REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

62. P-909/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

RJEŠENJE

I

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, radi utvrđenja ništetnosti i isplate 45,95 eur, izvan ročišta, bez održavanja rasprave, 29. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I/ Utvrđuje se da je vrijednost predmeta spora 45,95 eur.

II/ Odbija se dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine utuženog potraživanja te saslušanjem svjedoka JT na okolnost statusa potrošača i ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 3210643801

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3210643801 sklopljenog 28. kolovoza 2007. između Bruno Marincel, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne stranei Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

2. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 45,95 eur, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 28. rujna 2007. do isplate po stopi koja je do 31.12.2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate; od 1.1.2008. do 31.7.2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak u iznosu od 164,82 eur. sa zateznom kamatom, tekućom od 29. prosinca 2025. do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana .

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 25. ožujka 2025. podnio naslovnom sudu tužbu radi isplate iznosa od 1.445,95 eur. U historijatu tužbe navodi da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji Ugovor su sklopili JT, J [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao Ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao Primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. O ovom prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik.

1.2. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što su **.**.2007. JT i Zagrebačka banka d.d. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 3210643801, i to tuženik kao kreditor, a JT kao korisnik kredita. Navedenim Ugovorom o kreditu, točnije čl. 2., ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade, navodno za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulazne naknade, i to kako slijedi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

Predmetna naknada je od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 346,03 kn/45,95 eur i to zaključno sa 28. rujna 2007.

1.3. Tužitelj ističe da je korisnik kredita potrošač te se radi o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Ugovorna odredba, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano je ništetna jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na njihov sadržaj, pa se iste smatraju nepoštenima.

1.4. Nadalje, tužitelj ističe da tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita o tome koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom; razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade; eventualnoj svrsi naknade; relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga; pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Predmetna naknada ustegnuta je od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita.

1.5. Navedeno postupanje omogućilo je tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a samim time je nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ona imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. ZOO-a.

1.6. Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dužan ju je vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje naplaćeni iznos naknade, u iznosu od 45,95 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja pa sve do isplate od strane tuženika.

1.7. Kao dokaz za iznesene navode prilaže spisu predmeta; dostavu dokumentacije, Obavijest od 30. svibnja 2023., Obavijest o preuzimanju tražbine, Ugovor o kreditu, otplatni plan, Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 6-43 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja te svojstvo korisnika kredita kao potrošača. Smatra da se radi o obvezi koja je u cijelosti određena. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze.

2.2. Tuženik tvrdi da je korisnika kredita o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke s korisnikom kredita jasno iskomunicirali da postoji obveza, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s korisnikom kredita vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, korisnik kredita ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

2.2. Navodi da korisnik kredita ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja.

2.4. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te ne osporava visinu tužbenog zahtjeva već isključivo osnovu.

3. Podnesci stranaka

3.1. Podnescima od 31. svibnja 2025. i 16. srpnja 2025. tužitelj se očitovao na navode tuženika, a posebice na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, navode tužitelja da bi sporna odredba bila valjana te na prigovor zastare i tijeka zatezne kamate.

3.2. Tuženik je u podnesku od 13. lipnja 2025. dodatno pojasnio iznijeta osporavanja te se očitovao na tvrdnje i argumente tužitelja. Spisu predmeta privija sudsku praksu koja se odnosi na analognu pravnu situaciju te izvode iz stručnih članaka uglednih pravnih stručnjaka (list 126-200 spisa).

4. Pisani postupak

4.1. Sud na ovom mjestu ističe kako su sporovi male vrijednosti određeni pozitivnim i negativnim određenjem što znači da su sudovi dužni u situaciji kada neki spor ne podliježe niti jednom određenju, tumačiti radi li se o maličnom sporu ili pak o sporu koji je potrebno provesti prema procesnim pravilima koja propisuju postupanje u redovnim sporovima.

4.2. Pri tom je potrebno imati na umu smisao i svrhu navedenih odredbi, a kod sporova male vrijednosti ta svrha proizlazi iz same vrijednosti predmeta spora kao i od toga radi li se u konkretnom slučaju o sporu koji ima afekcionu vrijednost za stranke pa bi zbog toga reducirani postupak u kojem su smanjena procesna jamstva predstavljao za stranke povredu prava na pristup sudu i na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10: dalje Konvencija). Iako, odredba čl. 6. Konvencije izričito navodi pravo na javnu raspravu kao usmenu raspravu, to pravo se može ograničiti ako su sva jamstva prava na pristup sudu zadovoljena. Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP), kroz svoje odluke pojasnio je da se izostanak održavanja usmene rasprave može opravdati načelom ekonomičnosti i potrebom učinkovitosti pravosudnog sustava (V: ESLJP, Pönkä v. Estonia, zahtjev broj 64160/11, presuda od 8. studenoga 2016.).

4.3. Odredbom čl. 458. u svezi s odredbom čl. 502. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) propisano je da su sporovi male vrijednosti u postupku pred trgovačkim sudovima, sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosno potraživanje u novcu ne prelazi svotu od 6.630,00 eura. Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, a tužitelj u tužbi naveo da pristaje da umjesto udovoljenja određenom zahtjevu primi određenu novčani iznos koji ne prelazi svotu iz stavka 1. ovog članka (članak 40. stavak 1). Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, već predaja pokretne stvari čija vrijednost, koju je tužitelj u tužbi naveo, ne prelazi svotu iz stavka 1. ovog članka (članak 40. stavak 2).

4.4. Negativno određenje propisano je u odredbi čl. 459. ZPP-a pa se tako sporovima male vrijednosti ne smatraju sporovi o nekretninama, sporovi iz radnih odnosa koje je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu i sporovi zbog smetanja posjeda.

4.5. Predmetni spor ne ulazi niti u pozitivno, niti u negativno određenje. U pozitivno ne ulazi jer je prvi postavljeni zahtjev deklaratoran, a u negativno određenje ne ulazi jer se ne radi o taksativno nabrojanoj vrsti sporova iz citirane odredbe čl. 459. ZPP-a.

4.6. Prema mišljenju ovog suda, u slučaju kada neki spor nije obuhvaćen niti pozitivnim niti negativnim određenjem, prednost treba dati negativnom određenju jer su iz sporova male vrijednosti izuzeti upravo sporovi koji imaju moguću specifičnu vrijednost za stranke. Stoga ovaj sud smatra da se iz navedenih razloga, ali i zbog iznimno niske vrijednosti predmeta spora, ovaj spor ima smatrati sporom male vrijednosti. Tome u prilog ide i praksa vezana uz navedene predmete u kojima se traži ništetnost pojedine odredbe potrošačkog kredita, a vezano uz navedeni deklaratorni preambul i isplata novčanog iznosa.

4.7. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revr 457/08-2 od 27. listopada 2008. navodi: „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“

4.8. Tuženik u sporu upućuje i na odluku Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž- 286/2024-2 od 15. svibnja 2024. koja u izabranom dijelu glasi:

“ Ovakav stav prvostupanjskog suda nije pravilan. Naime, deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu i ne uzima se u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 240,35 EUR/1.810,95 kn (upućuje se na pravni stav iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., te Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008.). Stoga je zbog pogrešne primjene odredbe iz članka 37. ZPP-a, na temelju odredbe iz članka 373. u vezi sa odredbom iz članka 380. ZPP-a valjalo pobijano rješenje usvajanjem žalbe tuženika preinačiti te utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 240,35 EUR/1.810,95 kn.”

4.9. Također, isto potvrđuje i odluka Županijskog suda Zagrebu posl. br. Gž- 4623/2023-2 od dana 16. travnja 2024.

“28. Međutim, opravdano tuženik tvrdi da je po prvostupanjskom sudu na ročištu održanom 10. srpnja 2023., a nakon što je prigovorio, utvrđena vrijednost predmeta spora sa iznosom od 1.347,14 eura, koju je tužiteljica naznačila u tužbi. To iz razloga, što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti točke 20. F članka 20. Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 19,91 eura / 150,00 kuna, i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge), a što je u konkretnom slučaju iznos od 19,91 eura / 150,00 kuna.”

4.10. Budući da je tužitelj nepravilno označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.445,95 eur, a potražuje isplatu novčanog iznosa od 45,95 eur, to sud u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a utvrđuje da je vrijednost predmeta spora 45,95 eur i da se u predmetnom slučaju radi o sporu male vrijednosti. Deklaratorni tužbeni zahtjev je samo preambula koja služi za utvrđivanje vrijednost predmeta spora, pa ne utječe na kvalifikaciju vrijednosti predmeta spora, a ni vrste spora.

4.11. Postupak u sporovima male vrijednosti, u pravilu je, pisani postupak. Iznimno, u skladu s člankom 461. a. ZPP-a, sud održava ročište i to ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Napominje se da je sud i u slučaju prijedloga stranke za održavanjem ročišta, ovlašten rješenjem odbiti takav prijedlog ako smatra, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta, što dodatno ukazuje na to da je sud slobodan u postupanju i da se pri svojoj odluci vodi okolnostima svakog pojedinog slučaja pri tom diskrecijski odlučuje između dvije zakonom propisane mogućnosti (održati ročište ili donijeti odluku u pisanom postupku).

