Poslovni broj.P.71/2020-57

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužiteljica SŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i II tužiteljice JŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], obje zastupane po punomoćniku Zvonku Kristoviću, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika STANIĆ d.o.o., OIB 50056415529, Kerestinačka cesta 57/A, Kerestinec, zastupanog po direktoru IŠ, a on po punomoćnici Ružici Grbavac, odvjetnici u Sesvetama, radi poništavanja ugovora, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 4. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 29. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Poništava se Izjava o zapljeni po pristanku dužnika JŠ, ovjerene pod OV-8836/2019 javni bilježnik Anđelko Stanić.

Poništava se Izjava o zapljeni po pristanku dužnika SŠ, ovjerene pod OV- 8832/2019 javni bilježnik Anđelko Stanić.

Poništava se Sporazum o podmirenju duga između tužitelja ad.1. i tuženika sklopljen 28.11.2019.g. kojim se tužiteljica ad.1. obvezala tuženiku isplatiti iznos od 45.000,00 kn.

Poništava se Sporazum o podmirenju duga između tužitelja ad.2. i tuženika sklopljen 28.11.2019.g. kojim se tužiteljica ad.1. obvezala tuženiku isplatiti iznos od 25.000,00 kn.

Dužan je tuženik, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljima troškove postupka.“

II. Dužne su tužiteljice naknaditi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 856,86 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljice u tužbi od dana 21. siječnja 2020. navode da su radile u poslovnici tuženika tj. diskontu u Dubrovniku i to kao jedine radnice na radnom mjestu prodavačica. Dana 27. studenog 2019. nakon provedene inventure utvrđen je određeni manjak robe, odnosno utvrđeno je da nije naplaćena sva roba koja manjka. Taj isti dan zaposlenik tuženika ŠŠ rekao –zaprijetio je u više navrata tužiteljicama da moraju potpisati ispravu kojom prihvaćaju odgovornost kao i Izjavu o zapljeni po pristanku dužnika, koje bi omogućavale da tuženik jednostrano u ratama ustegne predmetno potraživanje od tužiteljica jer će im u suprotnom uložiti kaznenu prijavu i da će imati velikih problema, te neće više naći posao u Dubrovniku kada se sazna što su napravile. To je od njih zatraženo kasno navedenog dana, nakon provedene inventure, a morale su doći na ovjeru isprava slijedeći dan ujutro, jer im je ukazano da će u suprotnom protiv njih biti uložena navedena prijava. Isto im je ponovljeno i slijedeće jutro. Tužiteljice, koje su nesklone pravu, bile su uvjerene da ako ne potpišu kako im je naloženo da će doći policija i odmah ih odvesti u zatvor, kao i da će zaista imati sve probleme na koje im je ukazano. Naravno, zbog kratkog vremenskog roka, a na što je navedeni djelatnik i računao, nije bilo moguće s nekim se konzultirati. Uslijed straha od zatvora, gubitka posla, i stigme kojima im se prijetilo tužiteljice su pristale na potpis spomenutih dokumenata. Uzgred se navodi da valjana inventura nije napravljena za cijelo vrijeme dok su tužiteljice radile kod tuženika, kao ni pri stupanju tužiteljica na ovo radno mjesto. Također, one nisu jedine koje su imale pristup asortimanu diskonta, već su tu i drugi zaposlenici, te sasvim sigurno nisu odgovorne za ovoliki dug. Iako je moguće da se u nekom manjem iznosu dogodio njihov propust svakako se ne radi o takvim iznosima niti bi to postupanje predstavljalo kazneno djelo, kao što su im tvrdili nadređeni djelatnici tuženika, a kojima je to sigurno bilo poznato. Stoga predlažu da sud donese traženu presudu. Podneskom od dana 30. siječnja 2020. tužba je dopunjena točkom V. koja se odnosi na troškove postupka, dok je dana 5. veljače 2020. po uputi suda naznačena i vrijednost predmeta spora i to u iznosu od 10.001,00 kuna.

2. U svom odgovoru na tužbu zaprimljenom pred sudom dana 1. travnja 2020. tuženik ocjenjuje navode iz tužbe i tužbeni zahtjev neosnovanim. Navodi da su tužiteljice bile jedine zaposlenice diskonta tuženika u Dubrovniku, te je prilikom inventure dana 27.11.2019. utvrđen konačni manjak u iznosu od 84.414,77 kuna. Kao jedine zaposlenice diskonta tužiteljice navedenom prigodom nisu sporile svoju odgovornost za štetu, već su zamolile da se iznos štete dijelom umanji, te da im se omogući da dogovoreni iznos plate u ratama, i to na način da prvotužiteljica plati iznos od 45.000,00 kuna, a drugotužiteljica iznos od 25.000,00 kuna, što im je na njihovu molbu i omogućeno. Nakon inventure tužiteljice su dana 28.11,2019. sklopile sa tuženikom Sporazum o podmirenu duga, dvostranoobvezujući pravni posao koji se temelji na slobodnoj volji stranaka. Kako su tužiteljice obrazovane i da su pročitale tekst sporazuma prije potpisivanja, sigurno su mogle odbiti njegovo potpisivanje, ako sadržaj dokumenta nije odgovarao njihovoj volji, međutim nisu to učinile. One su samostalno i bez ikakve prisile otišle javnom bilježniku, ovjerile Izjave o zapljeni po pristanku dužnika kao javnobilježnički akt i dostavile ga poslodavcu. Neistinitim ocjenjuje navode da bi ŠŠ prijetio tužiteljicama, jer on nema ni motiva ni interesa za takvo postupanje, pa time smatra da su takvi navodi usmjereni na otklanjanje odgovornosti tužiteljica, a koja je utvrđena i koju one same nisu osporavale. Također, neistinitim ocjenjuje tvrdnje da tužiteljice nisu imale mogućnost konzultirati se i da su radi straha od policije i odlaska u zatvor kako tvrde potpisale predmetne dokumente, jer su dokumenti potpisani dan nakon inventure. Smatra da nisu logične tvrdnje tužiteljica da su dokumente potpisale radi straha od policije i odlaska u zatvor te se nameće pitanje zašto bi one takav strah imale. Ističe da je kod postupanja radnika sa krajnjom nepažnjom, koje je ovdje dokazano, Zakonom o radu propisano da radnik odgovara poslodavcu za štetu, a tužiteljice su odgovorne za nastali manjak i po osnovi pretpostavljene krivnje jer su bile jedine dvije djelatnice u tom diskontu i raspolagale su robom u vlasništvu tuženika. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužiteljice na naknadu troškova postupka.

3. Tijekom postupka pregledane su spisu priložene isprave i to Izjava o zaplijeni po pristanku dužnika JŠ (stranica 5-6 spisa), Izjava o zapljeni po pristanku dužnika SŠ (stranica 7-8 spisa), Sporazume o podmirenju duga od 28. studenog 2019. (stranica 9-11, 15-17 spisa), dopis tužiteljica tuženiku od 5. prosinca 2019. (stranica 12-13 spisa), dopis tuženika tužiteljicama (stranica 14 spisa), saslušani su svjedoci VŠ, BŠ, UŠ, kao i EŠ (ranije NŠ) i ZŠ (koje su saslušane putem zamoljenog suda), te tužiteljice.

4. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP), utvrđeno je da je zahtjev tužiteljica neosnovan.

5. Predmet spora je utvrđenje pobojnosti isprava – Izjava o zapljeni po pristanku dužnika i Sporazuma o podmirenju duga, koji sporazumi su sklopljeni među ovdje strankama i izjave date od strane tužiteljica.

6. Između stranaka nije sporno da su tužiteljice bile u radnom odnosu kod tuženika, da su one dvije bile jedine radnice u diskontu tuženika u Dubrovniku, da je prilikom inventure koja je provedena dana 27.11.2019. pronađen manjak, da su stranke slijedećeg dana sklopile Ugovore o podmirenju duga, svaka od tužiteljica ponaosob sa tuženikom, te da su istog dana (28,11.2019) tužiteljice pojedinačno kod javnog bilježnika Anđelka Stanica solemnizirale ispravu – Izjavu o zaplijeni po pristanku dužnika koje su i predale tuženiku. Sporno je da li su navedene isprave sačinjene pod utjecajem prijetnje od strane zaposlenika tuženika koji su bili nadređeni tužiteljicama.

7.1. Čitanjem Izjava o zaplijeni po pristanku dužnika utvrđeno je da se radi o dokumentu koji je sastavljen strojno, da navedenom izjavom tužiteljice daju suglasnost da se radi naplate potraživanja ovdje tuženika u iznosu od 45.000,00 kuna u slučaju SŠ i 25.000,00 kuna u slučaju JŠ, uvećano za kamate, može izvršiti zapljena njihovih primanja osim u dijelu koji je izuzet od ovrhe. Dalje je navedeno da takva isprava ima značenje pravnog posla iz čl. 77. st.1. Ovršnog zakona, te se regulira postupanje poslodavca i određuje da se temeljem iste isprave može provesti ovrha na drugim sredstvima i da se ista izdaje u jednom primjerku. Navedene isprave zapravo predstavljaju zadužnicu. Datirane su na dan 28.11.2019., te solemnizirane po javnobilježničkom uredu Anđelka Stanića, javnog bilježnika u Dubrovniku, a potpisane od strane prisjednika u navedenom uredu ŽŠ i to pod posl.br. OV-8836/2019 za JŠ i OV-8832/2019 za SŠ.

7.2. Pregledom Sporazuma o podmirenju duga za [adresa] SŠ utvrđeno je da se radi o dokumentu koji ima sedam članaka, sastavljen je na tri lista papira, strojno. U prvom članku stranke sporazumno utvrđuju da je ovdje tužiteljica zaposlena na mjestu poslovotkinje u diskontu u Dubrovniku br. PJ863; da je dana 27.11.2019. u tom diskontu provedena inventura, da je prilikom iste utvrđen manjak od ukupno 84.434,77 kuna, da pored SŠ u navedenom diskontu radi i JŠ zaposlena na radnom mjestu trgovkinje, da svaka od radnica odgovara za štetu koju je uzrokovala, te da SŠ odgovara za iznos od 45.000,00 kuna, da tuženik ima potraživanje prema tužiteljici u navedenom iznosu i da je tužiteljica spremna tuženiku podmiriti navedeno dugovanje. U drugom članku stoji da će potraživanje biti podmireno u 24 rate, na način da će prva rata biti plaćena do 15.12.19., a zadnja do 15.11.21., svaka u iznosu od 1.875,00 kuna, te da će radi zaplijene navedenih iznosa dostaviti ovjerenu izjavu o zaplijeni plaće; da će tužiteljica ako joj to budu omogućavale prilike uplaćivati i veće iznose od ugovorenih na u ugovoru naveden račun tuženika, a ako zakasni sa plaćanjem jedne rate cjelokupni iznos dospijeva na naplatu, te da u slučaju da prestane njen radni odnos kod tuženika kao poslodavca prije otplate duga u cijelosti navedeni je ovlašten poduzeti sve raspoložive mjere radi naplate i da je tužiteljica u tom slučaju dužna radi osiguranja preostalog iznosa duga dostaviti tuženiku ovjerenu bjanko zadužnicu, najkasnije do dana prestanka radnog odnosa; slijedeći članci (3-7) sadržavaju općenite odredbe o tome da se na sva pitanja koja nisu regulirana ugovorom primjenjuju odredbe ZOO-a, da se eventualne izmjene sačinjavaju u pisanoj formi, da eventualne sporove imaju riješiti dogovorom, a ako ne uspiju da ugovaraju nadležnost stvarno nadležnog suda, da se ugovor sastavlja u dva primjerka od kojih svaka strana zadržava po jedan i da su ugovorne strane tekst ugovora pročitale, međusobno rastumačile i u cijelosti razumjele, te da su ga slobodnom voljom prihvatile, da se odriču prava na pobijanje zbog mana volje ili drugog razloga, te da ga u znak sporazuma potpisuju.

7.3. Uvidom u Sporazum o podmirenju duga za Katarinu JŠ utvrđeno je da je sadržajno istovjetan onom iz prethodne točke osim u naznaci ugovorne stranke, te u čl. 1. gdje je utvrđeno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu trgovkinje, da je u predmetnom diskontu uz nju zaposlena i SŠ na radnom mjestu poslovotkinje, te da tužiteljica SŠ priznaje svoju odgovornost za dug u iznosu od 25.000,00 kuna na koji iznos tuženik ima prema njoj potraživanje. U čl. 2 je dogovorena identična dinamika otplate, samo sa mjesečnim iznosom od 1.041,66 kuna (zadnja rata 1.041,82 kn).

7.4. Iz dopisa koji je putem e-maila punomoćnik tužiteljica tuženiku dostavio dana 5. prosinca 2025. vidljivo je da se tuženika upozorava da je dana 27.11.2025. prilikom inventure nađen manjak od oko 100.000,00 kuna, te da je oko 20 sati nakon obavljene inventure djelatnik tuženika ŠŠ zaprijetio tužiteljicama pred više osoba da će protiv njih podnijeti kaznenu prijavu ako ne potpišu sporazum po kojem bi bile odgovorne za navedeni manjak. Uz navedeno im je naloženo da izdaju izjavu po kojoj je tuženik ovlašten ustezati dio njihove plaće. Navodi se da im nije ostavljen rok kako bi se raspitale o svojim pravima već im je naloženo da odmah ujutro moraju pristupiti potpisu sporazuma i izdavanju izjave, što su one i učinile, iako su objasnile da ne mogu biti odgovorne za toliki manjak. Punomoćnik tužiteljica naglašava da je prijetnja bila višekratno ponovljena, iako za istu nema nikakve osnove, a tužiteljice su kao laici zbog straha od kaznenog progona, da ne dođe policija i odvede ih, potpisale ono što se od njih tražilo. Dalje navodi da takvo postupanje djelatnika tuženika nesporno uzrokuje poništenje sporazuma koji su stranke sačinile, a da smatra da u postupanju djelatnika tuženika i posljedično tome i samog tuženika ima elemenata kaznenog djela prijetnje, a da se ne spominje neetičnost i neprofesionalnost, te ne ulazeći u pitanje osnove potraživanja tuženika traže stavljanje van snage isprava koje su tužiteljice potpisale i izdale tj. da Izjave koje su obje izdale njima budu vraćene, a Sporazum raskinut. Tužiteljice će u protivnom pokrenuti odgovarajuće postupke.

7.5. U odgovoru punomoćnice tuženika punomoćniku tužitelja od dana 17. prosinca 2019. navodi se da su točne tvrdnje da je prilikom inventure 27.11.2019. utvrđen manjak od 84.414,77 kuna, a neistinite one kojima se optužuje djelatnika tuženika da bi prijetio tužiteljicama. Kako s.u tužiteljice bile jedine djelatnice predmetnog diskonta i nisu osporile svoju odgovornost za štetu, već su zamolile da im se dio dugovanja umanji i da im se omogući obročna otplata prema iznosima koje su same predložile. Navodi da je tuženik manjak koji je nastao u spomenutom diskontu naplatio sukladno pozitivnim zakonskim propisima, a postupanje tužiteljica smatra usmjerenim na uklanjanje odgovornosti koja u ovom slučaju nesporno postoji, te da zbog svega navedenog nisu u mogućnosti udovoljiti traženju tužiteljica za stavljanjem sačinjenih isprava van snage.

8.1. Svjedok ŠŠ (iskaz stranica 63-64 spisa), koji je bio zaposlen kod tuženika do početka svibnja 2020., navodi da ga je predmetne prigode BŠ pozvala da bude prisutan prilikom inventure u poslovnici u Župi, te da je od 25 poslovnica koje je tuženik tada imao on sudjelovao u inventuri u 10 njih, a koje su inventure bile provođene jednom godišnje. Predmetna inventura se održavala 27.11.2019., trajala je od sedam sati ujutro do ozprilike deset sati navečer, a vodila je inventurna komisija od troje ljudi koju je vodila spomenuta BŠ, provodilo je dvanaest ljudi i tužiteljice su bile prisutne. Tri puta su se brojali svi artikli i svi su ostali šokirani jer je manjak iznosio oko 85 tisuća kuna, uključujući tužiteljice. Kontaktirali su direktoricu financija za uputu što dalje napraviti, ona im je rekla da je važno da tužiteljice potpišu zapisnik o inventuri, te da će mu ujutro poslati prijedlog sporazuma. Ujutro su svi pristupili u ured PŠ oko osam sati, dobili su dva dokumenta i to sporazum i izjavu, od kojih je jedna izjava bila na veći iznos a druga na manji, gdje mu je objašnjeno da je jedna tužiteljica bila poslovotkinja te je njena izjava na veći iznos. Navodi da se i inače na inventurama gdje je utvrđen veći manjak radnicima izlazilo u susret te im je omogućena obročna otplata duga. Tužiteljicama je uručena dokumentacija i rečeno im je da istu pregledaju i potpišu, ali im za to nisu dani nikakvi rokovi. On je 29.11., nakon povratka u Zagreb, doznao da je navedena dokumentacija popisana. Koliko mu je poznato tužiteljice su bile u radnom odnosu sa tuženikom do kraja te godine i odbile su produljenje radnog odnosa. Nakon razgovora sa direktoricom financija tužiteljicama je rečeno da će im se maksimalno izaći u susret, a sutradan su one pristupile u ured MŠ, te im je predočena dokumentacija i obročna otplata, te su iste bez ikakve prisile ili prijetnje tu dokumentaciju potpisale i vratile toga dana. Nije prijetio tužiteljicama da će pozvati policiju ili dati sve u novine, vidio je dopis koji je punomoćnik tužitelja uputio tuženiku, te opovrgava ikakve tvrdnje o prisili ili prijetnjama, ističe da je pristupio na sudsko ročište kako bi to istaknuo, kao i da se navedene prilike tužiteljicama maksimalno željelo izaći u susret, a da se pritom ne ošteti tuženik. Tužiteljicama nije predloženo da rade bez plaće do potpune otplate duga, a što bi se dogodilo da su one odbile potpisati dokumente on ne zna. Dalje iskazuje da na inventurama na kojima je on bio prisutan nije uvijek utvrđen manjak te navodi da je recimo u Zagrebu na Žitnjaku na inventuri u kojoj je sudjelovalo 15 ili 16 popisivača sve bilo u redu. Suočen sa tužiteljicama koje navode da im je rekao da će biti pokrenut kazneni postupak protiv njih, da će iči u zatvor i da će sve javno objaviti, te sljedeće jutro da imaju rok od sat vremena da vrate potpisanu dokumentaciju, svjedok navodi da nije odgojen da se ponaša na opisani način odnosno da nekom prijeti, te da je tužiteljicama više puta rečeno da mogu pregledati dokumentaciju i da im nije određen nikakav rok. Dalje navodi da su tužiteljice imale sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme, do 31. prosinca 2019., te da su odbile ponuđeno produljenje radnog odnosa, a tužiteljice tvrde da su morale potpisati sporazum o raskidu radnog odnosa. Tužiteljice tvrde da nisu bile prisutne cijeloj inventuri već da su u jednom trenutku nakon završetka bile poslane izvan objekta kao i da je svjedok u jednom trenutku bio nasamo sa njima i da im je tada prijetio, dok svjedok navodi da su tužiteljice bile prisutne tijekom cijele inventure i da su s njim cijelo vrijeme bili BŠ i ĆŠ.

