Posl.br. P-584/2023

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja UV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku UVČ, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku IV, radi Obvezno - isplata, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 19. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja KV UVČ i zamjenice punomoćnika tuženika IVČ, dana 29. prosinca 2025. godine

presudio je

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju:

- novčani iznos od 2.869,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja se od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine obračunava polugodišnje, petpostotnim uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi polugodištu za koje se vrši obračun dospijeća, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, a koje teku:

na iznos od 0,06 EUR od 29. veljače 2008. godine do isplate,

na iznos od 2,71 EUR od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

na iznos od 11,03 EUR od 31. listopada 2008. godine do isplate,

na iznos od 2,33 EUR od 30. studenog 2008. godine do isplate,

na iznos od 13,39 EUR od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

na iznos od 15,09 EUR od 31. siječnja2009. godine do isplate,

na iznos od 15,85 EUR od 28. veljače 2009. godine do isplate,

na iznos od 14,08 EUR od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

na iznos od 14,49 EUR od 30. travnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 11,18 EUR od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 8,73 EUR od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 9,38 EUR od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

na iznos od 10,67 EUR od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

na iznos od 10,56 EUR od 30. rujna 2009. godine do isplate,

na iznos od 9,26 EUR od 31. listopada 2009. godine do isplate,

na iznos od 11,70 EUR od 30. studenog 2009. godine do isplate,

na iznos od 13,66 EUR od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

na iznos od 16,44 EUR od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 15,80 EUR od 28. veljače 2010. godine do isplate,

na iznos od 19,58 EUR od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

na iznos od 18,87 EUR od 30. travnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 20,26 EUR od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 32,36 EUR od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 29,87 EUR od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

na iznos od 37,48 EUR od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

na iznos od 34,85 EUR od 30. rujna 2010. godine do isplate,

na iznos od 30,62 EUR od 31. listopada 2010. godine do isplate,

na iznos od 39,54 EUR od 30. studenog 2010. godine do isplate,

na iznos od 50,89 EUR od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

na iznos od 42,85 EUR od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 45,67 EUR od 28. veljače 2011. godine do isplate,

na iznos od 42,09 EUR od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

na iznos od 42,73 EUR od 30. travnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 57,94 EUR od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 59,42 EUR od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 71,88 EUR od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

na iznos od 65,38 EUR od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

na iznos od 58,26 EUR od 30. rujna 2011. godine do isplate,

na iznos od 56,94 EUR od 31. listopada 2011. godine do isplate,

na iznos od 56,40 EUR od 30. studenog 2011. godine do isplate,

na iznos od 59,76 EUR od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

na iznos od 62,69 EUR od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

na iznos od 63,09 EUR od 29. veljače 2012. godine do isplate,

na iznos od 61,06 EUR od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

na iznos od 62,43 EUR od 30. travnja 2012. godine do isplate,

na iznos od 63,37 EUR od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

na iznos od 61,79 EUR od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

na iznos od 62,20 EUR od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

na iznos od 61,02 EUR od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

na iznos od 57,86 EUR od 30. rujna 2012. godine do isplate,

na iznos od 61,19 EUR od 31. listopada 2012. godine do isplate,

na iznos od 62,50 EUR od 30. studenog 2012. godine do isplate,

na iznos od 61,58 EUR od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

na iznos od 56,44 EUR od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

na iznos od 60,81 EUR od 28. veljače 2013. godine do isplate,

na iznos od 61,19 EUR od 31. ožujka 2013. godine do isplate,

na iznos od 59,48 EUR od 30. travnja 2013. godine do isplate,

na iznos od 54,16 EUR od 31. svibnja 2013. godine do isplate,

na iznos od 54,02 EUR od 30. lipnja 2013. godine do isplate,

na iznos od 55,33 EUR od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

na iznos od 57,42 EUR od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

na iznos od 60,33 EUR od 30. rujna 2013. godine do isplate,

na iznos od 58,83 EUR od 31. listopada 2013. godine do isplate,

na iznos od 59,89 EUR od 30. studenog 2013. godine do isplate,

na iznos od 61,09 EUR od 31. prosinca 2013. godine do isplate,

na iznos od 61,84 EUR od 31. siječnja 2014. godine do isplate,

na iznos od 63,42 EUR od 28. veljače 2014. godine do isplate,

na iznos od 62,90 EUR od 31. ožujka 2014. godine do isplate,

na iznos od 61,15 EUR od 30. travnja 2014. godine do isplate.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 7.130,93 eura sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka od 499,73 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate – po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 07. lipnja 2023. godine navodi da je sa tuženikom sklopio dana 04. travnja 2007. godine Ugovor o kreditu br. 818-50- 4016466, koji je dana 10. travnja 2007. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, br. OV-6735/2007, a temeljem kojeg Ugovora je tužitelju na raspolaganje stavljen iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.997,65 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke - tuženika važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom stranke su se obvezale na međusobne činidbe, tuženik isplatiti sredstva kredita, a tužitelj kao korisnik kredita vratiti ista u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja uz pripadajući iznos redovnih mjesečnih kamata po promjenjivoj kamatnoj stopi. Stranke su 2. ožujka 2009. godine zaključile Dodatak 1. gore navedenom ugovoru kojim su regulirale pitanje založnog prava. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. U konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužitelja (kao potrošača) - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu - o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju - budući tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) je o tome ni na koji način nije informirao. Glede (ne)razumljivosti ugovornih odredbi potrošaču, i ovdje treba skrenuti pažnju na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu istog suda u predmetu broj C- 186/16.Presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Ponovno se ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87.ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, (bio) dužan vratiti tuženiku. Štoviše, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF. Dakle, tuženik (kao trgovac - Banka) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu – dok je tužitelj, kao potrošač, prihvatio i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta. Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH iz „kolektivne“ presude Pž- 6632/17 – a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 104. ZOO/91 – od tuženika potražuje novčani iznos koji je po toj osnovi preplatio, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje je isti preplatio uslijed ništetnih odredbi o promjeni valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to ukupan iznos od 10.000,00 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate. Tužitelj u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predlaže provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 04.04.2007. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 818-50-4016466 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 17.997,65 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule ističe da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, da tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Sud je proveo financijsko knjigovodstveno po stalnom sudskom vještaku Ivoni Ivanović koja je izradila nalaz i mišljenje od 03. prosinca 2025. te utvrdila da je utvrđena razlika s osnove više naplaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF 21.617,02 kune odnosno 2.869,07 EUR.

4. Tuženik podneskom od 09. prosinca 2025. predlaže pozvati vještaka očitovati se je li izračunala financijski utjecaj promjenjive kamatne stope u anuitetu i je li za navedeni iznos već umanjila tražbinu tužitelja, a sve s obzirom da se kamatna stopa povećavala tijekom otplate kredita jer da se kamatna stopa mijenjala u više navrata u odnosu na početnu kamatnu stopu 5,20% godišnje, a da se svaka promjena kamatne stope odražava na promjenu ukupnog anuiteta budući da se anuitet sastoji od glavnice i kamate promjena kamatne stope izravno utječe na iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuiteta. Smatra da je za analizu utjecaja promjene stope potrebno izračunati kamatu na istu glavnicu s različitim kamatnih stopama te iskazati razliku dobivenih iznosa kako bi se utvrdio stvarni financijski učinak promjene kamatne stope.

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 15. prosinca 2025. godine uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 2.869,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos pretplate od dana plaćanja do isplate.

6. Tuženik na ročištu od 19. prosinca 2025. navodi da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe za razliku između prvotno potraživanog iznosa od 10.000,00 EUR i iznosa od 2.869,07 EUR iz specificiranog tužbenog zahtjeva odnosno za 7.130,93 eura.

7. Tijekom postupka pročitane su i pregledane isprave

- ugovor o kreditu broj 818-50-4016466 od 04. travnja 2007. ovjeren pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem iz Dubrovnika broj OV-6735/2007 10. travnja 2007. (l.s. 6-11)

-otplatna tablica za kredit broj 818-50-4016466 (l.s.16-19)

-otplatni plan (l.s.20-23)

-zahtjev za kredit od 28. ožujka 2007. (l.s. 33)

-otplatni plan (l.s.57-65)

-prijepis knjigovodstvene kartice od 30. travnja 2007. do 01. svibnja 2014. (l.s. - 66-69)

-nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ivone Ivanović od 03. prosinca 2025. (l.s.72-82)

8. Saslušana je vještakinja Ivona Ivanović koja je izradila pisani Nalaz i mišljenje od 03. prosinca 2025. godine, te je saslušan tužitelj UV.

9. Iz iskaza saslušanog tužitelja UV u bitnome proizlazi da je kredit podigao za kupnju novog vozila, a da se obratio banci tuženika jer je već ranije bio klijent te banke, da je prvotno htio podići kredit sa valutnom klauzulom u eurima, međutim da mu je djelatnica banke mu je ponudila kredit sa valutnom klauzulom u švicarskim francima navodeći da je taj kredit povoljniji, da je niža kamatna stopa i da je stabilnija valuta, pa se tako odlučio da podizanje takvog kredita. Djelatnica u banci mu je objasnila da promjenjiva kamatna stopa znači da ista može malo rasti, malo padati, ali da mu nije objasnila da bi ta stopa mogla toliko rasti koliko je narasla. Za valutnu klauzulu u CHF je jedino rekla da je to valuta sa manjim rizikom od rasta nego valuta euro. Ne sjeća se da mu je djelatnica išta govorila o mogućem rastu tečaja CHF. Rekla je da je zadnjih 20-30 godina švicarski franak najstabilnija valuta. Rata kredita mu je prvotno iznosila oko 1.000,00 kuna a kasnije je narasla sve do 1.850,00 kuna mjesečno. Kredit je u cijelosti otplaćen. Kredit je podignut na vrijeme od 7 godina, te ga je i otplatio u redovnom roku.Odgovara da on nije htio mijenjati ponuđene odredbe o kreditu niti je imao pojma da je postojala takva mogućnost. Svakako vjerovao je djelatnici banke da je to dobra ponuda za njega.

10. Sud je odlučivao ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13 i 70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu ZPP).

11. Među strankama je nesporno da su tužitelj i tuženik 04. travnja 2007. godine sklopili ugovor o kreditu broj 818-50-4016466, a kojim je glavnica i otplata kredita vezana uz tečaj CHF-a prema kuni (valutna klauzula u CHF), da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu.

12. Među strankama je sporna primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na ovaj odnos, nepoštenje odredbi ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule i time ništetnost ugovorene valutne klauzule, te isplata s te osnove kao i zastara te tražbine Sporna je i ništetnost odredbe o naknadi obrade kredita, te isplata s te osnove, te zastara tog potraživanja.

13. Iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile da su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženik za CHF u odnosu na kunu, uz kamatnu stopu od 3,30 %.Kredit je odobren u iznosu od 17.997,65 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti kao kredit za kupnju novih automobila Renault.

14. Već iz citiranog sadržaja ovog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca.

15. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. U navedenom kolektivnom sporu, a u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

17. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, kao i iskaza tužitelja, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, navedeno jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

18. Prethodno navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji jasno i uvjerljivo iskazuje mu je banka ponudila samo kredit sa valutnom klauzulom u CHF te je njega i uzeo, te da mu u banci nisu ništa posebno objašnjavali u vezi odredbi vezano za promjenjivu kamatnu stopu, a ni odredbu vezano za valutnu klauzulu u CHF čiji iskaz sud nalazi istinitim jer je uvjerljiv i logičan i skladu s ispravama u spisu.

19. Stalna sudska vještakinja financijske struke Ivona Ivanović je nakon pregleda uplata po kreditu i samog ugovora o kreditu, izradila izračun u kojem je obračunala anuitete kredita primjenom tečaja CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita, te je potom takav izračun usporedila sa stvarnim uplatama po kreditu i potom iskazala razlike između izračuna i uplata u iznosu od 2.869,07 eura, i sve prikazala u posebnim tablicama.

20. Tužitelj nije imao primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik izjavio daje priložena tablica nečitljiva zbog presitnog fonta, te da ustraje da se vještakinja očituje je li izračunala financijski utjecaj promjenjive kamatne stope u anuitetu i je li za navedeni iznos već umanjio tražbinu tužitelja.

21. Naime, jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su po ocjeni ovog suda iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni te o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, što je vještakinja i napravila. Vještakinja se u usmenom iznošenju Nalaza i mišljenja očitovala da je u sukladno zadatku suda obračunavala razlike s osnove promjene tečaja u CHF, da se kod izračuna nastale razlike anuiteta uslijed promjene tečaja stavlja u odnos mjesečni anuitet po početnom tečaju i po primijenjenom tečaju te je ukalkulirana promjena kamatne stope, čime je otklonila primjedbu tuženika.Sud nalazi da je Nalaz i mišljenje potpun, jasan, te sastavljen temeljem isprava u spisu, sukladno pravilima struke i danom zadatku, pa je i prihvaćen u cijelosti.

22. Suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli stekao imovinu koja predstavlja razliku ukupnih uplata u odnosu na uplate koje bi odgovarale uplatama uz primjenu početno ugovorenog tečaja CHF-a, a ti iznosi odgovaraju razlikama ukupnih uplata po kreditu.

23. Čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, ZOO-a) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Imajući u vidu direktan učinak iz presude kolektivnog spora "Potrošač" sud je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna budući je protivna odredbi čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; dalje ZZP) kao i odredbama čl. 1021. i 1022. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) budući se o istima kao bitnim sastojcima ugovora nije pregovaralo, a k tome iste su odredbe i nerazumljive za prosječnog potrošača, čime je tuženica kao banka postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja ugovorila nerazmjernu korist na štetu potrošača. Kako se radi o odredbi koja uzrokuju znatnu neravnotežu između stranaka te da je tuženica bila nepoštenom stjecateljicom.

25. Obzirom je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, isti je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama pa je temeljem čl.1111. ZOO-a dužna isplatiti iznos od 2.869,07 eura kako to proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještaka. Stoga je u smislu čl.81. st.1. ZZP-a nepoštena, a u smislu čl.87. st.7. ZZP-a i ništetna, pa je odlučeno kao u toč. I. izreke.

26. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO- a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma pa tužitelj ima pravo na iste (toč. I izreke).

27. U odnosu na prigovor zastare potraživanja ocjena je ovog suda da postupak kolektivne zaštite prava potrošača predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu radi utvrđivanja i ostvarenja tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a, to stoga što se radi o postupku koji je izričito reguliran odredbama ZZP-a kao jedno od sredstava za zaštitu potrošača od konkretnih postupanja trgovaca, i to u postupku u kojem pojedinačni potrošač ne mora sudjelovati ali ima sva prava koja mu pripadaju kao potrošaču na kojeg se postupanje trgovca odnosi, dapače koji po tom istom zakonu ima pravo izravno zahtijevati ovrhu odluke donesenu u tom postupku, sukladno čl. 117. ZZP-a. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020. godine zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime pravo na tužitelja na isplatu potraživanja nije zastarjela.

28. Obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule pravomoćno utvrđene ništetnim 14. lipnja 2018., razvidno je da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2023. godine nije protekao zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanje tužitelja.

29. S obzirom da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju i o tom dijelu tužbenog zahtjeva je meritorno odlučeno. Naime, sukladno Nalaz i mišljenju vještaka osnovana je tužiteljeva tražbina od 2.869,07 eura, dok je za preostali dio od 7.130,93 eura valjalo tužbeni zahtjev odbiti (toč. II izreke).

30. Tužitelj je uspio u cijelosti sa osnovom, a s visinom za 29 %, dok tuženik nije uspio s osnovom, a s visinom za 71 %., pa je osnovan trošak tužitelja od 29 % pa je sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a i to trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora, određeno postavljenom zahtjevu i vrijednosti 1 boda od 2,00 eura i to za: za sastav tužbe od 07. lipnja 2023. 100 bodova (tbr. 7. t. 1. u vezi s tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.138/23, dalje: OT), za zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 30. travnja 2024., 25. studenog 2024., 19. prosinca 2025. za svako po 100 bodova (tbr. 9. toč. 1.OT-a), za sastav obrazloženog podneska od 15. prosinca 2025. godine 100 bodova (tbr. 8. toč.1. OT-a), ukupno 1.000,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a ukupno 1.250,00 eura. Taj iznos je uvećan za trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, sveukupno 1.650,00 eura i uvećano za plaćenu pristojbu za tužbu sveukupno 1.723,23 eura. S obzirom da je tužitelj uspio u omjeru od 29 % to mu je osnovan trošak od 499,73 eura.

31. Tužitelj ostvaruje zatezne kamate na troškove postupka temeljem čl. 151. st.3. ZPP-a u vezi s čl. 29. st.2. ZOO-a (toč. III izreke).

Dubrovnik, dana 29. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika

- tuženiku putem punomoćnika

* Fiksni iznos konverzije 1 euro =7,53450 kuna.