REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-9233/2023-39
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jakši Lucariću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicama Margiti Kiš Kapetanović i Sanji Porobija, odvjetnicama iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. studenog 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Jakše Lucarića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Zvonimira Kalembera Skoko, odvjetnika, dana 30. prosinca 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. Ugovora o kreditu broj: 3210092462 od 03.07.2007. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi:
‘’…u kunskoj protuvrijednosti od 12.509,19 CHF (slovima: dvanaesttisućapetstodevet švicarskih franaka i devetnaest rapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.’’
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da po osnovi preplaćenih iznosa zbog tečajne razlike isplati tužiteljici LA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.583,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim i to:
– na iznos od 1,27 EUR od 09.08.2007. pa do isplate,
– na iznos od 2,13 EUR od 12.09.2007. pa do isplate,
– na iznos od 1,86 EUR od 16.11.2008. pa do isplate,
– na iznos od 3,62 EUR od 16.01.2008. pa do isplate,
– na iznos od 2,95 EUR od 16.02.2008. pa do isplate,
– na iznos od 6,30 EUR od 07.03.2008. pa do isplate,
– na iznos od 6,70 EUR od 12.04.2008. pa do isplate,
– na iznos od 1,24 EUR od 16.05.2008. pa do isplate,
– na iznos od 2,89 EUR od 13.06.2008. pa do isplate,
– na iznos od 1,92 EUR od 11.07.2008. pa do isplate,
– na iznos od 1,13 EUR od 14.08.2008. pa do isplate,
– na iznos od 1,28 EUR od 16.09.2008. pa do isplate,
– na iznos od 6,64 EUR od 16.10.2008. pa do isplate,
– na iznos od 11,28 EUR od 07.11.2008. pa do isplate,
– na iznos od 6,24 EUR od 10.12.2008. pa do isplate,
– na iznos od 14,95 EUR od 14.01.2009. pa do isplate,
– na iznos od 17,75 EUR od 12.02.2009. pa do isplate,
– na iznos od 19,51 EUR od 13.03.2009. pa do isplate,
– na iznos od 14,68 EUR od 16.04.2009. pa do isplate,
– na iznos od 14,74 EUR od 20.05.2009. pa do isplate,
– na iznos od 13,21 EUR od 16.06.2009. pa do isplate,
– na iznos od 14,00 EUR od 15.07.2009. pa do isplate,
– na iznos od 12,21 EUR od 14.08.2009. pa do isplate,
– na iznos od 13,82 EUR od 08.09.2009. pa do isplate,
– na iznos od 11,92 EUR od 16.10.2009. pa do isplate,
– na iznos od 13,14 EUR od 14.11.2009. pa do isplate,
– na iznos od 12,57 EUR od 16.12.2009. pa do isplate,
– na iznos od 16,39 EUR od 16.01.2010. pa do isplate,
– na iznos od 18,59 EUR od 16.02.2010. pa do isplate,
– na iznos od 18,11 EUR od 16.03.2010. pa do isplate,
– na iznos od 20,29 EUR od 16.04.2010. pa do isplate,
– na iznos od 24,28 EUR od 16.05.2010. pa do isplate,
– na iznos od 25,13 EUR od 16.06.2010. pa do isplate,
– na iznos od 29,90 EUR od 23.07.2010. pa do isplate,
– na iznos od 30,93 EUR od 19.08.2010. pa do isplate,
– na iznos od 33,20 EUR od 21.09.2010. pa do isplate,
– na iznos od 33,72 EUR od 16.10.2010. pa do isplate,
– na iznos od 34,42 EUR od 12.11.2010. pa do isplate,
– na iznos od 40,71 EUR od 15.12.2010. pa do isplate,
– na iznos od 41,72 EUR od 16.01.2011. pa do isplate,
– na iznos od 39,53 EUR od 16.02.2011. pa do isplate,
– na iznos od 42,02 EUR od 15.03.2011. pa do isplate,
– na iznos od 37,83 EUR od 13.04.2011. pa do isplate,
– na iznos od 44,97 EUR od 15.05.2011. pa do isplate,
– na iznos od 55,08 EUR od 15.06.2011. pa do isplate,
– na iznos od 63,33 EUR od 16.07.2011. pa do isplate,
– na iznos od 84,26 EUR od 13.08.2011. pa do isplate,
– na iznos od 57,15 EUR od 16.09.2011. pa do isplate,
– na iznos od 52,34 EUR od 15.10.2011. pa do isplate,
– na iznos od 51,86 EUR od 16.11.2011. pa do isplate,
– na iznos od 52,65 EUR od 16.12.2011. pa do isplate,
– na iznos od 57,20 EUR od 14.01.2012. pa do isplate,
– na iznos od 59,00 EUR od 16.02.2012. pa do isplate,
– na iznos od 57,40 EUR od 16.03.2012. pa do isplate,
– na iznos od 57,16 EUR od 15.04.2012. pa do isplate,
– na iznos od 57,97 EUR od 16.05.2012. pa do isplate,
– na iznos od 59,27 EUR od 15.06.2012. pa do isplate i
– na iznos od 57,56 EUR od 14.07.2012. pa do isplate,
i to do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 3210092462 od 03.07.2007. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu koji glasi: ‘’… koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…’’
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da po osnovi preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope isplati tužiteljici LA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 385,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim i to:
– na iznos od 2,94 EUR od 16.11.2007. pa do isplate,
– na iznos od 2,88 EUR od 15.12.2007. pa do isplate,
– na iznos od 2,98 EUR od 16.01.2008. pa do isplate,
– na iznos od 2,96 EUR od 16.02.2008. pa do isplate,
– na iznos od 4,46 EUR od 07.03.2008. pa do isplate,
– na iznos od 4,47 EUR od 12.04.2008. pa do isplate,
– na iznos od 4,31 EUR od 16.05.2008. pa do isplate,
– na iznos od 4,36 EUR od 13.06.2008. pa do isplate,
– na iznos od 4,33 EUR od 11.07.2008. pa do isplate,
– na iznos od 4,30 EUR od 14.08.2008. pa do isplate,
– na iznos od 4,31 EUR od 16.09.2008. pa do isplate,
– na iznos od 4,47 EUR od 16.10.2008. pa do isplate,
– na iznos od 4,61 EUR od 07.11.2008. pa do isplate,
– na iznos od 4,46 EUR od 10.12.2008. pa do isplate,
– na iznos od 4,73 EUR od 14.01.2009. pa do isplate,
– na iznos od 4,81 EUR od 13.02.2009. pa do isplate,
– na iznos od 4,87 EUR od 13.03.2009. pa do isplate,
– na iznos od 4,72 EUR od 16.04.2009. pa do isplate,
– na iznos od 4,72 EUR od 20.05.2009. pa do isplate,
– na iznos od 4,67 EUR od 15.06.2009. pa do isplate,
– na iznos od 4,70 EUR od 15.07.2009. pa do isplate,
– na iznos od 6,96 EUR od 14.08.2009. pa do isplate,
– na iznos od 7,03 EUR od 07.09.2009. pa do isplate,
– na iznos od 6,95 EUR od 15.10.2009. pa do isplate,
– na iznos od 7,00 EUR od 13.11.2009. pa do isplate,
– na iznos od 6,98 EUR od 15.12.2009. pa do isplate,
– na iznos od 7,15 EUR od 16.01.2010. pa do isplate,
– na iznos od 7,25 EUR d 16.02.2010. pa do isplate,
– na iznos od 7,23 EUR od 16.03.2010. pa do isplate,
– na iznos od 7,33 EUR od 16.04.2010. pa do isplate,
– na iznos od 7,52 EUR od 16.05.2010. pa do isplate,
– na iznos od 7,55 EUR od 16.06.2010. pa do isplate,
– na iznos od 7,77 EUR od 23.07.2010. pa do isplate,
– na iznos od 7,82 EUR od 19.08.2010. pa do isplate,
– na iznos od 7,93 EUR od 21.09.2010. pa do isplate,
– na iznos od 7,95 EUR od 16.10.2010. pa do isplate,
– na iznos od 7,98 EUR od 12.11.2010. pa do isplate,
– na iznos od 8,27 EUR od 15.12.2010. pa do isplate,
– na iznos od 8,32 EUR od 16.01.2011. pa do isplate,
– na iznos od 8,22 EUR od 16.02.2011. pa do isplate,
– na iznos od 8,33 EUR od 15.03.2011. pa do isplate,
– na iznos od 8,14 EUR od 13.04.2011. pa do isplate,
– na iznos od 8,47 EUR od 15.05.2011. pa do isplate,
– na iznos od 8,94 EUR od 15.06.2011. pa do isplate,
– na iznos od 9,32 EUR od 16.07.2011. pa do isplate,
– na iznos od 10,28 EUR od 13.08.2011. pa do isplate,
– na iznos od 9,03 EUR od 16.09.2011. pa do isplate,
– na iznos od 8,81 EUR od 15.10.2011. pa do isplate,
– na iznos od 8,79 EUR od 15.11.2011. pa do isplate,
– na iznos od 8,82 EUR od 16.12.2011. pa do isplate,
– na iznos od 9,03 EUR od 14.01.2012. pa do isplate,
– na iznos od 9,12 EUR od 16.02.2012. pa do isplate,
– na iznos od 9,04 EUR od 16.03.2012. pa do isplate,
– na iznos od 9,03 EUR od 15.04.2012. pa do isplate,
– na iznos od 9,07 EUR od 16.05.2012. pa do isplate,
– na iznos od 9,13 EUR od 15.06.2012. pa do isplate i
– na iznos od 9,55 EUR od 14.07.2012. pa do isplate
i to do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.239,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 3. srpnja 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 3210092462, solemniziran dana 04.07.2007. godine kod javnog bilježnika Jasminke Ankon iz Zagreba pod brojem OV-11776/2007, kreditna partija broj 7103720118, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti od 12.509,19 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Člankom 2. predmetnog ugovora, ugovorena je redovna kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje i koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., odnosno banka je ovlaštena jednostrano izmjenjivati kamatnu stopu bez pojedinačnog pregovaranja i utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara. Člankom 6. predmetnog ugovora ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 237,22 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Navodi da je tijekom trajanja otplate kredita sukladno predmetnom ugovoru, ugovorena kamatna stopa višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika tako da je od početnih 5,20%, ona rasla kako slijedi:
- od 01.11.2007. godine, nova kamatna stopa iznosila je 6,10% uz visinu novog anuiteta od 242,18 CHF,
- od 01.03.2008. godine, nova kamatna stopa iznosila je 6,55% uz visinu novog anuiteta od 244,52 CHF,
- od 01.08.2009. godine, nova kamatna stopa iznosila je 7,55% uz visinu novog anuiteta od 248,18 CHF.
Ističe da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta u CHF, te konačna ukupna novčana razlika u odnosu na uplate anuiteta prema osnovno ugovorenoj kamatnoj stopi i uplate anuiteta uslijed promjena kamatne stope iznosi 537,99 CHF, odnosno 2.725,43 kn prema ugovorenom tečaju na dan izvršenih uplata. Nadalje, ugovorenom valutnom klauzulom uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, došlo je do znatnog porasta tečaja CHF tijekom trajanja kreditnog odnosa, a time i stjecanja nepripadajuće dobiti za tuženika korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro. Protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te bez unaprijed izrečenog upozorenja na scenarije oko promjene tečaja, a koju su se u konkretnom slučaju i odvijali, došlo je do stjecanja dodatnih prihoda bez osnove za tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
2. Tužiteljica u tužbi dalje navodi da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod brojem P-1401/12 vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo:
- odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i
- odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
Navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, a preinačena je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, revizije stranaka su odbijene. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/15 i U-III- 2605/15 od 13. prosinca 2016. godine ukinuta je navedena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena revizija u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je predmet vraćen tome sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. godine ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i predmet je vraćen tome sudu na ponovno suđenje. U ponovnom je postupku Visoki trgovački sud RH presudom poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 i u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da je kao posljedica spomenutog kolektivnog spora utvrđeno da je između ostalih tuženih banaka (ukupno 8) i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u odnosu na valutnu klauzulu), odnosno u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine (u odnosu na promjenu kamatne stope), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovarao redovnu kamatu po stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke, a da ni prije niti u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. 87. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno odredbama 96., 97. i 102. novog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07. i dr.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi da temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Ističe da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, te u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ništetne, a što je potvrđeno i odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te smatra da je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.
3. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, a koje odredbe su sadržane u člancima 1. i 2. predmetnog ugovora o kreditu, te potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatila temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 7. ožujka 2022. godine uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 14.836,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, čime je tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva, a sud je ovakvu preinaku tužbe, neovisno o tome što joj se tuženik usprotivio, dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), jer sud takvu preinaku tužbe smatra svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući pri tome u vidu da je tužiteljica tužbu preinačila samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa da bez svoje krivnje nije mogla ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.
4. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora, kao i u članku 18 P Ugovora, gdje se navodi: "pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja…ovog Ugovora". Navodi da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Navodi da je ugovorena početna kamata od 5,20%, a osnovna obveza korisnika kredita sukladno čl. 1021. ZOO-a je platiti redovnu kamatu, te je kamata određena ugovorom o kreditu zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Ističe da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB "štiti" tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik ističe kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Lguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji, a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti "obraniti" tečaj CHF/EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Lguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru, upozorila na valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Navodi da iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje automobila, te s tim u svezi ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se automobil kupljen sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe. Ističe kako je svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom. Ističe prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.
5. Presudom ovog suda poslovni broj P-6654/19-23 od 29. travnja 2022. u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj: 3210092462 od 03.07.2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti od 12.509,19 CHF (slovima: dvanaesttisućapetstodevet švicarskih franaka i devetnaest rapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.’’ U točki II. Izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 11.933,95 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana. U točki III. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 3210092462 od 03.07.2007. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu koji glasi: ‘’… koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…’’ U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici po osnovi preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope iznos od 2.902,24 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana. U točki V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 9.625,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2022. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
6. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1061/2022-3 od 4. svibnja 2023. usvojena je žalba tuženika, te je ukinuta presuda ovog suda poslovni broj P- 6654/2019-23 od 29. travnja 2022. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
7. Tijekom ponovljenog dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210092462 od 3. srpnja 2007.g. (list 12-15 spisa), pregled uplata po kreditu (list 20-25 spisa), Opće uvjete poslovanja (list 96-100 spisa), promet po kreditu (list 103-108 spisa), početni otplatni plan (list 129-131 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 128 spisa) i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, pročitan je nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., te je saslušana tužiteljica kao stranka.
8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.
9. Tijekom ponovljenog postupka tužiteljica je ostala kod tužbe, s time da je podneskom od 27. listopada 2025. uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, te tužbenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, a koje odredbe su sadržane u člancima 1. i 2. predmetnog ugovora o kreditu, te potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatila temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te potražuje od tuženika isplatu iznosa od 1.969,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, čime je tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev na način da je promijenila iznose mjesečnih preplata i promijenila tijek zatezne kamate, a sud je ovakvu preinaku tužbe, neovisno o tome što joj se tuženik usprotivio, dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a, jer sud takvu preinaku tužbe smatra svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući pri tome u vidu da je tužiteljica tužbu preinačila samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa da bez svoje krivnje nije mogla ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.
10. Tuženik je tijekom ponovljenog postupka ostao kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda.
11. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210092462 kao relevantno je utvrđeno da je sklopljen između ovdje stranaka dana 3. srpnja 2007.g. u iznosu kunske protuvrijednosti od 12.509,19 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1), da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20% godišnje (čl. 2), da rok otplate kredita iznosi 60 mjeseci (čl. 3), da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 237,22 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (čl. 6), te da se kredit odobrava za kupnju vozila marke Renault (čl. 5 namjena kredita), a što među strankama nije sporno. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit otplaćen prije utuženja.
12. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, te posljedično tome radi li se o ništavim odredbama Ugovora o kreditu. Sporna je i visina zahtjeva.
13. Tužiteljica saslušana kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 03.07.2007. sklopila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila na iznos kunske protuvrijednosti od 12.509,19 CHF na rok otplate od 60 mjeseci. Kredit je bio namijenjen za kupnju motornog vozila marke Renault koji je koristila isključivo za svoje osobne potrebe. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila je zaposlena u Hrvatskoj pošti. Nikada nije bila vlasnik trgovačkog društva niti obrta. Prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu raspitala se u banci o mogućnosti realizacije kredita, te joj je u banci ponuđen jedino kredit uz valutnu klauzulu u CHF, te joj je rečeno da je takav kredit napovoljniji zbog najniže kamatne stope, što je njoj bilo prihvatljivo, te je isti i prihvatila. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane banke i bio joj je prezentiran na potpis ka uzmi ili ostavi tako da uopće nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je prije potpisa pročitala i bilo joj je poznato da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, s time da joj nije bilo poznato što točno znači pojam valutne klauzule. Nitko ju nije upozorio na rizike koji mogu proizaći zbog sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF niti je upozorena da bi joj se zbog rasta tečaja CHF i promjene kamatne stope rata kredita mogla znatnije povećati, a da joj je to bilo poznato takav ugovor ne bi prihvatila. Kredit je otplaćen u cijelosti. Sve rate kredita osobno je uplatila. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika odgovorila je da nakon što joj se rata kredita povećala nije banci prigovorila niti pisano niti usmeno jer je saznala da se svima rata kredita povećala zbog rasta tečaja CHF i promjene kamatne stope, a znala je da prigovorom ništa ne bi mogla promijeniti. Na daljnje pitanje je odgovorila da vozilo koje je kupila od predmetnog kredita nikada nije koristila za potrebe apartmana na moru jer ne posjeduje nikakav apartman na moru, a dokumentacija koju je tuženik dostavio u spis koja se odnosi na apartmane LA u [adresa], uopće se ne odnosi na nju.
14. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao iskren, logičan i životno uvjerljiv, a na njezin iskaz niti tuženik nije imao primjedbi.
15. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
16. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčanih iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa kojeg je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
17. Stoga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
18. Pritom nije dostatno, kako to navodi tuženik, da su odredbe kredita jasne, lako uočljive i gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
19. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo upravo na takav način, a nesporno je, s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, a što je i odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, pa je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.
20. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje je primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.
21. Prema tome, kako je ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to je očito da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
22. Uz iznijeto, navedene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.
23. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom. Navedeno stoga što ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužiteljice), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.
24. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a po čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
25. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
26. Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva.
27. Tužiteljici je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj joj način omogućiti, kao klijentu – potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koju propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o njoj nije pojedinačno pregovarano, a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja.
28. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
29. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.
30. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. Sve navedeno dovodi do zaključka da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.
31. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
32. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
33. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
34. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.
35. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kredtanje, tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim i sud nije provodio dokaze predložene po tuženiku kojima u bitnom predlaže utvrditi suprotnom onom utvrđenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom odlučeno o povredama koje je činio tijekom zaključenja ugovora, pa tako i predmetnog.
36. Na tvrdnju tuženika da stranke nisu sklopile ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, sud ističe da je već u ranije spomenutoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje je tuženik sklapao sa korisnicima kredita- potrošačima, uključujući i tužiteljicu, a u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, bile uočljive (jer su bile jasno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi), ali nisu bile razumljive potrošačima, jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.
37. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice jer da iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio, valja reći da nije sporno da su anuiteti uplaćeni radi otplate kredita s osnove ugovorne obveze tužiteljice, što znači da su sve uplate vršene u ime i za račun tužiteljice, pa nije od pravno relevantnog značaja za ovu pravnu stvar dokazivati da je uplate vršila osobno tužiteljica.
