o radu ne može zakonito temeljiti na ovom razlogu otkaza. U svezi iskaza svjedokinje OŠ (list spisa 175-182) koja je sudu kao razlog otkaza Ugovora o radu tužitelja posebno istaknula njegov odnos prema korisnicima usluga tuženika, valja istaknuti da sud isti nije prihvatio kao istinit. Naime, u potpunosti je neživotno i nelogično te stoga neuvjerljivo ovom sudu da ukoliko je točno da je, a kako to sudu iskazuje ova svjedokinja, tužitelj urlao na stranke i imao brojne ekscese s korisnicima, verbalne i fizičke prirode, i to kroz cjelokupni period zaposlena tužitelja, dakle, kroz period od preko 20 godina, da kao prvo, tuženik istom ne bi otkazao Ugovor o radu uslijed bilo kojeg od tih ekscesa tijekom perioda od preko 20 godina te kao drugo, da tužitelj zbog učina takvih ekscesa verbalne i fizičke prirode ne bi bio pravomoćno osuđen.

8.3. U ponovljenom postupku sud je saslušao svjedoke na okolnost ponašanja tužitelja prema zaposlenicima – kolegama i strankama u okviru obavljanja posla iz opisa svog radnog mjesta.

Pa tako ČŠ navodi da ne može tvrditi da li se ili nije tužitelj ponašao bahato i neprofesionalno prema strankama. Ona je radila u svojoj sobi dok je g. MŠ radio na pultu sa strankama. Tako da nije svjedočila njegovoj komunikaciji sa strankama i ne može o tome ništa reći. Vrlo kratko vrijeme unutar je radila na poslovima unutar kojih se moralo obavljati prijave na HZZ, mirovinsko, pa odjave i slično te je tu postojao jedan skraćeni administrativni postupak te je surađivala intenzivno sa g. MŠ na način da bi on zvao telefonski radi takvih stranaka te je tu suradnja između nje i njega bila korektna.

8.4. Svjedok VŠ navodi da je u Zavodu sam radila od 1979. do 2020. godine. S g. MŠ je imala odličnu suradnju i dok je bio u Biogradu te kasnije kada je prešao u [adresa]. On bi kompletirao zahtjeve za novčanu naknadu i bio je dobar suradnik. Jedno vrijeme je s njim dežurala na pultu i prema strankama je bio ljubazan, pažljiv i osjećajan. Situacija na pultu bila takva da su bili redovi stranaka koje su čekale i g. MŠ je zbog toga ostajao raditi i preko pauze, a ostajao je raditi i poslije redovitog radnog vremena dok bi drugi išli kući. Pojašnjava da je rad na Info pultu za vrijeme dok je radila s tužiteljem izgledao tako da su oni sjedili jedan kraj drugoga, počevši od 07,00 ujutro, ona bi zaprimala stranke za redovno javljanje dok bi on (tužitelj) zaprimao stranke nezaposlene s dokumentacijom kao savjetnik za zapošljavanje. Nikada nije kasnio na posao i čak bi dolazio mokar. Sam bi bio na pultu često, bez ikakve pomoći.

8.5. Svjedok ŽŠ navodi da Svjedok navodi da, dok je radila na pultu uvijek je imala para odnosno osobu koja bi uskočila kada bi djelatnik pulta trebao otići na pauzu, a g. MŠ nije mogao otići na pauzu jer nikada nije imao para. Čula je da bi znao zakasniti, ali jednako kao i drugi. Osobno je vidjela kada bi išla kući s posla da bi g. MŠ ostajao raditi i nakon radnog vremena te bi primao stranke. Poznato joj je da je tužitelj zatražio izmjenu odobrenog godišnjeg odmora i isto nije izrijekom dobio napismeno da je dobio pa je smatrao da je, i otišao ranije na taj godišnji odmor kako je u zahtjevu za izmjenu godišnjeg i napisao. Nakon toga ga je zvala nadležna službenica i rekla mu da nije dobio napismeno da je odobreno, da uzme bolovanje jer je to neopravdano izostajanje s posla pa da ne dobije otkaz. Pojašnjava da je Predstojnica čekala da se skupi više tih neopravdanih dana da može dati otkaz, a inače je praksa bila ukoliko se izričito ne dobije napismeno da je zahtjev za godišnji odbijen

- da se smatralo da je u redu. Predstojnica se zvala OŠ. Osobno je vidjela da g. MŠ radi za vrijeme pauze jer bi ona išla na pauzu, a on bi radio i svi su znali da nema zamjene.

8.6. Svjedok LŠ navodi da je kao kolega surađivala s g. MŠ i to često, on je na pultu zaprimao zahtjeve stranaka i oni su kao savjetnici dobivali te zahtjeve na obradu. Intenzivno su surađivali i dok je radio u [adresa]. Rad na pultu je intenzivan, to je nehumano radno mjesto, tamo je tužitelj sam odradi sve što god treba, dakle, samo jedna osoba, i uvijek je bio sam. Napominje da zna što znači raditi na pultu jer je taj posao obavljala u Ispostavi Benkovac. Jednak je posao i u [adresa]. Osoba u Ispostavi obavlja opseg posla – dakle, i primanje i obrade onog što u [adresa] obavljaju tri osobe. Ta osoba sama organizira svoj posao. Ne može sa sigurnošću reći da li je bilo kašnjenja na posao, međutim kada bi ona došla na posao tužitelj bi uvijek bio na svom radnom mjestu. Osobno joj je poznato, jer ga je vidjela, da ostaje duže na radnom mjestu te joj je također poznato jer je čula da mu je uskraćeno pravo na godišnji odmor. Poznato joj je i da je ostao preko pauze primati stranke jer ga je vidjela.

8.7. Sud drži ove iskaze vrlo bitnim za potpuno i točno utvrđenje činjeničnog stanja. Naime, svjedoci imaju neposredna saznanja o ponašanju tužitelja na radnom mjestu o njegovom odnosu prema kolegama i/ili strankama. Također o uvjetima u kojima je radio koji su daleko od primjerenih što tereti poslodavca i o logičnim i životnim razlozima zašto isti ponekad ne bi bio na radnom mjestu, dakle zbog prirode posla i činjenice da je bio sam. Ostajao je dulje na poslu, nije išao na pauzu jer nije bilo zamjene, a to su sve odlike savjesnog i odgovornog djelatnika kojemu je bilo bitno da se posao odradi. Nema razloga zašto bi ovi svjedoci neistinito iskazivali, osobno nemaju interesa u postupku, a iskazivali su sigurno i na sud ostavili dojam iskrenih osoba pa im sud u cijelosti vjeruje i cijeni njihov iskaz kao vjerodostojan.

9. Dalje tuženik Odluku o redovitom otkazu temelji na ponašanju tužitelja koje da predstavlja grubo kršenje obveza iz radnog odnosa kojim da tužitelj nanosi štetu ugledu tuženika, a koje se sastoji u tome da tužitelj Zadarskoj županiji, Upravnom odjelu za hrvatske branitelje, udruge, demografiju i socijalnu politiku ne odgovara na dopise, ne surađuje s njima, da im daje nesuvisle odgovore na njihove upite te da se hrvatski branitelji žale na njegovo ponašanje kao i u tome da im tužitelj izdaje potvrdu o korištenju novčane naknade za hrvatske branitelje napisanu rukom što da nije ovlašten učiniti. Na ove okolnosti tuženik dostavlja e-mail PŠ od 02. veljače 2022. s prilogom (list spisa 38-40) iz sadržaja kojeg proizlazi da je GŠ, voditeljica Pododsjeka Upravnog odjela za hrvatske branitelje, udruge, demografsku i socijalnu politiku Zadarske županije 02. veljače 2022. obavijestila OŠ (nesporno djelatnicu tuženika) da im je ovdje tužitelj na njihovo traženje da li su određene osobe korisnici novčane naknade za nezaposlene dostavio odgovor ispisan rukom, koji da odgovor to tijelo ne može prihvatiti kao mjerodavan, te da ovdje tužitelj uglavnom ne odgovara na dopise kojima to tijelo traži po službenoj dužnosti dostavu određenih podataka, da ne želi komunicirati i surađivati te da im daje nesuvisle odgovore zbog svog nepostupanja po njihovim dopisima, a na njegovo ponašanje da se žale i hrvatski branitelji kao na krajnje neprimjereno ponašanje. Pregledom dopisa koji GŠ dostavlja tuženiku uz navedeni e-mail, sud utvrđuje da je uistinu tužitelj 28. siječnja 2022. Zadarskoj županiji dostavio rukom ispisane podatke o korisnicima naknade za nezaposlene, koji je dopis ovjerio službenim pečatom tuženika, a u svezi dostave kojeg dopisa tužitelj u svom iskazu pred sudom (list spisa 246-249) pojašnjava da postoji mogućnost da je on Zadarskoj županiji dostavio rukom pisanu ispravu, ali to da je bilo u slučaju kad printer i toner nisu radili, a bilo je potrebno žurno dostaviti dokumentaciju. U svjetlu činjenice da je Zadarska županija, Upravni odjel za hrvatske branitelje, udruge, demografiju i socijalnu politiku tuženiku samo jednom dostavio obavijest o jednom dopisu tužitelja ispisanom rukom, cijenjenom u svjetlu općepoznate činjenice da je poslovna komunikacija i suradnja između tog Odjela i tuženika učestala budući ovaj Odjel u svojem radu koristi podatke o kojima evidenciju vodi Zavod, sud cijeni životnim i uvjerljivim iskaz tužitelja koji u svezi predmetnog dopisa (list spisa 40-41) navodi da je isti pisan rukom zbog toga što printer i toner nisu radili, a bilo je potrebno žurno dostaviti tražene podatke. Što se tiče onih navoda e-maila od 02. veljače 2022. (list spisa 38), da tužitelj ne odgovara na dopise, ne surađuje s njima, da im daje nesuvisle odgovore na njihove upite te da se hrvatski branitelji žale na njegovo ponašanje, kako u prilog istima tuženik ne dostavlja nikakve materijalne dokaze, sud je na ovu okolnost saslušao svjedokinju GŠ koja je iskazala (list spisa 203-204) da ona na mjestu voditeljice Pododsjeka Upravnog odjela za hrvatske branitelje, udruge, demografsku i socijalnu politiku Zadarske županije radi nekih 10tak godina i da je s tužiteljem imala službenu komunikaciju vezano za razno razne teme vezano za ostvarivanje prava hrvatskih branitelja, dakle, da se službeno dopisivala s tužiteljem i to kroz nekoliko godina, a sama komunikacija da izgleda na način da ona uputi dopis Zavodu ne znajući tko će iz Zavoda odgovoriti pa da recimo kad se radi o upravnom predmetu ostvarivanja prava za hrvatskog branitelja da odgovori tužitelj i to na način da se od Zavoda dobiju podaci o određenom branitelju, konkretno, da se dobije uvjerenje za točno određenu osobu. Iz takvog iskaza proizlazi da se je svjedokinja kroz nekoliko godina službeno dopisivala s tužiteljem kao djelatnikom Zavoda i da je tužitelj odgovarao na njene službene dopise upućene Zavodu, dakle, svojim usmenim iskazom danim pred ovim sudom, a prethodno davanju kojeg je svjedokinja upozorena da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo, svjedokinja ne iznosi nikakve navode u prilog navodima da tužitelj ne odgovara na dopise Zadarske županije, Upravnog odjela za hrvatske branitelje, udruge, demografiju i socijalnu politiku, da ne surađuje s njima ili da im daje nesuvisle odgovore na njihove upite, a upitana da li joj je poznato da bi se hrvatski branitelji žalili na postupanje tužitelja odgovara da su oni dužni sve podatke koji su potrebni za obradu zatražiti od tuženika pogotovo da npr. netko iz Biograda ne mora dolaziti u Županiju, iz kakvog odgovora proizlazi da svjedokinja nema saznanja o pritužbama hrvatskih branitelja na postupanje tužitelja. Uslijed takvog se iskaza svjedokinje PŠ kao i činjenice da tuženik sudu ne dostavlja niti jednu drugu pisanu pritužbu Zadarske županije na rad tužitelja, ukazuje kao neistinit dio iskaza svjedokinje OŠ (list spisa 175-182) koja sudu iskazuje da su više puta tuženiku dolazile ovakve pritužbe od Zadarske županije. Kada sud u svezi navedenog dalje cijeni iskaz tužitelja (list spisa 246-249) koji o suradnji sa Zadarskom županijom iskazuje da su ti poslovi ranije tekli na način da bi hrvatski branitelj došao do njega i da bi mu on izdao potvrdu koju bi potom branitelj odnio Zadarskoj županiji, ali da je Zadarska županija u jednom trenutku počela tražiti da im tuženik svu dokumentaciju dostavlja poštom te da on ne zna zašto se tvrdi da on nije surađivao sa Zadarskom županijom kada su stvari po njegovoj ocjeni normalno funkcionirale pa da je tako nekoliko puta on razgovarao u Zadarskoj županiji sa gospođom u Odjelu za branitelje i da nisu imali problema u suradnji, kakav se iskaz tužitelja sudu ukazuje kao logičan i životan te stoga uvjerljiv obzirom da bi u slučaju postojanja problema i propusta na strani tužitelja tijekom višegodišnje poslovne suradnje između tužitelja kao djelatnika Zavoda i djelatnika Zadarske županije u svezi zahtjeva hrvatskih branitelja (o kojoj suradnji sudu iskazuje svjedokinja GŠ) [adresa] tuženiku nedvojbeno podnijela konkretne i dokazima potkrijepljene pritužbe na rad tužitelja (kao što to čini u svezi ručno pisanog dopisa zaprimljenog 28. siječnja 2022.), međutim, postojanje kakvih pritužbi tuženik ne dokazuje; sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP utvrđuje da tuženik nije nedvojbeno dokazao da tužitelj nije odgovarao na dopise Upravnog odjela za hrvatske branitelje, udruge, demografsku i socijalnu politiku Zadarske županije, da nije surađivao s tim Odjelom i da im je davao nesuvisle odgovore te da su se hrvatski branitelji tom Odjelu žalili na tužiteljevo ponašanje pa da bi takvim ponašanjem tužitelj nanio štetu ugledu tuženika dok dostavu jednog dopisa koji je pisan vlastoručno sud ne cijeni povredom radne obveze, a zasigurno ne povredom koja bi predstavljala grubo kršenje obveza iz radnog odnosa, kako ju u pobijanoj Odluci karakterizira tuženik.

10. Jedan od razloga na kojem tuženik temelji Odluku o redovitom otkazu je taj da tužitelj u izvršavanju poslovnih procesa čini greške odnosno ne postupa u skladu s procedurama tuženika pa da je svojim propustom u radu odnosno nepoštivanjem procedura tuženika, konkretno propust u kreiranju obavijesti o rezultatu provedbe testa tržišta u aplikaciji tuženika, onemogućio jednog korisnika usluge - poslodavca u podnošenju zahtjeva za davanje mišljenja za zapošljavanje državljana treće zemlje onemogućivši ga time u ostvarivanju prava koja mu pripadaju temeljem Zakona o strancima kao i da nije u zakonskom roku pokrenuo postupak posredovanja te je propustio u roku od 15 dana od objave testa tržišta rada kreirati završnu obavijest kojom se korisniku usluge odobrava / ne odobrava mogućnost pokretanja postupka zapošljavanja državljanina treće zemlje čime da je povrijedio odredbe Zakona o strancima, procedure tuženika i nanio štetu ugledu tuženika.

10.1. Iz službene bilješke IŠ (list spisa 41) proizlazi da je poslodavac AB Support d.o.o. za privremeno zapošljavanje Zagreb zatražio provedbu testa tržišta rada (dalje: TTR) kod Područne službe Zadar, Ispostave [adresa] 09. ožujka 2021. za poslove poljoprivrednog radnika za rad u Sv. Filip i Jakovu objavljenog pod brojem 2121501-1955753 pri čemu da je 12. ožujka 2021. utvrđeno da je taj TTR objavljen po drugi put iz razloga što na TTR koji je objavljen pod brojem 2121501- 1944319 od 11. veljače 2021. nije dobivena obavijest u roku od 15 dana od dana traženja i objave TTR uz daljnji navod da je proveden postupak posredovanja u kojem je 7 kandidata koji su u telefonskom kontaktu dali informaciju da će se javiti poslodavcu te da je 15. ožujka 2021. kreirana lista upućenih kandidata koja je e-mailom proslijeđena poslodavcu od kojeg se čeka povratna informacija o ishodu posredovanja. Nastavno, iz dopisa (list spisa 42-43) proizlazi da je tužitelj Područnom uredu Zadar, nadležnoj osobi za TTR, dostavio dopis naslova TTR – AB Support d.o.o. kojim ga izvještava da po TTR broj 2121501-1955753 dostavljenom od strane AB Support do.o. za privremeno zapošljavanje nije pronađena niti evidentirana nijedna nezaposlena osoba koja bi zadovoljavala uvjete te Agencije te da nema odgovarajuće nezaposlene osobe za traženo mjesto poljoprivrednog radnika na matičnoj evidenciji. Iz navedenog tako proizlazi da je tužitelj po zahtjevu poslodavac AB Support d.o.o. za privremeno zapošljavanje objavljenog pod brojem 2121501-1955753 proveo TTR, međutim, da o provedbi TTR nije kreirao obavijest u aplikaciji poslodavca već da je o istoj sastavio (fizičku) pisanu obavijest koju je dostavio Područnom uredu Zadar, osobi nadležnoj za TTR. Nadalje, iz e-maila EŠ od 09. ožujka 2022. (list spisa 44-48) proizlazi da je trgovački lanac Lidl Hrvatska d.o.o. 21. veljače 2022. za područje [adresa] podnio TTR, međutim, da do 09. ožujka 2022. niti jedan kandidat nije poslan na razgovor niti je ijedan kandidat stavljen u sustav, u vezi čega da je EŠ telefonski 08. ožujka 2022. razgovarao s djelatnikom u HZZ Biograd koji ga je uputio na HZZ [adresa] jer da on u sustavu nije vidio da je TTR usmjeren na Biograd, nakon čega da su mu u HZZ [adresa] rekli da oni ne mogu ništa i da se obrati u HZZ Biograd pa da je on cijeli dan pokušao dobiti HZZ Biograd, bezuspješno, a da 09. ožujka 2022. vidi da je njihov zahtjev stavljen među arhivirane zahtjeve bez da su dobili mišljenje HZZ [adresa]. U svezi navedenog, iz e-maila ŠŠ od 10. ožujka 2022. (list spisa 49) proizlazi da je tužitelj po unosu TTR za radno mjesto prodavač/ica, mjesto rada [adresa], zadužen za isti pa da je bio dužan prije objave samog TTR kontaktirati poslodavca kako bi potvrdio objavu TTR, a nakon koje je objave bio dužan pokrenuti postupak posredovanja tj. postupak upućivanja nezaposlenih osoba iz evidencije HZZ poslodavcu; da uvidom u evidenciju nezaposlenih prema uvjetima iz TTR Ispostava Biograd na Moru ima 14 nezaposlenih osoba koje su mogle biti informirane i upućene, a s obzirom da poslodavac osigurava smještaj, u TTR da se mogu uključiti i sve nezaposlene osobe koje su iskazale interes za zapošljavanjem izvan mjesta boravka, a samo da Područni ured Zadar s pripadajućim ispostavama ima 4 raspoložive nezaposlene osobe dok ih na razini Republike Hrvatske ima 100; kako tužitelj nije pokrenuo postupak posredovanja, što da je utvrđeno naknadnom kontrolom, to da je postupak posredovanja pokrenula druga savjetnica zadnjeg dana trajanja testa tržišta rada; a naposljetku, neovisno o rezultatima posredovanja i povratnim informacijama kandidata i poslodavaca o kandidatima, da je tužitelj bio dužan sukladno čl. 98. st. 4. Zakona o strancima („Narodne novine“ br. 133/20) u roku od 15 dana od objave TTR kreirati završnu obavijest kojom se poslodavcu odobrava / ne odobrava mogućnost pokretanja postupka zapošljavanja državljanina treće zemlje, što da nije učinio.

10.2. U odnosu na ovaj razlog otkaza tužitelj u tužbi navodi da on na svom računalu (nesporno na računalu na radnom mjestu) ima poseban e-mail i posebnu aplikaciju na koju stižu zahtjevi za TTR, međutim, da zahtjev velikog trgovačkog lanca nije bio vidljiv na njegovoj aplikaciji pa da on iz tog razloga nije po njemu postupio već da je taj TTR bio vidljiv na drugoj aplikaciji koja da njemu nije odmah bila dostupna pa da je tako on tek prilikom naknadnog kontakta, nakon proteka određenog vremena, dobio upit o tom TTR. U svom iskazu pred sudom tužitelj (list spisa 246-249) iskazuje da je on inače proveo na tisuće testova tržišta rada, za koji posao da je bio spreman i educiran i u stalnoj komunikaciji s kolegama, a u spornoj Odluci da se radi o provedbi testa za dva subjekta pojašnjavajući da mu ova dva poduzeća zbog svog mjesta sjedišta (nesporno Zagreb i Velika Gorica) nisu odmah bila vidljiva u sustavu, dodajući da je moguće da je došlo do propusta, ali to da se dogodilo isključivo zbog tehničkih razloga. Kada sud iskaz tužitelja koji sam navodi da je moguće da je došlo do njegova propusta u proceduri provođenja dva označena TTR, cijeni u svezi pojašnjenja koje o načinu rada savjetnika za zapošljavanje u svezi TTR daje rukovoditeljica Odjela za rad s poslodavcima u Središnjem uredu tuženika u Zagrebu FŠ u e-mailu od 07. lipnja 2022. (list spisa 118), a iz kojeg u bitnom proizlazi da se sve zaprimljene prijave potrebe za radnicima koje HZZ-u podnose poslodavci u digitalnom obliku i TTR nalaze u istoj aplikaciji Radnih mjesta koja je dostupna svim savjetnicima za zapošljavanje te da svaki savjetnik za zapošljavanje prijavom na svoje računalo ima uvid u sve prijave potrebe za radnikom kao i TTR, a osobito one za koje je zadužen, te da će mu aplikacija Radnih mjesta kao i aplikacija Posredovanja odmah po prijavi pokazati sve prijave i sve TTR za koje je savjetnik zadužen bez potrebe upisivanja određenih parametara za pretraživanje pa da tako savjetnik vidi sve nedovršene prijave potrebe za radnicima kao i TTR za koje je zadužen; a uz navedeno cijeneći i to da tužitelj ne predlaže dokaze na okolnost da mu u vrijeme zaprimanja predmetnih prijava potrebe za radnicima od AB Support d.o.o. za privremeno zapošljavanje Zagreb i Lidl Hrvatska d.o.o. Velika Gorica aplikacije koje koristi za rad odnosno računalo koje koristi za rad nisu (uredno) radili; utvrđenje je suda da je tužitelj svojom krivnjom napravio propuste u provođenju procedure testa tržišta rada u aplikacijama koje tuženik koristi u svom poslovnom procesu (a koje omogućavaju neposredan uvid u rezultate testa poslodavcima po čijim se prijavama potrebe za radnicima testovi provode), koje mu pobijanom Odlukom tuženik stavlja na teret. Međutim, uzimajući u svezi navedenog u obzir kao prvo, činjenicu da je između predmetna dva propusta tužitelja u provođenju procedure testa tržišta rada proteklo vrijeme od godinu dana, a u kojem je razdoblju kao i u razdoblju prethodno tom tužitelj proveo i druge testove tržišta rada u svezi kojih nisu evidentirani nikakvi propusti tužitelja u radu, pri čemu sud ne cijeni istinitim iskaz svjedoka SŠ (list spisa 191-197) u dijelu u kojem navodi da je osim predmetnih bilo još propusta tužitelja vezano za TTR, ovo obzirom sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da o tim propustima ne bi postojali pisani zapisi (obzirom je sama procedura pisane naravi) te da tuženik i te propuste ne bi naveo u iznimno opsežnoj Odluci o redovitom otkazu; te kao drugo, činjenicu da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi uslijed ovih propusta tužitelja poslodavcima nastala kakva šteta obzirom da iz cijenjenih dokaza (pa tako i navoda djelatnika samih tuženika iznesenih u cijenjenim materijalnim dokazima) proizlazi da su postupci testa tržišta rada po prijavama dva predmetna poslodavca uredno završena te da su im kreirane i dostavljene konačne obavijesti o rezultatima testa; ocjena je ovog suda da iako utvrđeni propust tužitelja u radu nedvojbeno predstavlja povredu radne obveze, da isti nije tolike težine da opravdava otkaz Ugovora o radu. Pri toj je ocjeni sud posebno vodio računa i o činjenici da je dužnost poslodavca radniku koji učini pogreške u procesu rada (koje su naravi kao predmetne pogreške tužitelja) prvenstveno ukazati na te pogreške i upozoriti ga da iste predstavljaju povredu radne obveze, potom utvrditi iz kojeg je razloga do pogrešaka došlo (da li zbog nedovoljne upućenosti radnika u procese rada specifične za poslodavca, da li zbog razloga koji su izvan utjecaja radnika ili pak iz radnikova nemara), potom poduzeti radnje s ciljem otklanjanja mogućnosti ponavljanja pogrešaka, a tek nakon poduzimanja svih navedenih koraka, u slučaju da radnik opetovano ponavlja pogreške, otkazati ugovor o radu. Tuženik na predmetne pogreške u provedbi procedure testa tržišta rada tužitelja nesporno nije upozorio, a kako to proizlazi iz Odluke o redovitom otkazu u kojoj sam tuženik navodi da od tužitelja u svezi ovih povredi nije tražio očitovanje u vrijeme kad su se dogodile.

11. U odnosu na razlog otkaza da tužitelj kontinuirano dugi niz godina podnosi predstavke i pritužbe raznim državnim institucijama (Vladi Republike Hrvatske, Saboru Republike Hrvatske, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, Ministarstvu branitelja, Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika) u kojima se žali na kršenje svojih prava iz radnog odnosa, iznosi niz optužbi protiv predstojnice Područnog ureda Zadar i rukovoditelja Odjela za tržište rada, a niti jedna od kojih predstavki da nije utvrđena osnovnom pa da tako tužitelj svjesno i namjerno narušava ugled tuženika, sud ističe da takvo postupanje tužitelja, u okolnostima konkretnog slučaja, ne predstavlja kršenje obveza iz radnog odnosa, a poradi čega takvo ponašanje tužitelja ni ne može biti opravdan razlog za otkaz njegovog Ugovora o radu. Naime, iz dokaza koje tuženik prilaže u prilog ovim navodima, dopisa (list spisa 50-57), dopisa Ministarstva hrvatskih branitelja od 04. ožujka 2021. s prilogom (list spisa 58-66), e- mail komunikacije s predstavkom (list spisa 67-76), dopisa Ministarstva hrvatskih branitelja od 02. prosinca 2021. s prilogom (list spisa 77-83) i dopisa Ministarstva hrvatskih branitelja od 02. veljače 2022. s prilogom (list spisa 84-90), proizlazi da se je tužitelj kao prvo, jednim dopisom obratio Središnjem uredu tuženika, dakle svom poslodavcu, i to u svezi uvjeta rada koje je smatrao neadekvatnim pritužbom, kako ju naziva tuženik, a zahtjevom za omogućavanje uvjeta rada, kako ju karakterizira ovaj sud; te kao drugo, da se je tužitelj u svezi svog radnopravnog statusa i prava za koja je smatrao da su mu povrijeđena sa tri dopisa obratio Ministarstvu hrvatskih branitelja te sa jedinim dopisom obratio Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, sve koji su dopisi od strane tih Ministarstava proslijeđeni tuženiku kao poslodavcu tužitelja na daljnje postupanje. Tužitelj sudu iskazuje (list spisa 246- 249) da je on prijavljivao nepravilnosti u radu tuženika, u tehničkom dijelu, Ministarstvima dok tuženik sudu ne dostavlja dokaze da se je tužitelj pritužbama i predstavkama obraćao Vladi Republike Hrvatske i Saboru Republike Hrvatske, a kako to navodi u pobijanoj Odluci. Iako dalje u svom iskazu tužitelj navodi i to da su povodom njegovih prijavi provedeni nadzori, sud u postupku ne nalazi dokazanim da su nadležne institucije primjerice državno odvjetništvo ili inspekcijska tijela povodom predstavki i pritužbi koje tuženik navodi u Odluci o redovitom otkazu vodili kakve inspekcijske nadzore ili ispitivanja, ovo posebno u svjetlu daljnjeg dijela iskaza tužitelja (list spisa 246-249) da on nije dobio nikakve obavijesti u svezi nadzora te da nije pozvan na sudjelovanje u tim postupcima, a što u nedostatku pisanih dokaza o provedbi nadzora dovodi do zaključka da povodom označenih predstavki i pritužbi tužitelja kod tuženika nisu provedeni nadzori od strane za to ovlaštenih tijela. Utoliko ostaje nejasno, ovo osobito obzirom na činjenicu da tuženik u prilog ovim navodima ne prilaže adekvatne dokaze, na koji su to način i u kojem opsegu označene predstavke i pritužbe narušile ugled tuženika. Cijeneći navedeno dalje u svezi sa činjenicom da se je u smislu čl. 7. ZoR, a temeljem čl. 133. ZoR, tužitelj uvijek ovlašten obratiti tuženiku sa zahtjevom za osiguranje svih sredstava i uvjeta nužnih za obavljanje poslova svog radnog mjesta kao i nadalje da je ne samo pravo već i dužnost svakog građanina ukazati na nepravilnosti u radu javnopravnih tijela odnosno prijaviti informacije povezane s određenom opasnošću, prijevarom ili kakvom drugom ilegalnom i neetičkom aktivnošću koje mogu naštetiti javnom interesu, a povezane su s njegovim radnim mjestom, bilo da je riječ o javnom ili privatnom sektoru, ukoliko se te prijave podnose u dobroj vjeri, što ovdje jest slučaj budući je prema ocjeni suda tužitelj u označenim predstavkama istaknuo one radnje za koje je imao opravdanog razloga posumnjati da nisu u skladu sa važećim propisima budući je iste cijenio povredom svojih prava iz radnog odnosa, ocjena je ovog suda da podnošenje označenih predstavki i pritužbi, kako ih naziva tuženik, a ne nalazeći nedvojbeno dokazanim da bi podnošenjem označenih dopisa tužitelj na bilo koji način narušio ugled tuženika ili mu nanijelo kakvu štetu, ne predstavlja povredu obveza tužitelja iz radnog odnosa pa stoga niti opravdani razlog za otkaz Ugovora o radu.

12. Što se tiče slijedećeg razloga na kojem tužitelj temelji Odluku o redovitom otkazu, onog da tužitelj neovlašteno koristi pečat s grbom Republike Hrvatske pa da tako prilikom slanja dopisa poslodavcu u Središnji ured koristi pečat s grbom Republike Hrvatske unatoč tome što se taj grb ima koristiti samo na dokumentima koja javnopravna tijela izdaju u izvršavanju svojih javno-pravnih ovlasti, a u svezi kojih navoda tužitelj ističe da nikada takvi dopisi nisu dostavljani trećim osobama različitim od Središnjeg ureda tuženika dok da slanjem istih Središnjem uredu nije nanesena nikakva šteta tuženiku, ovaj sud uzimajući u obzir kao prvo, činjenicu da tužitelj koristi pečat s grbom Republike Hrvatske samo na internoj komunikaciji između ureda tuženika, a ne primjerice na pismenima kojima komunicira s trećim osobama na kojima se sukladno propisima ne ističe taj pečat; kao drugo, činjenicu da tuženik ne dokazuje da bi takvim korištenjem pečata tuženiku nastala kakva šteta; te kao treće, činjenicu da tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je tužitelj nastavio koristiti pečat s grbom Republike Hrvatske prilikom slanja dopisa poslodavcu u Središnji ured i nakon što mu je tuženik na radnju nepropisnog korištenja pečata skrenuo pozornost u pozivu na očitovanje klasa: 112-02/01-01/72 od 23. veljače 2022. (list spisa 96-97); utvrđuje da navedeno ponašanje tužitelja ne predstavlja opravdani razlog za otkaz Ugovora o radu, čak ni cijenjen u ukupnosti s drugom povredom obveza iz radnog odnosa koju je sud našao dokazanom (međutim, koju sud također nije cijenio opravdanim razlogom za otkaz Ugovora o radu tužitelja).

13. Konačno, posljednji razlog na kojem tuženik temelji Odluku o redovitom otkazu jest taj da tužitelj ne poštuje propisano radno vrijeme na način da kasni na posao i napušta poslovne prostorije tuženika bez znanja i odobrenja pretpostavljenih. Tuženik tako navodi da je radno vrijeme Područnog ureda Zadar od 07:00 do 15:00 sati, a tužitelj da dolazi na posao između 07:45 sati i 08:00 sati, radi koje da je povrede tužitelju izrečeno pisano upozorenje od 16. listopada 2019. Nastavno tuženik navodi da zbog napuštanja poslovnih prostorija od strane tužitelja za vrijeme radnog vremena tuženik zaprima učestale pritužbe stranaka koje tvrde da su dolazile u poslovne prostorije Ispostave Biograd na Moru, ali da su vrata poslovne prostorije zaključana i da nema nikoga, sve što da uzrokuje velike probleme i narušavala ugled poslodavca.

13.1. U prilog takvim navodima tuženik prilaže izjavu CŠ (list spisa 114), međutim, kako ta izjava nije potpisana od strane osobe koja tu izjavu navodno daje, sud sadržaj iste nije cijenio kao relevantan već je izveo dokaz saslušanjem svjedoka CŠ (list spisa 221-222) koji je iskazao da se on inače javlja Zavodu za zapošljavanje krajem školske godine jer treba napraviti potrebne prijave temeljem Zakona, ali da mu osoba MŠ (ovdje tužitelj) nije poznata, da s tom osobom nije imao nikakav kontakt, niti telefonom niti e-mailom. Međutim, upitan da li je ikad postojala situacija da bi trebao usluge Ispostave Biograd na Moru u prostoru koje nije bilo nikoga svjedok navodi da je, da je to bilo možda prije par godina (napominje se da svjedok iskaz daje 2023. godine), da je on tamo došao, da nije bilo nikog i da je bilo zatvoreno, da je čekao i zvao telefonom, ali da mu se nitko nije javio pa da je on zvao Zavod u Zadru gdje su mu rekli da malo pričeka, međutim, da i dalje u Ispostavi Biograd na Moru nije bilo nikog. Dalje u prilog takvim navodima tuženik dostavlja e-mail MŠH od 09. srpnja 2021. (list spisa 94) iz kojeg proizlazi da se MŠH obraća Pisarnici tuženika s navodom da već treći dan ide fizički na Zavod u Biogradu i u jutarnjim i u popodnevnim satima kako bi se prijavila na burzu, međutim, u kojem god terminu da dođe da tamo nema nikog iako na vratima piše radno vrijeme 07-15h, pa da je tako rešetka preko vrata i lokot na njoj te e-mail DŠ od 22. veljače 2022. (list spisa 95) iz kojeg proizlazi da se DŠ javlja ĐŠ (nesporno djelatnici tuženika) u vezi slanja obrasca o prestanku radnog odnosa i plaće kako bi mogla dobiti naknadu sa Zavoda, uz pojašnjenje da je 22. veljače 2022. čekala skoro sat vremena ispred Zavoda u Biogradu na moru. Iako iz navedenih dokaza kao nedvojbeno proizlazi utvrđenje da je u vremenu kada su MŠH i DŠ fizički pristupile u poslovnu prostoriju Ispostave Biograd na Moru u vremenu koje je određeno kao radno vrijeme Ispostave (07:00 do 15:00 sati), pri čemu se nesporno radi o razdoblju u kojem je tuženikovo mjesto rada bilo Ispostava Biograd na Moru budući je isti u Ispostavu Biograd na Moru raspoređen 18. siječnja 2021., Ispostava Biograd na moru bila zaključana te u istoj nije bilo djelatnika tuženika, sud u ovom postupku ne nalazi nedvojbeno dokazanim da bi tim prilikama Ispostava Biograd na Moru bila zatvorena zbog neopravdanog izostanka tužitelja s rada. Ovo kao prvo, jer razlog zbog kojeg tužitelj nije u poslovnoj prostoriji može biti taj što koristi godišnji odmor ili taj što je privremeno nesposoban za rad, kako to osnovano ističe tužitelj tijekom postupka, a tuženik propušta dostaviti adekvatne dokaze na okolnost da je tužitelj na navedene datume trebao biti na radu te da je njegov izostanak s rada neopravdan, iako je sukladno čl. 135. st. 3. ZoR na njemu teret dokaza postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu, budući je Ugovor o radu tužitelja otkazao tuženik. Osim toga, navod MŠH o tome da tri dana uzastopno niti u jutarnjim niti u popodnevnim satima nema nikog u Ispostavi Biograd na Moru vrata koje su zaključana i na kojima se nalaze rešetke i lokot, sudu logički i životno ukazuje na zaključak da se ne radi o „napuštanju poslovnih prostorija za vrijeme radnog vremena“ za što tuženik pobijanom Odlukom tereti tužitelja već o cjelodnevnoj odsutnosti tužitelja s rada, kakva višednevna izočnost životno i logično, ovo u okolnostima da taj višednevni izostanak tužitelja nije rezultirao otkazom Ugovora o radu što upućuje na zaključak da nije bio neopravdan, odgovara upravo izočnosti zbog korištenja godišnjeg odmora ili privremene nesposobnosti za rad tužitelja. Ovo nadalje kao drugo, i stoga što tužitelj sasvim uvjerljivo i logično sudu iskazuje (list spisa 246-249) da on u sklopu obavljanja poslova svog radnog mjesta može napustiti prostor tuženika za trajanja radnog vremena za potrebe odlaska u HZMO, HZZO, CSS i Hrvatsku poštu radi čega da je moguće da stranka koja dođe u tom trenu nađe zaključana vrata. Činjenicu da savjetnik mora za vrijeme radnog vremena i otići u poštu, HZMO i HZZO potvrđuje svjedokinja ĆŠ koja sudu iskazuje (list spisa 130-138) da je to u opisu njegova posla, a koji iskaz svjedokinje sud prihvaća kao logičan i uvjerljiv, ne nalazeći razloga poradi kojeg bi ista o ovoj činjenici sudu lažno iskazivala te jer iz niti jednog dokaza izvedenog u ovom postupku ne proizlazi tome suprotno (tako primjerice niti svjedoci SŠ i OŠ koji su djelatnici tuženika ne iskazuju suprotno tome) dok činjenica da je tuženik u svezi iskaza svjedokinje ĆŠ danog u ovom postupku podnio kaznenu prijavu ne svjedoči da ista lažno iskazuje sudu te sud, sve do trenutka postojanja pravomoćne kaznene presude o učinu kaznenog djela davanja lažnog iskaza, njezin iskaz u postupku cijeni kao svaki drugi izvedeni dokaz. Što se tiče iskaza svjedoka CŠ, a kako isti ne konkretizira godinu ni mjesec kada je Ispostava Biograd na Moru bila zatvorena za radnog vremena po njegovom dolasku već u iskazu koji daje 2023. godine navodi da je to bilo jednom „možda prije par godina“ što može značiti i prije nego je tužitelj 18. siječnja 2021. iz [adresa] raspoređen na rad u Ispostavu Biograd na Moru, to se iz ovog svjedočkog iskaza ne može kao nedvojbeno utvrditi da je tužitelj (i) tom prilikom bio izočan s rada.

13.2. U prilog navodima da je tužitelj kasnio na posao (dolaskom na posao nakon početka radnog vremena), a u svezi koje je povrede obveze iz radnog odnosa tuženik tužitelju već ranije izdao pisano upozorenje klasa: 112-02/01-01/72 od 16. listopada 2019. (list spisa 91), tuženik dostavlja popis poziva (list spisa 92-93). Pregledom tog popisa poziva koji se odnose na razdoblje od 01. prosinca 2021. do 22. srpnja 2022. sud utvrđuje kao prvo, da se ne radi o ispravi koja je ovjerena od strane tuženika bilo službenim pečatom bilo potpisom osobe koja odgovara za istinitost i potpunost u toj ispravi prikazanih podataka; kao drugo, da se ne radi o službenom popisu telefonskih poziva s linije tužitelja prema liniji ĐŠ izdanom od strane telekomunikacijskog operatera; a sve što upućuje na mogućnost da telefonski pozivi označeni u ovom popisu nisu svi odnosno jedini pozivi koje je tužitelj uputio ĐŠ, s kojom je nesporno telefonskim putem komunicirao u sklopu obavljanja poslova svog radnog mjesta, odnosno da podaci prikazani u ovoj ispravi, a koje tuženik koristi kako bi dokazao da je tužiteljev prvi poziv na ove dane upućen ĐŠ bio tek iza 08:00 sati iako je njegovo radno vrijeme počinjalo u 07:00 sati, nisu vjerodostojni. Indikativnim se pri tome ukazuje i činjenica da tuženik u ovom postupku nije predložio saslušanje ĐŠ kao svjedoka, a čijim bi se saslušanjem mogla otkloniti sumnja u istinitost i potpunost sadržaja ovog popisa poziva. Osim toga, ukoliko je tuženik ovim dokazom namjeravao dokazati svoj navod da se evidencija tužitelja na radu (dolazak radnika na posao) evidentirao upravo upućivanjem poziva tužitelja službenici ĐŠ, tada se kao logično postavlja pitanje iz kojeg razloga tuženik ne dostavlja pregled poziva za duži period zaposlenja tužitelja, a temeljem kojeg bi se navedena činjenica mogla utvrditi. Cijeneći u svezi s navedenim iskaz tužitelja (list spisa 246-249) u dijelu u kojem isti tvrdi da je ovo što tuženik dostavlja izvadak iz telefonskih razgovora koje je on obavljao u sklopu poslova svog radnog mjesta odnosno radnih zadataka, a da su radnici tuženika vrijeme dolaska i odlaska upisivali u tabele ili javljali putem e-maila prije toga čak i faksom, a koje da tabele niti e-mailove tuženik ne dostavlja sudu, te nadalje cijeneći to da u postupku tuženik nije predložio saslušanje niti jednog svjedoka koji bi imao neposrednih osobnih saznanja o vremenu dolaska tužitelja na posao u Ispostavu Biograd na Moru obzirom djelatnicima tuženika OŠ i SŠ koji su saslušani kao svjedoci mjesto rada nije [adresa] već [adresa] dok svjedokinja IŠ (list spisa 216-218) koja navodi da je bila zadužena za Ispostavu Biograd na Moru ne iznosi nikakva saznanja o ovim činjenicama, sud ne nalazi nedvojbeno dokazanim da je tužitelj i nakon pisanog upozorenja klasa: 112-02/01-01/72 od 16. listopada 2019. (list spisa 91) kasnio na posao.

13.3. Kako dakle tuženik prema ocjeni suda nije kao nedvojbeno dokazao da je tužitelj nakon što mu je izdano pisano upozorenje klasa: 112-02/01-01/72 od 16. listopada 2019. (list spisa 91), a koje mu je upozorenje izdano jer je uvidom u evidenciju dolazaka i odlazaka radnika utvrđeno da se tužitelj u mjesecu lipnju i kolovozu 2019. godine nije pridržavao dnevnog odnosno tjednog fonda radnih sati tj. učestalo je kasnio u dolascima na rad, kasnio na posao odnosno neopravdano napuštao poslovne prostorije za vrijeme radnog vremena nakon 16. listopada 2019. te takvim ponašanjem uzrokovao velike probleme i narušio ugled tuženika, vodeći računa da kašnjenje na posao u svezi kojeg je tužitelju izdano pisano upozorenje klasa: 112-02/01-01/72 od 16. listopada 2019. (list spisa 91) ne može biti valjani razlog otkaza ugovor o radu ukoliko tužitelj nije nastavio s povredom radne obveze u svezi koje mu je izdano pisano upozorenje (tako i Županijski sud u Osijeku u presudi poslovni broj Gž R-29/2023-2 od 09. veljače 2023.), to sud kao nedvojbeno utvrđuje da otkaz Ugovora o radu tužitelja nije dopušten zbog razloga nepoštivanja radnog vremena kašnjenjem na posao i napuštanja poslovnih prostorija za radnog vremena bez znanja i odobrenja pretpostavljenih.

13.4. Sud je nadoslušao tužitelja i saslušao zz tuženika u ponovljenom postupku. Tužitelj je ostao kod svog iskaza dok je zz tuženika u bitnome naveo da ono što mu je osobno poznato da je kao ravnatelj dobivao obavijesti od raznih Ministarstava i službi RH koje su sadržavale primjedbe i prigovore te pritužbe na rad gosp. MŠ koji se učestalo obraćao istima upozoravajući na razne nezakonitosti, da bi se ustanovilo da takvih nezakonitosti i nepravilnosti nema. Sve te njegove navode provjeravali su i slali bi na očitovanje nadređenim službenicima, ali su provjeravali i kroz njihovu službu u Središnjem uredu, dakle da li su te njegove primjedbe osnovane. Jesu u jednom dijelu utvrdili da postoji netrpeljivost unutar sustava između pojedinih ljudi, međutim s obzirom na veličinu sustava to je očekivano. Smatra da takvo ponašanje djelatnika Zavoda nije dopustivo i da se ne može tolerirati s obzirom da se radi od državnoj službi i takvo učestalo ponašanje izaziva sumnju u samo ponašanje radnika. Dodaje da smatra odluku o izvanrednom otkazu na zakonu utemeljenu i da se vodilo računa o svim okolnostima.

13.5. Sud drži iskaz zz tuženika prilagođen potrebama tuženika za uspjehom u parnici. Sam ravnatelj Zavoda nema neposrednih spoznaja o ponašanju tužitelja na radu jer ga nikad nije ni vidio, a na razgovor ga nije htio primiti. Ovaj sud je stava da ponašanje tužitelja koji se učestalo obraćao raznim institucijama i službama upozoravajući na razne nezakonitosti u poslovanju Područnog ureda Zadar, da bi se ustanovilo da takvih nezakonitosti i nepravilnosti nema, nije razlog za davanje izvanrednog otkaza jer uopće ne utječe na obavljanje poslova iz opisa radnog mjesta za koje je utvrđeno da ih je tužitelj izvršavao s odgovornošću i savjesnošću koje po svom stupnju premašuju realna očekivanja od državnog službenika posebno uzimajući u obzir loše uvjete rada.

14. Slijedom svega obrazloženog utvrdivši da tuženik nije nedvojbeno dokazao da se tužitelj nakon upozorenja od 02. srpnja 2021. prema strankama (nezaposlenim osobama i poslodavcima) odnosio nestručno i neprofesionalno te da nije nedvojbeno dokazao da tužitelj nakon upozorenja od 16. listopada 2019. ne poštuje propisano radno vrijeme na način da kasni na posao te da napušta poslovne prostorije tuženika bez znanja i odobrenja pretpostavljenih kao i da nije nedvojbeno dokazao da bi tužitelj grubim kršenjem obveza iz radnog odnosa u svezi suradnje sa Zadarskom županijom nanio štetu ugledu tuženika; utvrdivši nadalje to da nepostupanje u skladu s pisanim uputama tuženika i odlukama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske na dane 27. i 30. prosinca 2021. ne može predstavljati valjani razlog za otkaz Ugovora o radu, obzirom je u pogledu tog ponašanja tuženik tužitelju izrekao pisana upozorenja na obveze iz radnog odnosa, a u ovom postupku nije dokazao da bi takvo postupanje tužitelj ponovio nakon tih upozorenja; zatim utvrdivši da podnošenje predstavki i pritužbi ministarstvima u konkretnim okolnostima ne predstavlja opravdani razlog za otkaz Ugovora o radu; te utvrdivši i to da predmetna dva propusta u procesu rada konkretno proceduri provođenja TTR niti cijenjena u ukupnosti sa neovlaštenim korištenjem pečata s grbom Republike Hrvatske pri slanju dopisa u Središnji ured tuženika ne predstavljaju opravdane razloge za otkaz Ugovora o radu tužitelja; dakle, kao nedvojbeno utvrdivši da ne postoje opravdani razlozi za otkaz Ugovora o radu tužitelja, sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim te je ovom presudom (točkama I. i II.) utvrdio da je Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika klasa: 112-02/01-01/72, urbroj: 344-117/1-22-236 od 10. ožujka 2022. nedopuštena i da radni odnos stranaka nije prestao te naložio tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto Višeg stručnog savjetnika za zapošljavanje podredno na radno mjesto odgovarajuće njegovoj struci, stručnoj spremi, znanju i iskustvu.

14.1. Posebno sud pri tome ističe da je predmet ispitivanja zakonitosti tijekom sudskog postupka samo odluka o otkazu koji je poslodavac uručio radniku pa stoga samo ono što je u obrazloženju odluke o otkazu navedeno kao razlog otkazivanja može biti razlog za otkaz, a što znači da ne može poslodavac naknadno proširivati obrazloženje danog otkaza navodeći tijekom sudskog postupka i neke druge razloge za otkazivanje ugovora o radu (tako i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R-726/2020- 2 od 27. kolovoza 2020.) niti sud može, ukoliko iz izvedenih dokaza u postupku proizlazi da je radnik počinio povrede obveza iz radnog odnosa različite od onih na kojima poslodavac temelji odluku o otkazu, utvrditi da je otkaz ugovora o radu opravdan i time dopušten i zakonit. Utoliko sud nije cijenio kao relevantan iskaz svjedoka JŠ (list spisa 230-232) u dijelu u kojem on iskazuje o postupanju policijskih službenika po prijavi ravnateljice tuženika zbog ulaska tužitelja u ured, što da on nije smio učiniti, kao ni iskaze svjedoka OŠ i SŠ u dijelovima u kojima iskazuju o radnim zadacima tužitelja različitim od provođenja TTR, njegovoj (ne)educiranosti te odbijanju stručnog usavršavanja i pomoći kolega, a obzirom da takvo (eventualno) postupanje odnosno propusti tužitelja nisu jedan od razloga predmetnog otkaza njegovog Ugovora o radu.

14.2. Konačno ovaj sud skreće tuženiku pozornost na predmet: Marunić protiv Hrvatske (Presuda od 28. 03. 2017., Zahtjev br. 51706/11) EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA u kojoj se navodi da.. „Zbog navedenih razloga (vidjeti odlomke 50. - 63. gore) Sud smatra kako izjave podnositeljice zahtjeva u odgovoru na izjave M.U. nisu bile nerazmjerne i nisu prešle granice dozvoljene kritike. Sukladno tome, Sud presuđuje da miješanje u pravo podnositeljice zahtjeva na slobodu izražavanja u obliku njezina izvanrednog otkaza ugovora o radu nije bilo „nužno u demokratskom društvu” radi zaštite poslovnog ugleda i prava društva na čijem čelu je bila. Ova utvrđenja jasno ukazuju na potrebu za daljnjim ispitivanjem naravi i težine izrečene sankcije, odnosno otkazivanja ugovora o radu podnositeljici zahtjeva, kao čimbenika koji treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja (vidjeti, na primjer, gore citirani predmet Europapress Holding d.o.o., loc. cit.). Stoga je došlo do povrede članka 10. Konvencije“.

14.3. Prema mišljenju ovog suda glavni razlog kojega zz tuženika iznosi kao razlog davanja izvanrednog otkaza, postupke tužitelja oko prijavljivanja navodnih nezakonitosti treba tumačiti kao vršenje njegovog prava na javni nastup i prava na slobodu mišljenja, a to su prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske. Dakle, ponašanje tužitelja ne predstavlja tešku povredu obveza iz radnog odnosa kako je predviđeno u članku 107. ZR kao temelj za izvanredni otkaz ugovora o radu. Naime, prijave tužitelja treba shvatiti kao način informiranja javnosti i koje su dane u javnom interesu te u dobroj vjeri i predstavljaju vrijednosni sud, a ne tešku povredu obveza iz radnog odnosa.

15. Odluka o parničnom trošku je donesena temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) kojim je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a temeljem koje je odredbe sud utvrdio da tuženik kao stranka koja je u cijelosti izgubila ovu parnicu nema pravo na naknadu parničnih troškova poradi čega je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.942,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom dok je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova sud ocijenio osnovanim, visinu troškova utvrdivši sukladno odredbi Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) koja propisuje da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova u postupcima iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanja prava na rad i sl.) osim u procjenjivim predmetima, a budući se sukladno čl. 52. st. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23) kao Tarife važeće u trenutku zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari za postupke iz Tbr. 7. toč. 2. i 3. primjenjuje Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka bez obzira kada je postupak okončan. Temeljem navedenog je sud tuženiku naložio po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 500,00 Eura (1 x 200 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 2. Tarife uvećano za zatraženi i sukladno Tbr. 42. Tarife pripadajući PDV od 25%) dok je u više zatraženom iznosu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

U Zadru, 30. prosinca 2025.

Sudac

Sonja Miljak

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku.