REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3654/2025-8

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Petri Smodlaka, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320 Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 03. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja Petre Smodlaka, odvjetnice, te zamjenice punomoćnika tuženika KV, odvjetničke vježbenice, dana 29. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 11., dio NAKNADE: Ugovora o kreditu broj: 51400607-5102860023 od 20.02.2006.g. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao Banke, koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, Korisnik kredita dužan je prije dopuštenja kredita platiti 0,900% (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s danom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade plati prilikom isplate plasmana."

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320 Rijeka, Jadranski trg 3A, isplatiti tužitelju EV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 524,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 02. ožujka 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, u visini određenoj po čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, uvećanjem eskontne stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 428,08 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 29. prosinca 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kako kreditor dana 20. veljače 2006.g. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 94.371,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je u dijelu članka 11. Ugovora o kreditu, ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 0,90% od iznosa kredita, u iznosu od 3.948,07 kn (524,00 eura). Tužitelj se poziva na odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštitu potrošača (NN 96/03), koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, tužitelj se poziva na odredbu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da je nepoštena odredba ništava. Tužitelj navodi da ugovor sadrži odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,90% od iznosa odobrenog kredita, te je taj iznos tuženik odbio od iznosa kreditora, iako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. Navodi da je odredba o naknadi za obradu kredita sastavni dio standardiziranog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a iznos naknade ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je čini nepoštenom i ništetnom. Stoga, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će sud utvrditi ništetnost dijela ugovorne odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu za obradu kredita i kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 524,00 eura, sa zateznom kamatom koja teče od 07. ožujka 2006.g. do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se status potrošača ne presumira, već da tužitelj mora dokazati da je bio potrošač. Navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kredita nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja za naplatu naknade za obradu kredita. Tuženik naglašava da je naknada za obradu kredita dovoljno jasno određena, lako uočljiva i razumljiva, te se lako može utvrditi njezina visina. Ne osporava visinu naknade koju je tužitelj platio. Ističe prigovor zastare, navodeći da je za kondemnatorni zahtjev nastupila zastara, pa da nisu ispunjene pretpostavke za deklaratorni zahtjev. Osporava da je tuženik nesavjesni stjecatelj, pa osporava tijek zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Na pripremnom ročištu 12. studenog 2025.g. tuženik ne osporava visinu naknade za obradu kredita koju je tužitelj platio (3.948,07 kn), kao ni datum plaćanja koji je tužitelj naznačio u tužbi - 01. ožujka 2006.g. Tuženik je predlagao saslušanje svoje zaposlenice EVO, ali je na ročištu 03. prosinca 2025.g. odustao od tog dokaznog prijedloga.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, početnog otplatnog plana, otplatnog plana s promjenama anuiteta, knjigovodstvene kartice, specifikacije uplate, rješenja o nasljeđivanje i saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

5. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 20. veljače 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 94.371,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita te nije sporno da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao.

7. Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 11. Ugovora o kreditu, po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 0,900 % od vrijednosti odobrenog kredita, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Nije sporno da je dana 01. ožujka 2006.g. tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 524,00 eura (3.948,07 kn), dakle visina tužbenog zahtjeva i datum naplate utuženog iznosa nisu sporni.

9. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Sporno je pitanje je li tužitelj sklopio ovaj ugovor u svojstvu potrošača.

10.Tužitelj je saslušan dana 03. prosinca 2025.g., te je izjavio da je namjena kredita bila kupnja stana kojim je riješio stambeno pitanje. TVrdi da je stan koristio isključivo za stanovanje sve do 2017.g. kada ga je prodao kako bi zatvorio ovaj kredit. Kada je sklapao predmetni Ugovor o kreditu, odredba o naknadi za obradu kredita predočena mu je kao nešto o čemu ne može pregovarati, već da tu naknadu mora platiti. Tužitelj se ne sjeća da mu je bilo objašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kredita, sjeća se samo da je naknada bila u postocima od vrijednosti kredita i naglasio je da mu je taj iznos tada bio značajan, jer je bio u visini njegove tadašnje mjesečne plaće. Naveo je da je naknada iznosila 0,90 %, te je zaključio da je naknada bila nešto povoljnija, jer je bila dio kreditnog paketa namijenjenog mladim ljudima, pa je iz tog razloga bio povoljniji.

11. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, koji je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju stana, koji je koristio isključivo za stanovanje sve do 2017.g. kada ga je prodao da bi zatvorio kredit.

12. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita

- tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,900 % od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, navodi se da je spomenuta naknada u iznosu od 524,00 eura, plaćena dana 01. ožujka 2006. godine, o čemu nema spora među strankama.

13. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka svojom jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužitelja je razvidno da se nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da mu zaposlenici banke nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita.

14. U ugovoru o kreditu također nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve je troškove banka imala, koje je potrošač bio dužan posebno platiti prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

15. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ako ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu. Osim toga, naknada za obradu kredita po svojoj visini ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima, pa je i radi toga nepoštena. Nema opravdanih razloga za naplatom ovakve naknade jer je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koje banka pruža svojim klijentima u okviru svog temeljnog poslovanja, a banka se naplaćuje kroz cijenu kredita, odnosno kamatu.

16. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba čl. 11. Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na naknade, ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

17. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je ovom tužbom pod točkom I. tužbenog zahtjeva postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 11. dio NAKNADE, Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc). Pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavljen je kondemnatorni zahtjev kojim traži od tuženika isplatu stečenog bez osnove

18. Tužitelj osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine koje glasi: " Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

19. Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

20. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 11. dio NAKNADE koja glasi:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, Korisnik kredita dužan je prije dopuštenja kredita platiti 0,900% (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s danom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade plati prilikom isplate plasmana."

Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova stjecanja bez osnove, iznos od 524,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 02. ožujka 2006. godine do isplate, odnosno od dana plaćanja naknade za obradu kredita, do isplate.

21. U pogledu tuženikovog osporavanja prava na zakonske zatezne kamate, navodi se da se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Predmetni ugovor o kreditu je bio unaprijed formuliran od strane tuženika i o odredbama tog ugovora, tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan i znatno jači od potrošača. S obzirom na to, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove, koje je propisano odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj stekao iznos naknade za obradu kredita.

22. Kamatna stopa teče od dana 02. ožujka 2006. godine do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope kamatne stope (NN 153/04), od 01. siječnja 2008.g. do 31.07.2015. godine, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

24. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 50 bodova, pristup na ročište 12.11.2025.g. - 50 bodova, pristup na ročište 03.12.2025.g. - 50 bodova, što je ukupno 150 bodova, odnosno 300,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 75,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 26,54 eura, te na presudu u iznosu od 26,54 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 428,08 eura.

25. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 29. prosinca 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

26. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 29. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku