Posl.br. P-651/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Dubravko Arapović, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupano po punomoćniku KŽ iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba radi Obvezno - isplata, nakon održane glavne i javne glavne rasprave zaključene dana 08. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Dubravka Arapovića, odvjetnika u Dubrovniku i zamjenika punomoćnika tuženika Janka Medovića, odvjetnika u Dubrovniku, dana 29. prosinca 2025.godine

presudio je

I Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 platiti tužitelju ĐŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svotu od 20.317,19 EUR sa zateznom kamatom od 1.listopada 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godineu visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos zateznih kamata koje teku:

-na iznos od 3,01 EUR od 29.veljače 2008.godine do isplate,

-na iznos od 16,26 EUR od 31.ožujka 2008.godine do isplate,

-na iznos od 61,91 EUR od 31.listopada 2008.godine do isplate,

-na iznos od 15,39 EUR od 30.studenog 2008.godine do isplate,

-na iznos od 74,52 EUR od 31.prosinca 2008.godine do isplate,

-na iznos od 83,61 EUR od 31.siječnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 87,71 EUR od 28.veljače 2009.godine do isplate,

-na iznos od 76,40 EUR od 31.ožujka 2009.godine do isplate,

-na iznos od 78,56 EUR od 30.travnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 61,25 EUR od 30.svibnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 48,51 EUR od 30.lipnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 51,90 EUR od 31.srpnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 58,61 EUR od 31.kolovoza 2009.godine do isplate,

-na iznos od 58,03 EUR od 30.rujna 2009.godine do isplate,

-na iznos od 51,24 EUR od 31.listopada 2009.godine do isplate,

-na iznos od 63,98 EUR od 30.studenog 2009.godine do isplate,

-na iznos od 74,20 EUR od 31.prosinca 2009.godine do isplate,

-na iznos od 88,73 EUR od 30.siječnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 85,40 EUR od 27.veljače 2010.godine do isplate,

-na iznos od 105,12 EUR od 31.ožujka 2010.godine do isplate,

-na iznos od 101,38 EUR od 30.travnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 108,67 EUR od 31.svibnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 171,79 EUR od 30.lipnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 158,80 EUR od 31.srpnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 198,49 EUR od 31.kolovoza 2010.godine do isplate,

-na iznos od 184,78 EUR od 30.rujna 2010.godinedo isplate,

-na iznos od 162,72 EUR od 30.listopada 2010.godine do isplate,

-na iznos od 209,26 EUR od 30.studenog 2010.godine do isplate,

-na iznos od 268,48 EUR od 31.prosinca 2010.godine do isplate,

-na iznos od 226,55EUR od 31.siječnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 241,26 EUR od 28.veljače 2011.godine do isplate,

-na iznos od 222,55 EUR od 31.ožujka 2011.godine do isplate,

-na iznos od 225,91 EUR od 30.travnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 305,29 EUR od 31.svibnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 307,63 EUR od 30.lipnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 372,81 EUR od 31.srpnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 339,33 EUR od 31.kolovoza 2011.godine do isplate,

-na iznos od 302,68 EUR od 30.rujna 2011.godine do isplate,

-na iznos od 298,74 EUR od 31.listopada 2011.godine do isplate,

-na iznos od 295,92 EUR od 30.studenog 2011.godine do isplate,

-na iznos od 313,40 EUR od 31.prosinca 2011.godine do isplate,

-na iznos od 328,64EUR od 31.siječnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 330,69 EUR od 29.veljače 2012.godine do isplate,

-na iznos od 320,14 EUR od 31.ožujka 2012.godine do isplate,

-na iznos od 327,26 EUR od 30.travnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 332,13 EUR od 31.svibnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 323,94 EUR od 30.lipnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 326,09 EUR od 31.srpnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 319,95 EUR od 31.kolovoza 2012.godine do isplate,

-na iznos od 306,67 EUR od 29.rujna 2012.godine do isplate,

-na iznos od 320,82 EUR od 31.listopada 2012.godine do isplate,

-na iznos od 327,62 EUR od 30.studenog 2012.godine do isplate,

-na iznos od 322,86 EUR od 31.prosinca 2012.godine do isplate,

-na iznos od 296,16EUR od 31.siječnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 318,84 EUR od 28.veljače 2013.godine do isplate,

-na iznos od 320,82 EUR od 30.ožujka 2013.godine do isplate,

-na iznos od 311,93 EUR od 30.travnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 284,29 EUR od 31.svibnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 283,58 EUR od 29.lipnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 290,37 EUR od 31.srpnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 301,26 EUR od 31.kolovoza 2013.godine do isplate,

-na iznos od 316,34 EUR od 30.rujna 2013.godine do isplate,

-na iznos od 308,56 EUR od 31.listopada 2013.godine do isplate,

-na iznos od 314,07 EUR od 30.studenog 2013.godine do isplate,

-na iznos od 320,31 EUR od 31.prosinca 2013.godine do isplate,

-na iznos od 295,48 EUR od 31.siječnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 302,96 EUR od 28.veljače 2014.godine do isplate,

-na iznos od 300,51 EUR od 31.ožujka 2014.godine do isplate,

-na iznos od 292,24 EUR od 30.travnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 289,58 EUR od 31.svibnja 2014.godinedo isplate,

-na iznos od 290,78 EUR od 30.lipnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 300,18 EUR od 31.srpnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 308,09 EUR od 31.kolovoza 2014.godine do isplate,

-na iznos od 306,45 EUR od 30.rujna 2014.godine do isplate,

-na iznos od 313,29 EUR od 31.listopada 2014.godine do isplate,

-na iznos od 317,93 EUR od 30.studenog 2014.godine do isplate,

-na iznos od 315,20 EUR od 31.prosinca 2014.godine do isplate,

-na iznos od 318,93 EUR od 31.siječnja 2015.godine do isplate,

-na iznos od 318,93 EUR od 28.veljače 2015.godine do isplate,

-na iznos od 318,93 EUR od 31.ožujka 2015.godine do isplate,

-na iznos od 318,93 EUR od 30.travnja 2015.godine do isplate,

-na iznos od 318,93 EUR od 31.svibnja 2015.godine do isplate,

-na iznos od 318,93 EUR od 30.lipnja 2015.godine do isplate,

-na iznos od 318,93 EUR od 31.srpnja 2015.godine do isplate,

-na iznos od 318,93 EUR od 31.kolovoza 2015.godine do isplate,

-na iznos od 318,93 EUR od 30.rujna 2015.godine do isplate,

i to računajući zateznu kamatu za svaki pojedini iznos do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godineu visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da je osnovana tražbina iz prigovora radi prebijanja od 6.288,26 eura.

IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina iz tuženikova prigovora radi prebijanja za iznos od 39.929,67 eura.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 4.150,00 eura sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je temeljem Ugovora o kreditu broj: 818- 50-3978949 koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Nikšom Viđenom u Dubrovniku dana 30.ožujka 2007.godine pod posl.br.OV-5049/07 koristio kredit od 218.322,00 CHF u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu - švicarski franak ( CHF ).Tužena banka je u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku (CHF),u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan plaćanja, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Zbog toga su navedeni uglavci o valutnoj klauzuli protivni kogentnim odredbama članaka 96. i 97.Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.79/07,125/07 i 79/09 ),koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost prema odredbi članka 102.Zakona o zaštiti potrošača. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.godine,koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu je odbio revizije sedam tuženih banaka protiv navedene drugostupanjske presude presudom Rev- 2221/2018 od dana 03. rujna 2019.g. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Posrijedi je restitucija utemeljena na odredbama članka 323.Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Tužitelj i tuženik su sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu od dana 2.veljače 2016.godine. Tužitelj kao korisnik kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o valutnoj klauzuli određenim jednostranom odlukom banke kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge „Potrošač“. Radi se o podacima koje je tužena banka prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužna dati tužitelju. Zato tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud. Tužitelj u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 1.500,00 EUR pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da prigovara mjesnu nadležnost ovog suda jer su stranke čl. 13. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o opće mjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Tuženik ukazuje da je naprijed navedeni pravni stav već zauzet od strane sudova nadležnih u mjestu različitom od mjesta sjedišta tuženika u sličnim parnicama koje potrošači pokreću protiv tuženika. Tužitelj se u odnosu na zahtjev za isplatu poziva na institut stupnjevite tužbe iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a. Postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno navedenoj odredbi dopušteno je ako tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati. Navodi tužitelja da ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom potrebnom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Međutim, tužitelj protiv tuženika glede istog ugovora o kreditu već vodi postupak zbog navodne preplate s osnove promjenjive kamatne stope pred Općinskim sudom u Dubrovniku pod posl.br. P-979/20. U navedenom je postupku tužitelj već uz tužbu dostavio svu dokumentaciju koju sada traži od tuženika, pa da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe jer tužitelj očigledno raspolaže cjelokupnom dokumentacijom potrebnom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva te tuženik predlaže tužbu odbaciti. U slučaju da Naslovni sud smatra kako se po tužbi može postupiti, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF jer da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu su sljedeće: konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je tužitelj 20.3.2007. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR, sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih odredaba nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene, sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora, provedbom konverzije tužitelju je neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 39.929,67 EUR, konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. Dodatkom ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZIDZPK, odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Osim toga, svrha ZIDZPK bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovorili bili konvertirani, kao što je predmetni. Slijedom navedenog, neosnovani su tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Tuženik pretpostavlja da će se tužitelj pozivati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2868/18 kojom je odlučeno da tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba koje su konverzijom kredita izmijenjene, odnosno da tužba zbog toga ne može biti odbačena nego je o zahtjevu potrebno meritorno odlučiti. Međutim, ova odluka ima isključivo procesno značenje. Odnosi se isključivo na pitanje dopuštenost takve tužbe za utvrđenje, dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora, kao što nema govora o osnovanosti zahtjeva za isplatu postavljenog pored takvog zahtjeva za utvrđenje. U odnosu na očekivane navode tužitelja da bi sporne odredbe ugovora bile ništetne, a da iste ne mogu naknadno konvalidirati, ukazuje se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev-1172/18 u kojoj kaže: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Vrhovni sud, nadalje, navodi da se „radi o prisilnom propisu, pa su po prirodi stvari Banka i Korisnik nakon stupanja na snagu ZID ZoPK/12 mogli u ovom i sličnim slučajevima nadomjestiti ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi samo u okviru navedenog čanka (...)“, a da je „Ustavni sud RH ovakvo interveniranje zakonodavca u već postojeće ugovorne odnose sa sličnom pravnom problematikom ocijenio na način da ono nije protivno Ustavu RH“ i da je Sud Europske unije ocijenio da takva intervencija zakonodavca nije suprotna pravu Europske unije. U konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnima izmijenjene su prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužitelja. Drugim riječima, tužitelj je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti. Dakle, sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Svi prethodno izneseni navodi tuženika potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4.3.2020 donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl.br. Gos-1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Ujedno VSRH u odnosu na valjanost provedene konverzije i predmetnog Dodatka ukazuje kako isti „predstavlja novu pravnu osnovu koja je nastala na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom zakonu. Dakle, ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR. Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako je traži tužitelj. U ovom predmetu nije sporno da je tuženik konverziju proveo u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK. Iako tužitelj isto niti ne spori, tuženik dostavlja i izvješće ovlaštenog revizora iz kojeg proizlazi da je tuženik konverziju proveo u potpunosti sukladno prisilnim zakonskim odredbama, a posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja VSRH-a iz oglednog spora Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan u cijelosti. Predlaže sudu da odbaci tužbu, podredno, sukladno načelu ekonomičnosti odbije izvođenje svih dokaznih prijedloga tužitelja kao nepotrebnih i zaključi glavnu raspravu, te donese presudu kojom će tužbene zahtjeve odbiti u cijelosti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate. Nadalje n navodi da u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Navodi da tužitelj, mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao i podnio zahtjev za kredit u CHF. Zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.Također, da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, te da je u ovome postupku potrebno i ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe. Tužitelj je, osim toga, neovisno o ZIDZPK, od samog početka kreditnog odnosa imao ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, čl. 9. Ugovora sadržava odredbu pod naslovom „Promjena valutne klauzule“ a koja glasi: „Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze Korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije. Korisnik kredita potpisom ovog ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz EUR, uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu klauzulu u EUR, sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“ Prema tome, sve i da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF postojala neravnoteža između ugovornih strana, tužitelju je citiranom odredbom dana mogućnost kompenzacije navodne neravnoteže, a koju mogućnost tužitelj nije iskoristio. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. Ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti, pa je tuženik prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja na način kako je to predložio tužitelj obzirom da se isto temelji na otplatnom planu u CHF koji je retroaktivno izmijenjen kao da nikada nije ni postojao. Osim toga, isto je usmjereno na pretvaranje predmetnog ugovora o kreditu u kunski kredit. Ako bi, unatoč navedenom, sud odredio provođenje vještačenja po prijedlogu tužitelja, tuženik predlaže da vještak vještači i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita za cijelo razdoblje do konverzije kredita. Kako je već prethodno istaknuto, po predmetnom je ugovoru o kreditu provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konverzija je provedena retroaktivno, odnosno računajući od dana zaključenja ugovora o kreditu. S danom 30.9.2015. izvršena je usporedba iznosa kojeg je tužitelj platio i kojeg bi platio po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko je tužitelju preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko bi mu preostalo po otplatnom planu u EUR. Provedbom konverzije sukladno ZPK, tužitelju je za neotplaćena glavnica smanjena za 39.929,67 EUR. Provedbom konverzije tužitelju je utvrđena i preplata u iznosu 47.378,90 kn, a koja je korištena za podmirenje budućih anuiteta. Ako bi Naslovni sud, unatoč svemu što je tuženik istaknuo u tijeku postupka, smatrao kako tužitelj ima pravo na zahtjev temeljem otplatnog plana u CHF i da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno provođenje vještačenja, vještak bi u obzir morao uzeti i preplatu utvrđenu konverzijom te iznos za koji je umanjena preostala glavnica. Vještak bi navedeno trebao uzeti u obzir jer je isto posljedica retroaktivne provedbe konverzije, a koju tužitelj osporava jer smatra da ima pravo na zahtjeve s otplatnog plana u CHF kao da isti nije u cijelosti izmijenjen. Ako vještak navedeno ne bi uzeo u obzir, tuženik za slučaj da Naslovni sud prethodno utvrdi da je tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu osnovan.

Konačno, ističe procesno-pravni PRIGOVOR RADI PREBIJANJA te predlaže da Sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 46.735,05 EUR / 352.125,23 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do 31.12.2022. u visini stope određene čl. 29. ZOO-a. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja zbroj preplate iz konverzije (47.378,90 kn) i iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (39.929,67 EUR) iskazano prema tečaju na dan provedbe konverzije 30.9.2015. (304.746,36 kn), što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 46.735,05 EUR. Navedeni je iznos nesporno utvrđen među strankama u čl. 4. i 5. Dodatka broj Konv-01/2016 ugovoru o kreditu, no ako bi tužitelj isti osporavao, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost njegove visine. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Tužitelj podneskom od 26. travnja 2024. u bitnome navodi da je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti jer po Zakonu o zaštiti potrošača za tužitelja je mjesno nadležan sud u Dubrovniku. Na konkretan slučaj mogu se primijeniti utvrđenja iz parnice potrošač te je tužena banka iznos vezan za valutnu klauzulu primila temeljem ništetne ugovorne odredbe pa je dužna vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora. U odnosu na sklopljeni dodatak predmetnom ugovoru smatra da je isti nije zapreka za ovaj tužbeni zahtjev jer se dodatku izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojim se u ugovorima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa kao ni odredbe koje se tiču promjenjive valutne klauzule, te se isti ne rješava pitanje pretplaćenih iznosa po tim osnovama radi čega tužitelja ima pravni interes za podnošenje ovakvog zahtjeva te ustraje u provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

4. Na ročištu od 24. lipnja 2024. tužitelj ističe prigovor zastare tražbine istaknutog u prigovoru radi prebijanja.

5. Tuženik na ročištu od 24. lipnja 2024. navodi da odustaje od saslušanja svjedokinje IŽ. Ustraje u prigovoru mjesne nenadležnosti te u navodima da je tužitelj imao svu potrebnu dokumentaciju za postaviti određeni tužbeni zahtjev a koju je dokumentaciju koristio u ovosudnom postupku P- 979/2020 pa predlaže odbaciti tužbeni zahtjev. Prigovara tužiteljevim statusu potrošača jer je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio osnivač i direktor društva Dante d.o.o. o čemu u spis dostavlja povijesni izvadak iz sudskog registra kao i zk izvadak koji je bio sastavni dio ugovora o kreditu za nekretninu koja je kupljena sredstvima predmetnog ugovora o kreditu, a iz kojeg proizlazi da je podigao kredit radi kupnje apartmana te predlaže od Turističke zajednica Grada Dubrovnika podatak da li je tužitelj registrirao ovaj apartman za iznajmljivanje u turističke svrhe.

6. Tuženik ističe kako činjenica da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio član trgovačkog društva nije pravno relevantna jer su tužitelj kao član društva i kao fizička osoba dva različita pravna subjekta te da je u samom ugovoru o kreditu naznačena namjena uporabe kredita u svrhu stambenog zbrinjavanja tužitelja dok iz zk izvatka proizlazi da je tužitelj vlasnik nekretnine, a ne trgovačko društvo.

7. Tuženik podneskom od 29. listopada 2024. navodi da iznos kojeg potražuje prigovorom radi prebijanja predstavlja zbroj pretplate iz konverzije 47.378,90 kuna i iznosa za koji je tužitelju umanjena glavnica 39.929,67 EUR iskazano prema tečaju na dan provedbe konverzije 30. rujna 2015. (304.746,36 kuna) što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 46.735,05 EUR, a koji iznosi su nesporno utvrđeni među strankama čl. 4 i 5 dodatka broj Konv-01/2016 ugovora o kreditu. Navodi da je nakon provedbe konverzije tužitelj nastavio plaćati kredit po otplatnom planu u eurima s time da se utvrđena pretplata koristila za podmirenje budućih anuiteta.

8. Sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ivoni Ivanović koja je izradila nalaz i mišljenje 12. studenog 2025. te utvrdila da neto pretplata tečaja iznosi 20.317,19 EUR, da je tužitelju konverziji priznata pretplata od 6.288,26 EUR (47.378,90 kuna), da je ukupna obračunata zatezna kamata iznosila 6.511,63 EUR koje su tekle do dana provedene konverzije 30. rujna 2015.godine. Nadalje iz Nalaza i mišljenja proizlazi da kada se od ukupnog iznosa utvrđenih zateznih kamata (6.511,63 EUR) umanji iznos pretplate u konverziji (6.288,26 EUR) preostali iznos zateznih kamata od 223,37 EUR, dok je preostali iznos glavnice preplaćenih razlika anuiteta 20.317,19 EUR.

9. Tužitelj podneskom od 19. studenog 2025. navodi da nema primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka te konačno uređuje tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 20.317,19 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos utvrđene preplate teku od dana plaćanja do isplate.

10. Tuženik podneskom od 27. studenog 2025. navodi da se protivi preinaci tužbe te ističe prigovor zastare jer da se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe dok se ranija tužba smatra povučenom. Smatra daje nalaz i mišljenje vještaka financijske struke u cijelosti irelevantan za ovaj postupak jer je izgrađen prema otplatnom planu koji više ne postoji nakon konverzije. Ukazuje na pravno shvaćanje VSRH zauzeto u oglednom sporu gdje je potvrđena valjanost provedene konverzije kao i njezini učinci uključujući i retroaktivni učinak odnosno djelovanje od dana zaključenja ugovora o kreditu te da konverzije predstavlja novaciju ugovora o kreditu te da bi tužitelj mogao imati zahtjev po otplatnom planu CHF samo u slučaju da konverzija nije provedena u skladu sa zakonom što u ovom postupku nije slučaj. Ustraje u prigovoru radi prebijanja za iznos od 46.735,05 EUR uvećano za zatezne kamate.

11. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to:

- ugovor o kreditu broj 818-50-3978949 od 20. ožujka 2007. ovjeren pred javnim bilježnikom Nikšom Viđenom, OV-5049/07. (l.s.6-12)

-dodatak broj KONV-01/2016 ugovor o kreditu broj 818-50-3978949 od 02. veljače 2016. (13-18)

-prijepis knjigovodstvene kartice na dan 03. svibnja 2019. (l.s.55-60)

-pretplate po kamati i obračunatim zateznim kamatama (l.s.61-66)

-otplatni plan (ls..67-86)

-dopis Raiffeisenbank Austria d.d. od 15. siječnja 2016. (l.s.87-90)

-otplatni plan po kreditu sa valutnom klauzulom u CHF (l.s. 91-94)

-novi otplatni plan kredita sa valutnom klauzulom u CHF (l.s. 95-98)

-pregled izvršenih uplata (l.s.99-101)

-izjava o prihvatu izračuna konverzije (l.s.102)

-dopis Raiffeisenbank Austria d.d (l.s.103)

-otplatni plan (l.s. 104-107)

- izvještaj ovlaštenog revizora-nadopuna od 13. siječnja 2016. (l.s.108-111)

-zahtjev za kredit od 05. veljače 2007. (l.s.112)

-ponuda stambenih kredita (l.s.113-118)

-sudska praksa (l.s.119-162)

-povijesni izvadak iz sudskog registra (l.s.174-179)

-izvadak iz zemljišne knjige za katastarsku općini [katastarska općina] (l.s.180)

-izvadak, povijesni prikaz, z. ul. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina] (l.s.181-183)

-nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ivone Ivanović od 12. studenog 2025. (l.s.196-203)

-sudska praksa (l.s.215-224)

10. Sud je saslušao tužitelja ĐŽ i saslušao vještakinju za računovodstvo i financije Ivonu Ivanović radi davanja usmenog Nalaza i mišljenja.

11. Sud nije provodio daljnje dokaze koji su predlagani, već ih je, u smislu odredbe članka 292. stavka 4. ZPP-a u vezi s člankom 220. stavkom 2. ZPP-a, kao nepotrebne odbio jer su predloženi na okolnosti koje sud, na temelju već provedenih dokaza, smatra dovoljno utvrđenim ili na okolnosti koje nisu sporne ili nisu od utjecaja na rješavanje predmeta spora. Iz istih razloga nije posebno cijenio ni preostale izvedene dokaze.

13. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik imali sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, te da je sklopljen Dodatak 1. Ugovoru o kreditu.

14. Među strankama je sporno je li ništetna odredba iz Ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio odnosno je potraživanje tužitelja u zastari, kao i je li konverzijom kredita tužitelj konačno uredio svoja prava i obveze iz tog ugovornog odnosa, te je li osnovan prigovor radi prebijanja iznosa preplate utvrđenog u konverziji kredita.

15. Iz stanja spisa proizlazi:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tužene banke kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 20. ožujka 2007.godine. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 218.322,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita i to stambeni kredit s fleksi otplatom s graditeljima –bez počeka koji kredit se tužitelj obvezao platiti kroz 240 mjesečnih anuiteta,

- da je ugovorena kamatna stopa od 3,5% godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je tuženica u nekoliko navrata za vrijeme otplate povećavala kamatnu stopu te se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta,

- da su stranke sklopile i Dodatak ugovora o kreditu 02. veljače 2016. godine kojim je sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiraju provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, da je čl.4. utvrđena preplata od 6.207,86 eura, te čl. 8. da će se ta preplata koristiti za namirenje budućih uzastopnih anuiteta,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovorenu valutu CHF presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica, odnosno njezin prednik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31 prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tuženica odnosno njezina prednica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da u pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa, ali da tuženica nije predlagala dokaze saslušanjem svojih djelatnika koji su sudjelovali od strane banke u sklapanju predmetnog ugovora na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak i za rizik vezan uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi takve odredbe mogle imati i utjecati na visinu otplate kredita dok iz iskaza tužitelja proizlazi da ga kod sklapanja ugovora o kreditu nitko u banci nije upozorio na mogućnost značajnog rasta CHF i kamate, pa imajući u vidu navedeno zaključuje da se obvezujući učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača primjenjuje u ovom postupku jer se radi o potrošačkom ugovoru sastavljenom po tuženici na unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru i u vrijeme obuhvaćenom tom pravomoćnom presudom i koje i koje odredbe su imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u vidu povećanja kamatnih stopa i znatnog povećanja anuiteta zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu. S druge strane tuženik je odustao od saslušanja svjedoka IŽ djelatnice banke.

- da iz iskaza tužitelja ĐŽ u bitnome proizlazi da je svrha kredita bila kupovina stambenog prostora za njegovu obitelj. Izvođač radova na zgradi u kojoj je imao kupiti stan Glavice projekt d.o.o. te je tu izgradnju pratila financijski Raiffeisen bank Austria koje su ga uputili u tu banku da tamo podigne kredit. U banci mu je ponuđen samo kredit sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. On se raspitivao i za kredite u drugim bankama ali su mu iz Glavice Projekt d.o.o. govorili da uzme baš kredit u ovoj banci jer ta banka nudi kredite za mlade obitelji i ima povoljnu kamatnu stopu od 3,5 posto ali sa tečajnom klauzulom u CHF te se tako i odlučio za taj kredit zbog iznimno povoljne kamate. Iskazuje da mu ni u banci, a niti javni bilježnik nije ništa pojašnjavao u vezi promjenjive kamatne stope odnosno što može utjecati na njezinu promjenu. Na njegovo inzistiranje banka je izbacila iz prvotnog prijedloga ugovora odredbu da će kod prijevremene otplate kredita o tome odlučivati banka.Ništa u banci nisu govorili niti pojašnjavali u vezi ekonomskih rizika ako dođe do promjene odnosno rasta švicarskog franka. Dapače, kredit su mu odnosno tu valutnu klauzulu u švicarskim francima predstavljali kao najstabilniju valutu i najmanje rizičnu. Mjesečni anuitet mu je u početku bio oko 4.500,00 kuna, a kasnije je narastao skoro do 9.000,00 kuna. Kredit je potom konvertirao 2016. godine u kredit u eurima a ovaj kredit još i danas otplaćuje te mu je ostalo oko 3 godine otplate kredita. Nadalje iskazuje da mu je banka u konverziji prvo bila ponudila iznos pretplate od oko 15.000 eura (sto tisuća kuna) a nakon toga je došao novi dopis u kojem je bila naznačena pretplata od 39.929,67 eura te je taj iznos evidentiran u dodatku kreditu od 2.2.2016. godine te se taj iznos koristio za buduće otplate kredita. Jedino mu je takva opcija i bila ponuđena. Sada mu rata iznosi oko 900,00 eura.Iskazuje da se on smatra oštećenim ovim kreditom jer mu nije sve bilo pojašnjeno, kredit su predstavljali kao povoljan s najmanjom kamatnom stopom,a vezano uz najstabilniju valutu iako se kasnije pokazalo totalno drugačije. Nakon što su rate narasle za njega je bilo neizdrživo stanje u koje je doveden radi ovog kredita. Išao je više puta u banku prosvjedovati radi toga ali su u banci rekli da ne mogu učiniti ništa po tom pitanju. Iskazuje da jest pročitao ugovor ali mu ni djelatnici u banci a niti javni bilježnik nije pojašnjavao što znače pojedine odredbe ugovora o kreditu. Njemu je nuđen sam ovaj kredit u CHF u toj banci. Njemu baš nije bilo jasno što predstavlja valutna klauzula u stranoj valuti. Čak je pitao u banci ima li tu za njega kakvih rizika i "opasnih" klauzula te su mu doslovno rekli da se najmanje treba brinuti kad uzme kredit sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iskazuje da nije pokušao konvertirati taj kredit u kredit u eurima prema članku 9. ugovora o kreditu a da mu to i nije imalo smisla jer bi mu ispalo još gore jer bi bilo konvertirano u najgorem trenutku po najvećim kamatama. To mu nije izgledalo kao nuđenje pomoći nego da će opet biti prevaren. Rate kredita je plaćao on iz svoje plaće. Odgovara da je u vrijeme podizanja ovog stambenog kredita bio vlasnik i osnivač društva Dante d.o.o. koje se tada bavilo sa zastupanjem u prodaji skutera i motocikala. Ovaj stambeni kredit je podigao kao fizička osoba i nije imao nikakve veze sa društvom Dante d.o.o. niti se koristio za poslovanje tog društva. U predmetnom stanu živi i danas sa svojom obitelji. Društvo Dante d.o.o. ima sjedište [adresa] i nikad nije imalo sjedište u stanu na adresi [adresa].Adresa u tužbi Između dolaca 12a je bila njegova ranija adresa do 2007. godine. On svoj stan nikada nije iznajmljivao u turističke svrhe niti je registriran u turističke svrhe. Društvo Dante d.o.o. se danas bavi sa turističkim iznajmljivanjem i u svom suvlasništvu ima turističke apartmane koji se nalaze na adresi [adresa]. Nova adresa Iva Dulčića 64.

- da je tužitelj ima status potrošača proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu i Dodatka ugovoru o kreditu gdje je naznačeno da je korisnik kredita ĐŽ, kao fizička osoba, iz dostavljenog zk izvatka da je stan kupljen sredstvima kredita u vlasništvu ŽŽ, kao i samog iskaza tužitelja kada navodi da je kredit podigao kao fizička osoba i da nije imao nikakve veze sa društvom Dante d.o.o., čiji iskaz sud nalazi logičnim i uvjerljivim jer je podudaran utvrđenjima iz isprava, radi čega sud nije niti pribavljao isprave od TZ na te okolnosti, kao nepotrebne,

- da je tuženik tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos od 46.735,05 eura koji čini zbroj preplate iz konverzije 47.378,90 kuna i iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica 39.929,67 eura iskazano prema tečaju na dan konverzije 30.09.2015. (304.746,36 kuna) što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 46.735,05 eura,

- da je u Nalazu i mišljenju od 12. studenog 2025.godine vještakinja financijske struke Ivona Ivanović izračunala iznos preplate tečaja u odnosu na početni tečaj iznosi 20.317,19 eura, da zatezna kamata do dana konverzije iznosi 6.511,63 euro,da preplata utvrđena u konverziji iznosi 6.288,26 eura, te da nakon prebijanja preplate u konverziji i obračunate zatezne kamate preostaje zatezane kamate od 223,37 eura i preplata tečaja 20.317,19 eura.

16. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 19. studenog 2025. godine na način da potražuje 20.317,19 eura s zateznim kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kojem uređenju se protivio tuženik navodeći da se protivio "preinaci" tužbe.

18. Naime, tužitelj je u skladu s čl.186 b ZPP-a uredio/precizirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vješta. Kod predmetnog uređenja ne radi se o preinaci tužbenog zahtjeva iz čl. 190. ZPP-a, već o preciziranju tužbenog zahtjeva u smislu čl.186. ZPP-a kojem se tuženik ne može protiviti. Stoga, nije osnovan ni tuženikov prigovor zastare „preinačene tražbine“. Međutim, sve da se i radi o preinaci tužbenog zahtjeva (objektivna preinaka povećanjem tužbenog zahtjeva) kod stupnjevitih tužbi zastara se smatra prekinutom već podnošenjem prvotne tužbe jer naknadno uređenje iznosa ne predstavlja novi zahtjev nego dopušteno određenje postojećeg zahtjeva.

18. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan jer kod potrošačkih sporova koji proizlaze iz ugovora koji je potrošač sklopio s trgovcem sukladno čl.52 ZPP-a za suđenje je mjesno nadležan sud prebivališta ili boravišta potrošača, kao što je to u konkretnom i slučaj. Nadalje, ovaj sud nalazi da je prorogacijska klauzula u ugovoru o kreditu nepoštena jer se o njoj nije moglo posebno pregovarati, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud.

19. Nadalje, u konkretnom slučaju tužitelj sukladno čl.186. b ZPP-a ima pravni interes postaviti stupnjevitu tužbu jer se podaci za određivanje tužbenog zahtjeva nalaze kod banke tuženika, dok je irelevantna okolnost postoji li ta dokumentacija i u drugom spisu.

20. Iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i protivne odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP-a budući da je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i kasnije u vezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, zbog čega smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli korištene protivno svrsi, čime su izazvale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama čime je tužitelj, kao potrošač, stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku pa zaključuje da su te odredbe ništetne. Tako u bitnome proizlazi iz iskaza tužitelja ĐŽ za koga sud nalazi da jest potrošač i čiji iskaz sud nalazi uvjerljivim i logičnim i podudarnim sa sadržajem pregledanih isprava.

21. Člankom 323. stavak 1. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

22. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO). Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju.

23. Ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO), te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO). Dakle, ništetne odredbe ugovora o kreditu, nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

24. Sud EU je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

25. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano Dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora. Dapače, u samom Dodatku ugovora o kreditu od 02. veljače 2016. godine u čl.1. ugovorne strane utvrđuju da konverzija kredita ne predstavlja obnovu iz čl.145. do 149. ZOO-a, niti nagodbu iz čl.150.do 159. ZOO-a, kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF, osim za dio obveze koji je ovim Dodatkom izričito ugovoren, te da sukladno tome postojeća obveza iz ugovora o kreditu konverzijom ne prestaje i ne zamjenjuje se novom obvezom. Stoga nije osnovan tuženikov prigovor iz odgovora na tužbu da su konverzijom kredita iscrpljene sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF.

26. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju i ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz odredbi ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO-a. Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi, pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

27. Polazeći od stajališta Suda Europske unije (Sud EU) izraženog u predmetima C-452/18 i C-118/17 ovaj sud je mišljenja da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK-a, a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli. Protivno shvaćanju tuženika ovaj sud smatra da tužitelj sklapanjem Aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZIDZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije.

28. U konkretnom slučaju tužitelj je, dakle, stekao pravo na restituciju preplaćenih svota s osnove valutne klauzule zbog ništetnosti tih odredbi u ugovoru o kreditu, a koje iznose je obračunala vještakinja financijske struke. Stoga se sud rukovodio s Nalazom i mišljenjem vještaka prema kojem je utvrđeno da je iznos preplate tečaja iznosi 20.317,19 eura, zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do konverzije 30. rujna 2015. godine iznose 6.511,63 euro s iznosom preplate utvrđenim u konverziji 6.288,26 eura. Vještakinja je sukladno čl. 56. ZOO-a prebila iznos obračunatih zateznih kamata 6.511,63 eura s iznosom preplate utvrđenim u konverziji 6.288,26 eura pa je preostali iznos obračunatih zateznih kamata 223,37 eura, a preplate tečaja 20.317,19 eura.

29. Preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu EUR u biti predstavlja djelomično ispunjenje tuženikove obveze po osnovi ništetnih odredbi, a kako je tuženik pored glavnice dugovao i zatezne kamate koje teku od preplate svakog pojedinačnog iznosa do dana konverziji time su namirene kamate jer sukladno odredbi članka 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) kada dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sve kako je to obračunala vještakinja u svom Nalazu i mišljenju.

30. Vještakinja postupila po zadatku suda, dala tabelarni prikaz razlika preplate tečaja, obračun zateznih kamata i prikazala iznos preplate u konverziji kao i datume isplate, a izračunom se iz podataka u Nalazu može provjeriti ispravnost istog. Vještakinja je u svom usmenom iznošenju Nalaz i mišljenja ustrajala u cijelosti kao u pisanom Nalazu pa ga je sud u cijelosti prihvatio kao objektivnog, obrazloženog i izrađenog u skladu s pravilima struke.Stoga je za taj iznos prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. I izreke presude).

31. Nadalje u odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja, sud nalazi da je vještakinja utvrđen preplatu u konverziji od 6.288,26 eura uzela u obzir i umanjila tražbinu tužitelja za utvrđeni iznos preplate u konverziji, sve prema zadatku suda pa je u tom dijelu utvrđeno postojanje tražbine tuženika (toč. II izreke). Preostala tražbina iz prigovora radi prebijanja na ime „iznosa za koji je umanjena glavnica od 39.929,67 eura“ nije osnovan. Naime, navedeni iznos ne predstavlja dospjelu tražbinu tuženika prema tužitelju koju bi mogao staviti u prijeboj. Predmetni iznos predstavlja umanjena glavnicu kredita temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju, dakle zakonsko smanjenje duga potrošača nastalo uklanjanjem valutnog rizika i nepovoljnijih uvjeta za potrošača i time financijsku korist koju Zakon priznanje potrošaču (toč. III izreke).

32. Iako je u Dodatku ugovora o kreditu čl. 4. utvrđeno da preplata u konverziji iznosi 6.207,86 eura, a što je i iznos za koji je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja, vještakinja je u Nalazu i mišljenju vještaka utvrdila da preplata u konverziji iznosi 6.288,26 eura. U tom dijelu nije bilo prigovora tuženika, pa je sud prihvatio taj iznos kao pravilan.

33. Stoga je temeljem čl. 288.a ZPP-a i čl.333. st.3. ZPP-a, valjalo utvrditi postojanje tražbine iz prigovora radi prebijanja za iznos od 6.288,26 eura (toč. III izreke), dok nije osnovan prigovor radi prebijanja za iznos od 40.446,79 eura (toč. IV izreke).

34. Sukladno čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

35. Istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, prema stavu ovog suda zastarni rok je prekinut u smislu odredbe čl. 338. ZOO-a. Sukladno odredbi čl. 392. st. 1. i st. 3. ZOO-a, za utvrđenja vezana za valutnu klauzulu rok je počeo teći od odluke VTS RH Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

36. U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni postupak pokrenuo 09. lipnja 2023. godine odnosno prije isteka nanovo započetog tijeka općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 225.ZOO-a koji se primjenjuje za tražbine stečenog bez osnove.

37. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Naime, ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, što je vještakinja i obračunala u Nalazu i mišljenju.

38. Sud je odbio tužitelja za zatražene zatezne kamate koje teku na pojedine iznose od plaćanja pa do isplate (kako je postavljen u uređenom tužbenom zahtjevu od 19. studenog 2025. godine) jer je vještakinja izračunala zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog iznosa do konverzije 30. rujna 2015. godine i prebila ga sa utvrđenim iznosom preplate u konverziji čime je potraživanje na ime zateznih kamata do 30. rujna 2015. godine podmireno. Stoga je odlučeno kao u toč. II izreke.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1.ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) jer tužitelj u cijelosti uspio osnovom s visinom samo u neznatnom dijelu na ime zateznih kamata zbog čega nisu nastali posebni troškovi ( toč. II izreke), dok je tuženik uspio s prigovorom radi prebijanja od 6.288,26 eura odnosno u neznatnom dijelu, pa je sud prihvatio cjelokupni trošak tužitelja kao osnovan. Stoga sukladno konačno postavljenoj vrijednosti predmeta spora od 20.317,19 eura osnovan je trošak za sastav tužbe od 09. lipnja 2023. 250 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženih podneska od 26. travnja 2024. i 09. studenog 2025. . za svako po 250 bodova (Tbr 8/1 OT), za pristup na ročišta 24. lipnja 2024. 01. listopada 2024. i 08. prosinca 2025. za svako po 250 bodova (Tbr. 9/1 OT), 1.500,00 bodova,uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura, ukupno 3.000,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a, 3.750,00 eura. Na navedeni iznos valjalo je priznati i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, sveukupno 4.150,00 eura. (toč. V izreke).

40. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl.151. st.3. ZPP-a dosuđene i zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude do isplate.

U Dubrovniku, 29. prosinca 2025.godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika

* Fiksni iznos tečaja 1 EUR = 7.53450 kuna