38. U odnosu na prigovor tuženika da tužiteljica nema svojstvo potrošača, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužiteljice nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik do okončanja ovog postupka takve posebne okolnosti nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine). Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da je tužiteljica sklopila s tuženikom ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, te da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba, sud smatra da je riječ o potrošačkom kreditu.
39. Naime, Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1.) Tužiteljica jest fizička osoba, a ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka sklopljen je radi kupnje motornog vozila koji je koristila isključivo za svoje osobne potrebe, što tužiteljica tijekom postupka i tvrdi, te je u tom smislu ona potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP-a.
40. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika (točka I. i III. izreke), sve kako to predlaže tužiteljica.
41. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.
42. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i to između početno ugovorene kamatne stope od 5,20% i svih kasnijih povećanja kamatne stope, kao i izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 3. srpnja 2007. godine.
43. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nisu mogli mijenjati kamatna stopa u odnosu na kamatnu stopu navedenu u ugovoru, te tečaj CHF u odnosu na onaj na dan isplate kredita na štetu tužiteljice, razlika u iznosima koje je tužiteljica platila primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćala da je kamatna stopa cijelo vrijeme bila 5,20% iznosi 385,19 EUR/2.902,24 kn, te da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa) u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta iznosi 1.583,91 EUR/11.933,95 kn, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tablici, tako da je zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja tužiteljica ukupno preplatila iznos od 1.969,10 EUR/14.836,19 kn.
44. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković, jer smatra da je isti izrađen objektivno, jasno, obrazloženo i u skladu s pravilima struke, te u skladu sa zadatkom koji mu je sud odredio i na isti stranke nisu imale nikakvih primjedbi.
45. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu precizirala podneskom od 27. listopada 2025. sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je obvezan tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO) isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa zbog tečajne razlike iznos od 1.583,91 EUR i na ime preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope iznos od 385,19 EUR. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužiteljica i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkama II. i IV. izreke ove presude.
46. Po stavu ovoga suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to ovdje od 13. lipnja 2014. godine glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke odnosno od 14. lipnja 2018. godine glede zahtjeva za povratom novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa kako je tužiteljica podnijela tužbu dana 11. lipnja 2019. godine, to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO- a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.
47. Podnescima od 7. ožujka 2022. i 27. listopada 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je preinačila tužbu, a sud je preinaku (ranije obrazloženo) dopustio. Tuženik je za preinačeni dio zahtjeva posebno istaknuo prigovor zastare.
48. U konkretnom slučaju tužiteljica nije promijenila istovjetnost zahtjeva jer od početka traži preplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a tužbu je podnijela dana 11. lipnja 2019. godine. Tužiteljica je saznala koliko točno iznosi njezina tražbina tek u trenutku kada je vještak konačno izradio nalaz i mišljenje, pa je njezin zahtjev brojčano određen u tom trenutku. Dakle, tužiteljica je postupala u skladu s već postavljenim svojim tužbenim zahtjevom tražeći preplatu zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Naime, i u slučaju preinake tužbe i povećanja tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu na temelju stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga se u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27.05.2024., br. Su-IV-123/2024). Stoga nije nastupila zastara tražbine niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.
49. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a.
50. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 31.08.2020., 07.03.2022. i 27.10.2025.g. po 100 bodova (Tbr. 8/1), za sastav podneska od 11.09.2020. 25 bodova (Tbr. 8/4), za pristup na ročište 01.07.2020.g. 25 bodova (Tbr. 9/5) i za zastupanje na ročištu 15.09.2020., 15.03.2022. i 19.11.2025.g. po 100 bodova (Tbr. 9/1), dakle ukupno 750 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 1.875,00 eura. Nadalje, tužiteljici je u cijelosti kao nužan priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 eura i sudske pristojbe na presudu od 66,36 eura, tako da je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.239,99 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
51. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 30. prosinca 2025. godine
Sutkinja:
Sanja Vodopija
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
