REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4948/2025-11

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RO OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnike Krunu Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knezović & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 03. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja SO odvjetničkog vježbenika, te zamjenice punomoćnika tuženika ŽO, odvjetničke vježbenice, dana 29. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3208845559- 261/07 od 11.04.2007. godine sklopljenog između tužitelja RO, 2. Cvjetna 12, Novaki, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, a koja:

u dijelu čl. 2. glasi: " Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora"

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 isplatiti tužitelju RO OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. Cvjetna 12 (sada: [adresa]), iznos od 362,60 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 21. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 isplatiti tužitelju RO OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. Cvjetna 12 (sada: [adresa]), iznos od 621,19 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 21. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.428,08 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 29. prosinca 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kako kreditor dana 11. travnja 2007.g. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 174.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je u dijelu članka 2. Ugovora o kreditu, tuženik obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, između ostalog je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojom postotku se tužitelj tereti, što je obvezu tužitelja kao potrošača učinilo u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično nepoštenom i ništetnom. Tužitelj navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe, kako je definirana čl. 81.st. 1.i st. 2. i čl. 82. alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), jer se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, već mu je nametnuta obveza sa čijim sadržajem tužitelj nije bio upoznat. Tužitelj navodi da mu je tuženik odobrio jedan kredit a isplatio manji iznos, umanjen za troškove kredita, jer ga je prilikom isplate kredita teretio za iznos od 362,60 eura (2.732,01 kn). Osim toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koje je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, tuženik je obračunavao i zaračunavao tužitelju kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama trgovca i potrošača, na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Stoga predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kredita u kojem je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 362,60 eura sa zateznom kamatom od 21.07.2025.g. do isplate, te s osnova uglavničenih zateznih kamata potražuje iznos od 621,19 eura, sa zateznom kamatom od 21.07.2025.g. do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega prigovora vrijednosti predmeta spora (dalje: vps) kako je naznačio tužitelj u tužbi. Navodi da tužitelj potražuje isplatu iznosa od 983,79 eura, pa da je vps suviše visoko naznačena. Poziva se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Revr 474/08-2 od 27.10.2008.g. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, jasna, razumljiva i uočljiva. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade i s točno određenim iznosom. Tuženik smatra da predmetna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe prigovor zastare, jer je naknada naplaćena2007.g. a tužba je podnesena 18 godina poslije toga. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 621,19 eura na ime uglavničenih zakonskim zateznih kamata i na taj iznos traži isplatu procesnih kamata tekućih od utuženja, tuženik ističe kako je sporna osnovanost tako postavljenog tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak.

3. Naknadno na pripremnom ročištu 07. studenog 2025.g. tuženik čini nespornom činjenicu da je tužitelj dana 30. travnja2007.g. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.732,01 kn. U pogledu tužbenog zahtjeva pod točkom III. kojom se traže uglavničene zatezne kamate, tuženik navodi da ne osporava visinu tog dijela tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost odnosno osporava procesne kamate na uglavničene zatezne kamate.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, obračuna zateznih kamata, potvrde tuženika o naplaćenoj naknadi za obradu kredita i saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

5. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 11. travnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 174.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita te nije sporno da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužiteljica otplaćivala.

7. Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

8. Nije sporno da je dana 30. travnja 2007.g. tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od tadašnjih 2.732,01 kn, odnosno 362,60 eura, dakle visina tužbenog zahtjeva i datum naplate utuženog iznosa nisu sporni. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata uglavničenih zateznih kamata.

9. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Sporno je pitanje je li tužitelj sklopio ovaj ugovor kao potrošač.

10.Tužitelj je saslušan na ročištu dana 03. prosinca 2025.g., te je izjavio da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio s tuženikom prije 18 godina, upravo u vrijeme kada se ženio i sredstva kredita je u cijelosti utrošio u kupnju stana, koji je koristio isključivo za stanovanje. Naveo je da stan nije iznajmljivao niti je imao obrt ili trgovačko društvo. Tužitelj je izjavio da se ne sjeća da su u banci razgovarali o naknadi za obradu kredita. Naveo je da tada uopće nije znao na što se odnosi naknada za obradu kredita niti koje troškove obuhvaća, te se ne sjeća da mu e itko iz banke to objasnio. Izjavio je da je ugovor vjerojatno pročitao prije potpisivanja, ali se ne sjeća je li uočio predmetnu odredbu o naknadi za obradu kredita, jer je od sklapanja ugovora prošlo 18 godina. Izjavio je da se ne sjeća je li bio svjestan obveza plaćanja naknade, te misli da nije bio svjestan te obveze.

11. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, koji je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju stana koji je tužitelj koristio isključivo za stanovanje, te ga nije iznajmljivao niti je uopće imao obrt niti trgovačko društvo.

12. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - tužitelja da plati tuženiku sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, navodi se da je spomenuta naknada u iznosu od 362,60 eura (2.732,01 kn) plaćena dana 30. travnja 2007. godine, o čemu nema spora među strankama.

13. Iz rezultata provedenih dokaza, utvrđeno je da je banka svojom jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužitelja je razvidno da se nije mogla suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da joj zaposlenici banke nisu objasnili na što se odnosi naknada za obradu kredita.

14. U ugovoru o kreditu također nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve je troškove banka imala, koje je potrošač bio dužan posebno platiti prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

15. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ako ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu. Osim toga, naknada za obradu kredita po svojoj visini ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima, pa je i radi toga nepoštena. Naime, nema opravdanih razloga za naplatom ovakve naknade jer je tuženik financijska institucija (banka), pa je odobravanje kredita jedna od usluga koje banka pruža svojim klijentima u okviru svog temeljnog poslovanja, a banka se naplaćuje kroz cijenu kredita, odnosno kamatu.

16. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, koji se odnosi na obvezu plaćanja svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

17. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je ovom tužbom pod točkom I. tužbenog zahtjeva postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc). Pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavljen je kondemnatorni zahtjev kojim traži od tuženika isplatu stečenog bez osnove

18. Tužitelj osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine koje glasi: " Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

19. Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

20. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u dijelu čl. 2. koja glasi: " Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o

Tarifi naknada za usluge Kreditora"

Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova stjecanja bez osnove, iznos od 362,60 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2025. godine do isplate.

21. U pogledu tužbenog zahtjeva pod točkom III. kojom tužitelj traži isplatu uglavničenog iznosa zakonskih zateznim kamata na glavnicu, u iznosu u od 621,19 eura, navodi se da se radi o osnovanom zahtjevu. Naime, neovisno o tome što glavnica nije plaćena tužitelju, to ne sprječava tužitelja da traži isplatu uglavničenih zateznih kamata. Naime, tužitelj je obračunao zatezne kamate na iznos glavnice od 2.732,01 kn, za razdoblje od 01. svibnja 2007.g. do podnošenja tužbe tj. do 21. srpnja 2025.g., te je izračunato da kamate iznose ukupno 621,19 eura, koji iznos tuženik ne osporava.

22. Tužitelj ima pravo na traženje obračunatih zateznih kamata izraženih u apsolutnom iznosu (uz glavni dug), pa je s tog osnova, dosuđen tužitelju iznos od 621,19 eura.

23. Međutim, u pravu je tuženik kada osporava tužitelju pravo na zatezne kamate (procesne kamate) počevši od utuženja do isplate. Primjenjuje se odredba čl. 31. st. 1. ZOO/05, koji propisuje da na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno.

24. Naime, tužitelj nema pravo na takve kamate, jer zatezne kamate i dalje teku na glavno potraživanje. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjen tj. plaćen, zatezne kamate su kao sporedna tražbina nedjeljive od nje i cjelina su s glavnim dugom, pa se sve dok postoji glavna obveza, ne mogu osnovano zahtijevati zatezne kamate na neisplaćeni iznos zateznih kamata. Tek nakon podmirenja glavnog duga, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate se može podnijeti tužba radi tzv. procesnih kamata.

25. Prema tome, kako je za razdoblje od sljedećeg dana nakon plaćanja naknade za obradu kredita pa do podnošenja ove tužbe, tužitelju dosuđen uglavničeni iznos zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 362,60 eura, zatezne kamate teku od dana podnošenja tužbe tj. od 21. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

26. Kako je već navedeno, nije osnovan zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 621,19 eura, počevši od 21. srpnja 2025.g. do isplate, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

27. U pogledu prigovora vrijednosti predmeta spora (dalje VPS), navodi se da je tužitelj u tužbi naznačio VPS u iznosu od 1.400,00 eura. Tuženik je prigovorio da je iznos previsoko određen i da VPS treba biti određen u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva koji u konkretnom slučaju iznosi 983,79 eura.

28. U ovom slučaju, tužitelj je u tužbi postavio tri tužbena zahtjeva, prvim zahtjevom koji je deklaratorne naravi, traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 2., dok drugim tužbenim zahtjevom koji je kondemnatorne prirode, traži isplatu utuženog iznosa. Trećim zahtjevom traži isplatu uglavničenih zateznih kamata. U recentnoj sudskoj praksi, zauzeto je pravno shvaćanje da, kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), da se u takvoj situaciji deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, sud je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 983,79 eura, što odgovara zbroju iznosa zatraženih kondemnatornim tužbenim zahtjevima.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

30. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, sastav podneska od dana 30.10.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište 07.11.2025.g. - 100 bodova, sastav podneska od 13.11.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište 03.12.2025.g. - 100 bodova, ročište za objavu presude - 50 bodova, što je ukupno 550 bodova, odnosno 1.100,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 275,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 26,54 eura, te na presudu u iznosu od 26,54 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 1.428,08 eura.

31. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 29. prosinca 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

32. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 29. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku