1                            Poslovni broj: I Kž-336/2022-7

Poslovni broj: I Kž-336/2022-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i dr.sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Tonija Mateja Stažnika, zbog kaznenog djela iz članka 110. u svezi članka 34. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak i 101/17., 118/18., 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 29. travnja 2022. broj K-1/2022-13, u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog Tonija Mateja Stažnika i branitelja, odvjetnika Viktora Makovca,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog Tonija Mateja Stažnika kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom od 29. travnja 2022., broj K-1/2022-13, Županijski sud u Vukovaru proglasio je krivim optuženog Tonija Mateja Stažnika zbog kaznenog djela protiv života i tijela – pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi sa člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci presude, te ga je, na temelju članka 110., članka 34. stavka 2., članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točka 2. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. Na temelju članka 57. KZ/11. optuženom Toniju Mateju Stažniku izrečena je djelomična uvjetna osuda, na način da će se kazna zatvora na koju je osuđen izvršiti u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a preostali dio kazne od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, se neće izvršiti, ako optuženik u roku od 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, s tim da vrijeme provedeno na izdržavanju kazne neće biti uračunato u vrijeme provjeravanja. Na temelju članka 54. stavak 1. KZ/11. optuženom Toniju Mateju Stažniku u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 1. svibnja 2020. do 2. svibnja 2020.

 

1.1. Temeljem članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.) oštećeni Marinko Kuzmanović je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. naloženo je optuženom Toniju Mateju Stažniku naknaditi trošak kaznenog postupka i to na ime troškova vještačenja iznos od 5.922,00 kuna, na ime troška svjedoka iznos od 399,00 kuna, te na ime paušala iznos od 3.000,00 kuna, sveukupno 9.321,00 kuna.

 

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog zakona (članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.) i odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom da se "…pobijana presuda preinači tako da se optuženiku Toniju Mateju Stažniku izrekne primjereno stroža kazna zatvora".

 

2.2. Optuženi Toni Matej Stažnik žali se po branitelju Viktoru Makovcu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Krsnik & partneri d.o.o., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom "…pobijanu presudu ukinuti".

 

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

6. Naime, bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. državni odvjetnik nalazi u izostanku razloga o odlučnim činjenicama, konkretno, onima koje se odnose na ublažavanje propisane kazne za terećeno kazneno djelo, jer sud "…nije obrazložio koje su to naročito olakotne okolnosti koje bi opravdale sudsko ublažavanje kazne…". Istovremeno, optuženik smatra kako je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz navedene zakonske odredbe jer je "…izreka presude proturječna razlozima presude i jer u obrazloženju presude prvostupanjski sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama". Dodatno tome, optuženik smatra kako je počinjena i daljnja povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., jer je prvostupanjski sud tijekom rasprave nepravilno primijenio odredbu članka 421. ZKP/08., koja se odnosi na odbijanje dokaznih prijedloga obrane, čime je povrijedio pravo obrane i posljedično utjecao na presudu. Zaključno, po stavu obrane, u načinu ispitivanja svjedoka na raspravi počinjena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz iste zakonske odredbe članka 468. stavka 3. ZKP/08.

