Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, Rijeka

SUD U RIJECI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u pravnoj stvari tužiteljice RV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika B2 KAPITAL d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 41, OIB 57509775367, zastupanog po punomoćnici Anji Barić, odvjetnici u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 29. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika B2 Kapital d.o.o. OIB 57509775367, Radnička cesta 41, Zagreb, protiv ovršenika, ovdje tužitelja RV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koja ovrha se provodi pri Financijskoj agenciji temeljem ovršne isprave – Izjave – obične zadužnice ovjerene od javne bilježnice Vesne Ćuzele, posl. br. OV- 2017/2010 dana 18. veljače 2010. godine, a radi naplate potraživanja u iznosu od 55.801,59 EUR / 420.437,07 HRK s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak od 5.604,48 EUR (slovima: pet tisuća šesto četiri eura i četrdeset osam centi) s pripadajućom zakonskim zateznim kamatama koje teku na ovaj iznos od 29. prosinca 2025. godine do isplate po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, zahtjev za naknadu parničnog troška tužiteljice o d b i j a kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužbenim zahtjevom istaknutim u tužbi podnesenoj sudu 4. listopada 2023. godine, tužiteljica traži da sud utvrdi nedopuštenom ovrhu što se povodom

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

prijedloga tuženika provodi pri Financijskoj agenciji temeljem ovršne isprave, Izjave – obične zadužnice ovjerene od javne bilježnice Vesne Ćuzele pod posl. br. OV- 2017/2010 od 18. veljače 2010. godine, radi naplate potraživanja u iznosu od 55.801,59 EUR / 420.437,07 HRK s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a traži i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi kako je zaključkom ovoga suda posl. br. Ovr-978/2023 od 19. rujna 2023. godine upućena na pokretanje parnice protiv tuženika radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava koji se vodi po zahtjevu tuženika. Opisuje da je zaprimila obavijest Financijske agencije u smislu odredbe članka 209. stavka 5. Ovršnog zakona kako je protiv nje kao ovršenice pokrenut postupak izravne naplate temeljem zahtjeva za izravnu naplatu podnesenog od strane B2 Kapital d.o.o., temeljem osnove za plaćanje posl. br. OV-2017/2010. Navodi kako je sudu kumulativno podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa sredstava nedopuštenim i prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, o kojem je odlučeno spomenutim zaključkom posl. br. Ovr-978/2023 od 19. rujna 2023. godine. Tužiteljica tvrdi da tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju predmetne ovršne isprave, u smislu članka 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona, odnosno iz razloga što je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

3. Tužiteljica navodi da je 18. veljače 2010. godine potpisala Izjavu – običnu zadužnicu kojom je ovlastila društvo Erste & Steiermärkische bank d.d. da radi naplate dospjelih tražbina temeljem ugovora broj 5103711008 bez ikakvog pitanja ili odobrenja, zapljeni sve račune koje ima kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te da se novac isplaćuje vjerovniku sve do potpune naplate istog. Opisuje da je navedena Izjava - obična zadužnica ovjerena dana 18. veljače 2010. godine od strane javne bilježnice Vesne Ćuzele iz Rijeke pod posl. br. OV-2017/2010. Nadalje, ističe da je Ugovorom o ustupu tražbine posl. br. OV-1723/17 ovjerenim od strane javnog bilježnika Mladena Matoša, Erste & Steiermärkische bank d.d. ustupila tražbine iz ugovora o kreditu broj 5103711008 od dana 23. listopada 2007. godine koje ima prema tužiteljici, ovdje tuženiku. Potom je tuženik 26. srpnja 2023. podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu na temelju ovršnog naslova – Izjave - obične zadužnice posl. br. OV- 2017/2010 ovjerene od javne bilježnice Vesne Ćuzele 18. veljače 2010. godine. Stav je tužiteljice da je predmetna Izjava – obična zadužnica ovjerena 2010. godine, pa se njezina valjanost ima prosuđivati prema odredbama Ovršnog zakona iz 1996. godine. Sukladno članku 183. Ovršnog zakona iz 1996. godine, za valjanost zadužnice bio je dovoljan javno ovjerovljeni potpis dužnika te ista isprava nije morala kao privatna isprava biti potvrđena kod javnog bilježnika kako to određuje odredba članka 214. Ovršnog zakona iz 2012. godine, koji je trenutno na snazi.

4. Tužiteljica drži da iako izjava o suglasnosti zapljene ima svojstvo ovršne isprave, svaka izjava takvog karaktera ili zadužnica stječe svojstvo javnobilježničkog akta tek propisanim obveznim potvrđivanjem, koji osigurava duži rok zastare iz članka 233. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Zaključuje dakle, da predmetna Izjava o suglasnosti zapljene u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 183. Ovršnog zakona predstavlja privatnu ispravu, pa se u odnosu na istu ne primjenjuje desetogodišnji zastarni rok, već se u odnosu na takvu ispravu ima primijeniti opći

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

zastarni rok od pet godina. U tom smislu ističe da je Izjava – obična zadužnica posl. br. OV-2017/2010 prvi put zaprimljena pri Financijskoj agenciji na naplatu 26. srpnja 2023. kada ju je dostavio tuženik. Tužiteljica prema tome, ističe prigovor zastare potraživanja sukladno članku 371. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, "Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/91), odnosno na temelju članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO/05 važećem u vrijeme podnošenja tužbe), a poziva se i na sudsku praksu županijskih sudova. Ukazuje i na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 4/18-17 od 19. studenog 2018. godine u pogledu zastarnog roka tražbine iz zadužnice gdje je zauzeto stajalište da na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. i Ovršnog zakona objavljenog u "Narodnim novinama" br. 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana), primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz članka 371. ZOO/91 (sada članka 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz članka 379. ZOO/91 (sada članka 233. ZOO/05). Navodi i praksu županijskih sudova prema kojoj se ovaj stav osim na zadužnicu, primjenjuje i na izjavu o suglasnosti zapljene.

