REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.: P-5731/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužitelja ZJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Marija Maričević, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 koga zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 19. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) dana 29. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 2. Ugovora o kreditu broj 201/05, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita da plati sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

II Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 23.c. Ugovora o kreditu broj 201/05, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju ZJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 362,45 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. svibnja 2005. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96, 72/02, 153/04) koje teku do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju ZJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 21,23 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2.9.2013. do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. V Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju ZJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog troška iznos od 1.053,10 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29.12.2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 16. svibnja 2005. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 201/05 kreditna partija 7102559109, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NHB na dan plaćanja. Odredbom čl. 2 predmetnog Ugovora ugovorena je obveza korisnika kredita da plati sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor te je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 362,45 eura dana 27. svibnja 2005. te naknadu za prijevremenu otplatu kredita iznos od 21,23 eura dana 2. rujna 2013. bez da mu je prethodno a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se oni sastoje niti zašto je određena naknada u tom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja čini u potpunosti neodređenom i posljedično nepoštenom i ništetnom prema odredbi čl. 270 i 296 Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je to definirano u čl. 81 st. 1 i st. 2 i čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane. Nezakonitim i nepoštenim ugovornim odredbama tuženik je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na unaprijed pripremljeni sadržaj ugovora o kojem se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako u ugovoru nije bilo navedeno u kojem iznosu će se obračunati sporna naknada. Slijedom toga tužitelj predlaže da sud donese presudu kako je to utvrđeno u točki I do IV izreke ove presude te da naloži tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodi da je odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove, u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora a u čl. 23c je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditora. Dakle, osporava da se navedena odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Tuženik osporava potrošačko svojstvo tužitelja. Iznosi opsežno svoje stajalište vezano uz ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita te tako navodi da je sporna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove naknade za prijevremenu otplatu kredita a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i to u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Dakle, sporna naknada je bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika. Iznosi svoja stajališta vezano uz tumačenje i primjenu Direktive 93/13 EEZ kao i stajališta vezano uz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Mišljenja je da sporna ugovorna odredba nije bila nejasna ili nerazumljiva, da naplata te naknade za prijevremenu otplatu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te nema razloga da se ocjeni nepoštenom u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Navodi da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i spornu ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecaja odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju. Poziva se na praksu suda Europske unije u predmetu C-621/2017. Ističe prigovor zastare kao i pravo tužitelja na potraživanje zatezne kamate prije podnošenja tužbe, prigovara VPS-u. Slijedom svega izloženog predlaže da sud tužitelja odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. U provedenom postupku izvršen je uvid i pročitano je potvrda tuženika (list 4 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 5 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora (list 6 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (list 8 do 10 spisa), otplatni plan (list 11 do 26 spisa) saslušan je tužitelj kao stranka (list 153 spisa).

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu i čl. 23.c. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 16. ožujka 2005. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva te prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

6. Sporno je da li su te ugovorne odredbe temeljem koje je tužitelju uskraćen iznos od 362,45 eura za obradu kreditnog zahtjeva te iznos od 21,23 eura za prijevremenu otplatu kredita nepoštene i ništetne, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu utuženog iznosa a ta visina nije sporna.

7. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

8. Na ročištu 19. studenog 2025. godine saslušan je tužitelj kao stranka te je iskazao da je premetni kredit podigao u svrhu adaptacije kuće, bio je klijent tuženika koji mu je ponudio kredit u CHF kao najpovoljniju varijantu, sve odredbe u Ugovoru bile su unaprijed unesene, nije imao saznanja da o njima može pregovarati, niti mu je bilo tko od tuženika to sugerirao. Tek je nedavno saznao da je tuženik obračunavao predmetne naknade. Dakle iz iskaza tužitelja proizlazi, koji je iskren i životno logičan, da očito nije bilo pregovora o spornoj odredbi, da mu nitko od službenika banke nije objasnio u koju svrhu se te naknade plaćaju, te je za njih saznao tek nedavno.

9. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita.

10. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Treba navesti i Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine.

11. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, treba navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklopio u svrhu adaptacije kuće te da o odredbama ugovora nije bilo pregovaranja a posebno ne o spornim odredbama citiranog ugovora. S obzirom da je tužitelj temeljem odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu platio tužitelju naknadu za otplatu kredita od 362,45 eura dana 27. svibnja 2005. te temeljem čl. 23.c predmetnog Ugovora naknadu za prijevfemenu obradu kredita u iznosu od 21,23 eura dana 2. rujna 2013. time da tuženik nije objasnio u koju svrhu se te naknade naplaćuju, od čega se sastoje troškovi, itd., očito je da su te odredba prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelj iz čega proizlazi da su navedene odredbe ništetne sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Citirane odredbe ugovora o kreditu na koje tužitelj nije mogao utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o tim odredbama i stavio tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Slijedom toga ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti naknade za obradu kredita i o ništetnosti za prijevremenu obradu kredita, točnije tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnim odnosno tipiziranim ugovornim odredbama, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoje predmetne naknade niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takve ugovorene naknade su ništetne ugovorne odredbe te daju pravo tužitelju da zahtjeva isplatu iznosa od 362,45 eura eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. svibnja 2005. i iznos od 21,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 2. rujna 2009. do isplate (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visine plaćenih naknada među strankama nisu bile sporne. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

13. Tuženik neosnovano prigovara VPS-u koji je tužitelj postavio na iznos od 1.400,00 eura. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje te isplatu predmetnog iznosa. VPS je postavio sukladno odredbi čl. 37 st. 1 ZPP-a koji propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, VPS se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Dakle, tužitelj je odredila VPS uzimajući u obzir postojanje deklaratornog i kondenmnatornog zahtjeva.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužitelja i tuženika u sporu.

15. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav zahtjeva u mirnom postupku prema tbr. 28 – 200,00 eura, za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 15.10.2025. prema tbr. 8 točka 1 – 200,00 eura, zastupanje na ročištu 19.11.2025. prema tbr. 9 točka 1 – po 200,00 eura, što ukupno iznosi 800,00 eura, koje treba uvećati za 25 % PDV ili 200,00 eura, trošak pristojbe na tužbu i presudu po 26,55 eura, pa priznati trošak iznosi 1.053,10 eura. Sud je tužitelju priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona, te je odlučeno kao u izreci pod V.

U Zagrebu 29. prosinca 2025. godine

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku