Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-521/2025-74

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužiteljice PO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ognjenu Krznariću, odvjetniku iz OD Krznarić & Alitović j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 26. siječnja 2023., održane u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice Ivane Stojić, odvjetnice iz Slatine, te punomoćnice tuženika Lorene Bakić, odvjetnice iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, 29. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici GO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 99.526,37 kn/13.209,42 eur, zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na iznose kako slijedi:

- na iznos od 11,50 kn/1,53 eur od 1. 4. 2007. godine do isplate,

- na iznos od 259,40 kn/34,43 eur od 1. 11. 2007. godine do isplate,

- na iznos od 277,89 kn/36,88 eur od 1. 12. 2007. godine do isplate,

- na iznos od 291,35 kn/ 38,67 eur ( od 1. 1. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 310,88 kn/41,26 eur od 1. 2. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 630,72 kn/83,71 eur od 1. 3. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 624,81 kn/82,93 eur od 1. 4. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 549,20 kn/72,89 eur od 1. 5. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 567,16 kn/75,28 eur od 1. 6. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 571,43 kn/75,84 eur od 1. 7. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 538,70 kn/71,50 eur od 1. 8. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 550,81 kn/73,11 eur od 1. 9. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 591,44 kn/78,50 eur od 1. 10. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 714,27 kn/94,80 eur od 1. 11. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 669,17 kn/88,81 eur od 1. 12. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 765,65 kn/101,62 eur od 1. 1. 2009. godine do isplate,

- na iznos od 818,37 kn/108,62 eur od 1. 2. 2009. godine do isplate,

- na iznos od 837,77 kn/111,19 eur od 1. 3. 2009. godine do isplate,

- na iznos od 772,96 kn/102,59 eur od 1. 4. 2009. godine do isplate,

- na iznos od 790,42 kn/104,91 eur od 1. 5. 2009. godine do isplate,

- na iznos od 752,00 kn/99,81 eur od 1. 6. 2009. godine do isplate,

- na iznos od 737,01 kn/97,82 eur od 1. 7. 2009. godine do isplate,

- na iznos od 950,42 kn/126,14 eur od 1. 8. 2009. godine do isplate,

- na iznos od 977,08 kn/129,68 eur od 1. 9. 2009. godine do isplate,

- na iznos od 953,72 kn/126,58 eur od 1. 10. 2009. godine do isplate,

- na iznos od 952,26 kn/126,39 eur od 1. 11. 2009. godine do isplate,

- na iznos od 979,46 kn/130,00 eur od 1. 12. 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.019,17 kn/135,27 eur od 1. 1. 2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.050,48 kn/139,42 eur od 1. 2. 2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.040,65 kn/138,12 eur od 1. 3. 2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.103,87 kn/146,51 eur od 1. 4. 2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.100,67 kn/132,81 eur od 1. 5. 2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.175,94 kn/156,07 eur od 1. 6. 2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.290,62 kn/171,29 eur od 1. 7. 2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.202,91 kn/159,65 eur od 1. 8. 2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.393,57 kn/184,96 eur od 1. 9. 2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.327,51 kn/176,19 eur od 1. 10. 2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.347,29 kn/178,82 eur od 1. 11. 2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.504,95 kn/199,74 eur od 1. 12. 2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.502,86 kn/149,46 eur od 1. 1. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.439,00 kn/190,99 eur od 1. 2. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.450,61 kn/192,53 eur od 1. 3. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.423,55 kn/188,94 eur od 1. 4. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.521,61 kn/201,95 eur od 1. 5. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.673,01 kn/222,05 eur od 1. 6. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.796,67 kn/238,46 eur od 1. 7. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.038,39 kn/270,54 eur od 1. 8. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.588,32 kn/210,81 eur od 1. 9. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.495,81 kn/198,53 eur od 1. 10. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.487,44 kn/197,42 eur od 1. 11. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.510,18 kn/200,44 eur od 1. 12. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.568,16 kn/208,13 eur od 1. 1. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.621,04 kn/215,15 eur od 1. 2. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.613,70 kn/214,17 eur od 1. 3 . 2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.585,80 kn/210,47 eur od 1. 4. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.595,06 kn/211,70 eur od 1. 5. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.617,39 kn/214,66 eur od 1. 6. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.586,17 kn/210,52 eur od 1. 7. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.599,05 kn/212,23 eur od 1. 8. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.547,76 kn/205,42 eur od 1. 9. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.538,04 kn/204,13 eur od 1. 10. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.578,29 kn/209,48 eur od 1. 11. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.556,92 kn/206,63 eur od 1. 12. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.585,33 kn/210,41 eur od 1. 1. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.535,61 kn/203,81 eur od 1. 2. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.547,14 kn/205,34 eur od 1. 3. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.581,29 kn/209,87 eur od 1. 4. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.536,23 kn/203,89 eur od 1. 5. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.487,34 kn/197,40 eur od 1. 6. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.471,88 kn/195,35 eur od 1. 7. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.496,97 kn/198,68 eur od 1. 8. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.502,91 kn/199,47 eur od 1. 9. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.550,94 kn/205,85 eur od 1. 10. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.532,32 kn/203,37 eur od 1. 11. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.553,43 kn/206,44 eur od 1. 12. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.520,29 kn/201,77 eur od 1. 1. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 474,77 kn/63,01 eur od 1. 2. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 479,47 kn/63,64 eur od 1. 3. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 469,66 kn/62,33 eur od 1. 4. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 466,62 kn/61,93 eur od 1. 5. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 455,40 kn/60,44 eur od 1. 6. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 462,61 kn/61,40 eur od 1. 7. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 474,27 kn/62,95 eur od 1. 8. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 479,98 kn/63,70 eur od 1. 9. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 481,71 kn/63,93 eur od 1. 10. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 492,44 kn/65,36 eur od 1. 11. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 494,56 kn/65,64 eur od 1. 12. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 496,67 kn/65,92 eur od 1. 1. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 495,91 kn/65,82 eur od 1. 2. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 494,64 kn/65,65 eur od 1. 3. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 93,35 kn/65,47 eur od 1. 4. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 492,06 kn/65,31 eur od 1. 5. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 490,77 kn/65,14 eur od 1. 6. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 489,48 kn/64,97 eur od 1. 7. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 488,19 kn/64,79 eur od 1. 8. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 486,88 kn/64,62 eur od 1. 9. 2015. godine do isplate,

po stopi koja se do 31.12.2007. godine određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08. 2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici GO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 12.091,66 kn/1.604,84 eur, zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na iznose kako slijedi:

- na iznos 3,22 kn/ od 0,43 eur od 1. 4. 2007. godine do isplate,

- na iznos od 10,55 kn/1,40 eur od 1. 6. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 18,85 kn/2,50 eur od 1. 7. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 112,22 kn/14,89 eur od 1. 8. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 92,97 kn/12,34 eur od 1. 9. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 61,85 kn/8,21 eur od 1. 10. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,40 kn/8,28 eur od 1. 11. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 60,25 kn/8,00 eur od 1. 12. 2011. godine do isplate,

- na iznos od 73,80 kn/9,79 eur od 1. 1. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 88,64 kn/11,76 eur od 1. 2. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 90,77 kn/12,05 eur od 1. 3. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 83,80 kn/11,12 eur od 1. 4. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 88,89 kn/11,80 eur od 1. 5. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 95,59 kn/12,67 eur od 1. 6. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 91,72 kn/12,17 eur od 1. 7. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 93,85 kn/12,46 eur od 1. 8. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 90,98 kn/12,08 eur od 1. 9. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 82,36 kn/10,93 eur od 1. 10. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 95,79 kn/12,71 eur od 1. 11. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 101,74 kn/13,50 eur od 1. 12. 2012. godine do isplate,

- na iznos od 101,71 kn/101,71 eur od 1. 1. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 86,05 kn/11,42 eur od 1. 2. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 99,86 kn/13,25 eur od 1. 3. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 104,33 kn/13,85 eur od 1. 4. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 100,54 kn/13,34 eur od 1. 5. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 85,85 kn/11,39 eur od 1. 6. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 77,30 kn/10,26 eur od 1. 7. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 88,08 kn/11,69 eur od 1. 8. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 96,05 kn/12,75 eur od 1. 9. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 114,01 kn/15,13 eur od 1. 10. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 106,86 kn/14,18 eur od 1. 11. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 113,27 kn/15,03 eur od 1. 12. 2013. godine do isplate,

- na iznos od 117,80 kn/15,63 eur od 1. 1. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 426,86 kn/565,65 eur od 1. 2. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 477,82 kn/63,42 eur od 1. 3. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 467,04 kn/61,99 eur od 1. 4. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 474,58 kn/62,99 eur od 1. 5. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 421,97 kn/56,00 eur od 1. 6. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 455,10 kn/60,40 eur od 1. 7. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 439,26 kn/58,30 eur od 1. 8. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 452,63 kn/60,07 eur od 1. 9. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 452,70 kn/60,08 eur od 1. 10. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 460,38 kn/61,10 eur od 1. 11. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 467,77 kn/62,08 eur od 1. 12. 2014. godine do isplate,

- na iznos od 468,34 kn/62,16 eur od 1. 1. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 474,91 kn/63,03 eur od 1. 2. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 476,18 kn/63,20 eur od 1. 3. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 477,47 kn/63,38 eur od 1. 4. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 478,76 kn/63,54 eur od 1. 5. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 480,05 kn/63,71 eur od 1. 6. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 481,34 kn/63,88 eur od 1. 7. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 482,63 kn/64,05 eur od 1. 8. 2015. godine do isplate,

- na iznos od 483,93 kn/64,23 eur od 1. 9. 2015. godine do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici GO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 39.261,80 kn/5.210,94 eur, zajedno sa zateznim kamatama od 01.10.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

II Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je 13. veljače 2007., kao korisnica kredita, sklopila s tuženikom Zagrebačka banka d.d., kao kreditorom, Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208424594/07 (dalje Ugovor), kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 113.239,00 CHF. Dana 15. veljače 2007. godine Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Mati Krpačiću, [adresa], pod brojem OU-56/07. Dana 22. siječnja 2016. tužiteljica je sklopila s tuženikom Dodatak Ugovora o kreditu, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema čl. 2. Ugovora na iznos kredita od 113.239,00 CHF obračunavaju se redovne kamate po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje. Tuženik je u razdoblju od sklapanja Ugovora samovoljno i bez pristanka tužiteljice mijenjao kamatnu stopu, uslijed čega je došlo do promjene iznosa mjesečnih anuiteta. Tužiteljica je s osnova jednostranih promjena kamatne stope platila tuženiku više iznose anuiteta od prvotno ugovorenih, zbog čega je tuženik bez osnove stekao razliku između anuiteta inicijalno predviđenih u Ugovoru s kamatnom stopom u visini od 4,50 % i onih naknadno utvrđenih jednostranim odlukama tuženika o promjeni kamatne stope, a koja razlika u utuženom razdoblju iznosi 58.584,46 kn. Odredbom čl. 2. Ugovora određeno je da se na iznos kredita obračunavaju kamate u visini od 4,50 % godišnje, koja je kamatna stopa promjenjiva na temelju Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Iz citirane ugovorne odredbe razvidno je da je modalitet promjene kamatne stope ostavljen na volju tuženiku obzirom da je propisano da je kamatna stopa promjenjiva i da će se mijenjati na temelju Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Shodno tome tuženik je mogao svojevoljno i arbitrarno mijenjati obvezu tužiteljice bez da su jasno utvrđeni parametri po kojima bi se određivao način promjene kamatne stope obzirom da Ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Prilikom sklapanja Ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi Ugovora o promjenjivosti kamatne stope. Osim što navedena odredba nije dovoljno određena ili odrediva, ista je prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 05.04.1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku navedene odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Predmetna odredba je u koliziji i s odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je ugovor sklopljen kada su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora koji su kod ugovora o kreditu predmet i cijena, time da kamate predstavljaju cijenu. Takva odredba suprotna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima jer je bila neizvjesna cijena zajma, odnosno iznos koji će tužiteljica do kraja ugovornog razdoblja morati vratiti tuženiku. Prema tome, riječ je o ništetnoj ugovornoj odredbi, slijedom čega se sve ono što je tuženik dobio temeljem takve odredbe mora vratiti tužiteljici. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine odlučeno je da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Čl. 1. Ugovora tužiteljici je odobren kredit u iznosu od 113.239,00 CHF, koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Čl. 3. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina, dok je čl. 7. Ugovora određeno da će korisnik otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 567,71 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.6.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u kojoj je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nisu potrošače informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Prema tome, tužiteljica se poziva na pravno utvrđenje iz navedenih presuda kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužiteljica je na temelju odredbe čl. 1., 3. i 7. Ugovora bila dužna uplaćivati glavnicu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 113.239,00 CHF u razdoblju od 30 godina, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 567,71 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Obzirom da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske povodom kolektivne tužbe utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne i nepoštene, to je tužiteljica plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Na ovaj je način tužiteljica preplatila tuženiku iznos od 63.034,64 kn. Tužiteljica se tuženiku prije podnošenja tužbe obratila dopisom radi rješenja spora u mirnom postupku, a koji je prijedlog tužiteljice tuženik otklonio. Budući da je tužiteljica dana 22. siječnja 2016. godine s tuženikom sklopila Dodatak uz Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208424594/07 od 13. veljače 2007. godine kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, to tužiteljica ovim putem zahtijeva i razliku u nedospjelim glavnicama u iznosu od 38.221,57 kn. Tužiteljica naglašava da samim aktom konverzije, koja je trebala biti provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, nisu mogle konvalidirati ništetne i nepoštene odredbe Ugovora od 13.02.2007. godine vezano za jednostranu promjenu kamatne stope i vezano za odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prema tome, ne postoji nikakva pravna osnova na temelju koje bi konverzija mogla dovesti do konvalidacije ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi. Nakon provedene konverzije parnične stranke su i dalje ostale u ugovornom odnosu pod izmijenjenim uvjetima, time da je netočno da bi aktom provođenja konverzije korisnik kredita bio stavljen u isti položaj kao da u razdoblju od sklapanja kredita do provođenja konverzije nije plaćao kreditoru uvećane iznose na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Da je tomu tako i da poslije provedene konverzije nije otklonjena okolnost da je korisniku kredita kao potrošaču prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama proizašlih iz ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak pokazuju sljedeći financijski parametri: 1. nedospjeli iznos glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine iznosi 466.719,58 kn, 2. nedospjeli iznos glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj iznosi 428.498,02 kn, stoga tužiteljica na ime razlike iznosa u nedospjelim glavnicama potražuje iznos od 38.221,57 kn. Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila da sud nakon provedene glavne rasprave donese presudu, kojom će se utvrditi ništetnim odredbe u Ugovoru o namjenskom kreditu br. 3208424594/07 od 13. veljače 2007. u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu koja je promjenjiva preko prvotno ugovorene kamatne stope od 4,50 % te u dijelu u kojem je tužiteljica obvezana platiti promjene tečaja preko iznosa prvotno ugovorenih anuiteta prema tečaju koji je bio u primjeni na dan korištenja kredita (toč. I i II petita tužbe), te da se tuženiku naloži da tužiteljici isplati iznos od 58.584,46 kn po osnovi preplate kredita zbog jednostrane promjene kamatne stope (toč. III petita tužbe), iznos od 63.034,64 kn po osnovi preplate kredita zbog promjene tečaja valute CHF (toč. IV petita) te iznosa od 38.221,57 kn po osnovi razlike između nedospjele glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj i nedospjele glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. (toč. V petita tužbe), sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i da naknadi troškove postupka.

2. Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno - financijsko vještačenje tužiteljica je, podneskom od 20. rujna 2022. (list 448-452), specificirala kondemnatorni tužbeni zahtjev, na način da temeljem iste činjenične i pravne osnove po osnovi preplate kredita zbog jednostrane promjene kamatne stope potražuje iznos od 99.526,37 kn (toč. III), po osnovi preplate kredita zbog promjene tečaja valute CHF potražuje iznos od 12.091,66 kn (toč. IV), te po osnovi razlike između nedospjele glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj te nedospjele glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. potražuje iznos od 39.261,80 kn (toč. V), da bi podneskom 2. prosinca 2022. (list 470-474), s obzirom da je u međuvremenu donesen Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN-57/22), kondemnatorni tužbeni zahtjev tužiteljica uredila na način da po osnovi preplate kredita zbog jednostrane promjene kamatne stope i po osnovi preplate kredita zbog promjene tečaja valute CHF potražuje istovjetne iznose navedene u toč. III i IV specificiranog tužbenog zahtjeva, iskazujući ih dvojno, u kunama i eurima, dok u odnosu na zahtjev iz toč. V specificiranog tužbenog zahtjeva po osnovi nedospjele glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. sada potražuje iznos od 39.261,80 kn (5.210,94 EUR).

