Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-382/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Dragi Parag kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice OUC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dejan Kuharić, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB:23057039320, zastupan po punomoćniku OU iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane dana 28. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjeniku punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave i uručenja odluke dana 29. prosinca 2025., u odsutnosti punomoćnika tužitelja, i punomoćnika tuženika, temeljem Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP),

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5102075854, koji je zaključen 05. listopada 2004., između tužiteljice OUC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnice kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, u dijelu u kojem glasi „ iznos anuiteta 326,21 CHF“ te u dijelu koji glasi „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora ( iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi ) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja'' te navedena odredba u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5102075854, koji je zaključen 05. listopada 2004., između tužiteljice OUC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnice kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, u dijelu u kojem glasi „NAKNADA:

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % ( jedan posto ) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora.“, te navedena odredba u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužiteljici OUC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.930,85 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 02. studenoga 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do plaćanja, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

-na iznos od 30,15 eura od 02. studenoga 2011. do plaćanja,

-na iznos od 54,57 eura od 02. prosinca 2011. do plaćanja,

-na iznos od 58,11 eura od 02. siječnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 62,06 eura od 02. veljače 2012. do plaćanja,

-na iznos od 62,14 eura od 02. ožujka 2012. do plaćanja,

-na iznos od 62,72 eura od 02. travnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 132,72 eura od 03. travnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 76,92 eura od 19. travnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 60,50 eura od 02. svibnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 29,11 eura od 02. lipnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 60,42 eura od 11. srpnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 93,59 eura od 19. kolovoza 2012. do plaćanja,

-na iznos od 57,26 eura od 11. rujna 2012. do plaćanja,

-na iznos od 57,46 eura od 19. listopada 2012. do plaćanja,

-na iznos od 60,32 eura od 17. studenoga 2012. do plaćanja,

-na iznos od 59,44 eura od 07. prosinca 2012. do plaćanja,

-na iznos od 60,68 eura od 02. siječnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 56,30 eura od 19. veljače 2013. do plaćanja,

-na iznos od 58,55 eura od 19. ožujka 2013. do plaćanja,

-na iznos od 60,47 eura od 19. travnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 55,99 eura od 21. svibnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 52,66 eura od 19. lipnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 51,33 eura od 11. srpnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 53,74 eura od 10. kolovoza 2013. do plaćanja,

-na iznos od 55,32 eura od 12. rujna 2013. do plaćanja,

-na iznos od 58,77 eura od 11. listopada 2013. do plaćanja,

-na iznos od 57,48 eura od 13. studenoga 2013. do plaćanja,

-na iznos od 58,89 eura od 07. prosinca 2013. do plaćanja,

-na iznos od 59,13 eura od 02. siječnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 55,58 eura od 11. veljače 2014. do plaćanja,

-na iznos od 56,91 eura od 11. ožujka 2014. do plaćanja,

-na iznos od 56,20 eura od 11. travnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 54,57 eura od 13. svibnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 54,09 eura od 13. lipnja 2014 do plaćanja,

-na iznos od 55,55 eura od 12. srpnja 2014 do plaćanja,

-na iznos od 56,65 eura od 09. kolovoza 2014 do plaćanja,

-na iznos od 57,58 eura od 12. rujna 2014 do plaćanja

-na iznos od 57,54 eura od 11. listopada 2014. do plaćanja,

-na iznos od 60,11 eura od 12. studenoga 2014. do plaćanja,

-na iznos od 60,60 eura 12. prosinca 2014. do plaćanja,

-na iznos od 60,83 eura od 13. siječnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 60,98 eura od 11. veljače 2015. do plaćanja,

-na iznos od 60,98 eura od 12. ožujka 2015. do plaćanja,

-na iznos od 60,98 eura od 11. travnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 60,98 eura od 12. svibnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 60,98 eura od 11. lipnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 60,98 eura od 10. srpnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 60,98 eura od 08. kolovoza 2015. do plaćanja,

-na iznos od 60,98 eura od 10.rujna 2015. do plaćanja,

sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužiteljici OUC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 321,56 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. listopada 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do plaćanja, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici OUC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovoga parničnog postupka, u iznosu od 1.650,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja ove presude tj. od 29. prosinca 2025., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

VI. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 100,00 EUR uvećano za PDV, sa zakonskom zateznom kamatom iz točke V. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica OUC ( dalje tužiteljica) u tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik sklopili 05. listopada 2004. ugovor o kreditu, broj ugovora 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5102075854 ( stambeni kredit građana ), iznos kredita 49.970,00 CHF, na rok otplate od 240 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu u trenutku ugovaranja od 4,990 % godišnje, a 29. siječnja 2016. sklopljen je i aneks broj 1. predmetnoga ugovora o kreditu, temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine broj: 102/2015. nastavno ZID ZPK ).

1.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih III-tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

1.2. Navedenom Presudom pod točkom I. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Erste & Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.3. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Erste & Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 01. travnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Odredbom čl. 502. c. ZPP-a, propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati.

1.5. Odredbom članka 7. predmetnoga ugovora, ugovoreno je vraćanje kredita u 180 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, a obračunavaju se po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta je iznosio 326,21 CHF.

1.6. Obzirom da je utvrđeno kako je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužiteljica plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način preplatila tuženiku utuženi iznos, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom III. izreke tužbenog zahtjeva.

1.7. Tuženik je sukladno ZID ZPK ponudio tužiteljici mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu EUR.

1.8. Tužiteljica je prihvatila takav prijedlog te je s tuženikom zaključila dodatak broj 1. ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR, u provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti, ali tužiteljici nisu u potpunosti naknađeni svi preplaćeni iznosi, nastali uslijed ništetnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu.

1.9. Kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF.

1.10. Činjenica da su stranke sklopile aneks broj 1. ugovora o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužiteljica kao potrošač izgubila pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice sa presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj O, koji potvrđuje navode tužiteljice u cijelosti.

1.11. Tužiteljica ovom presudom potražuje od tuženika samo preplate nastale s osnova ništeno ugovorene valutne klauzule u iznosu od 23.045,98 kuna, uvećano zatezne kamate, sve u skladu sa odredbama članka 29. ZOO-a, 322. stavak 1. ZOO- a, 323. stavak 1. ZOO-a, 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a, 1115. ZOO-a.

1.12. Nadalje, tuženik je sukladno ništetnim ugovornim odredbama naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita ( ulazna naknada ) u iznosu od 2.422,79 kuna, sve suprotno odredbama ZOO-a i Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj: 96/03 ) nastavno ZOZP ).

1.13. Tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev u točki III. i IV. izreke predložene presude, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ( Narodne novine broj: 57/22, 88/22 ).

1.14. Radi svega navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik istakao je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici.

2.1. Rješenjem Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-382/2023-5 od 13. siječnja 2025. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici. Rješenjem Županijskoga suda u Zagrebu posl. br. Gž-1145/2025-2 od 09. svibnja 2025. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-382/2023-5 od 13. siječnja 2025. koje je ispravljeno rješenjem istog suda posl. br. P-382/2023-6 od 17. siječnja 2025.

2.2. Tuženik poziva se na odredbu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te ističe da se status potrošača ne presumira već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila Ugovor pri čemu je tada teret dokaza na tužitelju.

2.3. U odgovoru na tužbu vezano o konverziji kredita sukladno odredbama zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015 navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 29. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

2.4. Tuženik se poziva na Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine.

2.5. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužiteljica ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

2.6. Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine (ogledni postupak).

2.7. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.8. Tužiteljica kao korisnica kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.

2.9. Tužiteljica je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

2.10. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

2.11. Osim toga, tužiteljica u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

2.12. Međutim, ukoliko bi tužiteljica osporavala provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR).

2.13. Sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužiteljice iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti.

2.14. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.15. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

2.16. O nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF tuženik navodi da tužiteljica pod točkom III. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 3.058,73 eura s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate.

2.17. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice u zastari.

2.18. Na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

2.19. Poziva se na odredbu čl. 118. ZPP-a da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

2.20. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

2.21. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

2.22. Ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

2.23. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka).

2.24. Tuženik je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina te se pozivana reklamni materijal kao i na oglase.

2.25. Tuženik osporava da bi postojao «ekstra profit» banke.

2.26. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužiteljica, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

2.27. Navodi da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

2.28. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

2.29. O naknadi za obradu kredita navodi da je tužitelj pod točkom II. tužbenog zahtjeva traži i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 01,000 % od iznosa kredita.

2.30. Tužiteljica nadalje pod točkom IV. tužbenog zahtjeva s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 321,56 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. listopada 2004. godine pa do isplate.

2.31. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom iz razloga jer je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2.32. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

2.33. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama.

2.34. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora, te osporava tijek zakonskih zateznih kamata.

3.35. Tuženik ističe prigovor radi prijeboja – manje plaćeni iznosi s osnove tečaja te navodi da pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 4.166,77 / EUR 553,03 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), sa zakonskom zateznom kamatom.

2.36. Radi svega navedenog tužiteljica predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i da naloži tužiteljici da tuženiku namiri parnične troškove.

3. U svrhu dokaza pročitana je tužba, saslušana je stranka u svrhu dokazivanja, ugovor o kreditu sa Aneksom ugovora o kreditu, otplatni plan za kredit, obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu, o povećanju kamatne stope sa otplatnim planovima, obavijest o izračunu konverzije kredita, pregled prometa po kreditu 5102075854 za razdoblje od 05. listopada 2004. do 30. rujna 2015., u slučaju osporavanja dostavljene dokumentacije pribava iste od tuženika službenim putem, pribava od tuženika podataka o potvrdama ( solemnizaciji ) po javnom bilježniku predmetnih ugovora i aneksa, uvid u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., uvid u Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, poslovni broj : Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., saslušana je tužiteljice kao stranka u svrhu dokazivanja, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje, radi utvrđenja visine iznosa za koji je tužiteljica kao potrošač oštećena, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove, na način da se utvrdi više plaćeno zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., uz uračunavanje pretplate iz konverzije koju tužiteljica ne osporava, pravilnim obračunom po Zakonu o obveznim odnosima ( Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., nastavno ZOO ) zatvaranjem prvo zateznih kamata, vještačenje okolnost visine plaćene naknade za obradu kredita – ulazne naknade, odgovor na tužbu, rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. godine, rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021. godine, cit. Aneks Ugovora o kreditu, prihvat konverzije, obračun konverzije koji prileži spisu, sudska praksa, pisani iskaz gđe SU, ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj: OV-1386/2020

4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), stoga je presuđeno kao u izreci presude.

5. Nesporno je da su stranke dana 05. listopada 2004. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102075854 temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 49.470,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan puštanja kredita u tečaj, sa ugovorenom kamatom u visini od 4,99% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom Banke, sa rokom otplate na rok od 240 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, po 326,21 CHF. Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovoga Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju naknade i dr. eventualni troškovi) obračunati će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovome Ugovoru, korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

6. Odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada: za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,1000 % (1%) naknade za iznos kredita obračunato s datumom plasmana.

7. Nesporno je da su stranke zaključile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu (list 13-15) 5102075854 od 29. siječnja 2016., temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015), kojom su izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR.

8. Tužiteljica kao potrošač imala je pravo izbora hoće ili neće izabrati konverziju kredita dok je banka imala zakonsku obvezu sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu radi provođenja konverzije kredita iz valute CHF u EUR ako potrošač tako odluči.

9. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03), koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

11. Odredbom čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/03 dalje ZZP.) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti.

12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je po zanimanju dipl. učiteljica te da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora 2004., u njezinom životu došlo je do značajnih promjena. Da se udala i rodila djecu i da u stanu koji je kupljen nakon realizacije kredita da ne bi mogla živjeti sa obitelji. Da nije bila vlasnik obrta niti trgovačkog društva, a da u vrijeme svog iskaza dana 28. studenog 2025. radi isti posao kao 2004. godine.

13. Sud je zaključio da su tužiteljica kao fizička osoba i tuženik, zaključili potrošački Ugovor, a koji je tužiteljica realizirala za rješavanje stambenog pitanja prije udaje dok tuženik nije dokazao niti priložio dokaze koji bi govorili suprotno.

13.1. Ova utvrđenja nedvojbeno proizlaze iz iskaza tužiteljice te Ugovora o kreditu od 05. listopada 2004. godine iz čl. 3. u kojem je upisana namjena kredita – stambeni kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine.

14. Tužiteljica u svome iskazu navodi da je odnijela odluku da realizira kredit kod tuženika iz razloga što je to jedna poznata banka, gdje joj je ponuđen kredit u CHF na što je ona i pristala. Da nije mogla utjecati na sadržaj Ugovora. Nije postavljala nikakva pitanja već je prihvatila sve onako kako joj je bilo ponuđeno. Sa tužiteljicom nije se razgovaralo niti o naknadi, dato joj je bilo do znanja kolika je visina naknade te da mora istu platiti da bi mogla realizirati kredit. Navodi da iako je Ugovor pročitala da sada joj je jasno što znači pojam valutna klauzula, a te 2004. da nije imala saznanja. Rate da su bile negdje oko 1.500,00 kn mjesečno koje su dosegle do visine od 2.300,00 kn mjesečno. Prihvatila je konverziju, kredit je otplaćenu cijelosti nakon što je izvršena konverzija. Da je znala za rizike koji će se pojaviti tijekom otplate kredita da isti ne bi prihvatila. S obzirom na protek vremena sjeća se da su od banke dolazili neki izvodi.

15. Tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje BU, podneskom od 28. listopada 2025.godine.

16. Ovaj su prihvaća iskaz tužiteljice da nije primila odgovarajuće obavijesti o naravi i rizicima kao i o posljedicama osporenih Ugovornih odredbi, te da takve odredbe o Ugovoru su u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

17. U odnosu na navode tužitelja o ništetnoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula izražena u CHF i odredba čl. 10. predmetnog Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu i odobrenje kredita, zaključak je suda kako je i valutna klauzula CHF i predmetna naknada nepoštene i kao takve ništetne jer je nesporno tuženik raspolagao informacijama i mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelja sve kako bi tužitelju bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama.

17.1. Međutim, sud smatra da tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku, a kao i prethodne odredbe, ove odredbe Ugovora su također pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja, pa su ništetne.

18. Ovaj sud utvrđuje da su sporne odredbe Ugovora o kreditu od 18. kolovoza 2004. godine, u dijelu čl. 7. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i čl. 10. u dijelu koji glasi:

NAKNADA: za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (1%) i naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora, ništetni u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 i dr. dalje ZZP) te čl. 322. st. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/25 i dr. dalje ZOO) s toga je odlučeno kao u točki I. i II. izreke presude.

19. Tužena se poziva na brošure i letke i dr. kojima je obavještavala potencijalne i nepoznate i apstraktne kupce o pojedinim vrstama kredita kao i o uvjetima kreditiranja kao svojim proizvodima pa tako i o kreditima s valutnom klauzulom u EUR, CHF ili USD nisu relevantni dokaz za prosudbu pojedinačnog odnosa između tužene i tužiteljice kao potrošača.

20. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te kako je tužba s tužbenim zahtjevom u odnosu na isplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 09. lipnja 2023., to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

22. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

23. Sud je utvrdio da prigovor tuženika u pogledu zastare koja se odnosi na novčanu tražbinu na povrat iznosa koju je tužiteljica isplatila banci na temelju ništetne Ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanja kredita je neosnovan jer se radio restitucijskom zahtjevu tužiteljice damu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe govora, a kojim prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, radi čega zastara još nije ni počela teći.

23.1. Takvo shvaćanje je zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. prema kojom u slučaju restitucijskog zahtjeva koji je po srijedi u ovome postupku zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke, prema tome zastara u ovome konkretnom slučaju, a vezano za naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita počinje teći tek od presuđenja.

24. Cijeneći navedeno, u odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio je na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Radi navedenog sporazum je u konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK valjani su i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Iz navedenog se zaključuje da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.

26. Ukoliko to nije slučaj, tada tužitelj mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji joj pripada. Prema stavu ovog suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19. c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.

27. Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo ŽU, dipl. eoc., Varaždin, Trenkova 14.

27.1. Vještakinja u nalazu i mišljenju navodi da je zadatak vještaka je da utvrdi koliko je eventualno više plaćeno zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., uz uračunavanje pretplate iz konverzije koju tužiteljica ne osporava, pravilnim obračunom po Zakonu o obveznim odnosima ( Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., nastavno ZOO ) zatvaranjem prvo zateznih kamata.

27.2. Također je potrebno da se vještak očituje na istaknuti prigovor radi prijeboja.

27.3. Poziva se vještak da se u nalazu očituje da li je li konverzija napravljena zakonito i računski točno, odnosno da li je način izračuna konverzije kredita izvršen prema odredbama članka 19.c ZID ZPK-a, i to iznos preplate iz odredbe članka 19.c stavka 1. točke 5. ZID ZPK-a ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz odredbe članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK-a ako je on utvrđen, te da li je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu (konverzija).

27.4. Vještakinja navodi da izračun preplate s osnova tečajnih razlika od dana korištenja do 30.09.2015. odnosno do konverzije. Tužiteljici je isplaćen kredit dana 12. listopada 2004. godine po tečaju 1 CHF = 4,865261. Tužiteljici je je dana 13. veljače 2004. godine naplaćena naknada u visini 1,00% od kredita CHF 494,70 odnosno kuna 2.422,79. Izračun preplate s osnove promjene tečaja izračunat je na način da je na obvezu po otplatnom planu po odlukama banke primijenjen tečaj na dan isplate kredita te je taj iznos odbijen od uplate. Ukupne uplate tužiteljice iznose kuna od čega se na uplate zatezne kamate i troškova opomena odnosi kuna 333,66, a na otplatu anuiteta kuna 230.620,93. Tužiteljica je s osnova promjene tečaja CHF više ukupno platila kuna 22.082,51 i to po razdobljima više od obveze kuna 26.330,79 i manje od obveze kuna -4.247,78.

27.5. Izračun preplate uz primjenu kamatnih stopa po odlukama tuženika i preračun obveza po tečaju na dan korištenja kredita do 30.09.2015. godine radi utvrđenja točnog dana preplate (prebijeno)

27.6. Izračun je izvršen na način da na anuitete po odlukama tuženik primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i od tog iznosa odbijena je stvarno izvršena uplata u kunama. Ukupne uplate tužiteljice iznose kuna od čega se na uplate zatezne kamate i troškova opomena odnosi kuna 333,66, a na otplatu anuiteta kuna 230.620,93.

27.7. Ukoliko se primijeni srednji tečaj na dan korištenja kredita 1 CHF = 4,865261 kuna i obveze po promjeni kamatnih stopa izraze u kunama po tom tečaju, tužiteljica je više platila radi promjene tečaja CHF kuna 22.082,51, odnosno 2.930,85 EUR.

27.8. Što se tiče izračuna konverzije vještakinja navodi da izračun konverzije dana 29.01.2016. zaključen je Aneks uz Ugovor o kreditu broj 51020765854 radi provođenja konverzije sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa izmjenama i dopunama. Prema izračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine stanje preostale glavnice iznosi EUR 19.856,12, a manjak iz konverzije iznosi na taj dan EUR 344,08.

27.9. Konverzije kredita izvršen je zakonito i računski točno prema odredbama članka 19.c ZID ZPK-a, i utvrđen je manje plaćeni iznos iz odredbe članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK-a, te da li je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu dana 29.01.2016.

27.10. Tužiteljica je više platila zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., kuna 22.082,51, odnosno 2.930,85 €. Prema izračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine manjak (manje plaćeno) iz konverzije iznosi EUR 344,08 radi čega se od utvrđene preplate radi promjene tečaja CHF nema šta oduzeti.

27.11. Prigovor tuženika radi prijeboja, iz podneska od 28.03.2024. godine za iznos od kuna 4.166,77, odnosno EUR 553,03, za iznose kada je tečaj CHF na dan dospijeća bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Prema prikazanom pregledu tuženika taj se iznos razlikuje od iznosa utvrđenog u ovom nalaz (tabela 8) za kuna 81,01, odnosno EUR 10,75. Razlog nastanka razlike je što su u nalazu uplate umanjene za zateznu kamatu i troškove te su podaci prikazani na dan plaćanja, a tuženik simulira uplatu (obveza ne na dan dospijeća x tečaj CHF na dan dospijeća)

27.12. Napominjem da je u točki 4. nalaza izračun izrađen na način da su obveze izražene u kunama umanjene za uplate i time su pozitivne i negativne tečajne razlike prebijene.

27.13. Vještakinja pismenim podneskom od 13. studenog 2025. uočila je greške u prijepisu pa je izvršila ispravak, točkom 3. Nalaza str.4. ispravljen tekst glasi: Tužiteljici je je dana 13.02.2004. godine naplaćena naknada u visini 1,00% od kredita CHF 494,70 odnosno kuna 2.422,79., Točka 3. Zaključka str.7. ispravljen tekst glasi:

Tužiteljici je je dana 13.02.2004. godine naplaćena naknada u visini 1,00% od kredita CHF 494,70 odnosno kuna 2.422,79., Ukoliko se primijeni srednji tečaj na dan korištenja kredita 1 CHF = 4,865261 kuna i obveze po promjeni kamatnih stopa izraze u kunama po tom tečaju, tužiteljica je više platila radi promjene tečaja CHF kuna 22.082,51, odnosno 2.930,85 EUR.

28. Tužiteljica pismenim podneskom od 14. studenog 2025. prihvatila je nalaz i mišljenje sudskog vještaka navodeći da je isti izrađen u skladu s pravilima struke i stanju spisa.

28.1. Tužiteljica ističe, kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske, rješenjem, poslovni broj: Rev 1096/2022. od 08. studenoga 2022., na postavljeno pravno pitanje koje glasi: "Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 -dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?"

zauzeo slijedeće pravno shvaćanje:

"Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.".

28.2. Upravo iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Vlaste Santo Olđa, dipl. ing. od 13. listopada 2025. jasno i nedvojbeno proizlazi kako takva razlika postoji u konkretnom predmetu slijedom navedenog usklađuje tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka.

29. Tuženik u pismenom podnesku od 26. studenog 2025. navodi da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja te je i specificirao prigovor radi prijeboja.

30. Ovaj sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke.

31. Utvrđeno je da se tužitelj nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu

32. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) koji je stupio a snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

33. Ovaj sud utvrđuje da je konverzija napravljena zakonito i računski točno prema odredbama čl. 19.c, ZID ZPK i da ne postoje razlozi eventualne nevaljanosti Ugovora koji izviru iz Općeg obveznog uređenja.

34. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj jer je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

35. Sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravni interes jer ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan Ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, a o čemu je dosada zauzeo stajalište i VSRH odlukama Rev-3868/2018-2 od 12. veljače 2019. i odlukom Rev-8/2018 od dana 26. svibnja 2020.

36. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19C st. 1. točke 6 ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih Ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju a koji postojala razlika na štetu potrošača između ukupnih iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19C. ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove. " Pravno shvaćanje Županijskoga suda u Puli – Pola Gž-879/2024-2 od 24. rujna 2024. godine.

37. Ovaj sud je utvrdio da nije osnovan prigovor radi prijeboja koji je tuženik specificirao pismenim podneskom 26. studenog 2025. u iznosu od 563,78 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni novčani iznos iz razloga što je predmet spora zahtjev tužiteljice za povrat novčanih iznosa koji su bez osnove prešli u imovinu tuženika na temelju ništetnih Ugovornih odredbi, a odredbe o vraćanju stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja što je po prirodi stvari u ovome konkretnom slučaju nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije prošla u imovinu tužiteljice bez pravne osnove. Kada bi i bio osnovan konkretan prijebojni zahtjev na zastaru bi se primijenile odredbe čl. 225. ZOO-a jer tuženika ne štite učinci presude donijete u kolektivnom sporu, s toga je sud primjenom odredbe čl. 338. st. 3. riješio kao u izreci presude.

38. S obzirom na utvrđeno i u skladu s čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) tuženik dužan tužiteljici vratiti preplaćeni iznos zbog promjene tečaja u iznosu od 2.930,85 EUR s osnova pretplate zbog ništetne Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te iznos od 321,56 EUR s osnova povrata iznosa isplaćenog na temelju ništetne Ugovorne odredbe za isplatu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni novčani iznos prema članku 29. ZOO iz razloga jer je tuženik nepošten stjecatelj (čl. 1115. ZOO). Stoga je odlučeno na način naveden u točki III. i IV. izreke presude.

39. Stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.

39.1. Trošak tužiteljice utvrđen je prema vrijednosti predmeta spora (VPS 3.252,41 EUR), troškovniku predanom u spis, a sukladno (NN 138/2023) i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tbr. 7., 8., 9., i to za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1.) u iznosu od 200,00 eura, zastupanje(Tbr. 9. t. 1.) na raspravi 08. studenoga 2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje(Tbr. 9. t. 1.) na raspravi 26. kolovoza 2025. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska (Tbr. 8. t. 1.) od 14. studenoga 2025. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na raspravi (Tbr. 9. t. 1.)28. studenoga 2025. u iznosu od 200,00 eura, ukupno: 1.000,00 eura, 25% PDV-a u iznosu od 250,00 eura, trošak financijsko – knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, sveukupno: 1.650,00 eura čl. 154. st. 1. ZPP-a.

39.2. Na dosuđeni iznos troškova od 1.650,00 eura tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 29. prosinca 2025. pa do isplate, u skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, s pripadajućom zateznom kamatom, od dana plaćanja pojedinog iznosa. („ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP).

40. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi za pristup na ročište za objavu i uručenje presude (Tbr. 9. t. 3.) u iznosu od 100,00 eura uvećano za PDV, iz razloga što isti nije pristupila na navedeno ročište.

41. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Koprivnica, 29. prosinca 2025. godine.

Sutkinja:

Draga Parag

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Dejan Kuharić, Koprivnica

2. Odvjetnik Damir Metelko, Zagreb