Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te i Marjane Rajić i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenice JŠ, zbog prekršaja iz članka 199. stavak 2. i stavak 8. i članka 163. stavak 1. i stavak 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj: 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017, 70/2019, 42/2020, 85/2022, 114/2022, 133/2023, 145/2024), odlučujući o prigovoru okrivljenice podnesenim protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Postaje prometne policije Pula, Klasa: 211-07/25-3/11670, Urbroj: 511-08-29-25-1 od 20. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se prigovor okrivljenice JŠ kao neosnovan i potvrđuje se pobijani prekršajni nalog.
II. Na temelju članka 139. stavka 3., u svezi s člankom 138. stavkom 2. točkom 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okrivljenica je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 20,00 (dvadeset) eura, u roku od 15 (petnaest) dana od primitka pisanog otpravka ove presude, pod prijetnjom izvršenja.
Obrazloženje
1. Pobijanim prekršajnim nalogom okrivljenica JŠ proglašena je krivom da je na način činjenično opisan u t. 1. u izreci, počinila prekršaj iz čl. 199. st. 2. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama za koji joj je utvrđena novčana kazna uz primjenu čl. 293. st. 2. u iznosu od 1580,00 eura, i u t. 2. u izreci prekršaj iz čl. 163. st. 1. i. 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama za koji joj je utvrđena novčana kazna u iznosu od 130,00 eura, te joj je izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 1710,00 eura.
2. Istim prekršajnim nalogom, na temelju članka 58. Prekršajnog zakona, okrivljenici je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od 3 mjeseca.
3. Okrivljenica je obvezna na naknadu troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu od 190,72 eura.
4. Protiv navedenog prekršajnog naloga okrivljenica je pravodobno podnijela prigovor zbog izrečene novčane kazne i zaštitne mjere. Predlaže da se iz razloga navedenih u prigovoru, isti prihvati.
5. S obzirom da je prigovor podnesen iz osnove čl. 237. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 238. st. 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru je odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.
6. Prigovor nije osnovan.
7. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijani prekršajni nalog iz osnova i razloga iz kojih se on pobija prigovorom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prekršajni nalog, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
8. Okrivljenica u prigovoru opisuje okolnosti počinjenja prekršaja, ističući da priznaje prekršaj. Vozačku dozvolu posjeduje 48 godina i dosad nikad nije bila sudionik nijedne promete nesreće te moli ukidanje zaštitne mjere upravljanja motornim vozilom obzirom da brine o ocu koji je srčani bolesnik (94 godine) pa joj je vozačka dozvola neophodna radi svakodnevne skrbi, a ujedno kao umirovljenik moli za smanjenje novčane kazne.
9. U odnosu na navod prigovora kojim se ističe prekršajna nekažnjavanost, treba navesti da članak 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina, zbog čega se, po stavu ovog suda, navedena okolnost ne može smatrati naročito izraženom olakotnom okolnosti koja bi opravdala primjenu instituta ublažavanja kazne i ukidanje zaštitne mjere i u konkretnom slučaju je našla dovoljno odraza u izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni te duljini trajanja izrečene mjere u zakonom propisanom trajanju. Identično je i s okolnosti priznanja počinjenja prekršaja koje također ne može opravdati ublažavanje kazne i ukidanje zaštitne mjere.
10. Razmotrivši odluku o utvrđenim novčanim kaznama i sukladno čl. 39. Prekršajnog zakona, izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjsko tijelo okrivljeniku za počinjene prekršaje izreklo mjeru kazne primjerenu stupnju njezine krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.
11. Pvenstveno, treba navesti da je sukladno odredbi čl. 237. st. 2. Prekršajnog zakona, okrivljeniica bila dužna podnijeti dokaze o činjenicama na kojima temelji prigovor (umirovljenica, privatni razlozi zbog kojih joj je potrebna vozačka) što okrivljenica nije učinila pa su navodi prigovora u tom smislu ostali na razini paušalnog isticanja. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je inkrinimirano ponašanje okrivljenice, vožnja pod utjecajem alkohola pri koncentraciji alkohola u krvi 1,78 g/kg uz izazivanje prometne nesreće u kojoj ima ozlieđenih osoba, a pri tom za vrijeme vožnje nije bila vezana sigurnosnim pojasom, predstavlja teži oblik kršenja prometnih propisa, a svijest o počinjenom i priznanje djela ni sami za sebe ni u svojoj ukupnosti ne predstavljaju naročito olakotne okolnosti koja bi opravdala izricanje blaže kazne od propisane i našle su dovoljno odraza u utvrđenim novčanim kaznama od strane prvostupanjskog tijela u propisanom posebnom minimumu (uvećanom za iznos od 260,00 eura ukoliko je prekršajem izazvana prometna nesreća u kojoj ima ozlieđenih osoba), odnosno točno utvrđenom iznosu za počinjene prekršaje. Cijeneći da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanj, a naročite olakotne okolnosti nisu utvrđene, u konkretnom slučaju nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršainopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.
12. Ispitujući potom odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud smatra da inkriminirano ponašanje okrivljenice, (upravljanje motornim vozilom pri koncentraciji alkohola u krvi 1,78 g/kg) takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu da upućuje na opasnost od budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa. Stoga je izrečena zaštitna mjera u konkretnom slučaju nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje predmetnog prekršaja i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenice. Imajući na umu prethodno navedeno, okolnost koja se ističe u prigovoru i o neophodnosti posjedovanja vozačke dozvole zbog brige o ocu, osim što nije dokazano, nije od utjecaja na osnovanost i pravilnost odluke prvostupanjskog tijela o primjeni zaštitne mjere u konkretnom slučaju. Dapače, ovaj sud smatra da su navedena okolnost bila razlog više da se okrivljenica u prometu ponaša sukladno zakonskim propisima.
13. Duljina trajanja izrečene mjere od tri mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle u visini blizu zakonom propisanog minimuma trajanja, a imajući na umu koncentraciju alkohola u krvi 1,78 g/kg i s tim povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, i više je nego primjerena težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog te je u skladu s načelom razmjernosti propisanim u čl. 51.a Prekršajnog zakona.
14. Stoga, nije bilo osnove za prihvaćanje prigovora okrivljenice.
15. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka. Ovaj sud smatra, da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 20,00 eura, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.
16. Slijedom navedenog, na temelju čl. 238. st. 11. u vezi sa čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 29. prosinca 2025.
Zapisničar :
Predsjednik vijeća:
Željko Kudrić, v. r.
Mario Soljačić, v.r.
Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi istarskoj, Postaji prometne policije Pula, u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.