5. Zaključuje da je prema tome, potraživanje tuženika zastarjelo sukladno članku 225. ZOO/05, odnosno da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Ističe da je ovršna isprava bila na raspolaganju ovrhovoditelju duže od 10 godina no tuženik kao ovrhovoditelj ni u jednom trenutku nije pokušao naplatiti potraživanje iz isprave. Protivi se tvrdnjama tuženika o tome da bi pokretanjem ovrhe na nekretnini 2018. godine bila prekinuta zastara u odnosu na ovršnu ispravu – zadužnicu, koja je predmet ovog postupka. Naime, zastara tražbine utvrđene privatnom ispravom na kojoj je ovjeren potpis od strane javnog bilježnika, nastupa u zakonskom roku od pet godina, a institut zastare sam po sebi predstavlja zaštitno sredstvo u odnosu na dužnika te doprinosi pravnoj sigurnosti. Stav je tužiteljice da nakon nastupa zastare, ovršna isprava gubi svoju pravnu moć za daljnje korištenje u ostvarivanju prava utvrđenih u njoj, dok je pitanje mogu li se ta prava ostvariti drugim putem, irelevantno, ukazujući i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III-3156/2017 od 31. siječnja 2019. i broj U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. o nezakonitosti strogo formalne primjene prava. Tužiteljica ističe kako nije pravično, logično, ni zakonito, dopuštati da se određene ovršne isprave koriste i nakon nastupa zastare, te da se to opravdava prekidanjem zastare temeljem one ovršne isprave koja nije zastarjela. Stoga, tuženik prethodno podnošenju prijedloga za ovrhu na nekretnini 2018. godine nije mogao pokrenuti ovrhu na novčanim sredstvima tužiteljice temeljem predmetne zadužnice. Drži da je prethodno provođenju ovrhe na novčanim sredstvima tužiteljice potrebno ispitati i je li opravdano provoditi ovrhu na njezinim novčanim sredstvima ili je ovrhu potrebno ograničiti, s obzirom da tuženik trenutno vodi postupak ovrhe na nekretnini radi namirenja iste tražbine, a vrijednost nekretnine dovoljna je za namirenje cjelokupne tražbine tuženika. Naglašava da je tražbina iz zadužnice apstraktna obveza neovisna od obveze koju osigurava, te je pogrešan pravni stav tuženika da se zastara prekida time što je tuženik na temelju druge osnove pokrenuo postupak ovrhe na nekretninama tužiteljice, s obzirom da se taj postupak niti ne temelji na zadužnici kao ovršnoj ispravi, a sve i kada bi se zastara mogla prekinuti takvim

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

pokretanjem ovršnog postupka, tuženik je ovršni postupak na nekretnini pokrenuo nakon isteka zastarnog roka od pet godina. Ističe i da je klauzula ovršnosti na ugovor o kreditu stavljena 1. lipnja 2012., a da je tuženik ovrhu na nekretnini tužiteljice pokrenuo 25. svibnja 2018., odnosno više od pet godina od dospijeća obveze iz samog ugovora.

6. Tvrdi i da nije jasna pravna osnova kojim se prava iz predmetne ovršne isprave prenose na tuženika. Ovo iz razloga što Ugovorom o ustupu tražbine nije predviđeno prenošenje prava temeljem izjave - obične zadužnice, s Erste & Steiermärkische bank d.d. na tuženika, pa tuženik nije niti ovlašten potraživati izravnu naplatu temeljem predmetne ovršne isprave. Kako zastarni rok iznosi pet godina, a tuženik i njegov prednik nisu vršili radnje kojima su pokušavali naplatiti potraživanje iz ovršne isprave, drži da je nastupila zastara tražbine iz privatne isprave s danom 1. lipnja 2017. godine pa ovršna isprava više nije podobna za provođenje ovrhe, predlažući usvajanje tužbenog zahtjeva i donošenje presude sadržaja kao u izreci.

7. Tuženica u odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku postupka osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je prigovor zastare paušalan i promašen jer radi naplate tražbine po Ugovoru o kreditu broj 5103711008, tuženik kao ovrhovoditelj od 2018. godine vodi ovrhu na nekretnini ovdje tužiteljice, upisanoj u zemljišne knjige ovog suda u k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], kao 29. suvlasnički dio, a taj se postupak vodi pod posl. br. Ovr-3423/2018. Zaključuje da je podnošenjem predmetnog prijedloga za ovrhu došlo do prekida zastare te je zastarijevanje i dalje u prekidu. Napominje da je tražbina iz predmetnog ugovora osigurana i hipotekom na nekretnini, da je ugovor o kreditu otkazan, u cijelosti je dospio te je na njega iskazana klauzula ovršnosti s danom 1. lipnja 2012. godine.

8. Stav je tuženika da se ne može govoriti o zastari svake pojedine ovršne isprave, već samo o zastari tražbine koja se prekida podnošenjem bilo koje isprave na naplatu, pozivajući se i na odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu - Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-358/2022 od 4. rujna 2023, kao i presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-5313/20 od 13. travnja 2020. Prema tome, stav je tuženika da je do prekida zastare došlo najranije 2018. godine te se nikako ne može govoriti o zastari ovršne isprave, a kamoli tražbine, pa je irelevantno je li ovršna isprava ovjerena ili solemnizirana kad je do prekida zastare tražbine došlo u sudskom postupku temeljem solemniziranog ugovora na koji se primjenjuje zastarni rok od 10 godina.

9. Tuženik napominje i da je ugovorom o kreditu tužiteljica izričito pristala da banka radi naplate tražbina iz ugovora provede ovrhu na cjelokupnoj njezinoj imovini. Tuženik citira članak 241. ZOO-a kojim je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, držeći da je protiv ovdje tužiteljice pokrenuo ovršni postupak 25. svibnja 2018., prije proteka desetogodišnjeg zastarnog roka iz članka 233. stavka 1. ZOO. Zaključuje i da za nastupanje zastare nije od utjecaja činjenica što je postupak ovrhe pokrenut temeljem Suglasnosti o zapljeni, a ne na temelju Ugovora o kreditu broj 5103711008, solemniziranog od javnog bilježnika Krešimira Kuzle iz Opatije pod brojem OV-11746/07 26. listopada 2007., obzirom da Zakon o obveznim odnosima ne poznaje institut zastare ovršne isprave, već isključivo institut zastare tražbine, pa kad

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

se pritom ima u vidu da je došlo do prekida zastare pokretanjem ovršnog postupka 25. svibnja 2018. radi naplate tražbine temeljem predmetnog Ugovora o kreditu, a postupak prisilne naplate kod FINA-e je pokrenut 13. srpnja 2023., za utvrditi je da nije došlo do zastare predmetnog potraživanja u smislu čl. 233. ZOO-a. Zaključuje da je u konkretnom slučaju ovlašten pokušati naplatiti svoju tražbinu koja nije zastarjela temeljem bilo koje ovršne isprave kojom raspolaže, a što je i učinio podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu 13. srpnja 2023. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tužiteljice na naknadu parničnog troška.

10. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sud je na glavnoj raspravi proveo dokaz čitanjem isprava priloženih spisu, uvidom u ovosudni predmet posl. br. Ovr-1182/2025 (raniji posl. br. Ovr-3423/2018), nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01,117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), jer je prema ocjeni ovoga suda predmet raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke. Jedini preostali dokazni prijedlog tužiteljice, onaj za provođenjem dokaza njezinim saslušanjem na okolnost potpisa zadužnice, vrste zadužnice, pokretanja postupaka prisilne naplate od strane tuženika i slično, odbijen je kao neosnovan jer je sadržaj i datum potpisivanja zadužnice razvidan iz isprava, pa prema tome njezin pravni status sud ocjenjuje prije svega, uvidom u njezin sadržaj, do su druge okolnosti radi utvrđivanja kojih tužiteljica predlaže saslušati je, također razvidne iz samih isprava. Provođenje dokaza saslušanjem tužiteljice stoga se ukazalo nepotrebnim i dovelo bi samo do odugovlačenja ovog postupka.

11. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Naime, u ovom postupku sud je iz očitovanja stranaka, provedenih dokaza i dostavljenih isprava te uvida u ovosudni predmet posl. br. Ovr-1182/2025, utvrdio slijedeće:

- da je ovdje tužiteljica u svojstvu dužnika dana 18. veljače 2010. godine potpisala Izjavu – običnu zadužnicu kojom je priznala postojanje tražbine prema tadašnjem vjerovniku Erste & Steiermärkische bank d.d. u iznosu od 58.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, uvećano za pripadajuću kamatu i druge tražbine iz ugovora, te dala suglasnost da se radi naplate cjelokupne tražbine, bez ikakvog daljnjeg pitanja i odobrenja, zapljene svi njezini računi koje ima kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog premeta te se novac s tih računa isplaćuje izravno vjerovniku (list 7 spisa),

- potpis tužiteljice na citiranoj Izjavi – običnoj zadužnici ovjeren je od strane javne bilježnice Vesne Ćuzele pod brojem OV-2017/10 dana 18. veljače 2010. godine,

- prema tome, tužiteljica je vjerovniku Erste & Steiermärkische bank d.d. izdala Izjavu – običnu zadužnicu u smislu članka 183. OZ/96, a ta zadužnica neprijeporno nije solemnizirana po javnom bilježniku,

- nije sporno niti da je predmetna Izjava služila kao sredstvo osiguranja povrata tražbine iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

– 5103711008 što ga je tužiteljica 23. listopada 2007. godine sklopila s Erste & Steiermärkische bank d.d. na iznos od 58.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, uz rok povrata od 216 mjeseci (list 5 priloženog spis Ovr- 1182/2025),

- nije sporno niti da je sklapanjem Ugovora o kreditu tužiteljica pristala na zasnivanje založnog prava u korist banke na kupljenoj nekretnini te je pristala i da se radi naplate tražbina iz ugovora o kreditu, provede prisilna ovrha prodajom nekretnine nakon što javni bilježnik na ugovor stavi potvrdu ovršnosti, a pristala je i da vjerovnik, u slučaju dospjelosti bilo koje obveze po ugovoru, provede neposrednu i prisilnu ovrhu na temelju ugovora o kreditu i izvatka iz poslovnih knjiga na svim njezinim računima, te na njezinoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i drugim materijalnim pravima (članak 13. Ugovora o kreditu),

- nadalje, među strankama ne bi trebalo biti sporno niti da je javni bilježnik Krešimir Kuzle iz Opatije na Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652 – 5103711008 od 23. listopada 2007. godine izdao potvrdu ovršnosti u kojoj je potvrdio da je javnobilježnička isprava postala ovršna 1. lipnja 2012. godine i od kada prema ocjeni ovoga suda, teče zastarni rok za naplatu tražbine iz Ugovora (potvrda ovršnosti vidljiva iz Ugovora o kreditu priloženog u spisu Ovr-1182/2025),

- nesporno je i da je Erste & Steiermärkische bank d.d. dana 27. siječnja 2017. godine s ovdje tuženikom sklopila Ugovor o ustupu tražbine kojim je sva potraživanja iz Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženicom prenijela na tuženika (list 12-14 priloženog spis Ovr-1182/2025),

- nije sporno niti da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj, protiv tužiteljice kao ovršenice dana 29. svibnja 2018. godine podnio prijedlog za ovrhu temeljem Ugovora o kreditu kao ovršne isprave, kojim radi naplate iznosa od 98.172,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Erste & Steiermärkische bank d.d. na dan plaćanja, uvećano za zatezne kamate što na iznos od 54.088,50 CHF teku od 25. svibnja 2018. do isplate, kao i naplate 5.646,26 kn i troškova ovrhe, traži provedbu ovrhe na nekretnini tužiteljice – 29. suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerom nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], dvorišta i zgrade površine 638 m2, s kojim je neodvojivo povezno vlasništvo posebnog dijela nekretnine 28. etaža, u naravi trosoban stan broj 8 na trećem katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, lođe i drvarnice, ukupne površine 63,66 m2, i koji postupak se vodi pred ovim sudom pod posl. br. Ovr-1182/2025,

- među strankama nije sporno niti da je ovrhovoditelj, a ovdje tuženik, dana 13. srpnja 2023. godine Financijskoj agenciji podnio zahtjev za provedbu izvansudske ovrhe, pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava, kojim traži da se na temelju ovršne isprave, zadužnice posl. br. OV-2017/2010 potpisane po tužiteljici, a radi naplate tražbine od 55.801,59 EUR (53.725,77 CHF) glavnice sa zateznim kamatama, provede ovrha na novčanim sredstvima ovdje tužiteljice kao ovršenice,

- nije sporno niti da je tužiteljica zaprimivši Obavijest Financijske agencije o primitku zahtjeva za izravnu naplatu (list 14 spisa), podnijela ovome sudu prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, obrazlažući ga razlozima zbog kojih podnosi i tužbu u ovom postupku, odnosno tvrdi da je Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

pravo tužitelja tražiti ovrhu iz predmetne ovršne isprave zastarjelo, zbog čega je zaključkom Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr-978/2923 od 19. rujna 2023. godine čiji sadržaj tuženik ne osporava, upućena na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon čega je tužiteljica pokrenula ovu parnicu,

- nije sporno niti da je Općinski sud u Rijeci u predmetu posl. br. Ovr- 1182/2025 dana 1. srpnja 2024. donio rješenje kojim je utvrdio da su se stekli uvjeti za dosudu nekretnine kupcu protiv kojeg rješenja je tužiteljica kao ovršenica izjavila žalbu, a potom 31. listopada 2024. i rješenje kojim je potvrdio da je kupac položio kupovninu, odredio upis prava vlasništva kupca i predaju kupcu u posjed s time što je u tom rješenju u točki VII izreke sadržano i rješenje o namirenju te je određen dovršetak ovrhe, a protiv kojeg je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj izjavio žalbu, kao i ovdje tužiteljica u svojstvu ovršenice, a Županijski sud u Rijeci je rješenjem posl. br. Gž Ovr- 389/24 od 23. srpnja 2025. ukinuo rješenje ovoga suda od 1. srpnja 2024., dok je isti sud rješenjem posl. br. Gž Ovr-561/24 od 23. srpnja 2025. ukinuo i ovosudno rješenje od 31. listopada 2024., pa se prema tome taj ovršni postupak između stranaka još uvijek vodi.

13. Ono što je sporno jest pitanje ima li tuženik pravo tražiti izravnu naplatu svoje tražbine pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužiteljice, temeljeći zahtjev na Izjavi – običnoj zadužnici od 18. veljače 2010. godine na kojoj je potpis tužiteljice ovjeren od strane javne bilježnice Vesne Ćuzele pod brojem OV-2017/10 istoga dana. Sporno je prema tome je li nastupila zastara naplate tražbine tuženice, odnosno postoje li razlozi zbog kojih bi tuženik izgubio pravo tražiti prisilnu naplatu na temelju obične zadužnice.

14. Strankama prije svega valja istaknuti kako činjenica što Ugovor o kreditu i Izjava – obična zadužnica ne sadrže izričito ovlaštenje tužiteljice da tražbinu sadržanu u ispravi tadašnji vjerovnik Erste & Steiermärkische bank d.d. prenese na treću osobu, ne znači da vjerovnik svoje potraživanje sklapanjem ugovora o prijenosu potraživanja nije mogao prenijeti na treću osobu, pa tako i ovdje tuženika, jer zabrana takvog prijenosa nije ugovorena između tužiteljice i Erste & Steiermärkische bank d.d. Prema tome, tuženik na kojeg su prijenosom prešla prava i obveze iz Ugovora o kreditu što ga je tužiteljica sklopila s ranijim vjerovnikom Erste & Steiermärkische bank d.d., zakoniti je vjerovnik i imatelj sredstava osiguranja danih prethodnom vjerovniku.

15. Što se pak tiče prijepornog pitanja, ima li ovdje tuženik pravo tražiti izravnu naplatu svoje tražbine izvansudskom ovrhom - pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužiteljice, temeljeći zahtjev na Izjavi – običnoj zadužnici od 18. veljače 2010. godine, potpisanoj po tužiteljici i ovjerenoj od javnog bilježnika istoga dana, ističe se slijedeće.

16. U pravu je tužiteljica kada ukazuje da je zadužnica od 18. veljača 2010., izdana predniku tuženika kao obligacijski vrijednosni papir kojim se tuženica kao njezin izdavatelj obvezuje ispuniti obvezu upisanu na toj ispravi, njezinom zakonskom imatelju, sukladno odredbi članka 1135. stavka 1. ZOO/05. Tuženik je s druge strane, u pravu kada navodi da zadužnica u kojoj je javno ovjeren potpis dužnika, ima svojstvo ovršne isprave, pa zbog toga tuženik pokrenutu izvansudsku ovrhu temelji na

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

zadužnici kao ovršnoj ispravi. Prema odredbi članka 183. OZ/96 dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banke te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate.

17. Međutim, konkretna zadužnica je isprava izdana u skladu s odredbom članka 183. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 - dalje: OZ/96) na kojoj je tek ovjeren potpis izdavatelja, pa onda ista predstavlja privatnu ispravu, s obzirom da nije potvrđena po javnom bilježniku u smislu odredbe članka 59. stavka 1. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94 i 162/98, 16/07 i 75/09, važećem u vrijeme izdavanja zadužnice, dalje: ZJB), slijedom čega takva zadužnica ne može imati značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje (istovjetno pravno stajalište izraženo je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2260/2017-2 od 14. studenog 2017.). Sukladno pravnom shvaćanju posl. br. Su-IV-4/18-17 od 19. studenog 2018. godine Sedme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 19. studenog 2018., na koje upire i tužiteljica, na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011., tj. prije stupanja na snagu Ovršnog zakona objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana), primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz članka 371. ZOO/91 (sada članak 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz članka 379. ZOO/91 (sada članka 233. ZOO/05).

18. U odnosu na pitanje kada je počeo teći zastarni rok iz zadužnice od 18. veljače 2010. godine ovaj sud ukazuje da u odnosu na potraživanje iz zadužnice nisu propisana posebna ograničenja niti je propisan posebni rok zastarijevanja pa se u odnosu na ta potraživanja primjenjuju opći instituti obveznog prava, pa tako i opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 225. ZOO/05, kako je ranije pojašnjeno. Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (članak 215. stavak 1. ZOO/05). Tražbina iz Ugovora o kreditu radi osiguranja tražbine iz kojeg je izdana sporna zadužnica dospjela je 1. lipnja 2012., pa je od tog dana vjerovnik (tada Erste & Steiermärkische bank d.d.) imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine osigurane zadužnicom.

19. Među strankama ovog postupka nije sporno da sve do 29. svibnja 2018. godine protiv tužiteljice nije bio pokrenut postupak prisilne naplate protiv tužiteljice, a prvi postupak ovrhe koji je pokrenut tog dana pokrenut je sa zahtjevom da se provede ovrha na nekretnini tužiteljice u predmetu ovoga suda posl. br. Ovr-1182/2025 (raniji posl. br. Ovr-3423/2018). Tužitelj je prijedlog za ovrhu temeljio ne na zadužnici, već na drugoj ovršnoj ispravi - Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652 – 5103711008 od 23. listopada 2007. godine s izdanom potvrdom ovršnosti. Pritom, nije sporno da je potvrda ovršnosti na Ugovor o kreditu izdana s danom 1. lipnja 2012. godine, pa dakle, za ovaj sud ne bi trebalo biti prijeporno da tražbina osigurana

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

Ugovorom o kreditu nije zastarjela jer tražbine iz ovršnih, solemniziranih javnobilježničkih isprava zastarijevaju u desetogodišnjem roku od nastupa ovršnosti, što svakako nije isteklo do podnošenja prijedloga za ovrhu. Do trenutka kada je tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na nekretninama proteklo je naime, 5 godina, 11 mjeseci i 28 dana od nastupa ovršnosti tražbine.

20. Tuženik je prema tome, radi naplate iste tražbine raspolagao s dvije ovršne isprave: Izjavom-običnom zadužnicom koja mu je omogućavala pokretanje izvansudske ovrhe po računima tužiteljice, s učinkom pravomoćnog rješenja o ovrsi, no sa zastarnim rokom od pet godina (s obzirom da zadužnica nije bila solemnizirana, nego samo potpisana po tužiteljici). S druge strane, tuženik je radi naplate iste tražbine raspolagao i solemniziranom javnobilježničkom ispravom – Ugovorom o kreditu, koja mu omogućava pokretanje ovrhe i osigurava dulji rok zastare tražbine od 10 godina.

21. Ono što je ovome sudu prijeporno jest pitanje kako činjenica što je tuženik ovrhu protiv tužiteljice pokrenuo na drugom predmetu i sredstvu ovrhe i na temelju druge ovršne isprave s duljim rokom zastare, utječe na pravo tuženika da kao ovrhovoditelj naknadno traži izvansudsku ovrhu temeljeći je na ovršnoj ispravi s utvrđenim kraćim rokom zastare. Riječ je dakle, o konkurenciji više ovršnih isprava s drugačijim rokovima zastare i pitanju njihovog međusobnog odnosa.

22. Iako su obje stranke u tijeku ove parnice dostavile različite sudske odluke, nijedna od njih ne rješava spornu situaciju sličnu kao u ovom predmetu, niti je prema saznanju ovoga suda, Vrhovni sud Republike Hrvatske o navedenom zauzeo svoje mišljenje.

23. Tuženik je pritom u pravu kada ukazuje da Ovršni zakon u članku 50. stavku 1. točki 11. OZ kao razlog za izjavljivanje žalbe protiv rješenja o ovrsi, odnosno kao razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom i obustavu postupka govori o zastari tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom, a ne o zastari ovršne isprave. Tuženik stoga i prema ocjeni ovoga suda, osnovano upućuje da tražbina ne može istovremeno biti i zastarjela prema jednoj ispravi (zadužnici), a ne biti u zastari prema drugoj ovršnoj ispravi (ugovoru o kreditu).

24. Međutim, za ovaj sud ključno je pitanje je li tužiteljica imala legitimno pravo očekivati da nakon isteka roka zastare obična zadužnica koju je potpisala neće moći biti uspješno iskorištena za provedbu izvansudske ovrhe po računima.

25. Dakle, konkretno pitanje na koje se treba odgovoriti nije pitanje je li tražbina ovdje tuženika zastarjela, nego je li tuženik izgubio pravo tražiti naplatu protiv tužiteljice na temelju ovršne isprave s kraćim rokom zastare, nego druge ovršne isprave kojima tuženik raspolaže. Ovo osobito stoga, što među strankama nije sporno da tuženik od dana dospjelosti svoje tražbine – 1. lipnja 2012. godine pa sve do 29. svibnja 2018. godine, dakle u vremenu duljem od pet godina, nije pokrenuo bilo kakav ovršni postupak protiv tužiteljice koji bi se temeljio niti na Izjavi – običnoj zadužnici od 18. veljače 2010. godine koja nudi mogućnost provedbe ovrhe po računima tužiteljice no u zastarnom roku od pet godina, niti na temelju solemniziranog Ugovora o kreditu, koja ovršna isprava nudi mogućnost ovrhe na nekretnini tužiteljice kao i računima

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

tužiteljice, ali i cjelokupnoj drugoj imovini tužiteljice, i prema kojoj ista tražbina tuženika zastarijeva u roku od 10 godina.

26. Stoga su navodi tužiteljice cijenjeni ne samo u smislu odredaba Ovršnog zakona koji uređuju žalbu protiv rješenja o ovrsi (članak 50. OZ), već i u skladu s odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to prava koja se štite u okviru članka 6. prava na pošteno suđenje, članka 13. prava na djelotvorni pravni lijek i članka 1. Protokola 1. Konvencije koji uređuje zaštitu prava vlasništva, a ta Konvencija ratificirana je u Republici Hrvatskoj 5. studenog 1997. godine te od tada predstavlja dio unutarnjeg prava Republike.

27. Provedbom izvansudske ovrhe naime, imovina tužiteljice biti će umanjena obzirom da tuženik provedbom ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava, želi naplatiti iznos od 55.801,59 EUR (53.725,77 CHF) glavnice sa zateznim kamatama 24.213,75 EUR (23.312,99 CHF), a što znači da se argumenti tužiteljice imaju promotriti u svjetlu članka 1. Protokola 1. Konvencije prema kojem svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Sukladno Konvenciji, nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni (čanak 1. stavak 2. Protokola 1. Konvencije). Sukladno praksi Europskog suda u Strasbourgu kao autonomnom tumaču Konvencije, čija pravna praksa je prema tome izvor prava u primjeni Konvencije, pojam „vlasništva“ ima autonomno značenje neovisno o službenoj kategorizaciji u domaćem pravnom sustavu i nije ograničen na posjedovanje fizičkih dobara. Određena druga prava i interesi koji predstavljaju imovinu mogu se također smatrati „vlasničkim pravima“ pa tako i „vlasništvom“ u svrhu ove odredbe. Pitanje koje treba ispitati u svakom predmetu jest je li u okolnostima predmeta, kada ih se razmotri u cjelini, podnositelju zahtjeva dodijeljeno pravo na materijalni interes zaštićen člankom 1. Protokola br. 1 (Depalle protiv [adresa], RBusch Inc. protiv Portugala, Öneryıldız protiv Turske).

28. Podnositelj zahtjeva može navesti da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. samo u mjeri u kojoj se osporene odluke odnose na njegovo „vlasništvo“ u smislu ove odredbe. „Vlasništvom“ se može smatrati ili „postojeće vlasništvo“ ili imovina, uključujući zahtjeve, u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem „legitimno očekivanje“ da će ostvariti učinkovito uživanje vlasničkog prava (tako i u Pressos Compania Naviera S.A. i drugi protiv Belgije, odlomak 31.; A (Oxford) Ltd i A (Oxford) Land Ltd protiv Ujedinjenog Kraljevstva , odlomak 61.; Von Maltzan i drugi protiv Njemačke odlomak 74. točka (c); Kopecký protiv Slovačke, odlomak 35. točka (c)).

29. Kako novac tužiteljice po računima nedvojbeno predstavlja njezinu imovinu to je nedvojbeno da je članak 1. Protokola br. 1. primjenjiv u okolnostima predmeta, slijedom čega sud mora provesti materijalnu analizu okolnosti kojima se prigovara. Ta analiza provodi se trostupanjskim testom razmjernosti, odnosno odgovaranjem na tri pitanja putem kojih se test provodi. Naime, članak 1. Protokola br. 1. sadržava tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvoj rečenici prvog stavka, Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

općenite je naravi i artikulira načelo mirnog uživanja vlasništva. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stavka, obuhvaća lišavanje „vlasništva“ i podvrgava ga uvjetima. Treće pravilo, navedeno u drugom stavku, prepoznaje da države imaju pravo, inter alia, kontrolirati upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom.

30. Prvo pitanje na koje valja odgovoriti jest je li miješanje utemeljeno na zakonu? Miješanje javne vlasti u pravo vlasništva tužiteljice utemeljeno je u ovom konkretnom slučaju na odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO/05 važećem u vrijeme podnošenja tužbe), koje reguliraju pitanje obveze dužnika na povrat duga tuženiku (ovrhovoditelju) kao njezinom vjerovniku, kao i odredbama Ovršnog zakona iz 1996. godine koji reguliraju pitanje izdavanje zadužnice i njezine pravne učinke ("Narodne novine", br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 - dalje: OZ), te odredbama Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22) koji uređuju postupak izvansudske ovrhe - prisilnom naplatom pljenidbom i prijenosom po računima ovršenika.

31. Dugovanje tužiteljice kao ovršenice prema zahtjevu za provedbu izvansudske ovrhe što ga je tuženik predao na naplatu Financijskoj agenciji iznosi 55.801,59 EUR (53.725,77 CHF) glavnice sa zateznim kamatama koje obračunate u trenutku prijedloga za ovrhu iznose 24.213,75 EUR (23.312,99 CHF). Prema tome, od značaja su i odredbe Ovršnog zakona koje reguliraju zadužnicu, kao ispravu u kojoj dužnik javno ovjerovljenim potpisom daje suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banke te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku, koja se izdaje u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate (članak 183. stavak 1. OZ/96), kao i odredba stavka 3. istog članka prema kojoj ispravu iz stavka 1. i 2. ovoga članka banci dostavlja vjerovnik s učincima dostave pravomoćnoga sudskog rješenja o ovrsi, neposredno u prijamnom uredu banke, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika. Od značaja je nadalje i odredba članka 183. stavka 6. i 7. OZ/96 prema kojoj vjerovnik može od banke zahtijevati da mu vrati zadužnicu ako njegova tražbina nije u cijelosti namirena, u kojem slučaju će banka naznačiti na toj ispravi s kojega je računa naplaćen koji iznos troškova, kamata i glavnice, jer zadužnica ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamaca plataca i na drugim predmetima ovrhe. Za provedbu izvansudske ovrhe pljenidbom i prijenosom po računima u Republici Hrvatskoj je od 2010. godine zadužena Financijska agencija, a postupak pljenidbe i prijenosa uređen je Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" br. 68/18, 2/20, 47/20, 46/20, 83/20, 133/20) koji uređuje provedbu ovrhe na novčanim sredstvima, vođenje Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje, postupanje u slučaju nedostatka novčanih sredstava ovršenika, postupanje u uvjetima blokade računa, pitanja vezana uz davanje, čuvanje i pohranu podataka, naknade, vođenje Jedinstvenog registra računa, odnosno cjelokupno uređuje postupanje Financijske agencije i postupak ovrhe na novčanim sredstvima.

32. Osim toga, imajući u vidu da se protiv tužiteljice paralelno s postupkom ovrhe na novčanim sredstvima koja se temelji na Izjavi – običnoj zadužnici, provodi i

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

postupak ovrhe na nekretninama, od značaja su i odredbe Ovršnog zakona koje uređuju pravo prodaje nekretnina ovršenika radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja u postupku javne dražbe, promjenu prava vlasništva na nekretnini prodanoj u ovršnom postupku, te pravo ovrhovoditelja na namirenje iz postignute kupovnine.

33. Prema tome, miješanje javne vlasti u imovinu tužiteljice provedbom izvansudske ovrhe na njezinim novčanim sredstvima po računima jest zakonito.

34. Slijedeće pitanje na koje valja odgovoriti, jest pitanje teži li miješanje legitimnom cilju. "Legitimni cilj“ u smislu gore navedenog pitanja je neki od razloga navedenih u članku 8. stavku 2. Konvencije. U ovom konkretnom slučaju „legitimni cilj“ predstavlja zaštitu imovinskih prava tuženika kao ovrhovoditelja i gospodarske dobrobiti, jer je ovdje tuženik sljednik, cesionar tražbine prijašnjeg vjerovnika koji je bio u poslovnom odnosu s tužiteljicom, a iz kojeg poslovnog odnosa su preostali dugovi koje tuženik želi namiriti pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužiteljice u postupku izvansudske ovrhe. Za pravilno funkcioniranje gospodarskog sustava svake države nužno je da dužnici podmiruju svoje obveze prema vjerovnicima te da se ugovorne odredbe poštuju, odnosno da se vjerovnicima u slučaju kada dužnik to ne čini, omogući učinkovit način naplate dugovanja, jer bi u protivnom došlo do pravne nesigurnosti, ugrožavanja javnog reda i mira i gospodarske nestabilnosti. U tom smislu je miješanje javne vlasti u imovinu tužiteljice provedbom ovrhe opravdano, jer je usmjereno na zaštitu prava vlasništva (imovine) druge osobe, odnosno vjerovnika.

35. Treće pitanje odlučno za provođenje testa razmjernosti jest je li miješanje nužno u demokratskom društvu? Miješanje je nužno ako se isti opravdani cilj ne može postići primjenom blaže mjere ili ako postoji neodgodiva društvena potreba ili je miješanje razmjerno toj potrebi.

36. Prilikom odgovora na ovo pitanje, sud je osim već gore citiranih odredbi OZ/96 i OZ/12, Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima te ZOO/05 koji uređuje pitanje zastare, u ovom predmetu osobito imao na umu specifične okolnosti slučaja, a to je činjenica da tuženik sve do isteka zastarnog roka za prisilno namirenje tražbine iz Izjave – obične zadužnice tuženice od 18. veljače 2010. godine, nije pokretao nikakav postupak ovrhe protiv tužiteljice. Postupak ovrhe, ali temeljen na drugoj ovršnoj ispravi – Ugovoru o kreditu, pokrenuo je tek nakon više od pet godina od dospijeća svoje tražbine i to na nekretninama tužiteljice.

37. Upravo navedena okolnost prema ocjeni ovoga suda, govori u prilog opravdanosti stava tužiteljice, koja je imala razumno očekivanje da Izjava – obična zadužnica koju je potpisala i predala tadašnjem vjerovniku 18. veljače 2010. godine, neće moći biti iskorištena za provedbu izvansudske ovrhe pljenidbom i prijenosom novčane tražbine protiv nje nakon proteka roka od pet godina nakon dospjelosti tražbine, u slučaju da se tužiteljica odluči poslužiti pravom na isticanje prigovora zastare. Naime, tražbina tuženika dospjela je nesporno još 1. lipnja 2012. godine jer je javni bilježnik Krešimir Kuzle iz Opatije utvrdio da je upravo tog dana tražbina iz Ugovora o kreditu od 23. listopada 2007. godine postala dospjela te je izdao potvrdu ovršnosti.

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

38. Tužiteljica je prema tome, znajući da je zastarni rok za tražbine iz Izjave

– obične zadužnice pet godina, imala legitimno pravo očekivati da zadužnica nakon 1. lipnja 2017. godine kada je protekao rok zastare od pet godina, neće moći s uspjehom biti upotrijebljena za provedbu izvansudske ovrhe po računima, odnosno ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava. Dakako da je tužiteljica znala da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652 – 5103711008 od 23. listopada 2007., taj ugovor solemniziran po javnom bilježniku i da je ugovorom pristala na zasnivanje založnog prava u korist banke na kupljenoj nekretnini te je pristala i da se radi naplate tražbina iz ugovora o kreditu, provede prisilna ovrha prodajom nekretnine nakon što javni bilježnik na ugovor stavi potvrdu ovršnosti, a pristala je i da vjerovnik, u slučaju dospjelosti bilo koje obveze po ugovoru, provede neposrednu i prisilnu ovrhu na temelju ugovora o kreditu i izvatka iz poslovnih knjiga na svim njezinim računima, te na njezinoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i drugim materijalnim pravima (članak 13. Ugovora o kreditu).

39. Sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, sukladno članku 233. stavku 1. ZOO/05 pa je očito da je tužiteljica znala da zbog toga što dug nije plaćala na vrijeme, tuženik kao vjerovnik tražbine, ima mogućnost koristeći se Ugovorom o kreditu od 23. lipnja 2007. kao ovršnom ispravom, opskrbljenom potvrdom ovršnosti, pokrenuti protiv nje sveobuhvatni postupak ovrhe, sve imajući u vidu da Ugovor o kreditu u članku 13. sadrži tzv. clausulu exequendi. Naime, sukladno članku 54. stavku 1. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93, 29/94, 162/98 i 16/07, na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), javnobilježnički akt je ovršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilnu ovrhu, pa ugovor o kreditu neprijeporno predstavlja upravo takvu ovršnu ispravu iz članka 54. stavka 1. ZJB koja vjerovniku (tuženiku) omogućava pokretanje neposredne ovrhe.

40. Međutim, navedeno ne znači da je tuženik, zbog toga što je raspolagao ovršnom ispravom s duljim rokom zastare – Ugovorom o kreditu, mogao nakon proteka zastarnog roka za naplatu tražbine iz Izjave - obične zadužnice, koristiti se tom ispravom da bi naplatio prisilno svoju tražbinu bez intervencije suda.

41. Naime, Izjava – obična zadužnica ima svojstvo rješenja o ovrsi pa vjerovnik koji raspolaže ovom ispravom, može bez sudjelovanja suda, izravno tražiti od Financijske agencije (ranije banaka koje vrše platni promet), da zapljene sva sredstva koje ovršenik ima po bilo kojem računu i ta sredstva izravno isplaćuju njemu kao vjerovniku. Tužiteljica je imala legitimno očekivanje da nakon 1. lipnja 2017. godine, po proteku roka zastare, tuženik se više neće moći služiti zadužnicom kako bi ishodio ovu isplatu, odnosno da će se morati obratiti sudu radi provedbe ovrhe.

42. Prema tome, ocjena je ovoga suda da iako tražbina tuženika nije zastarjela, u konkretnom slučaju ovršna isprava – Izjava –obična zadužnica tužiteljice od 18. veljače 2010. godine je zbog zastare izgubila svoju djelotvornost što je razlog propisan člankom 50. stavkom 1. točkom 3. OZ za usvajanje žalbe protiv rješenja o

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

ovrsi, koji se smisleno odnosi i na slučajeve gdje ovršenici podnose zahtjev za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Konkretna ovršna isprava – Izjava- obična zadužnica tužiteljice je uslijed proteka zastarnog roka izgubila svoju djelotvornost prema tužiteljici kao ovršenici, pa iako o ovom žalbenom razlogu u načelu odlučuje ovršni sud, kako je tužiteljica postupila po uputi ovršnog suda i pokrenula parnicu, to je ovaj parnični sud o osnovanosti tog razloga odlučio u ovoj parnici.

43. Podredno, ukoliko bi se ovaj stav suda smatrao pogrešnim, sud zaključuje da bi u konkretnom slučaju, zbog iznesenih razloga eventualno postojao i žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 10. OZ prema kojem ovršenik može izjaviti žalbu ako je ispunjenje tražbine na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, a o kojem žalbenom razlogu odlučuje sud u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenim. Naime, iako sama tražbina tuženika nije zastarjela jer tuženik raspolaže drugom ovršnom ispravom s duljim rokom zastare, nije pravično i protivno je Konvenciji zaključiti da zbog toga tužiteljica kao dužnik ne bi imala nikakvu metodu pravne zaštite, odnosno da bi se dulji zastarni rok iz ovršne isprave "protezao" i na drugu ovršnu ispravu izdanu radi utvrđenja iste tražbine. Stoga je ocjena ovoga suda da je ispunjenje tražbine iz Izjave – obične zadužnice postalo onemogućeno zbog činjenice nastale nakon sastava isprave i zbog čega provedba ovrhe temeljene na toj ovršnoj ispravi nije dopuštena, no što dakako ne utječe na pravo tuženika da kao ovrhovoditelj ishodi prisilnu naplatu svoje tražbine temeljeći zahtjev na nekoj drugoj ovršnoj ispravi.

44. Na koncu, ovaj sud naglašava da navedeno predstavlja i pravedno uravnoteženje dva sukobljena interesa, na način prihvatljiv Konvencijom.

45. U ovom predmetu interes tuženika kao vjerovnika je naplata njegove tražbine, dok je suprotno tome, interes tužiteljice kao dužnice očuvanje imovine i uspjeh istaknutog prigovora.

46. Usvajanjem tužbenog zahtjeva i proglašenjem ovrhe nedopuštenom, tuženiku nije apsolutno uskraćena mogućnost prisilnog namirenja tražbine, niti mu je uskraćena mogućnost prisilnog namirenja tražbine pljenidbom i prijenosom sredstava po računima tužiteljice.

47. Naime, tuženik i dalje raspolaže ovršnom ispravom - Ugovorom o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652 – 5103711008 od 23. listopada 2007., koja mu omogućava da pokrene i vodi postupke ovrhe protiv tužiteljice, s obzirom da je zastarni rok utvrđen u ovoj ispravi 10 godina, a Ugovor o kreditu postao je ovršan tek 1. lipnja 2012., kada je počeo teći desetogodišnji zastarni rok. Tuženik osim toga, protiv tužiteljice i vodi postupak ovrhe radi prisilne naplate svoje tražbine ovrhom na nekretnini tužiteljice, koji se pred ovim sudom vodi pod posl. br. Ovr-1182/2025 i gdje ima opravdano očekivanje da će naplatiti čitavu ili veći dio svoje tražbine.

48. Osim toga, tuženik zanemaruje i činjenicu što predmetni Ugovor o kreditu od 23. listopada 2007. sadrži i clausulu exequendi, odnosno izričitu izjavu tužiteljice kao dužnika, da pristaje da vjerovnik, u slučaju dospjelosti bilo koje obveze po ugovoru, provede neposrednu i prisilnu ovrhu na temelju ugovora o kreditu i izvatka iz poslovnih

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

knjiga na svim njezinim računima, te na njezinoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i drugim materijalnim pravima (članak 13. Ugovora o kreditu). Dakle, tuženik može temeljeći svoj zahtjev na Ugovoru o kreditu kao ovršnoj ispravi, pored ovrhe na nekretninama tužiteljice, tražiti od suda donošenja rješenja kojim će se odrediti ovrha pljenidbom i prijenosom po računima tužiteljice, odnosno postići jednaki učinak kao podnošenjem Izjave – obične zadužnice od 18. veljače 2010. godine na naplatu Financijskoj agenciji.

49. Tuženik dakle, donošenjem ove odluke nije onemogućen u provedbi ovrhe, a nije čak niti onemogućen u provedbi ovrhe na novčanim sredstvima tužiteljice. Međutim, činjenica što je u vremenu duljem od pet godina ostao pasivan i nije iskoristio pravo na pokretanje izvansudske, dakle, izravne ovrhe po računima tužiteljice koju je imao pravo pokrenuti temeljem Izjave – obične zadužnice tužiteljice od 18. veljače 2010. godine, nužno rezultira sankcijom – da se u slučaju prigovora tužiteljice taj postupak na temelju ove isprave neće moći voditi.

50. Potpuno bi drugačija situacija bila da je tuženik, u vremenu kraćem od pet godina pokrenuo postupak prisilne naplate tražbine na nekretnini tužiteljice, čime bi prekinuo tijek zastare i u odnosu na tražbinu utvrđenu zadužnicom, i kada bi se tek prigovori tuženika mogli smatrati osnovanim. Kako međutim, tuženiku na raspolaganju stoji zakoniti put ostvarenja tražbine, to je sud ocijenio opravdanim zaštititi legitimno očekivanje tužiteljice da nakon isteka pet godina od dana dospijeća, zadužnica koju je predala banci kao tadašnjem vjerovniku, neće više moći biti iskorištena za provedbu izvansudske ovrhe, neovisno od toga što vjerovnik raspolaže i drugim sredstvima osiguranja tražbine s utvrđenim duljim rokovima dospjelosti.

51. Iz iznesenih je razloga tužbeni zahtjev usvojen te je presuđeno kao u izreci.

52. Odluka o parničnom trošku zasniva se na članku 154. stavku 1. u vezi člana 155. ZPP i čini trošak zastupanja tužiteljice po profesionalnom punomoćniku pri čemu se sud vodio troškovnikom tužiteljice te vrijednošću predmeta spora od 55.801,59 EUR što ju je tužiteljica označila u sporazumu s tuženikom na pripremnom ročištu održanom 20. svibnja 2024., kao i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 i 107/25, u daljnjem tekstu: Tarifa).

53. Tužiteljica je kao opravdan imala trošak sastava tužbe od traženih 1.000,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife), koja za ovu vrijednost predmeta spora predviđa nagradu od 500 bodova pri čemu je vrijednost svakog boda 2,00 EUR. Opravdan je i zahtjev za naknadu troška sastava obrazloženog podneska od 7. svibnja 2024. godine u iznosu od 1.000,00 EUR kojim se tužiteljica očituje na odgovor na tužbu (Tbr. 8/1 Tarife). Nagrada za sastav prijedloga od 25. kolovoza 2023. godine koji se vjerojatno odnosi na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, tužiteljici ne pripada jer ovaj podnesak nije priložen spisu. Opravdan je zahtjev tužiteljice za naknadom po traženih 1.000,00 EUR za svako ročište na ime zastupanja odvjetnika i to dana 20. svibnja 2024. i 11. prosinca 2025. godine (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Tužiteljici tako na ime odvjetničkog zastupanja ukupno pripada 4.000,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 5.000,00 EUR. Osim toga, pripada joj

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023

302,24 EUR sudske pristojbe na tužbu, jer je to bio minimalni iznos pristojbe koju bi tužiteljica platila da je plaćanje izvršila u roku od tri dana po slanju tužbe sudu, kao i iznos od 302,24 EUR sudske pristojbe na presudu što je minimalni iznos pristojbe koji će tužiteljica platiti, ukoliko plaćanje izvrši u roku od tri dana. Tužiteljici je tako sveukupno dosuđeno 5.604,48 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

54. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci, 29. prosinca 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić Lukić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XXXII P-2285/2023