Poslovni broj: Us I-1397/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Katije Stermšek kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja VESNA NEKRETNINE d.o.o., OIB: 01782694116, Zagreb, Trakošćanska 4, zastupanog po opunomoćenici Mariji Mandić, odvjetnici u Zaprešiću, Ulica hrvatske mladeži 6, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, OIB: 95093210687, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, radi komunalne naknade, nakon javne i usmene rasprave zaključene 27. studenog 2025. u prisutnosti zamjenika opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 29. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-363-03/24-03/8, Urbroj: 531-03-4-25-2 od 4. travnja 2025., te rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Klasa: UP/I-363-03/2023-04/0002, Urbroj: 251-10-01/01-2023-01 od 16. veljače 2023.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja zaprimljenoj kod Upravnog suda u Zagrebu 6. lipnja 2025. po kojoj je oformljen spis tog suda poslovni broj: Us I-2193/2025, a koji je rješenjem Ureda predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su- 369/2025-17 od 13. lipnja 2025. ustupljen Upravnom sudu u Splitu pred kojim je zaveden kao spis poslovnog broja Us I-1397/2025, podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-363-03/24-03/8, Urbroj: 531-03-4-25-2 od 4. travnja 2025., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreke osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, nakon čega navodi kako je predmet ovog spora obračun koeficijenta namjene temeljem kojeg je vršen izračun komunalne naknade za predmetnu nekretninu u osporenim rješenjima, okolnost predstavljaju li predmetne nekretnine u naravi i mogu li se kategorizirati kao „poslovni prostor“, može li se na njih primijeniti koeficijent namjene za poslovni prostor, je li je dopušteno da konstitutivna upravna rješenja imaju retroaktivan učinak te pitanje zastare za navodne obveze tužitelja za komunalnu naknadu za razdoblje koje je obuhvaćeno pobijanim rješenjima. U prvostupanjskom postupku Grad Zagreb je potpuno pogrešno tretirao građevinsko zemljište koje se nalazi na adresi [adresa] u [adresa] kao „poslovni prostor“ za koji postoji obveza plaćanja komunalne naknade. U naravi nekretnina na spornoj adresi je u to vrijeme predstavljala ogoljenu betonsku konstrukciju na kojoj ne postoje infrastrukturni priključci niti je u funkciji, ali je Grad Zagreb unatoč tome donio prvostupanjsko rješenje kojim se tužitelju nalaže plaćanje komunalne naknade za „poslovni prostor“. Na predmetnoj lokaciji i adresi su se u spornom razdoblju nalazili samo ostaci građevine

– napuštene tvornice „Vesna – modna i tekstilna konfekcija“ (dalje u tekstu: Objekt). Tuženik baš kao i Grad Zagreb nisu u konkretnom slučaju primijenili nikakav pravni propis kod ocjenjivanja predstavlja li sporni objekt poslovni prostor. Da bi se nešto smatralo poslovnim prostorom, nije dovoljno da se nama „čini“ da je nešto poslovni prostor. Postoje pravni propisi koji definiraju što se smatra poslovnim prostorom. Niti Odluka GZ-a o komunalnoj naknadi na kojoj prvostupanjsko tijelo temelji svoje rješenje niti Zakon o komunalnom gospodarstvu (dalje: ZKG) ne definiraju što se smatra poslovnim prostorom. Definiciju poslovnog prostora daje Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (dalje: ZZK). Poslovnim prostorom se tako u skladu s čl. 2. st. 3. ZZK-a smatraju poslovna zgrada, poslovna prostorija, garaža i garažno mjesto. Poslovnom zgradom se pak u skladu s čl. 2. st. 4. ZZK-a smatra zgrada namijenjena obavljanju poslovne djelatnosti ako se pretežitim dijelom i koristi u tu svrhu; a poslovnom prostorijom se sukladno čl. 2. st. 5. ZZK-a smatra jedna ili više prostorija u poslovnoj ili stambenoj zgradi namijenjena obavljanju poslovne djelatnosti koja, u pravilu, čini samostalnu uporabnu cjelinu i ima zaseban glavni ulaz. Iz fotografija Objekta koje su priložene uz ovu tužbu se jasno može zaključiti da se isti nikako ne može kategorizirati kao „poslovni prostor“. Tuženik se u pobijanom rješenju morao jasno pozvati na propis koji definira što se smatra poslovnim prostorom i na čemu temelji to svoje utvrđenje da se u konkretnom slučaju radi upravo o „poslovnom prostoru“ jer je tužitelj ovo utvrđenje tuženika i Grada Zagreba kontinuirano osporavao u svim svojim žalbama. Upravna tijela ne mogu nalagati tužitelju plaćanje obveze za nešto što ne postoji u stvarnosti i na terenu. Također, zbog nepobitne činjenice da se sporni objekt tužitelja nikako ne može smatrati poslovnim prostorom, pozivanje tuženika na sudsku praksu Upravnog suda izraženu u presudi Usoz-85/2021-13 od 26. rujna 2022. je bespredmetno ne samo zbog toga što upravna tijela ne odlučuju temeljem sudske prakse već i zbog toga što tužitelj ne raspolaže navedenom presudom pa se niti ne može očitovati na to niti javno tijelo takav argument može navesti kao sastavni dio obrazloženja svoje odluke ako i tužitelju nije učinio dostupnom navedenu presudu (povreda načela „jednakosti oružja“ pred sudom). Pored toga, tužitelj vjeruje da ta presuda vjerojatno regulira situaciju kada je neka nekretnina neupitno utvrđena kao poslovni prostor. Tužitelj drži da je očito da mu GZ potpuno pogrešno pokušava nametnuti plaćanje komunalne naknade za nešto što nije objekt za koji postoji obveza plaćanja komunalne naknade. ZKG-om je taksativno propisano za što se plaća komunalna naknada, i to za: 1. stambeni prostor, 2. poslovni prostor, 3. garažni prostor, 4. građevnog zemljište koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti i 5. neizgrađeno građevno zemljište. To je numerus clausus propisan zakonom. GZ ne može svojom odlukom niti pojedinačnim aktima proširivati navedenu zakonsku odredbu i nalagati plaćanje komunalne naknade i za druge objekte koji nisu navedeni u ovoj zakonskoj odredbi. ZKG-om nigdje nije propisano da se za „građevinu“ ili „betonsku konstrukciju“ plaća komunalna naknada pa je onda sporni objekt na Novoj cesti u svojim rješenjima o komunalnoj naknadi jednostavno počeo „zvati“ poslovnim prostorom bez da je bilo čime dokazao da je to uistinu poslovni prostor. Iz zakonskih propisa je uostalom i vidljivo da komunalna naknada niti nije „zamišljena“ kao pravni institut kojim bi se teretilo vlasnike nekretnina u fazi kada grade objekt, nego tek kada upotrebljavaju objekt. Zbog svega navedenog, može se zaključiti kako su upravna tijela zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenila i materijalno pravo te se zbog toga tužitelja neosnovano tereti za plaćanje komunalne naknade. Rješenjem tuženika koje je doneseno 4. travnja 2025. nalaže se tužitelju da mjesečno, počev od 17. listopada 2022. pa nadalje plaća iznos komunalne naknade od 1.342,02 EUR odnosno 16.104,25 EUR godišnje, što bi na današnji dan iznosilo gotovo 50.000,00 EUR. Prema tome, Grad Zagreb svojim rješenjem nalaže tužitelju da retroaktivno plaća iznos komunalne naknade što je nezakonito i protivno materijalno pravnim propisima. U obrazloženju pobijanog rješenja tuženik izražava netočno shvaćanje da u predmetnom slučaju nema retroaktivnosti. Međutim, tužitelj ističe da Grad Zagreb ne može tužitelju rješenjem koje je doneseno u travnju 2025. nalagati da plaća komunalnu naknadu za 3 godine unatrag. Ovakva retroaktivnost je zabranjena, konstitutivni upravni akti ne mogu imati retroaktivno djelovanje. Naime, rješenjem kojim se utvrđuje obveza plaćanja komunalne naknade može se utvrditi obveza plaćanja komunalne naknade najviše retroaktivno za tekuću godinu u kojoj se to rješenje donosi, a ne i za ranije razdoblje, a sve sukladno članku 23. stavak 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Također, tužitelj pobija navedena rješenja i radi zastare potraživanja i zastare utvrđivanja komunalne naknade koja je nastupila u predmetnom slučaju. Iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka razvidno je da je tuženik pogrešno utvrdio da nije nastupila zastara potraživanja temeljem prvostupanjskog rješenja. Naime, člankom 226. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da „Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.“ Tužitelj ističe da je iz svega gore navedenog razvidno da je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog postupka došlo do eklatantne povrede tužiteljevog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske kao i povrede ustavom zajamčenih prava poduzetničke i tržišne slobode iz članka 49. Ustava Republike Hrvatske. Naime, navedenim rješenjima upravnih tijela tužitelju kao poduzetniku koji ima samo gradilište i nema još izgrađen objekt krše se njegova ustavom zajamčena prava u odnosu na poduzetnike koji imaju do kraja izgrađene objekte i koji se upotrebljavaju te imaju uporabnu dozvolu. Tužitelj ujedno predlaže da sud, u skladu s čl. 26. st. 2. Zakona o upravnim sporovima donese odluku kojom tužba u ovom sporu ima odgodni učinak jer bi se izvršenjem prvostupanjskog odnosno drugostupanjskog rješenja koji se ovom tužbom pobijaju tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti. Ako bi GZ prisilno naplatio svoja navodna potraživanja temeljem pobijanih rješenja tj. ako bi prisilno naplatio iznos od gotovo 50.000,00 EUR, a za koje iz svega prethodno navedenog u ovoj tužbi proizlazi da je nezakonito utvrđen iznos, tužitelju bi bila nanesena teška i nepopravljiva materijalna šteta, zbog koje bi on mogao završiti u stečaju što bi dovelo u pitanje i isplatu plaća njegovim radnicima, a Grad Zagreb bi na taj način faktično „izbrisao“ poduzetnika koji nema namjeru izbjegavati plaćanje komunalne naknade, ali drži da ona treba biti izračunata prema stvarnim karakteristikama nekretnine. Slijedom izloženog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, a ujedno predlaže i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju, kao i da donese rješenje o odgodnom učinku tužbe.

2.Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio svim tužbenim navodima tužbe i tužbenom zahtjevu tužitelja, ističe kako ostaje pri navodima iz obrazloženja osporenog rješenja, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 27. studenog 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio zamjenik opunomoćenice tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da se u ovom sporu izvede dokaz građevinsko-arhitektonskim vještačenjem po vještaku građevinske, odnosno arhitektonske struke, da se od Grada Zagreba pribaviti podatak o tome kako je od svibnja 2021. pa nadalje objekt na novoj cesti 57-59 u Zagrebu bio kategoriziran za potrebe obračuna komunalne naknade, te da se obavi očevid na licu mjesta po zamolbenom Upravnom sudu u Zagrebu, to na okolnosti precizirane na održanoj raspravi kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika i spisu upravnog spora, sve to imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

9.Naime, prvostupanjskim rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Klasa: UP/I-363-03/2023-04/0002, Urbroj: 251-10-01/01-2023-01 od 16. veljače 2023. točkom I. utvrđuje se da je trgovačko društvo VESNA NEKRETNINE d.o.o. iz Zagreba, Trakošćanska 4, dužno na ime komunalne naknade za poslovni prostor površine 4.077,20 m² u [adresa], plaćati 2,48 kuna po m² mjesečno, odnosno 29,76 kuna godišnje, što iznosi 1.342,02 EUR/10.111,46 HRK mjesečno odnosno 16.104,25 EUR/121.337,52 HRK godišnje, točkom II. određuje se da se iznos komunalne naknade utvrđen točkom I. tog rješenja plaća za razdoblje od 17. listopada 2022. pa nadalje, a dužni iznos komunalne naknade obveznik je dužan platiti najkasnije do petnaestog dana sljedećeg mjeseca i dalje mjesečno najkasnije do petnaestog dana u mjesecu za protekli mjesec na naznačeni račun Grada Zagreba, točkom III. riješeno je da ako se utvrđeni iznos komunalne naknade za razdoblje od 17. listopada 2022. do dostave toga rješenja ne plati do 15. dana sljedećeg mjeseca, računajući od dostave rješenja, kao i ako se nadalje ne plati mjesečni iznos do 15. u mjesecu za protekli mjesec, obveznik je dužan platiti zakonske zatezne kamate na dospjele, a neplaćene iznose do uplate, dok je točkom IV. određeno da žalba ne odgađa izvršenje ovog rješenja.

10.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-363-03/24-03/8, Urbroj: 531-03-4-25-2 od 4. travnja 2025., odbijena je žalba tužitelja iz ovog spora izjavljena protiv naprijed citiranog prvostupanjskog rješenja u bitnom iz razloga što je i tuženik smatrao da je u konkretnoj upravnoj stvari komunalna naknada zakonito i pravilno utvrđena, uslijed čega je tuženik to rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

11.Među strankama spora ukazuje se prijepornim je li u konkretnom slučaju bilo mjesta donošenju rješenja o komunalnoj naknadi, u svezi s čim je li sama obveza plaćanja predmetne naknade pravilno i zakonito utvrđena, odnosno je li u provedenom upravnom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i potom na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je sporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

12.Odredbom članka 92. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 68/18,110/18 i 32/20) propisano je da komunalna naknada plaća se za: 1. stambeni prostor, 2. garažni prostor, 3. poslovni prostor, 4. građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i 5. neizgrađeno građevinsko zemljište. Stavkom 2. da komunalna naknada plaća se za nekretnine iz stavka 1. ovoga članka koje se nalaze na području na kojem se najmanje obavljaju komunalne djelatnosti održavanja nerazvrstanih cesta i održavanja javne rasvjete te koje je opremljeno najmanje pristupnom cestom, niskonaponskom električnom mrežom i vodom prema mjesnim prilikama te čini sastavni dio infrastrukture jedinice lokalne samouprave.

Stavkom 3. da građevinskim zemljištem koje služi obavljanju poslovne djelatnosti smatra se zemljište koje se nalazi unutar ili izvan granica građevinskog područja, a na kojemu se obavlja poslovna djelatnost.

Stavkom 4. da neizgrađenim građevinskim zemljištem smatra se zemljište koje se nalazi unutar granica građevinskog područja na kojemu se u skladu s propisima kojima se uređuje prostorno uređenje i gradnja mogu graditi zgrade stambene ili poslovne namjene, a na kojemu nije izgrađena zgrada ili na kojemu postoji privremena građevina za čiju izgradnju nije potrebna građevinska dozvola. Neizgrađenim građevinskim zemljištem smatra se i zemljište na kojemu se nalazi ruševina zgrade. Člankom 93. stavkom 1. istog Zakona propisano je da komunalnu naknadu plaća vlasnik odnosno korisnik nekretnine iz članka 92. stavka 1. ovoga Zakona. Člankom 97. stavkom 1. istog Zakona propisano je da koeficijent namjene (Kn) ovisno o vrsti nekretnine i djelatnosti koja se obavlja iznosi za: 1. stambeni prostor 1,00. 2. stambeni i poslovni prostor koji koriste neprofitne udruge građana 1,00, 3. garažni prostor 1,00, 4. poslovni prostor koji služi za proizvodne djelatnosti ne može biti manji od 1,00 ni veći od 5,00, 5. poslovni prostor koji služi za djelatnosti koje nisu proizvodne ne može biti manji od 1,00 ni veći od 10,00, 6. građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti može biti najviše 10% koeficijenta namjene koji je određen za poslovni prostor, 7. neizgrađeno građevinsko zemljište 0,05. Stavkom 2. propisano je da za poslovni prostor i građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti, kad se poslovna djelatnost ne obavlja više od šest mjeseci u kalendarskoj godini, koeficijent namjene umanjuje se za 50%, ali ne može biti manji od koeficijenta namjene za stambeni prostor odnosno za neizgrađeno građevinsko zemljište.

Člankom 99. stavkom 1. istog Zakona propisano je da se komunalna naknada obračunava po četvornome metru (m³) površine nekretnine za koju se utvrđuje obveza plaćanja komunalne naknade, i to za: stambeni, poslovni i garažni prostor po jedinici korisne površine koja se utvrđuje na način propisan Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (»Narodne novine«, br. 40/97.), a za građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i neizgrađeno građevinsko zemljište po jedinici stvarne površine, a stavkom 2. da se iznos komunalne naknade po četvornome metru (m³) površine nekretnine utvrđuje množenjem koeficijenta zone (Kz), koeficijenta namjene (Kn) i vrijednosti boda komunalne naknade (B). Člankom 100. stavkom 1. istog Zakona propisano je da rješenje o komunalnoj naknadi donosi upravno tijelo u skladu s odlukom o komunalnoj naknadi i odlukom o vrijednosti boda komunalne naknade (B) u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti.

Pema stavku 2. rješenje iz stavka 1. ovoga članka donosi se do 31. ožujka tekuće godine ako se odlukom predstavničkog tijela mijenja vrijednost boda komunalne naknade (B) ili drugi podatak bitan za njezin izračun u odnosu na prethodnu godinu te u slučaju promjene drugih podataka bitnih za utvrđivanje obveze plaćanja komunalne naknade. Stavkom 3. je propisano da se rješenje iz stavka 1. ovoga članka donosi i ovršava u postupku i na način propisan zakonom kojim se ureduje opći odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije.

13.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužitelja iz ovog spora istu odbio i time potvrdio prvostupanjsko rješenje, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako su u predmetnoj upravnoj stvari bile ispunjene sve pretpostavke za donošenjem rješenja o komunalnoj naknadi kakve u vidu imaju mjerodavne naprijed citirane zakonske odredbe, kao i da je visina komunalne naknade pravilno utvrđena, uslijed čega sud cijeni kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

14.Sud nalazi potrebnim navesti kako iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu, proizlazi da je prvostupanjsko tijelo svoje rješenje do 16. veljače 2023. donijelo pozivom na odredbu članka 100. Zakona o komunalnom gospodarstvu, a u smislu odredbi članka 93. stavka 1. istog Zakona te odredbe članka 4. Odluke o komunalnoj naknadi (Službeni glasnik Grada Zagreba br. 4/19) kojom je pak određeno da komunalnu naknadu plaćaju vlasnici, odnosno korisnici: 1. stambenog prostora, 2. garažnog prostora, 3. poslovnog prostora, 4. građevinskog zemljišta koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i 5. neizgrađenoga građevinskog zemljišta. Iz podataka upravnog spisa razvidno je da je tužitelj u ovom sporu, utvrđen vlasnikom, odnosno korisnikom predmetnog poslovnog prostora. Također, prema obrazloženju prvostupanjskog rješenja proizlazi kako je je tijelo prvog stupnja utvrdilo mjesečni iznos komunalne naknade za predmetni poslovni prostor u [adresa], primjenom odredbe članka 17. Odluke o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 4/19 i 11/20 - u daljnjem tekstu: Odluka), prema kojoj se iznos komunalne naknade po m² obračunske površine nekretnine utvrđuje množenjem vrijednosti obračunske jedinice (B), koeficijenta zone (Kz) i koeficijenta namjene (Kn), dok vrijednost boda, sukladno članku 1. Odluke o vrijednosti boda za izračun komunalne naknade ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 23/18) iznosi 10,44 kuna po m² nekretnine odnosno mjesečno 0,87 kuna po m2 nekretnine, a predmetni poslovni prostor nalazi se, prema članku 6. Odluke, u II. zoni, za koju, prema članku 7. Odluke, koeficijent zone (Kz) iznosi 0,95, s tim da je koeficijent namjene (Kn) za navedeni poslovni prostor utvrđen prema djelatnosti u čiju je svrhu prostor bio korišten i iznosi 3,00, sukladno čl. 12. toč. 5. Odluke, pa je sukladno navedenim utvrđenjima od strane prvostupanjskog tijela tužitelju određen mjesečni iznos komunalne naknade u iznosu od 1.342,02 EUR/10.111,46 HRK, protiv kojeg rješenja je tužitelj podnio žalbu, koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika, a u odnosu na koje rješenje je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

15.Glede tužbenih prigovora u kojima tužitelj problematizira samu osnovanost donošenja rješenja kojim mu se utvrđuje obveza plaćanja komunalne naknade za predmetni poslovni prostor apostrofirajući da isti nije u funkcionalnom stanju i da se u njemu ne obavlja poslovna djelatnost, slijedom čega po njegovom mišljenju u konkretnom slučaju nije bilo moguće obvezati ga na plaćanja komunalne naknade, za kazati je kako sud ovakve prigovore ne nalazi osnovanima. Naime, s tim u vezi najprije je za kazati kako je obavljenim očevidom u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je riječ o neodržavanom prostoru nekadašnje tvornice koji je kvalificiran kao poslovni budući se u njemu obavljala poslovna djelatnost i namijenjen je obavljanju poslovne djelatnosti. Mjerodavni Zakon o komunalnom gospodarstvu u svojoj odredbi članka 92. propisuje da se komunalna naknada plaća za nekretnine navedene u citiranoj odredbi koje se nalaze na području na kojem se najmanje obavljaju komunalne djelatnosti održavanja nerazvrstanih cesta i održavanja javne rasvjete te koje je opremljeno najmanje pristupnom cestom, niskonaponskom električnom mrežom i vodom prema mjesnim prilikama te čini sastavni dio infrastrukture jedinice lokalne samouprave. Stoga, da bi se obvezniku odredilo plaćanje komunalne naknade za poslovni prostor nije od važnosti obavlja li se u istom poslovna djelatnost, kao niti ima li isti nužnu infrastrukturu, već je dostatno da se poslovni prostor nalazi na području koje je opremljeno komunalnom infrastrukturom, a kao što je to u predmetnoj upravnoj stvari, uslijed čega sukladno citiranim odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, isti podliježe obvezi plaćanja komunalne naknade.

16.U svezi prethodno izloženog, dodatno je za navesti kako Zakon o komunalnom gospodarstvu nema nikakvih drugih odredbi koje bi propisivale bilo kakve dodatne uvjete za nastanak obveze plaćanja komunalne naknade koji bi se ticali same nekretnine, a kao što bi bili, primjerice, građevinsko stanje, funkcionalnost, korištenje, održavanost ili neodržavanost nekretnine i sl. Kriteriji kojima se utvrđuje iznos obveze su korisna površina nekretnine, lokacija nekretnine te vrsta, odnosno namjena nekretnine, dok bilo kakva ograničenja ili zahtjevi u pogledu građevinskog, odnosno funkcionalnog stanja nekretnine morali bi biti propisani zakonom da bi se uopće mogli primjenjivati u praksi ili bi trebali biti utvrđeni kao mogućnost o kojoj bi odlučivalo predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave u svojoj odluci o komunalnoj naknadi

- kao što je to predviđeno za neka druga pitanja koja se tiču obveze komunalne naknade, primjerice, za koeficijente za izračun komunalne naknade, oslobođenja od plaćanja komunalne naknade itd., no kako mjerodavni zakon nije propisano nikakve uvjete u pogledu građevinskog ili funkcionalnog stanja nekretnine, niti je predvidio mogućnost da se o tome odlučuje općim aktom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave, neprijeporno proizlazi da obveza plaćanja komunalne naknade postoji bez obzira na raspolaganje obveznika nekretninom te bez obzira na građevinsko stanje, funkcionalnost i mogućnost korištenja prostora. Stoga, ukoliko stranka koristi odgovarajuće javne usluge koje se putem komunalne infrastrukture pružaju na određenom području ili ih ima mogućnost koristiti, sasvim je jasno da kao i ostali stanovnici tog područja putem plaćanja komunalne naknade sudjeluje u održavanju i razvoju te infrastrukture, zbog čega ovaj sud zaključuje da je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je tužitelja svojim rješenjem od 16. veljače 2023. obvezalo na plaćanja komunalne naknade za predmetni prostor, kao i tuženik kada je osporenim rješenjem odbio tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv tog rješenja.

17.U odnosu pak na tužbene prigovore koji se odnose na to da bi u konkretnom slučaju obveza plaćanja komunalne naknade bila retroaktivno utvrđena, za istaknuti je kako sud niti takve prigovore ne nalazi osnovanima. Naime, u tom smislu najprije je za navesti kako je trenutak nastanka obveze plaćanja komunalne naknade propisan čl. 94. Zakona o komunalnom gospodarstvu, no za istaknuti je kako je u konkretnom slučaju prvostupanjskim rješenjem kao dan s kojim počinje obveza plaćanja komunalne naknade utvrđen 17. listopada 2022., to iz razloga što su presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usoz-85/21-13 od 26. rujna 2022. ukinute odredbe stavka 2. i 3. članka 10. Odluke o komunalnoj naknadi te je taj sud obrazložio da se za poslovni prostor u kojem se ne obavlja nikakva poslovna djelatnost, koeficijent namjene utvrđuje na temelju podataka o djelatnosti koja se u tom prostoru ranije obavljala, odnosno podataka o svrsi zbog koje je prostor izgrađen. Ukinute odredbe Odluke o komunalnoj naknadi prestale su važiti danom objave navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u Narodnim novinama, odnosno dana 17. listopada 2022. pa je stoga u konkretnom slučaju donošenje citirane presude i bila osnova za ponovnim utvrđivanjem obveza plaćanja komunalne naknade tužitelju, odnosno za donošenjem prvostupanjskog rješenja, a zbog čega je i obveza plaćanja komunalne naknade utvrđena s danom 17. listopada 2022., odnosno kada su pravni učinci ukidanja predmetnih odredbi Odluke stupili na snagu, slijedom čega je zakonito i pravilno obveza plaćanja komunalne naknade za razdoblje od 17. listopada 2022. pa nadalje utvrđena prvostupanjskim rješenjem od 16. veljače 2023.

18.Također, vezano za prethodno navedeno, za nadodati je kako je prvostupanjskim rješenjem donesenim 16. veljače 2023. utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade s početkom obveze od 17. listopada 2022. upravo zbog donošenja naprijed citirane presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usoz-85/21-13 od 26. rujna 2022. kojom su ukinute odredbe stavka 2. i 3. članka 10. Odluke o komunalnoj naknadi, s tim da je dužni iznos komunalne naknade za razdoblje od 17. listopada 2022. pa do dostave prvostupanjskog rješenja obveznik dužan platiti najkasnije do petnaestog dana sljedećeg mjeseca i dalje mjesečno najkasnije do petnaestog dana u mjesecu za protekli mjesec, što pak znači da je predmetna obveza plaćanja nedvojbeno utvrđena s obvezom uplate nakon donošenja tog rješenja, odnosno nakon dostave rješenja obvezniku. Stoga, protivno tvrdnjama tužitelja, u izloženim okolnostima, kada je rješenje doneseno 16. veljače 2023. s početkom obveze plaćanja od 17. listopada 2022., u okolnostima kada obveza dospijeva petnaestog dana sljedećeg mjeseca u odnosu na dan primitka prvostupanjskog rješenja, to je pak neprijeporno da obveza plaćanja dospijeva nakon donošenja tog rješenja, kao i nakon dostave rješenja obvezniku, slijedom čega je potpuno jasno da nije bilo zapreke da se tim rješenjem predmetna obveza odredi s početkom od 17. listopada 2022., kod kojeg stanja stvari pozivanje tužitelja na retroaktivnost utvrđene obveze je u cijelosti neosnovano.

19.Konačno, sud nalazi i da je neosnovan tužiteljev prigovor zastare utvrđivanja obveze plaćanja komunalne naknade, to najprije stoga što Zakonom o komunalnom gospodarstvu nije propisan nikakav prekluzivan rok nakon kojeg se ne bi mogla utvrditi obveza plaćanja komunalne naknade, dok je odredbom članka 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pa kod stanja stvari da je prvostupanjsko tijelo svoje rješenje donijelo 16. veljače 2023., a kojim je pak obveza plaćanja komunalne naknade tužitelju utvrđena s početkom od 17. listopada 2022., to je neprijeporno da u predmetnoj upravnoj stvari nije protekao niti rok kakav u vidu ima citirana odredba Zakona o obveznim odnosima, pa su tužiteljevi prigovori kojima ukazuje na nastupanje zastare u ovoj upravnoj stvari u cijelosti neosnovani.

20.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti onim prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

21.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo u prvostupanjskom rješenju, kod kojeg stanja stvari je i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

22.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

23.Potom, u odnosu na prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, za navesti je kako je odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu, pa kako je u konkretnoj upravnoj stvari odredbom čl. 186. stavka 2. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22 i 156/22) propisano da žalba ne odgađa izvršenje poreznog akta koji je donesen neposrednim rješavanjem na temelju članka 87. ovoga Zakona, a prvostupanjsko rješenje doneseno je upravo u smislu citirane odredbe, to pak znači da u konkretnom slučaju nije ispunjen jedan od dva uvjeta koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se moglo donijeti rješenje o odgodnom učinku tužbe, s tim da pored toga tužitelj nije dokazao, niti učinio vjerojatnim da bi mu izvršenjem osporenog rješenja nastupila teško popravljiva šteta, stoga ovaj sud drži da nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja, tim prije što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, slijedom čega je takav zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. u izreci rješenja.

24.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom II. u izreci rješenja.

U Splitu, 29. prosinca 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Mariji Mandić, odvjetnici u Zaprešiću, Ulica hrvatske mladeži 6, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz zapisnik od 27. studenog 2025., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.