6.1. Međutim, po ocjeni ovog žalbenog suda prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se ukazuje u žalbama stranaka. Iako državni odvjetnik s pravom ukazuje da prvostupanjski sud nije u obrazloženju presude zasebno obrazlagao ublažavanje izrečene kazne, ovaj žalbeni sud smatra kako samim time nije ostvarena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer pobijanu odluku s tim u svezi valja analizirati u njezinoj cjelini. Na taj način biva razvidnim da je prvostupanjski sud u izreci svoje odluke naznačio pravnu osnovu ublažavanja kazne pozivajući se na odredbe članka 48. stavka 2. KZ/11. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., što treba dovesti u korelaciju sa olakotnim okolnostima na koje se pozvao i koje je u svojoj odluci obrazložio taj sud. Jednako tako, nisu ostvarene niti bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koje optuženik vidi u dvije situacije. Naime, isti ukazuje na proturječnost izreke presude i njezinog obrazloženja, a koja se manifestira u činjenici da je sud u izreci kao vrijeme počinjenja terećenog kaznenog djela označio "01. svibnja 2020.", a u obrazloženju presude naveo je dan "1.7.2020." (točka 17. prvostupanjske presude). Ta proturječnost doista postoji, međutim, u pitanju je očita pogreška u pisanju, koja kao takva ne dovodi u pitanje mogućnost ispitivanja pobijane odluke. Takav zaključak slijedi iz ukupnosti teksta prvostupanjske presude u kojoj je sud dosljedno ukazao na dan 1. svibnja 2020. kao dan počinjenja terećenog kaznenog djela, pa se jedno očito pogrešno navođenje toga vremena ne može tretirati kao bitna povreda odredaba kaznenog postupka, na što neosnovano upire optuženikova žalba.

 

6.2. Nadalje, izreka presude nije proturječna razlozima koje je prvostupanjski sud naveo u obrazloženju pobijane odluke, pri čemu je taj sud o svim odlučnim činjenicama terećenog kaznenog djela dao potpune i jasne razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj žalbeni sud. Utoliko nije izostala "kvalitativna ocjena" izvedenih dokaza, kako to tvrdi žalba optuženika, niti iskaz oštećenika kao svjedoka sadržava kakvu kontradiktornost o kojoj bi se sud morao izjasniti u svojoj odluci.

 

6.3. Kada ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., jer bi prvostupanjski sud nepravilno primijenio članak 421. ZKP/08. i odbio određene (ne sve) dokazne prijedloge obrane (razgledavanje fotografije ozljede optuženika, sudskomedicinsko vještačenje optuženikove ozljede), optuženik u biti dovodi u pitanje potpunost i točnost utvrđenog činjeničnog stanja kritičnog događaja, pa će se na taj žalbeni prigovor ovaj sud referirati u odgovarajućem dijelu ove odluke.

 

6.4. Zaključno, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. načinom ispitivanja svjedoka, koje ispitivanje je po navodima žalbe provedeno sumarno, te bi time bilo povrijeđeno pravo obrane, koja povreda bi utjecala na pobijanu presudu. Naime, prema stanju spisa, svjedoci na raspravi ispitani su u zakonom propisanoj proceduri u kojoj je i obrana sudjelovala postavljanjem pitanja svjedocima, uz zaključnu napomenu da optuženik nema primjedbi na pročitani zapisnik o provedenom ispitivanju (zapisnik na listovima spisa 275 i 276). Dakle, ova tvrdnja optuženika nema uporišta u stanju spisa predmeta, te je stoga po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, neutemeljena.

 

7. Kada žalbom problematizira utvrđenje činjeničnog stanja inkriminiranog događaja, neosnovano optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je oštećenika ozlijedio sa dva udarca staklenom pivskom bocom, a ne sa jednim udarcem iste boce. Naime, utvrđenje raspravnog suda u izreci pobijane presude po kojem je optuženik "…punom staklenom pivskom bocom udario (oštećenika) u glavu, a nakon toga ostatkom boce koji mu je ostao u ruci porezao ga po vratu…", koje utvrđenje se obrazlaže u točki 17. prvostupanjske presude, ne daje osnove za tvrdnje da bi sud pogrešno utvrdio da se radilo o dva, a ne jednom udarcu pivskom bocom. Štoviše, takva konstatacija suda u suglasju je sa prihvaćenim sudsko-medicinskim vještačenjem po kojem su inkriminirane ozljede oštećeniku nanijete "najvjerojatnije sa dva udarca", no, kako je isti vještak dopuštao mogućnost da je isti ozlijeđen jednim udarcem, ispravno je utvrđenje prvostupanjskog suda koji je prihvatio upravo taj i takav nalaz vještaka. Utoliko je dvojba o toj činjenici riješena na način povoljniji za optuženika (članak 3. stavak 3. ZKP/08.), iako broj udaraca nije odlučna činjenica u kontekstu postojanja bitnih obilježja terećenog kaznenog djela. Naime, kada prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da optuženik iz stojećeg stava punom pivskom bocom udara oštećenika u lijevu stranu čela, a potom ostacima razbijene boce istog reže po lijevoj strani vrata, ispravno zaključuje da optuženik napada vitalni dio tijela oštećenika, dakle, da postupa u namjeri njegovog ubojstva. S tim u svezi, netočan je žalbeni navod da bi sudsko-medicinski vještak utvrdio kako takvim kao inkriminiranim ponašanjem "…nije mogla nastupiti tjelesna ozljeda sa smrtnim ishodom", upravo suprotno, prema istom vještaku utuženi napad optuženika može za posljedicu imati "…tjelesnu ozljedu, tešku tjelesnu ozljedu, tešku tjelesnu ozljedu opasnu po život i tešku tjelesnu ozljedu sa smrtnim ishodom…", sve u ovisnosti o "…intenzitetu udarca, mjestu udarca, te oštećenju tkiva i organa". S tim u svezi valja imati na umu da je udarac bocom u lijevu stranu oštećenikovog čela bio zadan snagom jakog intenziteta, s posljedicom nastanka nagnječno razderne rane, a rezna rana lijeve strane vrata u duljini od 12 cm po svojoj lokaciji je bila takva da mu je liječnik koji ga je medicinski zbrinjavao u vinkovačkoj bolnici rekao "…da je samo 4 milimetra falilo da mu presječe glavnu arteriju". U ovim, kao nesporno utvrđenim činjenicama po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je imao valjanu osnovu za svoj zaključak glede namjere optuženika da ubije oštećenika, odnosno, da počini upravo terećeno kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 110. u svezi članka 34. stavka 1. KZ/11.

 

7.1. Uslijed tih činjeničnih utvrđenja osnovano je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge optuženika za provođenje vještačenja prirode i težine ozljeda koje je optuženik zadobio kritične prigode, uz prethodni uvid, razgledanje istih kako su fotografirane nakon događaja. Naime, riječ je o činjenici koja je nastala nakon inkriminiranog događaja, kada je svjedok Janko Rajić, prema vlastitom svjedočenju, nakon inkriminiranog ozljeđivanja oštećenika i naguravanja optuženika i oštećenika "…prišao i udario Tonija u glavu". Stoga je ispravno zaključio prvostupanjski sud kako je u pitanju činjenica koja nije važna za odlučivanje (članak 421. stavak 1. točka 2. ZKP/08.), pa je prijedlog optuženika utemeljeno odbio.

 

8. Prihvaćajući izložena činjenična utvrđenja suda kao potpuna i točna, ovaj žalbeni sud smatra kako nije ostvarena niti daljnja žalbena osnova na koju žalbom ukazuje optuženik – povreda kaznenog zakona. Iako istu izrijekom ne precizira, iz sadržaja žalbe bi proizlazilo da optuženik smatra da se radi o povredi kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08., odnosno, da je djelo optuženika kvalificirano po pogrešnoj pravnoj osnovi, jer "…nije dokazana namjera na strani okrivljenika da oštećeniku oduzme život…". Međutim, kako je namjera kao bitno obilježje terećenog djela dokazana, izostala je povreda kaznenog zakona na koju upire optuženikova žalba.

 

9. Neosnovano optuženik dovodi u pitanje odluku suda kojom oštećenika sa imovinsko-pravnim zahtjevom na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. upućuje na parnicu, navodeći kako koncept tog zahtjeva upućuje na zaključak da je oštećenik odustao od istog u predmetnom kaznenom postupku u smislu odredbe članka 156. stavka 1. ZKP/08. Međutim, kada je oštećenik na raspravi izjavio (list spisa 266) "U ovom postupku postavljam imovinsko pravni zahtjev", nakon čega se navodi da isti "ne specificira, a isti će specificirati u parnici", i kako prvostupanjski sud nije inzistirao na razjašnjenju takve izjave, ne može se presumirati odustanak oštećenika od imovinsko pravnog zahtjeva u predmetnom kaznenom postupku, pa je posljedično zakonito upućivanje oštećenika da isti može ostvarivati u parnici.

 

10. Neosnovano optuženik dovodi u pitanje pravilnost odluke prvostupanjskog suda glede troška provedenog postupka, jer se ista temelji na prouzročenju istih u smislu odredaba članka 145. i 148. ZKP/08., pri čemu sud, imajući u vidu primanja optuženika po osnovi radnog odnosa, činjenici vlasništva nad osobnim automobilom, te imajući u vidu njegove obveze uzdržavanja, nisu bile ostvarene pretpostavke za potpuno ili djelomično oslobođenje optuženika od obveze plaćanja troškova.

 

11. Kada dovode u pitanje izrečenu sankciju, stranke to čine polazeći od svojih stranačkih uloga u postupku. Tako državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud optuženiku neosnovano ublažio kaznu, pri čemu nije vodio računa o "visokom stupnju kriminalne volje i bešćutnosti" optuženika, a optuženik, protivno tome, navodi kako prvostupanjski sud "…pri odabiru vrste i mjere sankcije nije uzeo u obzir u dovoljnoj mjeri sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika", poglavito naglašavajući njegove obiteljske prilike.

 

11.1. Međutim, neosnovana je žalba državnog odvjetnika, budući je prvostupanjski sud u svojoj presudi utvrdio postojanje isključivo olakotnih okolnosti te izostanak otegotnih okolnosti na strani optuženika. S tim u svezi dokazi izvedeni u postupku ne daju osnovu glede zaključka državnog odvjetnika o "visokom stupnju kriminalne volje i bešćutnosti" optuženika, jer iz izvedenih dokaza slijedi da je isti kritične prigode bio pijan (koncentracija alkohola u organizmu 2,26 g/kg), te bitno smanjeno ubrojiv, što doduše prvostupanjski sud ne navodi u obrazloženju svoje odluke, ali taj podatak dodatno opravdava zaključak o primjerenosti ublažene osude i izricanju djelomične uvjetne osude. Pritom se naglašava kako sve u postupku utvrđene olakotne okolnosti treba sagledavati u njihovoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti i na temelju takve analize ocijeniti pravilnost ublažene i izrečene sankcije. Za naglasiti je da je kazna zatvora u trajanju od 2 godine ujedno najniža koja se za predmetno kazneno djelo uopće može izreći, pa nema mjesta daljnjem ublažavanju. Djelomično uvjetna osuda, pak, kojem je određeno da će se od izrečene kazne zatvora izvršiti dio kazne u trajanju od 10 mjeseci, dok se dio kazne zatvora u trajanju od 1 godine i 2 mjeseca uvjetuje na rok od 4 godine primjereno je kako težini i opasnosti počinjenog djela, tako i svim spomenutim olakotnim okolnostima te ovaj drugostupanjski sud nalazi da bi kraće trajanje dijela kazne zatvora koju treba izvršiti bilo neadekvatno. Ovaj sud temeljem takve analize smatra da će izrečena sankcija ostvariti svoj retributivni aspekt usmjeren na kažnjavanje sukladno utvrđenom stupnju krivnje, generalno i specijalno preventivni učinak usmjeren na odvraćanje budućeg optuženikovog kriminalnog činjenja, kao i drugih osoba, te da će po izdržanom neuvjetovanom dijelu kazne omogućiti optuženiku da se vrati obitelji i svojim radnim obvezama.

 

11. Temeljem izloženog, kako u pobijanoj presudi nisu utvrđene povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točke 1. i 2. ZKP/08.) i nalazeći žalbe stranaka neosnovanima, temeljem članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 25. listopada 2023.