8.2. Svjedokinja BŠ (iskaz stranica 118-119 spisa) iskazuje da je kod tuženika zaposlena od 2012., a od 2018 kao koordinator u maloprodaji. Poznaje tužiteljice jer su iste bile djelatnice u diskontu tuženika u Dubrovniku od siječnja do prosinca 2019., a i svjedoka ŠŠ. Na okolnost inventure navodi da su istu radile ona, NŠ i ZŠ kao komisija, da su tužiteljce bile prisutne cijelo vrijeme, a sudjelovali su i svjedok ŠŠ, kolege sa skladišta i dvoje kolega iz Splita. Nakon prvog brojenja svi su ostali u šoku pa su brojali još nekoliko puta da bi isključili grešku i zbog toga je inventura potrajala. Kada su se uvjerili da nije posrijedi greška u brojenju, zaključila je inventuru, potpisan je inventurni zapisnik, a u tom trenutku za kasom su ostali ona, ZŠ, EŠ, ŠŠ i tužiteljice dok su ih kolege iz skladišta napustile. Tužiteljice nisu puno pričale, nisu imale ni pozitivnu ni negativnu reakciju nisu plakale ni vikale, niti su radile dramu ili scene, a mišljenje svjedokinje je da su time što su potpisale navedeni zapisnik priznale odgovornost za nastali manjak. Kako je bilo kasno (21 ili 22 sata) dogovorili su se da se nađu ujutro. Ujutro su se sastali u uredu voditelja, koji je vodio navedeni sastanak. Ne sjeća se da bi tužiteljice tom prilikom radio scenu, vodio se normalan razgovor, tužiteljice su bile tužne i misli da su u jednom trenutku komentirale da ne znaju kako je došlo do tolikog manjka. Prije ove inventura u predmetnom diskontu je provedena u studenom 2018., kao i primopredajna u prosincu iste godine i sve je bilo u redu. Pravnica tuženika je pripremila sporazume, a koje su tužiteljice potpisale svojevoljno, nakon čega su otišle kod javnog bilježnika ovjeriti izjave jer im je voditelj rekao da ta isprava mora biti ovjerena. U nijednom trenutku nije čula da bi od strane ikog prema tužiteljicama bilo prisile, ŠŠ se prema njima ophodilo normalno i tijekom inventure i sastanka, te im nije prijetio kaznenim progonom, policijom ni novinama. Po mišljenju svjedokinje ŠŠ je fin i uglađen čovijek i nikada ne bi mogla ni promisliti da bi se ponašao na navedeni način. Tužiteljice su nakon inventure koristile godišnji odmor do kraja godine, kada im je istekao ugovor o radu, bilo im je ponuđeno da nastave raditi te ne vidi logičan razlog zašto bi se ikom prijetilo prije nego mu se ponudi nastavak suradnje. Istina je da je rekla tužiteljicama da joj je žao, i to zbog suosjećanja, bilo joj je žao što je došlo do cijele te situacije. U njenom poslu najlijepše je kada sve štima, a ranije je bilo sličnih situacija, prije dvije ili tri godine, s tim da je manjak bio oko 600,00 kuna. U takvim slučajevima određuje se neki okvirni iznos kao uobičajeni ili mogući manjak, dok kod većih iznosa (recimo od 10.000,00 kuna) se ide na sklapanje sporazuma o podmirenju duga. Ovakav ekstremni slučaj do sada nisu imali. Na upit da li potpis inventurnog zapisnika znači da se potvrđuje stanje ili da se potvrđuje odgovornost svjedokinja odgovara da potpis zapisnika znači slaganje sa stanjem koje tu jest. Dalje upitana o tome kako je donesen zaključak da bi za manjak bile odgovorne tužiteljice, svjedokinja navodi da tko bi drugi bio odgovoran nego onaj tko u tom diskontu radi, jer zaposlenici vode diskont i odgovorni su za stanje u njemu, pa i za manjak. Na upit tko je imao ključeve skladišta svjedokinja navodi da je prostor skladišta fizički odjeljen od diskonta, da su ključeve diskonta imale samo tužiteljice i da ih smiju imati samo zaposlenici. Odgovor na pitanje da li bi tužiteljice mogle ostati na poslu da nisu potpisale sporazum i izjavu svjedokinja ne može dati jer ona ne odlučuje o tome, kao ni na pitanje što bi se dogodilo da nisu potpisale te isprave. Također navodi da tužiteljicama nije ukazano na to što će biti ako ne potpišu navedenu dokumentaciju. Sastanak sutradan nakon inventure bio je u jutarnjim satima, u to je sigurna jer su se popodne već vraćali u Split, misli da nije bio rano, možda između deset sati i podneva. Upitana da li su tužiteljice upućene da se s nekim konzultiraju prije potpisa dokumenata navodi da im je samo rečeno da izjave moraju biti ovjerene i da im nije dat nikakav rok za potpisivanje. Na upit da li se sjeća da bi ŠŠ prijetio tužiteljicama da nigdje neće moći raditi, policijom, novinama i sl. svjedokinja navodi da se ona toga ne sjeća, da takvo ponašanje od njega nije doživjela, te da je on sa tužiteljicama razgovarao mirnim tonom. Tužiteljice ovdje navode da su prijetnje izrečene nakon prvog brojenja, nakon čega su one voditelju maloprodaje ukazale da nisu jedine koje su imale ključ od diskonta već su ga imale i druge osobe, te da im je slijedeće jutro na sastanku rekao da je najbolje da problem riješe mirnim putem. Svjedokinja navodi da ona nije čula navedene prijetnje nakon prvog brojenja, ali da je diskont velik i da se nije u svakom trenutku nalazila kraj ŠŠ i tužiteljica.

8.3. Svjedokinja EŠ (ranije NŠ) saslušana pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Sinju kao zamoljenim sudom (zapisnik stranica 141-143 spisa) navodi da je bila djelatnica tuženika, i da je sudjelovala u inventuri 27.11.2019. u diskontu u Dubrovniku sa voditeljicom BŠ, te kolegicama ZŠ i CŠ. U inventuri je sudjelovalo još 5-6 kolegica iz Dubrovnika koje je tada prvi put vidjela, nekoliko momaka koji su radili u skladištu, a bile su prisutne tužiteljice i ŠŠ voditelj maloprodaje na razini države. Svi su dobili papire i svoj dio diskonta koji su trebali brojati, po završetku su na više laptopa unosili podatke. S njom o manjku nitko ništa nije govorio, a u ponašanju tužiteljica nije primjetila ništa neobično, s njima se samo pozdravila. Nije joj poznato da li je nakon inventure održan sastanak ni ako jest o čemu se na njemu raspravljalo. Ništa joj nije poznato o tome da bi tužiteljice potpisivale neke isprave, kao ni o prijetnjama – nije ih čula, niti je pred njom netko o njima nešto govorio. Nije čula prijetnje ali vidjela je na inventuri da je razgovarao sa tužiteljicama u prodajnom prostoru, no bili su udaljeni i ne zna o čemu su razgovarali niti joj je netko o tome pričao. Na kraju dodaje da na putu natrag prema Splitu nisu razgovarali o rezultatima inventure, iz ponašanja voditeljice BŠ bilo je očito da nešto nije u redu pa je nisu ništa pitale, a to i nije njihov dio posla nego njen.

8.4. Svjedokinja ŽŠ (iskaz stranica 152 spisa) navodi da se ne sjeća ni tužiteljica ni da bi za njih obavljala poslove kao prisjednik u uredu javnog bilježnika Anđelka Stanića. Prilikom solemnizacije isprave, što po predočenju isprava potvrđuje da je odrađeno, ulazi se u sadržaj isprave i izdaje obrazac koji je otisnut na predočenim ispravama, ali konkretne situacije ili ičeg specifičnog za nju ne može se sjetiti.

8.5. Svjedokinja ZŠ saslušana pred Općinskim sudom u Splitu kao zamoljenim sudom (zapisnik stranica 156-157 spisa) navodi da je 2019. bila zaposlenica tuženika, te da je dobila zadatak da dana 27.11.2019. sudjeluje u inventuri u Dubrovniku, zajedno sa još jednom kolegicom LŠ. Inventuri je bila prisutna i BŠ, koordinatorica za sve diskonte tuženika. Kada je ujutro došla u diskont tužiteljice su bile tamo, ne može se sjetiti da li je tamo bio i ŠŠ. Nakon što je inventura provedena utvrđen je manjak, ne zna točno koliki je bio iznos radi proteka vremena, ali zna da je bio velik. Iz istog se razloga ne može sjetiti kakva je bila reakcija tužiteljica. Nema saznanja o sastanku nakon inventure niti o sadržaju tog sastanka, potpisanim dokumentima, niti okolnostima pod kojima su potpisani. Zna da tužiteljicama nije bilo svejedno nakon što je utvrđen manjak, ali ne može se sjetiti da bi bilo vidno uznemirene ili poricale svoju krivnju, nije bilo ni galame ni vike. Ništa joj nije poznato o navodnim prijetnjama kaznenim progonom ili gubitkom posla tužiteljicama od strane ŠŠ.

9.1. U svom iskazu prvotužiteljica SŠ (stranica 60-61 spisa) prvenstveno iskazuje da ona nije kriva za manjak koji je utvrđen pri inventuri i da je sporazum i izjavu koje je potpisala potpisala na prevaru. Kod tuženika je radila oko godinu dana, najprije je bila na probnom radu u drugom diskontu, a onda je postala poslovođa u diskontu u Župi. S njom je radila drugotužiteljica koja je došla nakon nje. Inventura nije napravljena kada je ona uvedena u rad, već je ovo bila prva inventura nakon skoro godinu dana. U periodu dok je ona tamo radila izmijenilo se dosta zaposlenika koji su došli i otišli. Prilikom inventure uočen je veliki manjak, te je nakon što je ona završena, oko 11 sati navečer napravljen sastanak na kojem su bile tužiteljice, svjedok ŠŠ, svjedokinja BŠ, šef skladišta Murid, te je tom prilikom njoj i drugotužiteljici rečeno da su one krive za uočeni nedostatak te da će uslijediti kazneni postupak i da bi mogle završiti u zatvoru, te u novinama. Rečeno im je ako ne žele to sve prolaziti da moraju potpisati izjavu i sporazum i to odmah ujutro u poslovnici u Župi. Slijedeće jutro one su došle u navedenu poslovnicu i tamo su im dane sporazum, izjava i sporazum o raskidu radnog odnosa, rečeno im je da isprave moraju potpisati pred voditeljicom BŠ, te u roku od sat vremena ovjeriti kod javnog bilježnika i vratiti u poslovnicu u Gružu. Sve navedeno su i napravile, kojom prilikom im je gospođa BŠ rekla da joj je žao zbog svega što se dogodilo. Kada su izašle iz poslovnice u Gružu krenule su pričati te je JŠ rekla da bi možda bilo dobro da su se prije potpisivanja dokumentacije posavjetovale sa nekim. Nakon toga su otišle do agencije za zaštitu radnika koja se nalazi u centru Mercante, tamo su ih savjetovali da angažiraju odvjetnika i tako je došlo do ove tužbe. Na upit tko je odredilo koliko tko ima platiti tužiteljica navodi da je to određeno na sastanku koji se održao navečer nakon inventure i da su glavnu riječ na tom sastanku imali ŠŠ i BŠ. Upitana za razlog zašto se nije ranije s nekim savjetovala tužiteljica navodi da je bila u panici nakon što cijelu noć nije spavala, a ujutro je odmah morala otići u poslovnicu Gruž te da nije imala vremena, a kao razlog zašto je potpisala izjavu navodi da se prestrašila posljedica koje bi mogle nastupiti. Na daljnji upit navodi da je ŠŠ rekao da će ih staviti u novine, da će pokrenuti kazneni postupak zbog kojeg bi mogle završiti u zatvoru, te da će se zbog istog osramotiti. U odgovorima na daljnja pitanja svog punomoćnika tužiteljica iskazuje o osobama koje su osim nje radile u diskontu, imale tamo pristup, mogućnostima kako je došlo do nestanka robe i posljedično manjka, nedostacima vezano za provođenje inventura i poslovanja kod tuženika za koje ona smatra da su prisutni i koji su imali utjecaj na navedeni manjak. Iskazuje i da je sudjelovala u inventuri na kojoj je utvrđen manjak i da je prilikom sastanka rekla da ona nije odgovorna za manjak. Dalje odgovara da se bojala kaznenog postupka, policije i pisanja po novinama, a zna da nije kriva za manjak utvrđen na inventuri, možda jest odgovorna ali za neki manji iznos – do 1.000,00 kuna. Ne može se sjetiti točnog datuma prestanka njenog rada, ali svakako je zadnji dan bio kada je radila inventuru.

9.2. Drugotužiteljica JŠ (iskaz stranica 61-52 spisa) navodi da je prošla obuku u poslovnici na Šipčinama, te da je nakon toga počela raditi u poslovnici u Župi, i to malo prije prvotužiteljice. Od kada je počela raditi nije bilo inventure, one su utvrdile da je bilo nekog manjka robe, ali su ih BŠ i ĆŠ uvjeravali da je to u redu i da se ne brinu. Objašnjava postupak kako se radilo ako je falilo neke robe na policama i navodi da nisu mogle kontrolirati situaciju u diskontu. Prilikom inventure bili su prisutni BŠ, ĆŠ, ŠŠ i one dvije, te je utvrđeno da fali dosta robe, nakon čega su one poslane vani i naknadno pozvane unutra i tada im je rečeno koliki je ukupan iznos manjka. Ona je inzistirala da to nije njihova krivica, tresla se i plakala. Ukazuje na činjenice koje nisu provjerene a za koje smatra da bi ih oslobodile odgovornosti. Tom prigodom ŠŠ im je rekao da će zbog svega protiv njih biti podnesena kaznena prijava, da bi mogle završiti u zatvoru, da će im doći policija na vrata, da će sve izići u novinama i da se nigdje neće moći zaposliti, a ako to žele izbjeći da ujutro u osam sati dođu u poslovnicu u Župi gdje će ih čekati pripremljena dokumentacija. Nakon toga je otišla kući, gdje je stigla oko ponoć i trideset, nije imala koga nazvati i cijelu noć nije spavala, tresla se i plakala. Ujutro su pristupile u poslovnicu gdje im je gđa BŠ rekla da joj je žao što to moraju potpisati. Dokumentaciju su potpisale i ovjerile kod javnog bilježnika, rečeno im je da je što brže moraju vratiti u poslovnicu. Nakon što su sve to učinile sjele su na kavu i zaključile da moraju nekoga angažirati. Na upit zašto je potpisala predmetne dokumente odgovara da je bila prisiljena na to jer su im prijetili zatvorom, policijom, kaznenim postupkom i novinama, te da se neće moći nigdje drugo zaposliti. Na pitanja svog punomoćnika opisuje postupanje u diskontu i situaciju vezanu za ključeve i izdavanje računa. Na pitanje kada je prestala raditi za tuženika navodi da je to bilo na dan kada je provedena inventura, smatra da bi ostala tamo raditi da nije uočen manjak. Ponuđen im je nastavak rada, ali bez plaće dok se ne otplati dug. Kod javnog bilježnika je samo potpisala dokumente, nije dobila nikakvo objašnjenje ni uputu. Obročnu otplatu je predložio Azur. Na daljnji upit navodi da se bojala policije jer ona to nije napravila, ujedno su joj prijetili da se nigdje drugo neće moći zaposliti, a to zato što je ŠŠ rekao da će sve dati u novine i da će one biti proglašene kradljivicama.

10.1. Sukladno čl. 330 Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – dalje: ZOO) ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to tim Zakonom ili posebnim propisom određeno.

10.2. Ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi (čl. 331. st.1. ZOO-a)

10.3. U glavi V. ZOO-a koja regulira mane volje člankom 279. st.1. i 2. određeno je da ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može zahtijevati da se ugovor poništi. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe.

10.4. Dakle ugovor je pobojan kada ga je sklopila stranka sa ograničenom poslovnom sposobnošću, kada je sklopljen uslijed straha izazvanog prijetnjom, kada je sklopljen uslijed bitne zablude (čl. 280 ZOO-a) ili uslijed prijevare (čl. 284 ZOO-a).

11.1. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je vezan činjeničnim supstratom tužbe, koji mogu činiti činjenice koje su među strankama sporne, činjenice koje su utvrđene pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda, nesporne činjenice, činjenice koje su priznate pred sudom u tijeku postupka i činjenice čije se postojanje po zakonu pretpostavlja. Sukladno čl. 186 ZPP-a sud će po tužbenom zahtjevu postupiti i kada tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je navedena za nju nije vezan. Prijetnja je, kao i zabluda i prijevara, razlog za pobojnost pravnog posla, ali su to zasebni instituti u odnosu na koje su na poseban način ustanovljene pretpostavke za moguće pružanje sudske zaštite. Sud je, u situaciji u kojoj je u tužbi isključivi razlog naveden u historijatu onaj da se zaštita traži jer je izjava volje dana uslijed prijetnje, dok se dalje u postupku na strani tužitelja referiraju na okolnosti koje bi više išle u smjeru zablude ili prijevare kao prisutnih mana volje, ovlašten pružiti zaštitu samo u odnosu na činjeničnu osnovu istaknutu u tužbenom zahtjevu, ne i utvrđivati da li bi možda postojao i drugi razlog za pobojnost kojeg tužiteljice nisu isticale, jer tužiteljice od suda to nisu tražile.

11.2. U tom smjeru ističe se da predmet ovog postupka nije utvrđivanje da li su tužiteljice odgovorne za manjak u iznosu u kojem je on procijenjen po inventuri, niti da li je poslovanje tuženika uredno i da li se inventure kod istog provode kako treba, već da li su tužiteljice dale izjavu volje u vidu Sporazuma o podmirenju duga i Izjave o zaplijeni po pristanku dužnika pod utjecajem prijetnje.

13.1. Čl. 297. ZOO-a razlikuje dvije vrste prisile – fizičku silu (koja se manifestira u fizičkom prisiljavanju osobe u trenutku davanja izjave volje) i psihičku prisilu ili prijetnju (vis compulsiva) koja se očituje u vršenju pritiska na volju onoga tko daje očitovanje izazivanjem straha od buduće opasnosti koja će se dogoditi njemu ili trećoj osobi. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-923/2021 od 10. listopada 2023. za pobojnost ugovora zbog prijetnje kumulativno moraju postojati nedopuštena prijetnja, opravdan strah zbog kojeg strana potpisuje sporazum i uzročna veza između prijetnje, opravdanog straha i volje za potpisivanjem sporazuma. Znači da za pobojnost sporazuma nije dovoljno samo postojanje prijetnje nego je potrebno da eventualna nedopuštena prijetnja izazove opravdan strah, koji se smatra opravdanim ako je ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane.

13.2. S obzirom navedeno ovaj sud bio je dužan utvrditi da li su tužiteljice dale izjavu volje pod prijetnjom, te ako je postojala prijetnja da li se radi o prijetnji koja je nedopuštena i koja izaziva opravdan strah koji onda dovodi do davanja izjave koja je suprotna volji osobe koja je daje.

13.3. Sud je proveo postupak i u okviru istog saslušao svjedoke koji su mogli imati neposredna saznanja o okolnostima potpisivanja sporazuma i bitnoj činjenici eventualnih prijetnji izrečenih tužiteljicama, kao i tužiteljice. Sud je odbio prijedlog tužiteljica da iste budu ponovno saslušane, gdje je kao razlog navedena promjena uredujućeg suca, s obzirom da su iste u postupku već saslušane, pred jednako kompetentnim sucem, njihove izjave su unesene u zapisnik, te sud smatra da je materija dovoljno raspravljena i jasna za donošenje odluke. Osim navedenog, udovoljenje takvom zahtjevu išlo bi u smjeru davanja tužiteljicama mogućnosti popravka nedostataka u iskazivanju i preoblikovanja ranije danih izjava sukladno stanju predmeta nakon što su izvedeni svi drugi dokazi.

13.3. Naime, tužiteljice nisu konzistentne u svojim navodima. Elementi u njihovim iskazima ne podudaraju se sa onim što je navedeno u tužbi, ne podudaraju se međusobno (iako su iskaze davale na istom ročištu), ne podudaraju se sa njihovim izjavama danima kasnije u postupku, a ne proizlaze ni iz iskaza nijednog svjedoka. Dio koji je za ovaj postupak bitan je onaj o prijetnjama. U tužbi i priloženom joj dopisu koji je upućen tuženiku je navedeno da je osoba koja im je prijetila ŠŠ, da su prijetnje višekratno ponovljene i da su izrečene pred više osoba. Ni jedan svjedok nije čuo nikakve prijetnje. Iskazi svjedoka se ne podudaraju u cijelosti vezano za neke detalje, ali prijetnje za koje se tvrdi da su pred njima izgovorene nitko ne iskazuje da je čuo, odnosno upitan iskazuje da ih nije čuo, dok ŠŠ negira da ih je uputio. U svojim iskazima tužiteljice kao trenutak kada su prijetnje izgovorene navode sastanak navečer nakon završene inventure, dok su na upit suda kada su navedene prijetnje bile izrečene postavljen na ročištu dana 18. listopada 2023. prilikom saslušanja svjedokinje BŠ navele da je to bilo nakon prvog brojanja, a da im je na sastanku ujutro rekao da bi bilo bolje da ovaj problem riješe mirnim putem. U svom iskazu SŠ navodi da im je na sastanku na kojem su bili i BŠ i ĆŠ rečeno da su one krive. Tužiteljice upozoravaju na moguću pristranost kod svjedoka, a tu se mora istaknuti da sud ne poklanja vjeru iskazima svjedoka ŠŠ i BŠ u cijelosti, jer isti se mogu uvrstiti u osobe koje su zainteresirane da se spor završi u korist jedne strane. Ali iskazi svih svjedoka su unisoni u pogledu presudne okolnosti u ovom predmetu. Teret dokaza u postupku nije na svjedocima i to da dokažu da nešto nije – na tužiteljicama je, i moraju dokazati da jest. Dakle, osim nedosljednih i ne u cijelosti logičnih tvrdnji tužiteljica o prijetnji ne postoje nikakav drugi dokaz o njihovom postojanju. Takvo iskazivanje nije bilo dovoljan razlog da sud pokloni vjeru iskazima tužiteljica, a to je jedino što one nude u prilog svojim tvrdnjama.

13.4. No sve i da se uzme da je takav tekst koji se označava prijetnjom izrečen, da li bi se mogao shvatiti kao stvarna i ozbiljna prijetnja, i da li bi izazivale opravdan strah? Sud smatra da ne bi. Da bi prijetnja bila takva njenom realizacijom nastale bi posljedice koje se stavljaju u izgled, i čiji nastup je za osobu na koju je primijenjena imao jako negativan učinak, da je strah koji taj izgled izaziva kod te osobe tako intenzivan pa je ona spremna dati izjavu koja je u suprotnosti sa njenom stvarnom voljom, da bi od sebe te posljedice otklonila. Bez obzira na nesuglasje oko izjava točno kojom su prilikom izrečene navodne prijetnje, to je sigurno bilo na dan inventure 27.11.2019. Tužiteljice obje navode da su se prestrašile radi moguće kaznene prijave protiv njih/pokretanja kaznenog postupka, da će doći policija i odvesti ih u zatvor, i da će biti stavljene u novine i stigmatizirane što će im smanjiti mogućnost daljnjeg zapošljavanja. Isto tako navode da su kasno došle kući, da cijelu noć nisu spavale zbog uzrujanosti (JŠ navodi i plakanje i trešnju, koje su bile prisutne i kod jutarnjeg sastanka). Sudu je nevjerojatno da kroz navedenu noć ni jednoj ni drugoj, iako su obje kako iskazuju bile uzrujane i bilo ih je strah, a znale su da nisu krive, nije palo na pamet raspitati se o bitnim činjenicama ni popričati čak ni međusobno o opcijama. Ako je bilo kasno i nisu mogle zvati neku treću osobu (iako sutkinja osobno smatra da ako bi joj predstojalo da potpiše izjavu po kojoj je nekom dužna platiti pozamašan iznos, za koji je sigurna da ga ne treba platiti, ne bih imala toliko obzira i da bi joj razmotrivši situaciju osoba koju bi nazvala i/ili probudila usred noći, oprostila) postoji vrlo lak način za dobivanje odgovora na pitanja u svako doba bez uznemiravanja ostatka svijeta, koji se svakodnevno upotrebljava u svim mogućim situacijama, a zove se Internet. Pretpostavka je da tužiteljice, kao većina ljudi, imaju mobitel i pristup internetu. Radi provjere sutkinja je u tražilicu Google upisala laičkim rječnikom pretrage - tipa „je li manjak na inventuri kazneno djelo“, „da li se radi manjka na inventuri ulaže kaznena prijava“, „ideš li u zatvor kad protiv tebe podnesu kaznenu prijavu“ i slično, pa ti Google odgovori da je manjak na inventuri kazneno djelo samo ako je napravljen sa namjerom tj u slučaju krađe, inače može biti otpisan ili je prekršaj (u provjeru točnosti odgovora nije se ulazilo), a da samim time što je podnesena kaznena prijava ne znači da automatski ideš u zatvor. Kod takvog stanja stvari tužiteljice, iako kako se tvrdi "nesklone pravu" su mogle odbiti potpisivanje dokumenata bar na neko vrijeme, jer uzevši u obzir njihovu dob, radno i životno iskustvo, dotadašnju komunikaciju sa poslodavcem i znanja kojima bi se očekivalo da su raspolagale, nisu imale razloga vjerovati da bi za njih mogle nastupiti posljedice za koje navode da ih je mogućnost nastanka preplašila. Do jutra bi znale da ih policija neće odvesti u zatvor, kao i da poslodavac može pokrenuti postupak, ali da u tom postupku (ako bi uopće bio pokrenut) one mogu dokazivati da nisu odgovorne i otkloniti plaćanje iznosa koji se sada od njih potražuju. Vezano za dio prijetnje koji se odnosi na objavu u novinama i stigmu, sud smatra takve argumente neuvjerljivim, ili u najmanju ruku naivnim. Prvo što se mora istaći jest da u moru raznih bitnih i manje bitnih informacija koje se objavljuju u medijima ova ne bi prošla kao zanimljiva, što je tužno, ali realno. Dvije blagajnice koje su lancu diskonta uzrokovale manjak nisu baš neka senzacija. Još je gore što i da je to objavljeno, i da su navedena imena i čak da je informacija točna, to ne bi utjecalo na mogućnost zapošljavanja tužiteljica u Dubrovniku, jer u Dubrovniku posao na radnom mjestu prodavača ne može naći samo onaj tko ne želi. Naime, deficit radne snage u trgovačkim lancima na mjestu prodavača je toliki da poslodavci organiziraju prijevoz ljudi iz drugih država (primjerice iz Trebinja) da rade kao blagajnice ili zapošljavaju osobe koje ni ne govore hrvatski, što je općepoznato. Zbog navedenog strah od narušene reputacije u smislu nemogućnosti zapošljavanja ne može se nikako okarakterizirati ozbiljnim, čak suprotno, pomalo je smiješan. Jedina situacija u kojoj bi strah i nakon svega gore navedenog mogao biti prisutan je ona da je manjak na inventuri posljedica namjere (što bi predstavljalo krađu), ali tužiteljice vrlo dosljedno inzistiraju da one za manjak nisu krive, odnosno mogle bi biti odgovorne isključivo za neki minoran iznos, tako da se takav strah isključuje. Nadalje, one su ujutro dobile dokumente i po svojim navodima kratak rok za potpis, no izostaje ikakva reakcija. Nije bilo reakcije ni kad su pristupile na solemnizaciju isprave kod javnog bilježnika, gdje navode da im ništa nije objašnjeno (iako je kod solemnizacije isprave to obveza) i na prijedlog za saslušanje osobe koja je izvršila ovjeru smatraju da nije potrebno saslušati je, jer one potvrđuju da su se u javnobilježničkom uredu ponašale normalno i redovno. Također navode da tamo nisu iznosile tvrdnje o prijetnji ili prisili, iako bi to bilo savršeno logično mjesto, jer je javni bilježnik pravnik i mogao im je ponuditi savjet i uputiti ih kako dalje mogu zaštiti svoja prava i položaj.

14.1. Po viđenju ovog suda nitko od sudionika događaja od 27.11.2019. nije u potpunosti točno i cjelovito iskazivao o događajima tog i slijedećeg dana. Sud drži da je vrlo vjerojatno bilo uvjeravanja tužiteljica da su one isključivo odgovorne za manjak utvrđen pri inventuri. Vrlo je moguće da su u tom uvjeravanju kao sredstvo korištene i neke mogućnosti za koje nitko ne bi volio da se dogode – da se prijavljuje policiji, da bude kaznenih prijava, da netko možda i završi u zatvoru, jer iznos je velik, a kad bi sve to završilo u novinama bilo bi jako loše za tužiteljice jer bi one ispale kradljivice. BŠ i ŠŠ imaju zadatak da riješe situaciju i to brzo, a najlakši način je da djelatnice diskonta priznaju da je manjak nastao njihovom krivnjom, dug će se malo umanjiti i dati će im se mogućnost obročne otplate, vuk sit i ovca cijela. Samo je potrebno prikazati to tužiteljicama kao jedino, najbolje i za njih najpovoljnije rješenje, stisnuti ih kratkim rokom u kojem sve treba obaviti da se ne predomisle. Zbog razloga koji su njima poznati tužiteljice su to tako i prihvatile. Tada je njihovo ponašanje te večeri i sutra ujutro posve logično (svi svjedoci navode izostanak drame i burnih reakcija.

14.2. Koji je god je točno tekst izgovoren u procesu (a nema dokaza da neki takav jest) sud smatra da nije mogao imati karakter prijetnje, potrebnu ozbiljnost niti izazvati opravdan strah za neko dobro. Nakon što su potpisale i solemnizirale isprave tužiteljice su popričale i to naknadno promišljanje o učinjenom dovelo ih je do zaključka da su se možda malo ishitrile, da nisu samo tako trebale sve prihvatiti i na sebe preuzeti punu odgovornost, da su trebale biti sumnjičavije s obzirom na nagovaranje i pritisak s rokom da se sve što prije riješi, odnosno da su se trebale s nekim posavjetovati da li sve mora biti baš tako, i da li je to stvarno jedina i za njih dobra opcija. U tom trenutku Sporazumi su već potpisani, Izjave solemnizirane.

14.3. Time su izostali sve karakteristike koje VSRH navodi da bi prijetnja iz čl. 279. ZOO-a trebala imati. Prvo i osnovno, nema dokaza da je prijetnje uopće bilo. Diskutabilno je i bi li spominjanje kaznene prijave ili objave u medijima bilo nedopušteno, jer je to nešto što je u opisanim okolnostima legitimna reakcija tuženika. Riječi koje su okarakterizirane kao prijetnja kod prosječne i razumne osobe u istim okolnostima u kojima tužiteljice navode da su bile ne bi izazvale opravdan ozbiljan strah, pogotovo ne takav da zbog njega manifestira volju koja je različita od prave, a uzročno posljedična veza između ovih elemenata mora postojati.

14.4. Zaključak je da u trenutku očitovanja volje uopće nije bilo nesklada između danog očitovanja i prave volje tužiteljica, pa time nije moglo biti ni nesklada volje izazvanog prijetnjom. Naknadno promišljanje tužiteljica da su možda za sebe mogle ishoditi neko povoljnije rješenje ne dovodi pitanje volju tužiteljica prilikom sklapanja Sporazuma ili izdavanja Izjave.

14.5. Ako nije dokazano da je postojala mana volje, nema ni pobojnosti pravnog posla, pa je stoga odlučeno kao u izreci ove presude i tužbeni zahtjev je odbijen.

15.1. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

15.2. Tuženiku, koji je u cijelosti uspio u sporu, je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav odgovora na tužbu 100 bodova (Tbr.8/1), te za zastupanje na ročištima od dana 4. svibnja 2022. i 25. 25. lipnja 2025. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), dakle ukupno 300 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 600,00 EUR-a.

32.3. Tuženiku je priznat trošak naknade putnih troškova svjedoku ĐŠ od 256,86 EUR prema rješenju ovog suda od 25. svibnja 2022. i potvrdi o izvršenom nalogu. Stoga je tuženiku priznat ukupan iznos od 856,86 EUR-a te je naloženo tužiteljicama naknaditi isti, u roku od 15 dana.

U Dubrovniku 19. prosinca 2025.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužiteljaica uz sudsku pristojbu na presudu

2. tuženik po punomoćnici