2.1. Ovakvom specifikacijom i konačnim uređenjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva tužiteljica u toč. III i IV nije preinačila tužbu jer su tužbeni zahtjevi za isplatom po osnovi preplate kredita zbog jednostrane promjene kamatne stope i po osnovi preplate kredita zbog promjene tečaja valute chf, postavljeni u tužbi, umanjeni. S obzirom da se ne radi o preinačenju tužbe, već o smanjenju tužbenih zahtjeva, sud o dopuštenosti konačno uređenog tužbenog zahtjeva u toč. III i IV nije odlučivao u smislu odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP.

2.2. U odnosu na toč. V specificiranog tužbenog zahtjeva za isplatom po osnovi nedospjele glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2015., kojim je tužbeni zahtjev uvećan u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe, čime je u tom dijelu tužba preinačena, sud je dopustio ovakvu preinaku tužbe budući da do preinake nije došlo krivnjom tužiteljice jer je kondemnatorni tužbeni zahtjev tužiteljica bila u mogućnosti točno specificirati tek nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno- financijsko vještačenje.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da su deklaratorni zahtjevi neodređeni i nepodobni za raspravljanje pa ih valja odbaciti, osim ukoliko tužitelj, po pozivu suda, uredi te zahtjeve. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. godine. Iz tužbi priloženog prometa po kreditu vidljivo je da su osim tužiteljice i druge osobe otplaćivale kredit pa ovime tuženik ulaže prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/2015, dalje ZIDZPK/15), s obzirom na to da su tužiteljica i tuženik 13. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZIDZPK/15. Tuženik ukazuje na to da je sukladno čl. 19. d ZIDZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19. c ZIDZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita nastupila je na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZIDZPK/15, i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući i podatke o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisano u čl. 19. c ZIDZPK/15, na način da je banka bila dužna početno odobrenu chf glavnicu kredita pretvoriti u eur glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu chf kredita zamijeniti eurom kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na eur kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio, pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač, takvo zakonsko rješenje iz ZIDZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostalog, radi "trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZIDZPK/15. Sukladno intenciji zakonodavca tužitelj je stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme, koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano od strane banke primijenjenim, a iscrpno opisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZIDZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka / aneksa ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutne klauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što se to obrazlaže u nastavku. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti od tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZIDZPK/15 bila dužna napraviti "novi otplatni plan" i njime zamijeniti "početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19. c st. 1. toč. 3. ZIDZPK/15) s "novim anuitetima u EUR", te svim "izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani "izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19. e ZIDZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao "izračun konverzije" utemeljen na "novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz čl. 19. c ZIDZPK/15, a u kojem su između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR, 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te 4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenja manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZIDZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva pitanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjev po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: "U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljnom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora". Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenog proizlazi i daljnji zaključak; ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samom pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZIDZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojem se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom nisu istovjetne okolnosti u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, a u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužiteljice i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužiteljici, nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporište u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Tužiteljici su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužiteljica se što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VRSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt -249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III- 2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljivo odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka nema mogućnost dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladno ZIDZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući u takvim okolnostima na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir, na način kako je to propisao ZIDZPK/15, kojim je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem Dodatka tužiteljica i tužena banka su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. "Novi otplatni plan" iz čl. 19. c st. 1. toč. 3. ZIDZPK/15, koji je zamijenio "početno utvrđeni otplatni plan", uključivao je "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa", ali i "sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Sve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone "primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZIDZPK/15, preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno zakonom određenom "tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR". Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi čl. 19. c st. 1. toč. 5. ZIDZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranja odredbe čl. 19. c ZIDZPK/15, iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužiteljica prihvatila, obračun takve preplate, a čime su stranke posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. U odnosu na zahtjev tužitelja za razliku nedospjele glavnice, tuženik podsjeća na čl. 19. c toč. 8. ZIDZPK/15, koji izričito navodi kako je banka bila dužna izraziti stanje neotplaćene glavnice u CHF valuti, odnosno valutnoj klauzuli u CHF, kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godini (dan konverzije), a svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima. Na temelju svega navedenog, tuženik je predložio da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužiteljici da tuženiku podmiri parnične troškove.

4. Presudom donesenoj u prethodnom postupku, posl. broj P-267/2022-59 od 10. ožujka 2023., u st. I i II izreke, usvojen je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništenosti odredbe sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3208424594/07 od 13. veljače 2007., u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu koja je promjenjiva preko prvotno ugovorene kamatne stope od 4,50 %, te u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti promjene tečaja preko iznosa prvotno ugovorenih anuiteta prema tečaju koji je bio u primjeni na dan korištenja kredita, dok je u st. III, IV i V izreke usvojen specificiran i konačno uređeni kondmenatorni tužbeni zahtjevi za isplatom iznosa od 99.526,37 kn/13.209,42 EUR zbog jednostrane promjene kamatne stope, za isplatom iznosa od 12.091,66 kn/1.604,84 EUR zbog promjene tečaja valute CHF te iznosa od 39.261,80 kn/5.210,94 EUR po osnovi razlike između nedospjele glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj te za isplatom nedospjele glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015., a u st. VI izreke odlučeno je o troškovima postupka.

5. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2011/2023-11 od 15. srpnja 2025., potvrđena je prvostupanjska presuda u st. I i II izreke u kojima je usvojen deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništenosti, dok je u st. III, IV, V i VI (odluka o trošku postupka) izreke prvostupanjska presuda ukinuta te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sud na ponovni postupak.

6. U ponovnom postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu br. 3208424594/07 od 13. veljače 2007., Dodataka Ugovoru o kreditu broj 3208424594/07-14 od 22. siječnja 2016., preslika presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude i rješenja Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pisane obavijesti Zagrebačke banke d.d. od 14. studenog 2015. upućene tužiteljici, informativnog sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., presude i rješenja Vrhovnog suda RH broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., čitanjem vještačkog nalaza i mišljenja od 24. veljače 2020. knjigovodstvene vještakinje Đurđice Smrček-Barjaktar, čitanjem pisanih očitovanja vještakinje od 3. srpnja 2020., 4. veljače 2021., 3. studenog 2022. i 2. siječnja 2023., čitanjem iskaza svjedoka MO i UO te iskaza tužiteljice.

7. Nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnice kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208424594/07 od 13. veljače 2007. godine, na iznos od 113.239,00 CHF, kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 30 godina (360 mjeseci), s tim da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu koja se obračunava u CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2. Ugovora), s dospijećem anuiteta svakog prvog u mjesecu i s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 4,50% godišnje, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjena tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

8. Nije sporno da je između tužiteljice i tuženika zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 3208424594/07-14 od 22. siječnja 2016., kojim je, u čl. 2. Dodatka, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice kao korisnika kredita, provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ugovorne strane su u čl. 5. Dodatka suglasno utvrdile da preplata kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 27.605,15 kn, koji iznos su ugovorne strane ugovorile da će se koristiti za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s rokom vraćanja kredita 13. veljače 2038., u mjesečnim anuitetima prema planu otplate, koji je korisniku kredita dostavljen uz izračun konverzije kredita (čl. 6. Dodatka).

9. Sporno je da li je tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti utužene novčane iznose specificirane u podnesku tužiteljice od 2. prosinca 2022. (list 470-474), te ako je po kojem pravnom osnovu je dužan to učiniti, da li je nastupila zastara utuženog potraživanja, da li je konverzijom kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ugovorena Dodatkom uz Ugovor o kreditu br. 3208424594/07-14 od 22. siječnja 2016., provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15, dalje ZIDZPK).

10. U vještačkom nalazu i mišljenju od dana 24. veljače 2020. knjigovodstvena vještakinja navela da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 13. veljače 2007. na iznos od 113.239,00 CHF, protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita, uz kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, s rokom otplate 30 godina. Kredit je isplaćen 15. veljače 2007. u iznosu od 514.471,84 kn, što je protuvrijednost od 113.239,00 CHF po srednjem tečaju HNB za CHF kada je 1 CHF iznosio 4,522322 kn. Konverzija po ovom kreditu je izvršena 30. rujna 2015. i računski i metodološki je točno izračunata. Prema podacima iz otplatnog plana, kojeg je tužiteljica dobila od tuženika prilikom potpisivanja ugovora o kreditu, vidljivo je da su mjesečni anuiteti iznosili 567,72 CHF, a kako je devizni tečaj HNB za CFH na dan 15.02.2007. iznosio 1 CHF=4,522322 kn, to mjesečni anuitet u kunama iznosi 2.567,41 kn (567,72 CHF x 4,522322 = 2.567,41 kn. Uvidom u dokumentaciju utvrdila je da je tužiteljica uredno otplaćivala anuitete ako se uzme da je ugovoreni anuitet iznosio 2.567,41 kn. U razdoblju od 01.04.2007., tj. od dana početka otplate kredita do 30.09.2015. sveukupno je uplaćeno na ime otplate kredita iznos od 364.327,85 kn, dok su ukupne obveze na ime otplate kredita u promatranom razdoblju iznosile 261.876,09 kn, ako se uzme da je svaki mjesečni anuitet iznosio 2.567,41 kn. Ukupne obveze na ime otplate kredita počevši od početka otplate tj. od 1.4.2007. do 30.9.2015, iznosile su 261.876,09 kn, dok su ukupne uplate na ime otplate kredita u navedenom razdoblju iznosile 364.327,85 kn, iz čega proizlazi da postoji preplata na ime otplate kredita, i to zbog povećanja redovnih kamata kao i zbog promjene tečaja CHF u iznosu od 102.451,76 kn.

10.1. U pisanom očitovanju od 3. srpnja 2020. vještakinja je navela da je tužiteljica uredno svaki mjesec otplaćivala anuitete u iznosima koji su bili veći od anuiteta utvrđenog po početnoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju CHF te niti jedan mjesec nije platila manje od utvrđenog anuiteta po ugovoru. Nedospjela glavnica kredita na dan 30.09.2015. prema prvom planu otplate, kojeg je tužiteljica dobila od tuženika prilikom potpisa kredita, iznosi 94.521,75 CHF ako se anuiteti računaju po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju dok je po provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. nedospjela glavnica iznosila 96.591,64 CHF. Razlika u visini glavnice između prvog otplatnog plana i podataka nakon provedene konverzije proizlazi zbog povećanja kamatnih stopa do 30.09.2015. jer sa svakim povećanjem kamatnih stopa bio je utvrđen novi iznos anuiteta, a on je bio veći od prethodnog, s tim da je učešće glavnice u novom anuitetu bilo manje od učešća u anuitetu po prvom otplatnom planu. Točno je da u nalazu od 24.02.2020. uplate nisu umanjene za iznos od 464,93 kuna. Naime, u dokumentaciji koja je u spisu iznos od 300,52 kuna i iznos od 164,41 kuna su prikazani opisno kao uplate, ali iznosi su prikazani s predznakom minus. To znači da su navedeni iznosi ili stornirani ili vraćeni tužiteljici. Stoga, ako se iznos od 464,93 kn umanji od stvarnih uplata tada proizlazi da je tužiteljica u razdoblju od 01.04.2007., tj. od dana početka otplate kredita do 30.09.2015. sveukupno uplatila na ime otplate kredita iznos od 363.862,92 kn, dok su ukupne obveze na ime otplate kredita u promatranom razdoblju iznosile 261.876,09 kn, iz čega proizlazi da je tužiteljica platila više na ime otplate kredita iznos od 101.986,83 kn (363.862,92- 261.876,09=101.986,83).

10.2. U pisanom očitovanju od 4. veljače 2021. vještakinja navodi da je iz dokumentacije koja je u spisu utvrdila da promjenom kamatnih stopa tuženik uvećava anuitete, ali u navedenim anuitetima veće je zaduženje na ime kamata, a smanjeno je zaduženje na ime glavnice u odnosu na početno utvrđen anuitet. Kada se promatraju i uspoređuje samo kamata u kunama, u razdoblju od 01.04.2007. do 30.9.2015., između obračunatih kamata po početnoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju CHF, koje su iznosile 169.231,97 kn, i plaćenih kamata po promjenjivim kamatnim stopama i promjenjivom tečaju CHF koje su iznosile 268.523,93 kn, proizlazi da je tužiteljica u navedenom razdoblju više platila kamate u iznosu od 99.526,37 kn, a kada se uspoređuje zasebno glavnica po spomenutom kreditu tada proizlazi da je više plaćeno na ime glavnice iznos od 12.091,66 kn.

10.3. U pisanom očitovanju od 3. studenog 2022. vještakinja je navela da je iz prvog otplatnog plana na dan 30.09.2015. nedospjela glavnica iznosila 94.521,75 CHF, što po tečaju CHF na dan isplate kredita, koji je iznosio 1 CHF = 4,522322 kn, iznosi 427.457,79 kn (96.591,64 CHF x 4,522322 = 436.832,07 kn), dok je po izvještaju o provedenoj konverziji na dan 30.o9.2015. nedospjela glavnica iz konverzije iznosila 61.152,36 EUR, što po tečaju EUR na dan 30.09.2015., koji je iznosio 1 EUR = 7,632078 kn, iznosi 466.719,59 kn (61.152,36 EUR x 7,632078 = 466.719,59 kn) iz čega proizlazi da je na dan 30.09.2015. nedospjela glavnica u valuti EUR veća za 39.261,80 kn (466.719,59-427.457,79=39.261,80).

10.4. Prilikom saslušanja vještakinja je u cijelosti ostala kod vještačkog nalaza i mišljenja, kao i kod pisanih očitovanja od 3. srpnja 2020., 4. veljače 2021. i 3. studenoga 2022., s tim da je istaknula da je točno da u pisanom očitovanju od 3. srpnja 2020. nije uzela u obzir kao trošak opomene zbog kašnjenja u plaćanju mjesečnih anuiteta i troškova zatezne kamate u iznosu od, kako u postavljenom pitanju zamjenik punomoćnika tuženika tvrdi, cca 130,00 kn. Ukoliko bi se ovaj iznos uzeo u obzir prilikom obračuna ukupne preplate kredita, tada bi za navedeni iznos preplata bila manja, no radi utvrđenja točnog iznosa navedenih troškova i s tim u svezi manje obračunate preplate sačinit će novi obračun izvršenih uplata, odnosno ukupne preplate po predmetnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, u pisanom očitovanju od 2. siječnja 2023. vještakinja navodi da je u nalazu od 24.02.2020. prikazano da je do 30.09.2015. plaćeno više na ime otplate kredita iznos od 102.451,76 kn. Međutim, u očitovanju od 03.07.2020. prikazano je da je do 30.09.2015. plaćeno više za iznos od 101.986,83 kn, a ne 102.451,76 kn, odnosno plaćeno je manje za 464,93 kn i to zbog toga što je tuženik za navedeni iznos umanjio uplate na ime otplate kredita (102.451,76-464,93 =101.986,83). Razlog umanjenja otplate nije utvrdila, ali u evidenciji po kreditu proizlazi da je za navedeni iznos umanjena uplata na što je tuženik upozorio u svom podnesku od 26. ožujka 2020. Točno je da je u očitovanju od 04.02.2021. prikazano da po mjesecima više plaćena glavnica, za razdoblje od 01.04.2007. do 30.09.2015., u iznosu 12.091,66 kn, ali gledajući svaki mjesec zasebno plaćeno je i manje na ime glavnice za iznos od 5.062,22 kn. Ako se ta dva iznosa saldiraju tada pretplata na ime glavnice iznosi 7.029,55 kn. Kako sud smatra da se ne mogu saldirati više i manje plaćani iznosi na ime otplate kredita, to preplata na ime glavnice iznosi 12.091,66 kn. U očitovanju od 03.11.2022. prikazana je razlika nedospjele glavnice na dan 30.09.2015. u iznosu od 39.261,80 kn, a proizlazi kao razlika nedospjele glavnice iz prvog otplatnog plana izražene u CHF i kunama i nedospjele glavnice u konverziji izražene u EUR i kunama. Naime, iz prvog otplatnog plana kojeg je tužiteljica dobila prilikom potpisa ugovora o kreditu, proizlazi da je nedospjela glavnica u valuti CHF na dan 30.09.2015. iznosila 94.521,75 CHF, što po tečaju CHF na dan isplate kredita, koji je iznosio 1 CHF = 4,522322 kn, iznosi 427.457,79 kn (94.521,75 CHF x 4,522322 = 427.457,79 kn), dok po izvještaju o provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. nedospjela glavnica iznosila je 61.152,36 EUR, što po tečaju EUR na dan 30.09.2015., a koji je iznosio 1 EUR = 7,632078 kn, iznosi 466.719,59 kn (61.152,36 EUR x 7,632078 = 466.719,59 kn), iz čega proizlazi da je na dan 30.09.2015. nedospjela glavnica u valuti EUR veća za 39.261,80 kn (466.719,59 – 427.457,79 = 39.261,80). To je podatak koji prikazuje da je nedospjela glavnica nakon konverzije veća za 39.261,80 kn, u odnosu na nedospjelu glavnicu na dan 30.09.2015. prikazanu u CHF, odnosno u kunama iz prvog otplatnog plana. Točno je da je u konverziji prikazana preplata na ime otplate kredita u iznosu od 27.605,15 kn, koja se mogla upotrijebiti za otplatu anuiteta nakon 01.10.2015. Točno je da je tužiteljica preplatila kamatu u kunama počevši od 01.02.2014. do 30.09.2015. bez obzira što je tuženik smanjio kamatnu stopu sa 4,5 % na 3,23 %. Razlog preplate kamata prikazanih u kunama proizlazi zbog promjenjivog tečaja koji je tuženik primjenjivao prilikom svakog obračuna i naplate kamata.

11. U ponovnom postupku sud kao irelevantne za donošenje odluke o kondemnatornom tužbenom zahtjevu nije posebno cijenio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu i rješenja Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., niti iskaze svjedoka MO i AO iskaz tužiteljice. Naime, radi se o dokazima koji su bili od značaja za donošenje odluke o deklaratornom tužbenom zahtjevu na utvrđenje nišetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, o čemu je presudom iz prethodnog postupka, posl. broj P-267/2022-59 od 10. ožujka 2023., pravomoćno odlučeno.

12. Unatoč tome što je pravomoćnom presudom iz prethodnog postupka, posl. broj P-267/2022-59 od 10. ožujka 2023., utvrđeno da su ništene odredbe sadržane u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3208424594/07 od 13. veljače 2007. godine, u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu koja je promjenjiva preko prvotno ugovorene kamatne stope od 4,50 %, i u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti promjene tečaja preko iznosa prvotno ugovorenih anuiteta prema tečaju koji je bio u primjeni na dan korištenja kredita, te unatoč tome što je knjigovodstveno – financijskim vještačenjem, sa dopunama iskazanim u pisanim očitovanjima vještakinje, utvrđeno da je tužiteljica preplatila kredit zbog jednostrane promjene kamatne stope u iznosu od 99.526,37 kn (13.209,42 EUR), zbog promjene tečaja valute CHF u iznosu od 12.091,66 kn (1.604,84 EUR), a da razlika između nedospjele glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj te nedospjele glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 39.261,80 kn (5.210,94 EUR), koliko tužiteljica potražuje u specificiranom tužbenom zahtjevu, sud je specificirani i konačno uređeni kondemnatorni tužbeni zahtjev u odbio kao neosnovan.

12.1. Naime, u oglednom postupku Vrhovni sud RH donio je rješenje br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., u kojem, odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ?”, Vrhovni sud RH navodi slijedeće: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN- 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”. Dakle, Vrhovni sud RH zauzima jasno pravno stajalište da dodatak ili aneks ugovora, kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u chf u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15), imajući prije svega na umu da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

12.2. Sud smatra da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 3208424594/07- 14 od 22. siječnja 2016. (dalje Dodatak), u konkretnom slučaju ostvareno načelo iz odredbe čl. 19. b ZIDZPK/15, prema kojem konverzija kredita podrazumijeva zamjenu ugovora o kredita radi promjene valute i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiranim u EUR.

12.3. Tužiteljica u tužbi, a niti tijekom postupka nije tvrdila da konverzija nije izvršena sukladno odredbama ZIDZPK/15, a niti je tvrdila da navedeni Dodatak nije sklopila na temelju slobodnog i informiranog pristanka, slijedom čega sud smatra nespornim da je konverzija provedena sukladno odredbama čl. 19. c i čl. 19. d ZIDZPK/15, što je potvrđeno provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenje, gdje je konstatirano da je konverzija u cijelosti sačinjena sukladno odredbama Zakona te je u postupku izračuna preplate tuženik uzeo u obzir sve uplate koje su se odnosile na plaćanje mjesečnih obveza po kreditu i svi ti iznosi su prema ispravnom tečaju konvertirani u valuti euro. Sukladno odredbama čl. 19. c i čl. 19. d ZIDZPK/15 banke su za potrebe provjere izračuna konverzije bile dužne izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije (utvrđene u čl. 19. c ZIDZPK/15) te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, te da su prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici banke bile dužne pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK/15 i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZIDZPK/15. Prema odredbi čl. 19. e ZIDZPK/15, kojom je propisano da je banka kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZIDZPK/15 preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita - potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZIDZPK/15, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu; da je zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015., preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, te da je izračun trebao sadržavati jasan pregled svih promjena iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19. c st. 1. toč. 7. ZIDZPK/15 te iznos preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. ZIDZPK/15, a da je potrošač o prihvatu izračuna konverzije bio dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (st. 5. čl. 19. e ZIDZPK/15), a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZIDZPK/15 da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona.

12.4. Primjenom citiranih odredbi ZIDZPK/15, banke, kao vjerovnici, bile su dužne prilikom izračuna obveze potrošača uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u euro na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, čime bi korisnici kredita u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima (potrošačima) kredita u EUR. Potrošači su mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Sklapanjem navedenog Dodatka izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu promjenjive kamatne stope i devizne klauzule u skladu s odredbama ZIDZPK/15, čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli, a time i pravni učinci ništetnih odredbi. Dodatak kojim je provedena konverzija predstavlja pravnu osnovu sukladno zakonskim uvjetima koji sadrže opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope i devizne klauzule sadržane u anuitetima, radi čega Dodatak sada predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anuitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Dodatkom, slijedom čega tužbeni zahtjev za isplatom temeljem stjecanja bez osnove u ovom slučaju ne može biti osnovan. Naime, zaključenjem Dodatka više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su ugovorne strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva, odnosno ništetnost ugovornih odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli. U suprotnom bi tužiteljica imala pravo i na konverziju i na povrat preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, dok bi tuženiku neosnovano bila nametnuta dvostruka obveza.

12.5. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZIDZPK/15 i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN- 102/15) s Ustavom Republike Hrvatske, jer je utvrdio da su „…kao jednokratne, interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići, a to je povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za provedbu konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite.“

12.6. Citirane odredbe ZIDZPK/15 u skladu su sa čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o uspostavljaju ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana i da se odredbama navedenog Zakona izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem korisnika kredita u EUR u pravima i obvezama ugovornih strana, na način kao da nepoštenih odredaba nije bilo. Naime, Sud Europske unije u svim presudama, koje se odnose na zaštitu potrošača, u bitnom naglašava da "… čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud.". Sklapanjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu broj br. 3209059753 od 4. siječnja 2016., kojim je konverzija kredita u cijelosti provedena sukladno odredbama ZlDZPK/15, tužitelj je konzumirao pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platio s osnova nepoštenih ugovornih odredaba po predmetnom Ugovoru o kreditu. Da je konverzija kredita u cijelosti provedena sukladno odredbama ZlDZPK/15 proizlazi i iz vještačkog nalaza i mišljenja od 14. prosinca 2023., u kojem je izrijekom potvrđeno da je konverzija kredita, zaključena navedenim Dodatkom Ugovoru o kreditu od 4. siječnja 2016., u cijelosti provedena sukladno odredbama ZlDZPK/15 te da je tuženik prilikom izračuna konverzije uzeo sve uplate tužitelja izvršene na partiju kredita, osim uplata koje se odnose na troškove i zz kamate, što je također sukladno navedenom Zakonu.

13. S obzirom da tužiteljica ne tvrdi da konverzija nije izvršena sukladno odredbama ZIDZPK/15, a niti tvrdi da predmetni Dodatak nije sklopila na temelju slobodnog i informiranog pristanka, uzimajući u obzir da navedeni Dodatak ne djeluje samo pro futuro već ima i retroaktivni učinak, utvrđeno je da je tužiteljica sklapanjem navedenog Dodatka konzumirala pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platila s osnova nepoštenih ugovornih odredaba po predmetnom Ugovoru o kreditu. Naime, konvertirani ugovor o kreditu u EUR u potpunosti i retroaktivno zamjenjuje dotadašnji ugovor o kreditu u CHF, na način da se smatra kako je između ugovornih strana od samog početka bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR. Intervencijom zakonodavca retroaktivno je ispravljena nepoštenost odredaba ugovora o kreditu u CHF na temelju potrošačeva slobodnog i informiranog pristanka, čime je pravo na restituciju s naslova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF u pravilu konzumirano kroz odredbe konvertiranog ugovora o kreditu u euro, na način da ako potrošač i nije ostvario faktično pravo na povrat, sva učinjena plaćanja s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištena su isključivo radi otplate njegova kredita u EUR.

14. U svezi zahtjeva iz toč. V specificiranog tužbenog zahteva radi isplate iznosa od 39.261,80 kn/5.210,94 EUR, s osnova razlike između preostale glavnice utvrđene temeljem Dodatka i glavnice koja bi na dan konverzije imala biti obračunata temeljem osnovnog Ugovora o kreditu bez primjene njegovih ništetnih odredbi, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se radilo o iznosu koji je tužiteljica isplatila tuženiku kroz daljnju otplatu kredita nakon izvršene konverzije, slijedom čega je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije ostvarena pravna osnova za restitucijski zahtjev isplatom navedenog novčanog iznosa. Osim toga, navedeni tužbeni zahtjev podrazumijeva preispitivanje i utvrđivanje valjanosti ugovornih odredbi Dodatka kojim je izvršena konverzija, što nije predmetom ovog postupka budući da tužiteljica navedenu tražbinu ne zasniva na tvrdnji o nevaljanosti pojedinih ugovornih odredbi Dodatka.

15. S obzirom na sve navedeno, cijeneći utvrđenje da je sklapanjem Dodatka regulirana konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, tužiteljica konzumirala pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platila s osnova nepoštenih ugovornih odredbi po predmetnom Ugovoru o kreditu, utvrđeno je da tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu zahtijevati isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je konačno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev (specificiran u podnesku od 2. prosinca 2022.) sud odbio kao neosnovan te presudio kao u st. I izreke.

16. Vezano za pravni stav drugostupanjskog suda iznesen u ukidbenoj odluci da bi tužiteljica imala pravo na isplatu zateznih kamata na pojedinačne svote na više plaćene iznose koje je Banka uračunala prilikom izračuna konverzije, i to na pojedinačne iznose obračunatih na pojedinačne iznose od dana plaćanja do dana izvršene konverzije, a koja obveza proizlazi iz čl. 1115. ZOO, u ponovnom postupku na navedene okolnosti sud nije bio u mogućnosti izvesti odgovarajuće dokaze, prije svega dopunsko knjigovodstveno-financijsko vještačenje. Naime, samo provođenjem dopunskog ili novog knjigovodstveno-financijsko vještačenje je moguće utvrditi visinu zateznih kamata na pojedinačne svote na više plaćene iznose koje je Banka uračunala prilikom izračuna konverzije, koji dokaz stranke nisu predložile, dok sud takav dokaz nije mogao izvesti s obzirom da je odredbom čl. 7. st. 2. ZPP određeno da je sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3.), što ovdje nije slučaj.

16.1. Budući da je teret dokaza u ovom postupku na strani tužiteljice, sud je o pravu na isplatu zateznih kamata na pojedinačne svote na više plaćene iznose koje je Banka uračunala prilikom izračuna konverzije, odlučio primjenom pravila o teretu dokaza, na način da je zahtjev za isplatom zateznih kamata na pojedinačne svote na više plaćene iznose koje je Banka uračunala prilikom izračuna konverzije sud odbio kao neosnovan.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, temeljem koje je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti, a tuženik u cijelosti uspio u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom, čime su stranke u parnici djelomično uspjele u približno jednakim dijelovima, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Slatini, 29. prosinca 2025.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Ognjen Krznarić, odvjetnik iz OD Krznarić & Alitović j.t.d. iz Zagreba - punomoćnik tužiteljice.

2. Lorena Bakić, odvjetnica iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba - punomoćnica tuženika.