4.12. Također, sud ističe da je, u skladu s odredbom članka 461.a stavka 3. ZPP-a, postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak. Budući da je predmetni spor, spor male vrijednosti, da stranke nisu predložile održavanje usmene rasprave i da je sud ocijenio da na temelju pisanih isprava u spisu može utvrditi postojanje odlučnih činjenica slobodnom ocjenom (pretežita vjerojatnost uvjerenosti u postojanje neke činjenice iz odredbe članka 446. a. ZPP-a), to je valjalo donijeti odluku na temelju stanja spisa bez održavanja ročišta.

4.13. Kako se predmetni postupak provodi pred trgovačkim sudom, to se primjenjuju i odredbe Zakona koje uređuju postupak pred trgovačkim sudovima (Glava trideseta). U skladu s odredbom članka 492. b. ZPP-a u postupku pred trgovačkim sudovima sud u pravilu, utvrđuje odlučne činjenice na temelju isprava, što je dodatni razlog zbog kojeg je načelu pisanosti dana prednost u odnosu na načelo usmenosti.

4.14. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom članka 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom (ocjenom) isprave koje prileže sudskom spisu 4.15. Sud smatra da bi izvođenje dokaza saslušanjem predloženog svjedoka bilo u suprotnosti s određenjem iz odredbe članka 461. ZPP-a koji propisuje da se u postupku u sporovima male vrijednosti postupak pred prvostupanjskim sudom mora okončati u razumnom roku, a svakako u roku kraćem od godine dana od podnošenja tužbe. Sud nije provodio ni predloženo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući da je tuženik učinio nespornim visinu utuženog potraživanja.

4.16. Imajući u vidu da tuženik nije predložio dokaze kojima bi osporio utvrđenja tužitelja, da visina tužbenog zahtjeva nije sporna, te da se radi o pravnom pitanju o kojem je sudska praksa već zauzela stav, sud je u pisanom postupku ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora i odlučne činjenice

5.1. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3210643801 sklopljenog 28. kolovoza 2007. između Bruno Marincel, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473

kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

5.2. Nadalje, predmet spora je i potraživanje tužitelja iznosa od 45,95 eur, sa zateznim kamatama (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva) na ime uplaćene administrativne naknade.

5.3. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Nadalje sud iz navoda stranaka utvrđuje da među strankama nije sporno:

-da su **.**.2007. JT i Zagrebačka banka d.d. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 3210643801, i to tuženik kao kreditor, a JT kao korisnik kredita

- korisnika kredita naplaćena u iznosu od 346,03 kn/45,95 eur i to zaključno sa 28. rujna 2007.

- da se radi o tipskom ugovoru, koji je unaprijed pripremljen.

5.4.Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.

6. O zastari utuženog potraživanja

6.1. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi članka 214. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/11., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

6.2. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

6.3. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe.

7. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

7.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud ističe da je odredbom članka 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

7.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

7.3. Uvidom u čl. 1. u svezi s čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 19-24 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa.

7.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

7.5. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

8. Materijalno pravo

8.1 Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

8.2. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?"

8.3. Vrhovni sud je u svojoj odluci obrazložio da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi.

8.4. Vrhovni sud je na postavljeno pitanje odgovorio:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č!. 83. i 85. ZZP."

8.5. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

8.6. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8.7. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tome sama naknada, određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi banke.

8.8. Sud je utvrdio da je predmetna naknada u iznosu od 45,95 eur koju je korisnik nesporno platio prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ističe se da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa je prema tome ta odredba izvan svake sumnje nepoštena jer se ni u kom slučaju ne može naplatiti usluga koja nije isporučena (ovdje se ne zna niti o kojoj se usluzi radi).

8.9. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade u iznosu od 45,95 eur.

8.10. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena predmetna naknada , o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo (tuženik nije dokazao suprotno), a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

8.11. Prema stavu ovog suda tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

9. Troškovi postupka

9.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. i 51/23.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19., 92/21., dalje: Uredba o tarifi).

9.2. Tužitelju je priznat trošak jednokratne naknade u visini od 100,00 eur-50 bodova (tbr. 7. t. 8. Tarife) što uvećano za PDV 25 % iznosi 125,00 eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur i pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 što ukupno iznosi, priznatih 164,82 eur.

10. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 29. prosinca 2025.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim povrede iz točke 3. istog članka. Žalba protiv ove Presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a. ZPP-a).