Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-7980/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te i Marjane Rajić i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika ŽV, zbog prekršaja iz članka 229. stavak 3. i stavak 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj: 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017, 70/2019, 42/2020, 85/2022, 114/2022, 133/2023, 145/2024), odlučujući o prigovoru okrivljenika podnesenim protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko - dalmatinske, Policijske postaje Omiš, Klasa: 211-07/25-3/6592, Urbroj: 511-12-30-24-2 od 14. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se prigovor okrivljenika ŽV kao neosnovan i potvrđuje se pobijani prekršajni nalog.

II. Na temelju članka 139. stavka 3., u svezi s člankom 138. stavkom 2. točkom 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okrivljenik je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 20,00 (dvadeset) eura, u roku od 15 (petnaest) dana od primitka pisanog otpravka ove presude, pod prijetnjom izvršenja.

Obrazloženje

1. Pobijanim prekršajnim nalogom okrivljenik OV proglašen je krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 660,00 eura, zbog prekršaja iz članka 229. stavak 3. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, činjenično opisan u izreci prekršajnog naloga.

2. Istim prekršajnim nalogom okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 66,36 eura.

3. Protiv navedenog prekršajnog naloga okrivljenik je pravodobno podnio prigovor zbog izrečene novčane kazne. Predlaže da se iz razloga navedenih u prigovoru, isti prihvati.

5. S obzirom da je prigovor podnesen iz osnove čl. 237. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 238. st. 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru je odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.

6. Prigovor nije osnovan.

7. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijani prekršajni nalog iz osnova i razloga iz kojih se on pobija prigovorom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prekršajni nalog, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

8. Okrivljenik u prigovoru ističe da je učenik bez primanja. Ovo mu je prvi prekršaj u prometu zbog čega smatra da se radi o izoliranom slučaju. Smatra da je izrečena novčana kazna previsoka s obzirom na njegovo imovno stanje i činjenicu da nije recidivist, pa moli primjenu čl. 37. Prekršajnog zakona ublažavanjem kazne, zamjenom opomene ili društveno korisnim radom.

9. U odnosu na navod prigovora kojim se ističe prekršajnu nekažnjavanost, treba navesti da članak 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina, zbog čega se, po stavu ovog suda, navedena okolnost ne može smatrati naročito izraženom olakotnom okolnosti koja bi opravdala primjenu instituta ublažavanja kazne i u konkretnom slučaju je našla dovoljno odraza u izrečenoj novčanoj kazni u visini zakonom propisanog posebnog minimuma.

10. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjsko tijelo okrivljeniku za počinjeni prekršaj izreklo vrstu i mjeru kazne primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Naime, za predmetni prekršaj zakonom je propisana novčana kazna od 660,00 do 1990,00 eura pa izrečena novčana kazna u iznosu od 660,00 eura predstavlja, najnižu zakonom propisanu novčanu kaznu za predmetni prekršaj. I po ocjeni ovog suda, imajući na umu da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdavale primjenu instituta ublažavanja kazne, kao i to da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonjena je mogućnost izricanja blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. istog Zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem, kako se to sugerira u prigovoru.

11. U odnosu na okrivljenikov prijedlog da se primjeni mjera upozorenja opomena, treba navesti da u konkretnom slučaju za to nema zakonske osnove. Naime, pobijanim prekršajnim nalogom okrivljenik je proglašen krivim za prekršaj za koji je Zakonom, propisana novčana kazna u navedenom rasponu. Prema odredbi čl. 43. st. 1. Prekršajnog zakona, opomena se može primjeniti za prekršaj za koji je propisana kao jedina novčana kazna do 663,61 eura, ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počitelja ili posebno njegovog odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere opozorenja bez kažnjavanja. Dakle, osnovni zakonski uvjet za primjenu opomene je da se radi o prekršaju “za koji je propisana kao jedina novčana kazna do 663,61 eura”, a što u ovm slučaju nije ostvareno.

12. Isto tako u odnosu na prijedlog žalitelja da mu se umjesto plaćanja novčane kazne, odredi rad za opće dobro, ukazuje se okrivljeniku da se u ovoj fazi postupka ne može odlučivati o zahtjevu za zamjenu neplaćene novčane kazne radom za opće dobro.

13. Nadalje, razmotrivši navode prigovora, potrebno je za napomenuti da je sukladno odredbi članka 237. stavak 2. Prekršajnog zakona, okrivljenik bio dužan podnijeti dokaze o činjenicama na kojima temelji prigovor, što nije učinio pa su navodi u pogledu eventualno slabije materijalne situacije ostali na razini paušalnog isticanja.

14. Stoga, nije bilo osnove za prihvaćanje prigovora okrivljenika.

15. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka. Ovaj sud smatra, da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 20,00 eura, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.

16. Slijedom navedenog, na temelju čl. 238. st. 11. u vezi sa čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 29. prosinca 2025.

Zapisničar :

Predsjednik vijeća:

Željko Kudrić, v. r.

Mario Soljačić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.