Poslovni broj: Us I-1718/2025-12

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Katije Stermšek kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćeniku Karlu Novoselu, odvjetniku u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, OIB: 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, zastupanog po opunomoćenici PŠŠ, diplomiranoj pravnici i zaposlenici tuženika, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, nakon javne i usmene rasprave zaključene 2. prosinca 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 29. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/25-014/23, URBROJ: 251-02-01/001-25-3 od 28. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužiteljice zaprimljenoj kod Upravnog suda u Zagrebu 1. srpnja 2025. po kojoj je oformljen spis tog suda poslovni broj: Us I-2455/2025, a koji je rješenjem Ureda predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-369/2025-23 od 4. srpnja 2025. ustupljen Upravnom sudu u Splitu pred kojim je zaveden kao spis poslovnog broja Us I-1718/2025, podnesenoj protiv rješenja tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/25-014/23, URBROJ: 251-02- 01/001-25-3 od 28. svibnja 2025., te u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 6. studenog 2025., tužiteljica u bitnom navodi kako tužbu podnosi iz razloga što u osporenom aktu nije nikako, odnosno nije pravilno primijenjen zakon, propis utemeljen na zakonu odnosno drugi zakonito donesen propis ili samoupravni opći akt, te radi toga što se u postupku koji je osporenom aktu prethodio nije postupilo prema pravilima postupka, a osobito radi toga što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno odnosno što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Naime, tužiteljica ističe da je Grad Zagreb, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, donio pojedinačni upravni akt, a u odnosu na tužiteljicu, kojim su utvrđena njena prava i to pravomoćno, konačno i izvršno, a kako potvrđuje i sam tuženik obrazloženjem pobijanog upravnog akta. Nadalje, člankom 13. ZUP-a propisano je da „…odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćna odluka), a kojim je stranka stekla određeno pravo odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom…“. Člankom 6. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (SG Grada Zagreba 25/22) (nadalje u tekstu: Odluka) propisano je da „…o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći sukladno ovoj odluci nadležno gradsko upravno tijelo će po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s odredbama ove odluke, do 31. prosinca 2022…“. Iz navedenog proizlazi: a) Odluka nije „zakon“ kako to propisuje gore citirana odredba članka 13. ZUP-a, b) ZUP (zakon) propisuje mogućnost „poništaja, ukidanja ili izmjene“ pravomoćnog upravnog akta isključivo putem izvanrednih pravnih lijekova iz članaka 123. do 132. ZUP-a, c) Izmjena pravnog propisa nije jedan od razloga za izvanredni pravni lijek u upravnom postupku sukladno članku 123. do 132. ZOUP-a niti su u konkretnom slučaju ispunjeni drugi propisani uvjeti za pokretanje istih izvanrednih pravnih lijekova niti je tuženik upravnim postupanjem pokrenuo takav postupak niti je pobijano rješenje doneseno u takvom postupku, d) Tuženik je sukladno Odluci bio dužan donijeti novi pojedinačni akt kojim će status tužiteljice nanovo urediti sukladno Odluci te nije postojala zakonska osnova za „zamijeniti“ dijelove pravomoćnog upravnog akta sa nekim novim dijelovima, a s obzirom na doseg odredbe članka 13. ZUP-a, i to sve do 31. prosinca 2022., a što nije učinio. Osim toga, tužiteljica ističe da je Odluka nezakonita te je uslijed navedene činjenice nezakonito i pobijano rješenje koje se na istoj temelji, ali i na temelju iste obrazlaže, stoga je protiv Odluke tužiteljica podnijela zahtjev za ocjenu zakonitosti Visokom upravnom sudu RH te zahtjev/tužbu Ustavnom sudu RH, a o kojoj odluci ovisi i zakonitost pobijanog rješenja. Nastavno navedenome, tužiteljica se ovime mutatis mutandis kao na razloge nezakonitosti pobijanog rješenja poziva na navode svih uloženih obavijesti/zahtjeva/tužbi za ocjenu zakonitosti Odluke podnošenih Visokom upravnom sudu RH i Ustavnom sudu RH te se kao dokaz predlaže izvršiti uvid u iste spise te u njima iznesene navode te predložene dokaze koji se imaju smatrati i navodima te dokazima u ovom upravnom sporu, ali i na navode svojeg prigovora izjavljenog tijekom upravnog postupka u kojem je donesen pobijani upravni akt. Zaključno, tužiteljica ističe da je postupanjem u upravnom postupku koji je prethodio donošenju pobijanog upravnog akta počinjena bitna procesna povreda koja je dovoljna sama za sebe za ovosudnu odluku kojom se pobijani upravni akt ima poništiti, a neovisno o odluci Visokog upravnog suda RH o po zahtjevu sudaca ovog suda o pitanjima ocjene zakonitosti Odluke iznesenim u istom zahtjevu. Naime, člankom 1. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21) (nadalje u tekstu: ZUP) propisano je „…Ovim se Zakonom uređuju pravila na temelju kojih tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje imaju javne ovlasti (u daljnjem tekstu: javnopravna tijela), u okviru djelokruga utvrđenog na temelju zakona, postupaju i rješavaju u upravnim stvarima…“, dok je člankom 122. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21) (nadalje u tekstu: ZUP), propisano je: „…(1) Prigovor se izjavljuje čelniku tijela, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano. (2) Odredbe o obliku, sadržaju i predaji žalbe na odgovarajući se način primjenjuju i na prigovor. (3) Čelnik tijela odlučuje o prigovoru rješenjem u roku od osam dana od dana izjavljivanja prigovora. (4) Protiv rješenja prvostupanjskog tijela o prigovoru može se izjaviti žalba, a protiv rješenja drugostupanjskog tijela o prigovoru može se pokrenuti upravni spor. Ako nema drugostupanjskog tijela, protiv rješenja tijela o prigovoru može se pokrenuti upravni spor…“ Tužiteljica je pored prigovora, kao pravnog lijeka propisanog Odlukom, podnijela i prigovor čelniku tijela temeljem odredbe članka 122. ZUP-a. S obzirom na činjenicu da je sukladno gore navedenoj zakonskoj definiciji javnopravnog tijela u konkretnom upravnom predmetu isto tijelo jedinica (područne) regionalne samouprave, a ovdje tuženik, Grad Zagreb, da je čelnik istog tijela gradonačelnik tuženika, odluka gradonačelnika tuženika po prigovoru ovosudnog tužitelja, iznesenog temeljem članka 122. ZUP-a, na osporavani upravni akt nužno je imala sadržavati uputu o pravnom lijeku: žalbu. Naime, a kako to proizlazi iz gore navedenih odredbi ZUP-a, kao lex specialis, isti za potrebe točno tog zakona definira pojam tijelo kako je propisano gore citiranim člankom 1. ZUP-a, a koja definicija je drugačija i suprotna nedefiniranom korištenju sintagme „upravno tijelo“ propisane Zakonom o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 33/01, 60/01, 128/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17, 98/19, 144/20) (nadalje u tekstu: ZLPS). Tako je istim ZLPS-om upravno tijelo, implicite/teleološki, definirano kao dio javnopravnog tijela kako ga definira ZUP stoga se ne radi o nomotehnički univerzalnim nazivljem ujednačeno korištenim i u ZUP-u i ZLPS-om. Nadalje, člankom 77.a ZLPS-a propisano je da se protiv pojedinačnih akata gradonačelnika „…kojima se rješava o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba…ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, ne može izjaviti žalba, već se može pokrenuti upravni spor…“. Tužitelj ističe da pobijani upravni akt: Ad.1.) nije akt kojim se rješava o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba Naime, u postupku prigovora čelniku tijela, a kako ga propisuje ZUP člankom 122., čelnik tijela ne odlučuje o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba već o urednom izvršavanju obveza gradskih službenika i ureda. Nadalje, a ukoliko sud smatra da je prigovor propisan Odlukom drugačiji pravni lijek od prigovora čelniku tijela iz članka 122. ZUP-a, tužiteljica ističe da je svojim prigovorom iznesenim u upravnom postupku koji je prethodio donošenju pobijanog upravnog akta eksplicite uložila i prigovor temeljem Odluke i prigovor temeljem članka 122. ZUP-a stoga je pobijani upravni akt i iz ovog razloga manjkav u dijelu upute o pravnom lijeku: žalbe. Osim toga, iz upravnog akta koji je potvrđen pobijanim upravnim aktom razvidno je da istog donosi i potpisuje pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom. S obzirom na činjenicu da je pročelnik, a sukladno zakonu, podzakonskim propisima i općima aktima tuženika „čelnik“ istog ureda isto isključuje tumačenje kojim bi se definicija javnopravnog tijela, a kako je ista eksplicite propisana ZUP-om, imala smatrati ujednačenom sa definicijom upravnog tijela kako to propisuje ZLPS i to s obzirom da bi ulaganjem prigovora temeljem članka 122. ZUP-a, a vezano za upravni postupak koji je predmet ovog upravnog spora, a za slučaj da bi se tumačilo drugačije, tužiteljica prigovor iz članka 122. ZUP-a imala podnositi istoj osobi koja je izvršila upravno postupanje kojem se prigovara čelniku tijela te bi zakonski propis bio doveden do apsurda. Ad.2.) Posebnim zakonom je drugačije propisano. Naime, člankom 122. ZUP-a, koji javnopravno tijelo definira kako je gore citirano, propisano je da se protiv rješenja čelnika prvostupanjskog tijela po prigovoru može izjaviti žalba. Sukladno odredbama ZLPS-a, i to članku 76., propisana je hijerarhija javnopravnih tijela (kako isti pojam definira ZUP) i to na način da bi prvostupanjska tijela u samoupravnom postupanju tijela jedinice lokalne samouprave bila upravna tijela (kako isti pojam implicira ZLPS) jedinice lokalne dok bi drugostupanjska tijela bila tijela jedina područne (regionalne) samouprave, a kada u prvom stupnju postupaju tijela jedinice područne (regionalne) samouprave (tuženik) drugostupanjsko tijelo bi bilo nadležnom Ministarstvo. Iz navedenog proizlazi da bi rješenje čelnika tuženika, kao jedinice područne (regionalne) samouprave, a sukladno institutu prigovora iz članka 122. ZUP- a, bilo rješenje prvostupanjskog javno pravnog tijela, kako ga propisuje ZUP, da je stavkom 3. članka 122. ZUP-a, kao procesnim lex specialis u odnosu na odredbu članka 77.a, ali i sukladno istoj odredbi koja propisuje takovu mogućnost drugačijeg uređenja, propisano da se protiv rješenja čelnika prvostupanjskog tijela može izjaviti žalba, stoga se iz istoga nedvojbeno zaključuje da je po postupanju po rješenju gradonačelnika tuženika, a povodom prigovora iz članka 122. ZUP-a, dopuštena žalba te je za odlučivanje o istoj nadležno ministarstvo, a koja uputa izostaje u osporavanom upravnom aktu. S obzirom da, sukladno Odluci, o svim pitanjima koje se odnose vezano za mjeru roditelj odgojitelj odlučuje jedinica područne (regionalne) samouprave, dakle javnopravno tijelo prvog stupnja kako ga definira ZUP i ZLPS, čelnik tijela tuženika - gradonačelnik, čelnik je prvostupanjskog javnopravnog tijela za odlučivanje po lex specialis pravnom institutu - prigovoru iz članka 122. ZUP-a i to ne samo izravnom primjenom istog propisa već je isti i čelnik prvostupanjskog tijela koji ima odlučiti po prigovoru iz članka 122. ZUP-a i temeljem procesnih odredbi Odluke, a s obzirom da ista svojim odredbama ne isključuje primjenu odredbe članka 122. ZUP- a kao posebno definiranog instituta administrativne kontrole upravnog postupanja neovisnog od redovnih i izvanrednih pravnih lijekova. Konačno, podneskom od 22. svibnja 2025. godine tužiteljica kao korisnik je protiv rješenja tuženika od 7. svibnja 2025. podnijela dva prigovora i to onaj temeljem Odluke te onaj temeljem odredbi Zakona o općem upravnom postupku. S obzirom da iz pobijanog upravnog akta nije razvidno o kojem od ova dva prigovora je tuženik odlučio istim upravnim aktom ovime se ističe da je već iz samog ovog razloga pobijani upravni akt nezakonit, a svakako se ističe i prigovor nenadležnosti upravnog tijela tuženika koje je donijelo pobijani upravni akt. Tužiteljica prigovara i da bi osporeni upravni akt bio potpisan od strane Gradonačelnika grada Zagreba te na istu okolnost predlaže provesti dokaz grafološkim vještačenjem. Nadalje, a kako je to već naslovljeni sud i činio u istovjetnim predmetima ovosudnom te uspostavio dobru sudsku praksu, a za drugačije postupanje po ovom prijedlog uslijed navedenoga ne bi bilo nikakvog pravnog ili logičkog opravdanja, predlaže se sudu prekinuti ovaj postupak do odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu 9461/24 te u predmetima 8985/24 i 8792/24 u kojima se odlučuje po zahtjevu protiv odluke Ustavnog suda RH posl.br. U-III-1744/2023 od 14. studenog 2023., do odluke Ustavnog suda RH u predmetu pod posl.br. U-III-654/24 u kojem se odlučuje po ustavnoj tužbi protiv presude i rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usoz-254/2023, surj. Usoz-328/2023 od 19. prosinca 2023., a predmet kojeg postupka je ocjena zakonitosti Odluke i koji je predmet pred Ustavnim sudom RH još uvijek pendentan te do donošenja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Usoz-15/24 u predmetu podnositeljice SŠŠ. Konačno, a sukladno pravomoćnoj praksi VUS-a u predmetu Usoz-25/2024 iz presude od 28. listopada 2024. koju odluku tužiteljica citira, i sporna Odluka tuženika koja uređuje materiju roditelja odgojitelja je iz istog navedenog razloga nezakonita stoga se predlaže sudu suditi i primijeniti izravno zakon odnosno ranije zakonite odluke, a ne očigledno nezakonit opći akt. Slijedom izloženog, tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenja tuženika , a ujedno predlaže i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužiteljici.

2.Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio svim tužbenim navodima tužbe i tužbenom zahtjevu tužiteljice, pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

3.U sporu je održana rasprava 2. prosinca 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio opunomoćenik tužiteljice, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.Sud je odbio prijedlog opunomoćenika tužiteljice i to da se ovaj spor prekine do donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu 9461/24 te u predmetima 8985/24 i 8792/24 u kojima se odlučuje po zahtjevu protiv odluke Ustavnog suda RH posl.br. U-III-1744/2023 od 14. studenog 2023., do donošenja odluke Ustavnog suda RH u predmetu pod posl.br. U-III-654/24 u kojem se odlučuje po ustavnoj tužbi protiv presude i rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usoz-254/2023, surj. Usoz-328/2023 od 19. prosinca 2023., a predmet kojeg postupka je ocjena zakonitosti Odluke i koji je predmet pred Ustavnim sudom RH još uvijek pendentan te do donošenja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Usoz-15/24 u predmetu podnositeljice SŠŠ, to iz razloga što okončanje navedenih postupaka ne predstavlja prethodno pitanje kako to u vidu ima odredba čl. 104. ZUS-a s obzirom da odluka suda u ovom sporu ne ovisi o pravnim pitanjima koja čine samostalnu pravnu cjelinu, a o kojima drugi sudovi nisu odlučili, zbog čega u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke da sud u smislu odredbe čl. 105. st. 2. toč. 1. ZUS-a prekine ovaj spor.

5.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz podnesak od 12. kolovoza 2025.

6.Sud je odbio dokazne prijedloge tužiteljice i to da sud po službenoj dužnosti pribavi i pregleda spise Visokog upravnog suda RH br. Usoz-143/2022 i Usoz-15/2024, spis Ustavnog suda RH posl. broj: U-III-654/24, spis tuženika KLASA: UP/I-551-06/25- 014/196, te da se u ovom sporu provede vještačenje po vještaku grafološke struke, to na okolnosti precizirane u tužbi i održanoj raspravi kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela dostavljenom uz podnesak od 12. kolovoza 2025. od strane tuženika i spisu upravnog spora, a sve to imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

7.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

8.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

10.Naime, prvostupanjskim rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za podršku djeci i obiteljima, Odsjek za obiteljske potpore, KLASA: UP/I-551-06/25-014/196, URBROJ: 251-09-14-2/002-25-03 od 7. svibnja 2025. donesenim po službenoj dužnosti, određeno je da PŠ roditelju SŠ prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja s danom 31. ožujka 2025., a predmetno rješenje doneseno je pozivom na odredbu čl. 7. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba 10/18, 20/21 i 25/22).

11.Potom, osporenim rješenjem tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/25-014/23, URBROJ: 251-02-01/001-25-3 od 28. svibnja 2025. točkom I. odbijen je prigovor tužiteljice iz ovog spora izjavljen protiv naprijed citiranog prvostupanjskog rješenja, dok je točkom II. odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka.

12.Među strankama spora ukazuje se prijepornim je li u konkretnom slučaju bilo mjesta donošenju rješenja kojim tužiteljici kao roditelju SŠ prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja s danom 31. ožujka 2025., u svezi s čim je li u tom pogledu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te potom na isto primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, kao i je li u provedenom postupku došlo do povrede procesnih prava tužiteljice koje bi bile od utjecaja na zakonitost akata čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

13.Odredbom članka 7. st. 1. al. 2. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba 10/18, 20/21 i 25/22) propisano je da novčana pomoć prestaje posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023., dok je stavkom 2. navedenog članka propisano da će o prestanku novčane pomoći iz ovog članka nadležno gradsko upravno tijelo odlučiti po službenoj dužnosti.

14.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po prigovoru tužiteljice iz ovog spora isti odbio i time potvrdio prvostupanjsko rješenje, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako su u predmetnoj upravnoj stvari bile ispunjene sve pretpostavke da tužiteljici kao roditelju SŠ prestane novčana pomoć za roditelja odgojitelja s danom 31. ožujka 2025., a kako to u vidu ima mjerodavna naprijed citirana odredba Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, uslijed čega sud cijeni kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

15.Sud nalazi potrebnim prije svega kazati kako iz podataka upravnog spisa dostavljenog od strane tuženika, proizlazi da je prvostupanjsko tijelo donijelo svoje rješenje od 7. svibnja 2025. naprijed citirane izreke na temelju odredbe članka 7. stavka 1. alineje 2. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 10/18., 20/21 i 25/22.), a to nakon utvrđenja da je dijete tužiteljice, za koje je podnositeljica ostvarila pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja, navršilo 7 godina života, koja činjenica među strankama nije ni sporna, a protiv kojeg rješenja je tužiteljica podnijela prigovor, koji je odbijen osporenim rješenjem tuženika, a u odnosu na koje je tužiteljica pokrenula predmetni upravni spor.

16.Sud nadalje primjećuje da su tužbeni prigovori koje tužiteljica ističe u tužbi u bitnom identični onima koje je već istaknula u prigovoru izjavljenom protiv prvostupanjskog rješenja, a koje je pak tuženik pravilno otklonio u obrazloženju svog akta, koje obrazloženje je u cijelosti prihvatljivo i ovom sudu, kod kojeg stanja stvari tužbeni prigovori tužiteljice koje ističe u ovom sporu nisu, niti mogu biti od utjecaja na donošenje drugačije odluke u konkretnoj upravnoj stvari.

17.Vezano za tužbene navode tužiteljice koji se zapravo odnose na nezakonitosti Odluke kao općeg upravnog akta, a na kojoj je utemeljen pojedinačni upravni akt čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora, za kazati je kako je Visoki upravni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VUSRH) u presudi broj: Usoz-143/22 od 27. veljače 2023. koja je donesena u postupku ocjene zakonitosti Odluke, ponovno, kao i u ranijoj presudi Usoz-8/22 od 5.srpnja 2022. zaključio, da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke/16. i Odluke/17. nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj. Također, VUSRH je ocijenio legitimnim pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja na način koji smatra odgovarajućim tj. sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Dakle, VUSRH je ocijenio legitimnim pravo Gradske skupštine Grada Zagreba na uređivanje odnosno modificiranje predmetne novčane pomoći te je osporeno rješenje donijeto upravo na temelju Odluke, a koja pak pravna stajališta su potvrdna Odlukom i rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III- 1744/2023 i dr. od 14. studenog 2023.

18.Nadalje, u odnos na navod tužiteljice kako je ona protiv Odluke podnijela zahtjev za ocjenu zakonitosti VUSRH-u i zahtjev/tužbu Ustavnom sudu RH te da se kao na razloge nezakonitosti osporenog rješenja poziva na navode svih uloženih obavijesti/zahtjeva/tužbi za ocjenu zakonitosti Odluke podnesenih VUSRH-u i Ustavnom sudu RH, za istaknuti je kako takvi navodi nisu od utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora, to pak stoga što je nedvojbeno da su VUSRH i Ustavni sud Republike Hrvatske donijeli pravomoćne odluke o zakonitosti Odluke kojima su naznačeni sudovi istu ocijenili zakonitom (presuda VUSRH-a broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1744/2023 i dr. od 14.studenog 2023. i presuda i rješenje VUSRH broj: Usoz-254/2023 surj. P328/2023 od 19. prosinca 2023.).

19.Također, u odnosu na tužbeni navod da je nadležno gradsko upravno tijelo bilo u obvezi do 31. prosinca 2022. donijeti pojedinačne akte o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći, za navesti je kako rok iz odredbe članka 6. Odluke nije prekluzivne naravi, već je riječ o roku instruktivnog karaktera, što znači da se propuštanjem takvog roka radnja može izvršiti bez negativnih posljedica, odnosno da ju je moguće izvršiti i protokom takvog roka, slijedom čega je odredbom članka 6. Odluke/22 nadležnom gradskom upravnom tijelu dana svojevrsna, neobvezujuća uputa, dok istom nije određen prekluzivni rok istekom kojeg ne bi bilo moguće donijeti rješenje. Pored toga, za nadodati je i kako se u konkretnom slučaju radi o pojedinačnom upravnom aktu prestanka novčane pomoći radi utvrđenja jedne od pretpostavki za prestanak novčane pomoći iz članka 7. Odluke, a kako je to već prethodno istaknuto, a ne o pojedinačnom aktu radi usklađenja iznosa i prestanka novčane pomoći.

20.Glede tužbenih navoda tužiteljice o retroaktivnom ukidanju novčane pomoći za roditelja odgojitelja i prije nego li joj je rješenje dostavljeno, za naglasiti je kako je rješenje kojoj tužiteljici prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja deklaratorni upravni akt kojim se isključivo utvrđuje da su ispunjene pretpostavke koje propisuje odredba članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke za prestanak novčane pomoći za roditelja odgojitelja te kao takav djeluje unatrag, odnosno ex tunc, što znači da za trenutak prestanka važenja prava kojeg je tužiteljica ostvarivala nije odlučno vrijeme donošenja pojedinačnog upravnog akta, odnosno priopćavanja akta, već je odlučan trenutak kad su nastupile okolnosti utvrđene u pravnoj normi zbog kojih je taj akt bio donesen.

21.Potom, iako navodi o nezakonitosti rješenja o usklađivanju novčane pomoći nisu, niti mogu biti predmet ovog spora i ne mogu biti od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, s tim u vezi sud nalazi potrebnim navesti kako je rješenje prvostupanjskog tijela doneseno na temelju odredbe članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba 25/22, dalje u tekstu: Odluka/22) kojom je određeno kako da će o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći sukladno ovoj Odluci nadležno gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s odredbama ove Odluke, do 31. prosinca 2022. Stoga, tužiteljica neosnovano drži da je tuženik sukladno Odluci 25/22 bio dužan donijeti novi pojedinačni akt kojim će status tužiteljice nanovo urediti sukladno Odluci 25/22 te da nije postojala zakonska osnova za „zamijeniti“ dijelove pravomoćnog upravnog akta sa nekim novim dijelovima, s obzirom na doseg odredbe članka 13. ZUP-a i to sve do 31. prosinca 2022., a što do tog roka nije učinjeno. Ovo iz razloga što je upravo Visoki upravni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VUSRH) u presudi broj: Usoz-143/22 od 27. veljače 2023. koja je donesena u postupku ocjene zakonitosti Odluke, ponovno, kao i u ranijoj presudi Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. zaključio, da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke/16. i Odluke/17. nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj. Također, VUSRH je ocijenio legitimnim pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Dakle, VUSRH je ocijenio legitimnim pravo Gradske skupštine Grada Zagreba na uređivanje odnosno modificiranje predmetne novčane pomoći te je rješenje o usklađivanju novčane pomoći donijeto upravo na temelju Odluke 25/22 kojom se uređuje odnosno modificira predmetna novčana pomoć. Također, citiranu presudu VUSRH-a Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio je ustavnopravno osnovanom (odluka i rješenje broj: U-III-1744/2023 i dr. od 14. studenog 2023.).

22.Konačno, u svezi problematiziranja samog karaktera prigovora kojeg je tužiteljica podnijela protiv prvostupanjskog rješenja, najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju riječ o prigovoru kao redovitom pravnom lijeku i to onom kakvog propisuje članak 10. Odluke, s obzirom da je citirana Odluka koja predstavlja podzakonski akt kao pravni lijek propisala prigovor, iz čega pak nedvojbeno proizlazi kako je ta Odluka pravo na pravni lijek u cijelosti očuvala, odnosno tužiteljici time pravo na pravni lijek nije uskraćeno, s čim u vezi je za istaknuti da je od strane nadležnog Visokog upravnog suda RH odredba članka 10. Odluke, kao i cijela Odluka utvrđena zakonitom. Ujedno, prigovor kao pravni lijek iz članka 10. Odluke ne priječi pokretanje upravnog spora kao spora pune jurisdikcije pred nadležnim upravnim sudom (što je u konkretnom slučaju tužiteljica i učinila), u kojem sporu je sud ovlašten preispitivati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom RH, s tim da je protiv prvostupanjske presude upravnog suda dopuštena žalba o kojoj odlučuje VUSRH, a čime se osigurava sudska zaštita u dva stupnja odlučivanja, što je povodom zahtjeva za ocjenu zakonitosti, među ostalim i odredbe članka 10. Odluke, istaknuo i sam VUSRH u presudi i rješenju, posl . broj: Usoz-253/2023, surj : P 328/2023, od 19. prosinca 2023.

23.Zaključno, vezano za tužiteljičine navode kako se njezin prigovor kojeg je podnijela protiv prvostupanjskog rješenja trebao smatrati istovremeno i prigovorom iz odredbe čl. 122. ZUP-a, prije svega je za navesti ako se ovaj sud već u prethodnom dijelu obrazloženja presude očitovao da je u konkretnom slučaju riječ o prigovoru kao redovitom pravnom lijeku i to onom kakvog propisuje članak 10. Odluke, s obzirom da je citirana Odluka koja predstavlja podzakonski akt kao pravni lijek propisala takav prigovor kao redoviti pravni lijek, s tim da odredba članka 122. ZUP-a na koju se tužiteljica poziva supsidijarno regulira procesnu materiju vezanu uz prigovore uređene drugim odredbama ZUP-a (primjerice čl. 42., čl. 155., čl. 156., čl. 157.-158. te čl.154.), slijedom čega je ovaj sud stajališta kako odredba članka 122. ZUP-a sadržava podredne procesne odredbe, ali ne čini zasebno utemeljenje za neku vrstu prigovora koja nije obuhvaćena citiranim odredbama ZUP-a, niti derogira odredbu čl. 10. Odluke koja propisuje prigovor kao redoviti pravni lijek, kod kojeg stanja stvari sud zaključuje da je tuženik pravilno postupio kada je prigovor tužiteljice tretirao kao prigovor kakav u vidu ima odredba čl. 10. Odluke, na koji način nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice jer navedena Odluka u konkretnom slučaju predstavlja lex specialis u odnosu na odredbu čl. 122. ZUP.

24.Naposljetku, vezano za tužiteljičine navode kojima problematizira potpis donositelja drugostupanjskog rješenja, za kazati je kako iz podataka upravnog spisa, a kojem prileže osporeno rješenje tuženika, nedvojbeno proizlazi da je osporeni akt tuženika vlastoručno potpisan od strane donositelja istog, odnosno od strane Gradonačelnika grada Zagreba, s čim u vezi je dodatno za kazati kako niti jednim važećim propisom nije definirano kako vlastoručni potpis treba izgledati, pa su tužbeni prigovori koje tužiteljica u tom pravcu iznosu potpuno neosnovani. Ujedno, u odnosu na navode tužiteljice o žalbi kao pravnom lijeku, skreće se pozornost tužiteljici na stajalište izraženo u navedenoj presudi VUSRH u kojoj se ističe stajalište Ustavnog suda RH iz odluke, broj: U-I-2911/2017, od 5. veljače 2019. prema kojem sustav zaštite ljudskih prava uspostavljen Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pravo na žalbu protiv sudske odluke u prvom stupnju, kao temeljno pravo, prepoznaje samo u okviru kaznenog postupka. Također se navodi kako ni konvencijski sustav zaštite ljudskih prava, ni EU sustav zaštite temeljnih prava zajamčenih Poveljom o temeljnim pravima Europske unije ne prepoznaju pravo na žalbu u okviru građanskih odnosno upravno sudskih postupaka kao temeljno pravo. Ujedno se navodi kako oba navedena sustava jamče pristup sudskoj zaštiti odnosno pravo na sudski nadzor nad odlukama tijela državnih vlasti kojima se odlučuje o konkretnim interesima građana, ali ne jamči pravo na žalbu protiv odluke suda u građanskim odnosno upravnim sporovima. (iz točke 10.1 odluke USRH).

25.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti onim prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa kako tužiteljica u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njezine tužbe.

26.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo u prvostupanjskom rješenju, kod kojeg stanja stvari je i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio prigovor tužiteljice izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja, uslijed čega tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

27.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

28.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 29. prosinca 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice Karlu Novoselu, odvjetniku u Zagrebu, Radnička cesta 32, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Gradu Zagrebu, Gradonačelniku, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, uz zapisnik od 2. prosinca 2025., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.