REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1189/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenije 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 17. studenog 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Matka Novinca, odvjetnika, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 29. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu 5140260452-20010360731/2005 koji su prednik tužitelja kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor zaključili dana 09.05.2005.g., a koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1% jednokratno, unaprijed."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenije 6, platiti tužiteljici RK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 179,72 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 17. svibnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine u visini određenoj po čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, uvećanjem eskontne stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 428,10 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 29. prosinca 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su prednik tužiteljice, HK i prednik tuženika dana 09. svibnja 2005. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje predniku tužiteljice kao korisniku kredita iznos od 28.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je člankom 6. Ugovora o kreditu, ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,00% od iznosa kredita. Poziva se na odredbu čl. 81. st.1. Zakona o zaštitu potrošača/03 koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, nadalje, da je čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano da je nepoštena odredba ništava. Navodi se da ugovor sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prije isplate kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, te je taj iznos tuženik odbio od iznosa kreditora, iako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. Tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, te predlaže donošenje presude kojom će sud utvrditi ništetnost ugovorne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita i naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 179,72 eura, sa zateznom kamatom koja teče od 17. svibnja 2005.g. do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, ali navodi da visina i datum naplaćene naknade nisu sporni. Tuženik ističe prigovor zastare, te navodi da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, te da su sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 19.05.2020.g., zastarjela. S tim u vezi, kako je zastario kondemnatorni zahtjev, tuženik navodi da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Navodi da tužiteljica nisu sudjelovala u sklapanju kredita, već njezin prednik, pa da nije jasno zašto tužiteljica smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna. Ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita. Nadalje, tuženik navodi da je naplaćena naknada za obradu kredita ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama. Prigovara da bi tužitelj imao status potrošača. Osporava tijek zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, početnog otplatnog plana, otplatnog plana s promjenama anuiteta, pregleda prometa, specifikacije uplate, rješenja o nasljeđivanje i saslušanjem tužiteljice osobno kao parnične stranke.

4. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su prednik tužiteljice, njezin pokojni suprug HK kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 09. svibnja 2005. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 28.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

6. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF), da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao.

7. Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 1,00 % od vrijednosti odobrenog kredita, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Nije sporno da je dana 16. svibnja 2005.g. tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 179,72 eura (286,00 CHF), dakle visina tužbenog zahtjeva i datum naplate utuženog iznosa nisu sporni.

9. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Sporno je pitanje je li tužiteljica, odnosno njezin pravni prednik, sklopio ovaj ugovor u svojstvu potrošača.

10.Tužiteljica je saslušana zamolbenim putem (zbog životne dobi i zdravstvenog stanja), te je izjavila da je njezin pokojni suprug sklopio ugovor o kreditu s tuženikom 2005.g. i da je nakon toga 2006.g. preminuo, te je ona kao zakonska nasljednica preuzela sva prava i obveze iz predmetnog ugovora i otplatila kredit do kraja. Navela je da je ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje osobnog vozila, da je suprug podigao kredit u svojstvu fizičke osobe i da nisu imali u vlasništvu obrt ni trgovačko društvo. Navela je da joj zaposlenici banke nisu objasnili strukturu naknade za obradu kredita, niti je imala utjecaja na visinu iste. Tužiteljica je navela da je naknada uplaćena u cijelosti prilikom zaključivanja ugovora o kreditu, te se prisjetila da joj je suprug, kada se vratio iz banke, rekao da mora platiti neku naknadu, iako mu nije bilo jasno zašto. Rekao joj je da to plaćanje naknade uvjet da uopće može dobiti kredit.

11. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, koji je djelovao potpuno iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je suprug tužiteljice zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju osobnog vozila koje mu je trebalo za privatne potrebe, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

12. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - prednika tužiteljice da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita, navodi se da je spomenuta naknada u iznosu od 179,72 eura plaćena dana 16. svibnja 2005. godine, o čemu nema spora među strankama.

13. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka svojom jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužiteljice je razvidno da se njezin prednik (suprug) nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da niti suprugu niti njoj, zaposlenici banke nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. U ugovoru o kreditu također nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

14. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ako ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu.

15. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

16. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužiteljica je ovom tužbom pod točkom I. tužbenog zahtjeva postavila deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc). Pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavljen je kondemnatorni zahtjev kojim traži od tuženika isplatu stečenog bez osnove

17. Tužiteljica osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine. Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice kojim traži od tuženika da joj vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

18. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 6. koja glasi: " Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1% jednokratno, unaprijed." Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1% jednokratno, unaprijed ". Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici s osnova stjecanje bez osnove, iznos od 610,03 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 01. veljače 2007. godine do isplate, odnosno od dana plaćanja naknade za obradu kredita, do isplate.

19. U pogledu tuženikovog osporavanja prava na zakonske zatezne kamate, navodi se da se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Predmetni ugovor o kreditu je bio unaprijed formuliran od strane tuženika i o odredbama tog ugovora, tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan i znatno jači od potrošača. S obzirom na to, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove, propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj stekao iznos naknade za obradu kredita.

20. Kamatna stopa teče od dana 17. svibnja 2005. godine do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope kamatne stope (NN 153/04), od 01. siječnja 2008.g. do 31.07.2015. godine, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

21. U pogledu prigovora vrijednosti predmeta spora (dalje VPS), navodi se da je tužitelj u tužbi naznačio VPS u iznosu od 1.370,00 eura. Tuženik je prigovorio da je iznos previsoko određen i da VPS treba biti određen u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva koji u konkretnom slučaju iznosi 179,72 eura.

22. U ovom slučaju, tužitelj je u tužbi postavio dva tužbena zahtjeva, prvim zahtjevom koji je deklaratorne naravi, traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 6., dok drugim tužbenim zahtjevom koji je kondemnatorne prirode, traži isplatu utuženog iznosa. U recentnoj sudskoj praksi, zauzeto je pravno shvaćanje da, kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), da se u takvoj situaciji deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, sud je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 179,72 eura.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

24. Troškovi tužiteljice obuhvaćaju: sastav tužbe – 25 bodova, sastav podneska od dana 02.09.2025.g. - 25 bodova, pristup na ročište 24.09.2025.g. – 25 bodova, pristup na ročište 20.10.2025.g. - 25 bodova, pristup na ročište 17.11.2025.g. - 25 bodova, ročište za objavu presude - 25 bodova, ukupno 150 bodova, odnosno 300,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 75,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 26,55 eura, te na presudu u iznosu od 26,55 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 428,10 eura.

25. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 29. prosinca 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

26. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 29. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku