Poslovni broj: XXXII P-1308/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u parničnom predmetu tužiteljice OL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Renati Plešnar, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 11. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 29. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna točka 8. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102126075 od 24. studenog 2004. godine sklopljen na iznos od 30.000,00 EUR između tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, s jedne strane i tužiteljice OL iz iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s druge strane, a kojom točkom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.673,23 EUR (slovima: dvije tisuće šesto sedamdeset tri eura i dvadeset tri centa) sa zateznom kamatom koja teče na ovaj iznos od 29. prosinca 2025. godine do isplate po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, zahtjev za naknadu parničnog troška tužiteljice o d b i j a kao neosnovan.

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

Obrazloženje

1. Tužbenim zahtjevom istaknutim u tužbi podnesenoj ovome sudu 10. listopada 2022. godine, tužiteljica traži da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnom točku 8. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102126075 od 24. studenog 2004. godine sklopljenog na iznos od 30.000,00 EUR između stranaka, a kojom točkom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, s time što potražuje i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi da je između stranaka 24. studenog 2004. godine sklopljen Ugovor o kreditu 2402006-1031262160/51401652- 5102126075, solemniziran kod javnog bilježnika, kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit od 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednost prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 180 mjeseci. Opisuje da je točkom 8. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 9,50% godišnje. Nadalje, naglašava da je čitav kredit isplatila u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tvrdeći da su odredbe ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatne stope ništetne. Naime, ugovor o kreditu po svojoj pravnoj prirodi predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika, dok je kolektivnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke. Stav je tužiteljice da je kolektivna presuda obvezujuća za sve niže sudove te je obvezujuća radi jedinstvene primjene materijalnog prava i usuglašavanja pravne prakse. Tužiteljica tvrdi da o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, a riječ je o uglavcima koje prouzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što je suprotno prisilnim propisima kao i moralu društva te protivno članku 296. ZOO'05 (ranije članku 143. ZOO'91).

3. Stav je tužiteljice da ne mora dokazivati notorne činjenice, pa tako ni status potrošača, jer građanin koji nije obrtnik i ne obavlja nikakvu poslovnu djelatnost svakako je potrošač, a tuženik ukoliko tvrdi suprotno to bi trebao dokazati. Ukazuje i da je u ugovoru o kreditu u točki 3. kao namjena kredita navedeno da se sklapa kao hipotekarni kredit građana, gotovinski kredit uz hipoteku. Osporava i navode tuženika koji se odnose na zakonitost promjenjive kamatne stope. Tužiteljica drži da su odredbe ništetne jer o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale, nego su bile unaprijed formulirane od strane tuženika. Što se pak tiče navoda odgovora na tužbu koji se odnose na štetu i iznose promijenjenih kamata ističe da te tvrdnje nisu od utjecaja za spor, jer se tužbom ne traži nikakva odšteta, niti naknada, nego samo utvrđenje ništetnosti. Zaključuje da je stoga točka 8. Ugovora o kreditu ništetna i ne proizvodi pravni učinak, predlažući donošenje presude sadržaja kao u izreci.

4. U odgovoru na tužbu, kao i kasnijem tijeku postupka, tuženica osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prije svega da tužiteljica nema osnove pozivati se na presudu donesenu u sporu koji se, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012. Naime, u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

1401/2012, jasno je navedeno kako se ta presuda isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, koje tumačenje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl. br. Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, pozivajući se u tom smislu, i na odluke županijskih sudova koje detaljno obrazlaže.

5. Tuženik ističe kako nije sporno da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu u eurima, te da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, zbog čega drži da se tužiteljica ne može opredijeliti za režim zaštite kolektivnih prava potrošača. Isto tako, drži da tužiteljica ne može temeljem te presude implicirati ništetnost odredbe o načinu podešavanja kamatne stope, niti iz navoda kolektivnog spora proizlazi ništetnost te odredbe. U tom smislu navodi da tužiteljica ničime nije dokazala, niti obrazložila da bi tuženik, sukladno odredbi članka 8. Ugovora o kreditu, vršio promjene stope ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima, već svoje navode samo potkrjepljuje pogrešno se pozivajući na citiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu i zbog čega je potrebno provesti dokazni postupak u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka te utvrditi činjenično stanje u odnosu na konkretan ugovor o kreditu.

6. Nadalje, tvrdi i da tužiteljica treba dokazati status potrošača što nije učinila. Ističe i kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima jer je prije donošenja ZID ZPK ("Narodne novine" br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, "Narodne novine" br. 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. "Narodne novine" br. 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a što je tuženik uredno činio.

7. Navodi i kako se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužiteljici rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojoj pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Zaključuje da stoga nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj, tim više što je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Tuženik drži da se Zakon o zaštiti potrošača ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, jer prema odredbama Direktive postupanje tuženika nije nepošteno.

8. Posebno napominje da je tužiteljici tijekom ugovornog odnosa početna kamatna stopa od 9,5 % godišnje promijenjena samo jednom i to 1. travnja 2009. godine na kamatnu stopu od 10,45 % godišnje, koja je vrijedila sve do otplate kredita. Dodatno, naglašava i da je tužiteljica za vrijeme otplate kredita od 81 plaćenog anuiteta 53 anuiteta platila po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi. Dakle, sve i kada bi se smatralo da bi odredba Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužiteljici, a što osporava u cijelosti, drži da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužiteljici kamatna stopa za vrijeme otplate kredita bila snižena i ispod početno ugovorene.

9. Konačno, stav je tuženika da je deklaratorna zaštita koju traži tužiteljica u ovom predmetu usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Ovo iz razloga što dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, koji samo zajedno čine dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stav je tuženika da ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor je prema tuženiku pravno i sadržajno nepotpun, pa se odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora, što bi uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja visine kamatne stope u ugovoru, značilo da kamatna stopa od 9,25% godišnje jest njezina trajna visina, no što nije dopušteno jer stranke prilikom sklapanja ugovora nisu željele ni imale namjeru sklopiti ugovor s fiksnom kamatnom stopom.

10. Tuženik spori i da bi na strani tužiteljice nastupila šteta, kao i da bi je prouzročio svojim postupanjem. Naime, potrošač je dobro informirana, razumna, pažljiva i oprezna osoba, dakle ne i ona kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Ukazuje da tužiteljicu nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njezine slobodne volje. Ukoliko pak tužiteljica želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njezine odredbe, ona tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi to značilo da nije ni željela pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htjela što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Stav je tuženika da je tužiteljicu u prvoj mogućoj prilici izvijestio o izmjeni kamatne stope, a tužiteljica je imala pravo na raskid ugovora, dok su sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužiteljice dijametralno suprotni, pa ukoliko joj je i nastala šteta, njezin doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Konačno, navodi i da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14) odredbom članka 118., odnosno članka 138.a (Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

je naknada štete, pa zaključno predlaže sudu odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog uz obvezivanje tužiteljice na naknadu troškova postupka.

11. U tijeku postupka sud je proveo dokaze čitanjem isprava priloženih spisu i to ponajprije ugovora o kreditu od 24. studenog 2004. godine (list 5-7 spisa), Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini (list 8-15 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope s priloženim novim otplatnim planom (list 31-35 spisa), kao i saslušanjem tužiteljice, nakon čega je sud na ročištu održanom 11. prosinca 2025. godine zaključio glavnu raspravu sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) jer stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, ocijenivši da je predmet dovoljno razjašnjen za donošenje odluke.

12. Brižljivo i savjesno ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u smislu članka 8. ZPP-a, stav je ovoga suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Naime, u ovom postupku iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava sud je utvrdio slijedeće:

- uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5102126075, sklopljen dana 24. studenog 2004. godine, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke, i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu kao hipotekarni kredit građana u kunskoj protuvrijednosti od 30.000,00 EUR obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 180 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu EUR,

- u članku 8. Ugovora određena je promjenjiva kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 9,50 % godišnje i obračunava se primjenom direktne metode, s time što je člankom 8. Ugovora tuženica ugovorila promjenjivost kamatne stope za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odukama tuženice,

- stranke postupka suglasne su da je rok otplate kredita ugovoren na 180 mjeseci,

- člankom 7. Ugovora o kreditu određen je iznos mjesečnog anuiteta od 313,27 EUR, kao i valutna klauzula koja određuje da korisnik kredita otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan odobrenja žiro-računa tuženika,

- tuženica tijekom postupka nije osporila navode iznesene u samoj tužbi da je jednostranom odlukom s početno ugovorene kamatne stope od 9,50 % podizala kamatnu stopu, odnosno da je odlukom od 1. travnja 2009. godine godišnju kamatnu stopu podignula na 10,45 % godišnje, čime je anuitet porastao sa 313,27 EUR na 326,69 EUR (sve vidljivo iz odluke tuženice s lista 31-35 spisa i priloženog otplatnog plana),

- tuženica ne osporava niti da je bila riječ o, kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, promjenjivoj kamatnoj stopi, no drži da je imala pravo izmjene kamatne stope sukladno članku 8. Ugovora o kreditu s kojom se tužiteljica potpisom Ugovora suglasila, da su sve izmjene kamatnih stopa bile sačinjene sukladno metodologiji tuženice, pa tuženica drži da se prema tome Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

ne radi o jednostranim aktima tuženice već odluci utemeljenoj na konkretnim poslovnim prilikama, s time što predmet tužbenog zahtjeva nesporno nije zahtjev za isplatom iznosa na ime ništave odredbe o kamatnoj stopi, već tužiteljica presudom traži jedino deklaratorno utvrđenje ništavosti odredbe o kamatnoj stopi,

- konačno, među strankama je neprijeporno da je tužiteljica kredit prijevremeno otplatila.

14. Sporno je između stranaka je li ništava navedena ugovorna odredba članka 8. o ugovaranju promjenjive kamatne stope. Sporno je i je li potraživanje tužiteljice u zastari, a sporan je i status potrošača tužiteljice.

15. U pravu je tuženik kada ukazuje da tužiteljica nema pravo pozivati se na utvrđenja kolektivne parnice iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 jer je predmet tog postupka bilo ostvarenje kolektivne zaštite potrošača vezano uz ugovore u kojima je bila ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, a ne i na ugovore s ugovorenom valutnom klauzulom u eurima i promjenjivom kamatnom stopom.

16. Međutim, nije u pravu tuženik kada tvrdi u odgovoru na tužbu da je tužiteljica tijekom trajanja ugovora o kreditu plaćala anuitete i po nižoj kamatnoj stopi od početno ugovorene. Naime, u času potpisivanja ugovora o kreditu stranke su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu u visini od 9,50 % godišnje, promjenjivu sukladno odluci tuženika. Za vrijeme trajanja otplate kredita, tuženik je odlukom od 1. travnja 2009. godine, povisio kamatu od 1. svibnja 2009. godine na 10,45 % godišnje, unatoč činjenice što je tužiteljica uredno, kako navodi, plaćala anuitete kredita. Sud je raspravnim rješenjem od 17. svibnja 2024. godine pozvao tuženika u roku od 15 dana dostaviti i druge odluke o izmjeni kamatnih stopa, ukoliko su postojale, no tuženik to nije učinio niti u ostavljenom roku, niti do zaključenja glavne rasprave. Kako je prema tome, na tuženiku bio teret dokaza da je tužiteljica plaćala anuitete po nižoj godišnjoj kamatnoj stopi od početno ugovorene, a te navode nije dokazao, to je sud ove tvrdnje tuženika smatrao neosnovanim.

17. Protivno tome, iz dostavljene Odluke tuženika od 1. travnja 2009. godine proizlazi da je tuženik koristio navedenu ugovornu klauzulu prema kojoj je ovlašten jednostrano bez ikakvih ugovornim stranama poznatih parametara, mijenjati visinu stope ugovorne kamate pa da je tako jednostranom odlukom povisio kamatnu stopu sa 9,50% godišnje na 10,45% godišnje. Među strankama protivno tome, nije sporno:

- da je ugovor o kreditu sklopljen po unaprijed po tuženiku formuliranom sadržaju, kako to potvrđuje i tužiteljica u svom iskazu, a što tuženik nijednim provedenim dokazom nije s uspjehom doveo u pitanje,

- da stranke prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pregovarale o visini kamatne stope (razvidno iz iskaza tužiteljice koja je izričito istaknula da o kamatnoj stopi nije bilo pregovaranja) te

- da je odluka o promjeni kamatnih stopa donesena jednostrano od strane tuženika, odnosno da je tuženik služeći se ovlasti iz članka 8. Ugovora o kreditu, nakon što je tužiteljica platila 52 anuiteta povisio kamatnu stopu počevši od 1. svibnja 2009. godine, po kojoj kamatnoj stopi je trebala plaćati preostalih 128 anuiteta.

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

18. Prilikom ocjene je li odredba članka 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna odredba, sud je imao u vidu članak 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) kojim je propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (članak 81. stavak 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03). Nadalje odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (članak 87. stavak 2. ZZP/03).

19. Nadalje, prema članku 46. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, "Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, važećem u vrijeme zasnivanja obveznog odnosa, dalje: ZOO/91) ugovorna činidba tj. predmet obveze mora biti moguć, dopušten i određen odnosno odrediv. Prema članku 50. stavku 1. ZOO/91 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je sukladno članku 49. ZOO/91 činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Članak 47. ZOO/91 kazuje da ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav, dok članak 103. stavak 1. ZOO/91 propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

20. Obzirom je klauzulom iz članka 8. Ugovora o kreditu od 24. studenog 2004. godine ugovorena kamatna stopa od 9,50 % godišnje, promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika, to je razvidno da je ista ugovorna odredba temeljem gore citiranih članaka 103. stavka 1. i članka 47. ZOO/91, ništetna i protivna prisilnom propisu odnosno citiranim odredbama članka 50. stavka 1., članka 49. i članka 47. ZOO/91.

21. Naime, sklopljen ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a među strankama je nesporno da su ugovori o kreditu sklopljeni po unaprijed po tuženiku formuliranom sadržaju i da stranke prije zaključenja spornih ugovora o kreditu nisu pregovarale o visini kamatne stope, odnosno da nisu

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, a tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužiteljica kao korisnica kredita na tu odredbu svog ugovora mogla utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima koji se nalaze na unaprijed tiskanom dijelu ugovora ne može pojedinačno pregovarati. Dakle, navedena ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ona ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već sadrži jedino ovlaštenje tuženika da samovoljno, po vlastitoj odluci i bez potrebe da tužiteljici kao korisnici kredita objasni razloge svoje odluke, povisi ili snizi početno ugovorenu kamatnu stopu.

22. Tako određena stopa se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Ovo stoga jer je očito da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužiteljice), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga, prema kojim referentnim vrijednostima, odnosno prema kojem načinu izračuna itd. Dakle, navedena formulacija iz spornog članka 8. ugovora o kreditu je neprecizna i nejasna i ni u kojem slučaju se ne može smatrati jasno definiranom, odnosno određenom i odredivom jer tužiteljica u vrijeme sklapanja svog ugovora o kreditu iz takve odredbe nije mogla znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati.

23. K tome, ugovaranjem takve odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno članku 26. ZOO/91 koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 12. ZOO jer je neizvjesna cijena zajma, odnosno iznos koji će tužiteljica do kraja ugovornog razdoblja morati vratiti tuženiku. U predmetnoj odredbi nisu navedeni nikakvi parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, nego je odluka o cijeni zajma, odnosno visini kamatne stope u potpunosti prepuštena tuženiku, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja.

24. Pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je imao u vidu i osnovno načelo dvostrano obveznih odnosa propisanih ZOO/91 prema kojima su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici obveznih odnosa dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, jednakih vrijednosti činidbe, kao i zabrane zloupotrebe prava te odredbe članka 81. ZZP/03, te je zaključio da se tužiteljica osnovano poziva da je unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenljive kamatne stope, koja je promjenjiva su skladu s odlukom banke, suprotna osnovnim načelima obveznog prava. Naime, korisnik kredita od samog početka ugovornog odnosa doveden je u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužiteljica ni približno nije mogla ocijeniti buduću kamatu i kretanja na tržištu kapitala, jer tako ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije određena ni odrediva, te nije mogla biti jasna ni tužiteljici, pa je posljedično tome sud takvu odredbu kojom se ugovara promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom banke ocijenio neodređenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja, budući je

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

očigledno prouzročila neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, pa stoga i ništetnom u smislu članka 103. stavka 1. ZOO/91. Sud je naime, iz iskaza tužiteljice ocijenio da je tužiteljica kao korisnica kredita i kao potrošač u odnosu na banku kao trgovca bila u ovisnom položaju, dovedena u situaciju "uzmi ili ostavi", jer nije imala mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan odobrenog kredita tuženika pod uvjetima koje je tuženik diktirao, pa je posljedično tome zaključujući da plaćanje kamata nema valjanu pravnu osnovu u ugovoru, odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 8. ZOO/91 proglasio ništavom.

25. Cijeneći sadržaj gore citiranih zakonskih odredbi i utvrđeno činjenično stanje, ocjena je ovog suda da je članak 8. Ugovora o kreditu na čiju primjenu je tužiteljica kao korisnica kredita bezuvjetno pristala, ništava odredba. Naime, iz predmetnog Ugovora, suprotno navodima tuženika, proizlazi zaključak da je ugovor o kreditu sklopljen prema formuliranom standardnom ugovoru o kreditu koji je sastavio tuženik, o čemu je iskazivala i tužiteljica, opisujući kako je ugovor o kreditu sastavila banka i u njega unijela odredbe koje je željela kao jača ugovorna strana, a što tuženik provedenim dokazima nije s uspjehom doveo u pitanje. Kao što je rečeno, predmetnom ugovornom odredbom kojim je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije se pojedinačno pregovaralo zbog čega tužiteljica, kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj i da je kao takva, obzirom da je za posljedicu imala znatniji rast kamatne stope u odnosno na početnu ugovorenu kamatu od 9,50 % godišnje, jer je kamata povećana za 11% posto u odnosu na početnu, a bez opravdanog razloga jer je tužiteljica kredit uredno vraćala, čime je izazvana znatnija neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

26. Ovo tim više što je tuženica u isto vrijeme u ugovor o kreditu unijela i valutnu klauzulu, dakle, vrijednost anuiteta je dodatno zaštitila vežući visinu anuiteta prema vrijednosti valute EUR. Na ovaj zaključak ne utječe ni činjenica što su stranke izrijekom ugovorile odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika kao i to što je tuženik o izmjenama pravodobno informirao tužiteljicu, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu bila takva da je na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu 9,50 %, dok tužiteljica ni približno nije mogla ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

27. Predmet ovog postupka nije i način popravljanja ove nezakonitosti, pa se sud neće osvrtati na prigovore tuženika upućene tom dijelu, s time što potvrđuje da je pravičan način saniranja ove ništave odredbe primjena kamatne stope koje su stranke jedino odredile, a to je početno ugovorena kamatna stopa od 9,50 % godišnje. Uostalom da je tuženica postupala nepošteno u navedenom ugovoru zaključuje se i na osnovu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Sukladno navedenoj Direktivi u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag do trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, a što također govori u prilog ovog zaključka, no što, kao što je rečeno, nije predmet ove parnice.

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

28. Dakle, na temelju takve ugovorne odredbe, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, bile su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Upravo zato je i tuženik bio dužan tužiteljicu ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što on u konkretnom slučaju nije učinio na valjani način, već je u ugovor o kreditu unio nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenljivoj kamatnoj stopi koje su tužiteljici ostale potpuno nerazumljive jer tužiteljica na temelju takve ugovorne formulacije nije mogla predvidjeti buduće kretanje kamatne stope, pa tako ni visinu svoje buduće kreditne obveze. Kako je spornu odredbu o promjeni kamatne stope unaprijed formulirao tuženik kao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj temeljem odredbe članka 81. ZZP/03, a što je nedvojbeno utvrđeno iz iskaza tužiteljice, smatra se da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema odredbi članka 81. ZZP/03 istog zakona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u konkretnom slučaju je takva odredba nedvojbeno prouzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača budući da je uslijed povećanja kamatne stope za 11 % nakon otplaćena svega 52 anuiteta od njih 180, imala za posljedicu da je tužiteljica morala plaćati značajno veće mjesečne anuitete (323,69 EUR umjesto početno ugovorenih 313,27 EUR mjesečno), pa je posljedično tome takva odredba ništetna i prema ZZP/03.

29. U prilog takvom shvaćanju da u konkretnom slučaju predmetni Ugovor (a i ostali slični ugovori o kreditu koji su sklapani u to vrijeme, kao i ovaj aktualni ili prije) nije sklopljen sa jasno definiranim parametrima o ugovorenoj kamatnoj stopi i uvjetima pod kojima će se ista mijenjati, govori i sadržaj Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 112/12 - dalje: ZID ZPK/12) koji je odredbom članka 5. propisao da se iza odredbe članka 11. dodaje članak 11.a i naslov iznad njega koji glasi „Promjenjiva kamatna stopa“, a kojom je naložena obveza vjerovnika (banaka) da za slučaj da su između ugovornih strana ugovorene promjenjive kamatne stope definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke a) i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja), a što je u konkretnom slučaju, kao što je prethodno i navedeno, izostalo.

30. Sve navedeno dovodi do zaključka da je predmetni dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu od 24. studenog 2004. godine ništetan u smislu navedenih odredaba ZOO/91.

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

31. Slijedom navedenog, kako je sud utvrdio da sama promjena kamatne stope nije bila zakonom zabranjena, odnosno da je takva zakonska mogućnost postojala i da je mogla biti ugovorena, ali da način na koji je to napravljeno predmetnim ugovorom o kreditu nije bio u skladu sa zakonom, prije svega zato jer ugovorena činidba nije određena niti odrediva, ovaj sud je utvrdio kako je dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu od 24. studenog 2004. godine po kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika, ništetan.

32. K tome, odredbom članka 81. stavka 2. i 3. ZZP/03 koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu bilo je kao što je rečeno, propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time što se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Kako su navedene činjenice među strankama nesporne, to je razvidno da su sporni nepošteni dijelovi članka 8. Ugovora o kreditu od 24. studenog 2004. godine nepošteni i temeljem članka 87. stavka 1. ZZP/03.

33. Tuženik u tijeku postupka osporava tužiteljici status potrošača. Međutim, ti prigovori tuženika također nisu cijenjeni osnovanim.

34. Naime, tužiteljica je u svom stranačkom iskazu izjavila da se tuženiku obratila jer joj je trebao kredit za obnovu kuće u [adresa], na adresi [adresa], gdje joj je rečeno da joj je najbolje uzeti hipotekarni kredit u EUR-ima uz promjenjivu kamatnu stopu, s time što o kamatnoj stopi nje bilo nikakvog pregovaranja. Istaknula je da je u to vrijeme radila kao referent u nabavi u Ericssonu Nikola Tesli, da je rate kredita plaćala redovito, te da joj nitko u banci nije objašnjavao zašto se kamatna stopa može mijenjati na više ili niže. Prisjetila se i činjenice da je tuženik u tijeku otplate kredita povisio kamatnu stopu na preko 10%, no da nije odlazila kod tuženika žaliti se na povišenje kamatne stope jer je ocijenila da banka ne bi pristala na bilo kakvu promjenu, a ona je ugovor potpisala te se jedino mogla truditi dalje kredit uredno plaćati. Konačno, u odnosu na namjenu kredita, tužiteljica je istaknula da je novac od kredita i utrošen za uređenje kuće gdje će živjeti zajedno s obitelji, te da je tu kuću prodala prije tri godine i preselila se u stan u istom mjestu koji je kupila i gdje i danas živi.

35. I po ocjeni ovoga suda, tužiteljica je razumljivo vjerovala ovoj prezentaciji sadržaja ugovora o kreditu, tim više što je nitko nije upozoravao na posebne opasnosti upravo ovakvog pravnog posla, gdje je tuženik ovlašten sam mijenjati kamatnu stopu koja se određuje isključivo voljom tuženika. Tuženik s druge strane nije dokazao da bi na neki način dao tužiteljici informacije o opasnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope, a teret dokaza ovih okolnosti nalazio se na tuženiku. Tužiteljica je k tome, sama bez specifičnih ekonomskih znanja, ne bavi se bankarskom djelatnosti, a kredit joj je bio potreban zbog uređenja obiteljske kuće u kojoj će stanovati s obitelji. Osim toga, tužiteljica je naglasila i da joj nisu jasno predočeni razlozi zbog kojih se kamatna stopa može povećati ili sniziti odlukom banke, te da joj je tuženik ovaj kredit ponudio kao jedini kredit kojim može financirati renovaciju obiteljske kuće. Konačno, i u samom

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

ugovoru o kreditu navedeno je da se radi o hipotekarnom kreditu građana – gotovinskom kreditu uz hipoteku, pa je jasno i da je tuženik prilikom odobravanja kredita tužiteljici odobrio kredit upravo kao potrošački kredit građana.

36. Iskaz tužiteljice sud je držao istinitim, s obzirom da tuženik tijekom trajanja ove parnice nije s uspjehom opovrgnuo tvrdnje tužiteljice, odnosno nije dokazao da bi tužiteljici na adekvatan način dao potrebne informacije o opasnosti ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope, niti je ugovorio objektivno provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi u času sklapanja ugovora bili vidljivi tužiteljici. Tužiteljica je pak, u cijelosti dokazala svoj status potrošača, obzirom da je kredit uzimala radi obnove obiteljske kuće koju je prethodno kupila i gdje će godinama živjeti sa svojom obitelji, dakle, kredit je imao potrošačku namjenu. Osim toga, sama tužiteljica nije imala posebna bankarska znanja o opasnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope, ugovor je uzela u sklopu kreditiranja građana, te sud prihvaća i ocjenu tužiteljice da tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na način određivanja kamatne stope koju je određivao isključivo tuženik svojom voljom i prema parametrima koji su isključivo bili poznati tuženiku.

37. Tužiteljica je prema tome, u ovoj parnici dokazala svoj status potrošača, Osim toga, dokazala je i sve pretpostavke potrebne da bi se odredba o ugovaranju promjenjive kamatne stope utvrdila nepoštenom, a to su: 1) izostanak pojedinačnih pregovora; 2) suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do 3) znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi koje su predmetom tužbenog zahtjeva u ovoj parnici sud je ocijenio postojanje tih pretpostavki te je uzeo u obzir i ostale relevantne okolnosti sklapanja ugovora i zaključio je da je na štetu potrošača, tužiteljice, ugovornim odredbama znatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka i da je ta znatna neravnoteža suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

38. Slijedom svega navedenog, usvojen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtijeva utvrditi ništetnima navedeni dio članka 8. Ugovora o kreditu od 24. studenog 2004. godine te je odlučeno kao u izreci.

39. Na ovu ocjenu ne utječe ni činjenica da je tuženik kamatnu stopu tijekom trajanja ugovora povisio samo jednom. Naime, tuženik se nesporno poslužio ovlasti samovoljnog mijenjanja visine kamatne stope na štetu tužiteljice kao potrošača, jer ju je povisio nakon proteka niti 1/3 trajanja ugovora na način da ju je povisio sa 9,50% godišnje na 10,45% godišnje, odnosno za 11%, unatoč činjenice što je, tužiteljica tvrdi, uredno otplaćivala anuitete kredita. Čak i da je tuženik nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, počevši od 1. siječnja 2013. godine kamatnu stopu uistinu i mijenjao na temelju elemenata koji su javno dostupni i nisu proizvoljni navedeni (tužiteljica tvrdi da je kredit prijevremeno otplatila drugim kreditom prije stupanja na snagu ZID ZPK, upravo zbog visoke kamatne stope), sporni dio ugovora o kreditu bi i dalje bio ništetan.

40. Ovo stoga jer je sud u ovom postupku, kako je ranije obrazloženo, utvrdio da stranke u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu spornom odredbom nisu ugovorile određenu ili barem odredivu činidbu pa tužiteljica u vrijeme sklapanja svog ugovora o kreditu nije znala niti je obzirom na ugovoreno mogla znati visinu svoje obveze zbog čega je činidba neodređena i neodrediva i posljedično ništetna, neovisno o načinu na

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

koji je tuženik kasnije jednostrano mijenjao odluku o visini stope ugovorne kamate i za koje parametre je tu promjenu naknadno jednostrano vezao.

41. Pritom, sama okolnost što je sporni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, također nije relevantna jer sama solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom. Bilježnik nije bio u obvezi, niti je imao ovlast pregovarati s tužiteljicom o pojedinim odredbama ugovora, pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama, no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope. To je upravo bila obveza tuženice prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

42. Tuženici valja ukazati i da nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice odredbi moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, kamatna stopa može varirati gore ili dolje, nego stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. To proizlazi iz presude Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, kojom je odlučeno da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

43. Kako o visini i načinu određivanja katne stope uz koju je vezana kreditna obveza tužiteljici nije dana potpuna informacija, jer iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi se tužiteljici pojašnjavali konkretni razlozi zbog kojih kamatna stopa može biti viša ili niža, to je takvim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed promjena jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacio na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu. Tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila je poznata ili mu je trebala biti poznata izuzetna riskantnost ovakvog ugovora za potrošače, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, kako to tužiteljica tužbenim zahtjevom traži.

44. Nije u pravu tuženik kada ističe prigovor zastare jer zahtjev za donošenje deklaratorne presude kojom će se utvrditi ništavom pojedina odredba ugovora ne može zastarjeti niti se gasi (članak 110. ZOO/91). Zastarjeti međutim, mogu pojedini zahtjevi za isplatu temeljem ništavih odredbi, no o čemu se u ovom postupku nije raspravljalo. Na drugačiji zaključak suda ne utječe ni činjenica što je tužiteljica svoju kreditnu obvezu u cijelosti isplatila, jer činjenica isplate dugovanja ne lišava tužiteljicu pravnog interesa za vođenje ove parnice. Stoga, nisu osnovani ni prigovori tuženika nepostojanju pravnog interesa tužiteljice za vođenje ove parnice, jer tužiteljica ima

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023

pravni interes za pokretanje i vođenje postupka, te on nije prestao utrnućem obveze, odnosno njezinim ispunjenjem.

45. Što se pak tiče primjedbe tuženika da tužiteljica ne bi imala legitimaciju na podnošenje ove tužbe iz razloga što je dug plaćen, treba istaknuti kako plaćanje ništave obveze ne utječe na pravo tražiti utvrđenje njezine ništavosti, tim više kada se ima u vidu da tužiteljica tada nije imala saznanja o tome da bi odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna, da je tuženik kroz čitav tijek trajanja i ove parnice osporavao tužiteljici da bi sporna ugovorna odredba bila ništava, kao i da je tuženik raspolagao sredstvima osiguranja kojima je u slučaju neplaćanja obveze od strane tužiteljice, mogao bez daljnje privole tužiteljice pokrenuti postupak prisilne naplate, odnosno sveobuhvatnu ovrhu gotovo cjelokupne imovine tužiteljice, uključujući i prodaju nekretnine koja je tužiteljici i njezinoj obitelji služila za život, zbog čega je ekonomski pa i životni interes tužiteljice bio nastaviti s plaćanjem obveza tuženici.

46. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP i čini trošak tužiteljice potreban radi vođenja postupka.

47. Tužiteljica je kao opravdan imala trošak sastava tužbe od traženih 500,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/23, 107/25, u daljnjem tekstu: Tarifa), koja za ovu vrijednost predmeta spora predviđa nagradu od 250 bodova pri čemu je vrijednost svakog boda 2,00 EUR. Opravdan je i zahtjev za naknadu troška sastava obrazloženog podneska od 10. travnja 2024. godine od 500,00 EUR kojim se očituje na odgovor na tužbu (Tbr. 8/1 Tarife). Osnovan je zahtjev tužiteljice za naknadom po traženih 500,00 EUR za svako ročište na ime zastupanja odvjetnika i to dana 17. svibnja 2024. godine i 11. prosinca 2025. godine (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Tužiteljici tako na ime odvjetničkog zastupanja ukupno pripada 2.000,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 2.500,00 EUR. Osim toga, pripada joj 173,23 EUR sudske pristojbe na tužbu, što je minimalni iznos pristojbe koju bi tužiteljica platila da je plaćanje izvršila u roku od tri dana. Tužiteljici je tako sveukupno dosuđeno 2.673,23 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

48. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci, 29. prosinca 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić Lukić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XXXII P-1203/2023