Poslovni broj: Us I-1340/2025-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Katije Stermšek kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja JI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Niki Merdžanu, odvjetnik u Dubrovniku, Vukovarska 28, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, OIB: 95093210687, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresirane osobe SI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćenici Suzani Zubović, odvjetnici u Dubrovniku, Bana Josipa Jelačića 29, radi utvrđivanja građevne čestice, nakon javne i usmene rasprave zaključene 3. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i opunomoćenice zainteresirane osobe, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 29. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-350-05/25-08/29, URBROJ: 531-03-25-2 od 14. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćnog rješenja o troškovima spora na ime naknade troškova upravnog spora isplati zainteresiranoj osobi iznos od 2.000,00 (dvije tisuće) eura.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 13. lipnja 2025. protiv rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-350-05/25-08/29, URBROJ: 531-03-25-2 od 14. travnja 2025., te u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 14. studenog 2025., tužitelj u bitnom navodi kako podnosi tužbu iz svih razloga propisanih zakonom, a osobito zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnoga prava te bitne povrede odredaba upravnog postupka. Osporenim rješenjem odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja o utvrđivanju građevne čestice Dubrovačko- neretvanske županije, Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje, Klasa: UP/I-350-05/23-05/000047, Urbroj:

2117-1-15/37-24-0022 od 18. listopada 2024. kojim se utvrđuje da građevnu česticu odnosno zemljište nužno za redovitu uporabu građevine čine kč. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] (Dubrovnik), prema prijedlogu parcelacije od 25. svibnja 2023. prikazanom po ovlaštenom inženjeru geodezije HI mag.ing.geod.et.geoinf. (iz Geo Pixel d.o.o., Čilipi 34, Čilipi, OIB: 31171305719), kako je to prikazano na kopiji katastarskog plana koja čini sastavni dio tog rješenja, pri čemu je određeno da ukupna površina građevne čestice jest 183 m² i to: zemljište ispod stambene zgrade površine 122 m² i zemljište oko zgrade 61 m². Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi, između ostalog, da žalbeni navodi ovdje tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari s obzirom na to da su ispunjeni uvjeti za utvrđivanje građevne čestice. Tužitelj ukazuje da je postupajući na naprijed opisan način donošenjem pobijanog rješenja, tuženik pogrešno, odnosno nepotpuno utvrdio činjenično stanje, iz utvrđenih je činjenica izveo pogrešan zaključak u vezi sa činjeničnim stanjem, te je na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo na osnovi kojeg se upravna stvar rješavala. Naime, prvostupanjsko tijelo donijelo je postupajući po zahtjevu SI rješenje o utvrđivanju građevne čestice iz kojeg proizlazi da se određivanjem predmetne građevne čestice, ograničava izvršenje vlasničkih prava ovdje tužitelja vrhu predmetne garaže na način da ga se onemogućava u uporabi predmetne garaže u svrhu radi koje je ista izgrađena, dok pak ta točno određena površina ne predstavlja ni na koji način zemljište "nužno" za redovitu uporabu zgrade u smislu odredaba članka 157. Zakona o prostornom uređenju. Tuženik potvrđuje rješenje prvostupanjskog tijela, te donoseći pobijano rješenje ne uzima u obzir žalbene navode kojima se izričito naglašava kako je u pogledu ograničenja tužitelja u uporabi njegove garaže, činjenično stanje pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno, a istovremeno je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo s obzirom da u konkretnom slučaju građevna čestica nije formirana niti prema prostorno planskoj dokumentaciji niti u skladu s pravilima struke. Tužitelj smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka, propisano člankom 6. Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP), jer je utvrđivanjem predmetne građevne čestice omogućeno da zemljište koje tužitelj koristi kao jedini pristup svojoj garaži postane sastavni dio građevne čestice druge osobe, čime se tužitelju onemogućuje uporaba vlastite građevine. Prema članku 6. stavku 1. ZUP-a, pravo stranke može se ograničiti samo ako je to propisano zakonom, ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonite svrhe te razmjerno cilju koji se želi postići. U konkretnom slučaju nijedan od tih uvjeta nije ispunjen s obzirom da nema zakonske osnove da se zemljište koje nije nužno niti razmjerno za redovitu uporabu zgrade uključi u građevnu česticu, a posljedica toga jest da tužitelj u potpunosti gubi mogućnost korištenja svoje garaže, što je štetno s obzirom na ciljeve prostornog uređenja. Nadalje, sukladno stavku 2. članka 6. ZUP-a, kada postoji više mogućnosti za uređenje odnosa, tijelo je dužno primijeniti onu koja je za stranku povoljnija, ako se njome postiže svrha propisa, što u ovom slučaju nije učinjeno. Prema stavku 3. članka 6. ZUP-a propisano je da su tijela dužna strankama omogućiti što lakše ostvarivanje njihovih prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne budu na štetu prava trećih osoba niti u protivnosti s javnim interesom. Time što žalbene navode i stvarno stanje korištenja zemljišta nije razmotrio, tuženik je postupio protivno i toj obvezi. Nadalje, u osporenom rješenju tuženik, a u vezi s izostankom obrazloženja prvostupanjskog tijela o tome zašto je građevna čestica formirana upravo u veličini prikazanoj u izvodu katastarskog plana, kao i o načinu primjene pravila struke, navodi kako je pobijano prvostupanjsko rješenje sastavljeno sukladno članku 98. stavku 5. ZUP-a. Tuženik nadalje ističe da je u obrazloženju osporenog rješenja jasno navedeno kako je podnositeljica predmetnim zahtjevom tražila utvrđivanje građevne čestice, odnosno zemljišta nužnog za redovitu uporabu građevine, i to od čestica koje se nalaze u njezinu vlasništvu ili suvlasništvu. Slijedom navedenoga, prvostupanjsko tijelo je postupalo po zahtjevu te je, prema stajalištu tuženika, pravilno utvrdilo da se zahtjevu može udovoljiti primjenom pravila struke, uz navođenje konkretne osnove za takvu odluku. Međutim, tuženik se osvrnuvši na žalbeni navod tužitelja koji se odnosi na izostanak obrazloženja zašto je građevna čestica određena upravo u toj veličini, kao i na izostanak obrazloženja koja su pravila struke primijenjena naveo kako je prvostupanjsko tijelo postupalo po istom i pravilno utvrdilo da je istome moguće udovoljiti primjenjujući pravila struke, no nije se očitovalo kako je to isto rješenje suprotno stajalištu izraženom u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-1204/2019-2 od 10. travnja 2019. Naime, u navedenoj presudi zauzeto je pravno stajalište da, ako se parcela ne može formirati sukladno prostorno planskoj dokumentaciji, tada se za bespravno sagrađeni, naknadno legalizirani objekt, na temelju članka 159. stavka 1. Zakona o prostornom uređenju, građevna čestica mora odrediti prema pravilima struke kojom se omogućava redovita uporaba građevine, a što je u pravilu zemljište ispod tog objekta. Ovakav pravni stav u potpunosti je primjenjiv i u ovom slučaju, s obzirom da se radi o činjenično istovjetnom predmetu, pri čemu je osporeno rješenje suprotno toj sudskoj praksi budući je građevna čestica formirana na način koji onemogućuje tužitelju pristup njegovoj garaži, umjesto da se, sukladno pravilima struke, isključi zemljište koje nije nužno za redovitu uporabu predmetne zgrade. lako tuženik u osporenom rješenju navodi da ono nema vlasničkopravni učinak, tužitelj ističe da to ne isključuje postojanje stvarnih pravnih posljedica za njegova prava i interese. Utvrđivanje građevne čestice, iako ne odlučuje o vlasništvu, ima izravan učinak na mogućnost korištenja nekretnine, pa tako i na pravo pristupa i uporabe garaže, koja se time faktički onemogućuje. Pravo na nesmetano korištenje i pristup vlastitoj građevini predstavlja bitan element prava vlasništva, a ograničenje tog prava, iako ne u obliku izravnog odlučivanja o vlasništvu, svakako proizvodi pravne posljedice koje se ne mogu isključiti tvrdnjom da rješenje „nema vlasničkopravni učinak". Zaključno, tužitelj smatra da osporeno rješenje predstavlja nezakonitu i nerazmjernu intervenciju u njegovo pravo, protivnu svim stavcima članka 6. ZUP-a te se tužitelju faktički oduzima dio zemljišta za koje postoje valjanje isprave koje potvrđuju njegovo vlasništvo. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u bitnom navodi kako smatra važnim istaknuti da je riječ o upravnom postupku izdavanja rješenja o utvrđivanju građevinske čestice, a ukoliko tužitelj smatra da su mu vlasnička prava ograničena onda mu je osigurana zaštita izvan upravnog spora i treba pokrenuti parnični postupak pred nadležnim sudom i ustati s vlasničkom tužbom. U tom smislu tužbu valja odbaciti. Ukoliko se tužba ne odbaci istu se predlaže odbiti. Zainteresirana osoba smatra da su potpuno i pravilno utvrđene sve pravno relevantne činjenice i iz istih izveden pravilan zaključak u pogledu činjenica i uvjeta za izdavanjem rješenja i odbijanjem žalbe tužitelja na prvostupanjsko rješenje koje je rezultiralo izvršnim rješenjem Grada Dubrovnika. Upravni postupak ima svoja pravila, a stranke svoja prava: pokrenuti pred upravnim tijelom upravni postupak i nadležno upravno tijelo je dužno u zakonskom roku i odlučiti o zahtjevu. U postupku utvrđivanja građevinske čestice upravno tijelo odlučuje temeljem priložene dokumentacije te utvrđuje jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za izdavanjem takvog rješenja. Građevna čestica određuje se u skladu s prostornim planom, a temeljem rješenja o utvrđivanju građevne čestice provodi se parcelacija građevinskog zemljišta, a da bi se moglo udovoljiti zahtjevu za utvrđenje građevinske čestice mora se raditi o postojećoj građevini izgrađenoj na čestici koja se utvrđuje. Prednje znači da to građevina izgrađena temeljem potrebnog odobrenja i u skladu s njim odnosno da je za istu doneseno rješenje o izvedenom stanju ili dr. upravni akt kojim je građevina ozakonjena. Rješenjem o utvrđivanju građevne čestice od 18. listopada 2024. nadležno tijelo je temeljem utvrđenih parametara utvrdilo da građevnu česticu odnosno zemljište za redovitu uporabu građevine čine k. č. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] prema prijedlogu parcelacije od 25. svibnja 2023. ukupne površine 183 m2. U spis je uredno dostavljena sva zakonom propisana dokumentacija dakle i Ugovor kupoprodaje što je sve prvostupanjsko tijelo konstatiralo u obrazloženju rješenja. Na prijedlog parcelacije kojeg je upravno tijelo uputilo 21. rujna i 18. listopada 2023. tužitelju, on je dao očitovanje i ti su navodi odbijeni. Isti se ponavljaju ovdje u tužbi. Pored navedenog za istaknuti je da je u ovom upravnom predmetu nadležno upravno tijelo u kojem su bili ispunjeni svi formalno pravni uvjeti za donošenje upravne odluke donijelo tek tri mjeseca kasnije i to tek nakon što je opunomoćenica (25. srpnja 2024.) izjavila žalbu zbog ne rješavanja upravnog predmeta u zakonskom roku. Predmet se nepravedno odugovlačio pa su za zainteresiranu osobu nastale štetne posljedice - znatna materijalna šteta, ozbiljno je šikanirana, povrijeđena su joj i zakonska, ustavna i konvencijska prava. Zakonitost upravnog akta koji se tužbom pobija nije dovedena u pitanje niti navodima tužbe niti priloženim dokazima. Zainteresirana osoba, a s obzirom na sadržaj tužbe i istaknuti tužbeni zahtjev, smatra da je sudska zaštita tužitelju osigurana izvan upravnog spora. Naime, sve na što se tužitelj poziva su ometanja posjeda, a koje se pravne stvari raspravljaju pred općinskim sudom. Dakle, zaštitu svog navodnog prava tužitelj može tražiti pred stvarno nadležnim sudom u Dubrovniku. Zakonitost upravnog akta koji se ovdje pobija tužbom je neupitna jer je prvo, rješenje izdano temeljem ispunjenih zakonskih uvjeta za njegovo izdavanje, dakle temeljem pravilno i potpuno utvrđenih relevantnih činjenica, a potom je žalba tužitelja po nadležnom drugostupanjskom tijelu meritorno odbijena. Predlaže se nadležnom sudu da u upravnom sporu svojom presudom odbaci tužbu odnosno podredno odbije tužbu kao neosnovanu i obveže tužitelja na plaćanje troškova ovog upravnog spora prema zainteresiranoj osobi.

4.U sporu je održana rasprava 3. prosinca 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili zamjenik opunomoćenika tužitelja i opunomoćenica zainteresirane osobe, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

5.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, prvostupanjskim rješenjem Dubrovačko-neretvanske županije, Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje, klasa: UP/I-350-05/23-05/000047, urbroj: 2117-1-15/37-24-0022 od 18. listopada 2024. utvrđuje se da građevnu česticu odnosno zemljište nužno za redovitu uporabu građevine čine k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] (Dubrovnik), prema prijedlogu parcelizacije od 25. svibnja 2023. prikazanom po ovlaštenom inženjeru geodezije HI, mag.ing.geod.et geoinf. iz GEO PIXEL d.o.o. iz Čilipa, Čilipi 34 HR-2013, OIB: 31171305719 na izvodu iz katastarskog plana koji čini sastavni dio ovog rješenja, istim rješenjem navedeno je kako je ukupna površina građevinske čestice 183 m² i to: zemljište ispod stambene zgrade površine 122 m² i zemljište oko zgrade 61 m², te da ovo rješenje nema učinka u vlasničkopravnom odnosno stvarnopravnom smislu, te je predmetno rješenje doneseno pozivom na odredbu članka 115. stavka 1. Zakona o prostornom uređenju (Narodne novine, broj 153/13, 65/17, 114/18, 39/19, 98/19 i 67/23).

10.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-350-05/25-08/29, URBROJ: 531-03-25-2 od 14. travnja 2025., postupajući po žalbi tužitelja, njegova žalba je odbijena čime je potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo tijelo prvog stupnja u svom rješenju, odnosno što je i tuženik smatrao da su ispunjene sve zakonske pretpostavke da se utvrdi građevna čestica na način kako je ista utvrđena prvostupanjskim rješenjem, uslijed čega je tuženik to rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

11.Među strankama ovog spora prijepornim se ukazuje je li predmetna građevna čestica pravilno i zakonito utvrđena, odnosno je li utvrđena na način kako to u vidu imaju mjerodavne odredbe Zakona o prostornom uređenju, u svezi s čim i je li u tom pogledu pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i potom na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja u cijelosti.

12.Odredbom čl. 157. st. 1. Zakona o prostornom uređenju (Narodne novine, broj 153/13, 65/17, 114/18, 39/19, 98/19 i 67/23) propisano je da ako za postojeću građevinu nije utvrđena građevna čestica, odnosno zemljište nužno za redovitu uporabu građevine, kada je obveza utvrđivanja tog zemljišta, odnosno čestice propisana posebnim zakonom ili kada vlasnik građevine želi promijeniti oblik i veličinu građevne čestice na kojoj je postojeća zgrada u skladu s prostornim planom, parcelacija građevinskog zemljišta provodi se u skladu s rješenjem o utvrđivanju građevne čestice.

Stavkom 2. točkom 5. istog članka propisano je da se smatra da za postojeću građevinu nije utvrđena građevna čestica, odnosno zemljište nužno za redovitu uporabu građevine ako se radi o zgradi ozakonjenoj sukladno posebnom zakonu. Odredbom čl. 158. st. 1. istog Zakona propisano je da se zahtjevu za donošenje rješenja o utvrđivanju građevne čestice prilaže preslika katastarskog plana na kojoj se određuju oblik i veličina građevne čestice te dokaz da je građevina za koju se utvrđuje građevna čestica postojeća.

Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da se rješenje o utvrđivanju građevne čestice donosi po zahtjevu vlasnika zemljišta, vlasnika građevine, investitora građevine ili druge osobe koja za to ima pravni interes.

Odredbom čl. 159. st. 1. istog Zakona propisano je da se građevna čestica određuje u skladu s prostornim planom, a ako to nije moguće tada u skladu s pravilima struke, vodeći računa da se građevna čestica utvrdi tako da oblikom i veličinom omogućava redovitu uporabu građevine.

13.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja istu odbio, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako su u predmetnoj upravnoj stvari postojale sve zakonske pretpostavke za utvrđivanjem predmetne građevne čestice i to na način kako je ista utvrđena prvostupanjskim rješenjem, slijedom čega je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je svojim rješenjem istu utvrdilo, kao i tuženik kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, pa stoga sud osporeni akt tuženika cijeni u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

14.Sud nalazi potrebnim prije svega navesti kako je iz upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu razvidno da je prvostupanjsko rješenje doneseno po zahtjevu zainteresirane osobe iz ovog spora zaprimljenom kod prvostupanjskog tijela 13. srpnja 2023., a uz koji zahtjev je dotična priložila dokumentaciju kakvu u vidu ima odredba čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o prostornom uređenju, i to presliku katastarskog plana na kojoj je prikazana predmetna građevina i predloženo formiranje građevne čestice (Izvod iz katastarskog plana Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Dubrovnik, stanje na dan 29. lipnja 2023.), dokaz da je građevina za koju se utvrđuje građevna čestica postojeća (rješenje o izvedenom stanju klasa: UP/I-361- 03/12-08/412, urbroj: 2117/01-15-13-13 od 11. studenog 2013.) te dokaz o pravnom interesu (Izvatke iz zemljišne knjige Općinskog suda u Dubrovniku, Zemljišnoknjižnog odjela Dubrovnik, za zk. ul. [broj ZK uloška] sve k. o. [katastarska općina] iz kojih proizlazi da je na č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisano suvlasništvo tužitelja i zainteresirane osobe, a na č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisano suvlasništvo zainteresirane osobe; rješenje o izvedenom stanju klasa: UP/I-361-03/12-08/412, urbroj: 2117/01-15-13-13 od 11. studenog 2013., izdanog na zahtjev pravnog prednika i pok. supruga zainteresirane osobe, II; rješenje o nasljeđivanju kojim se zainteresirana osoba imenuje jedinim nasljednikom pok. II, od 26. travnja 2023.; Ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim je pravni prednik podnositeljice kupio dio č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 49 m² i 14 m²). Nadalje, iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da se građevna čestica nalazi u obuhvatu Generalnog urbanističkog plana uređenja Grada Dubrovnika ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" broj 10/05, 10/07, 8/12, 3/14, 4/16, 25/18, 13/19, 5/21, 8/21, 19/22, 8/23, u daljnjem tekstu: GUP), unutar izgrađenog dijela građevinskog područja naselja (zona S), te je tijelo prvog stupnja u obrazloženju svog akta detaljno izložilo činjenično stanje, navelo mjerodavne odredbe Prostornog plana i zakona te osnovu utvrđenja građevne čestice, odnosno primjenu pravila struke, to iz razloga što s obzirom na to da građevnu česticu nije bilo moguće u pogledu svih parametara utvrditi u skladu s odredbama Prostornog plana, a radi položaja već izgrađenih postojećih objekata i stanja na terenu, da nije bilo moguće udovoljiti čl. 25. GUP-a (u pogledu propisane minimalne širine pojasa zemljišta oko zgrade), slijedom čega je građevna čestica utvrđena prema čl. 159. st. 1. Zakona o prostornom uređenju, sukladno pravilima struke, vodeći računa da se građevna čestica utvrdi tako da oblikom i veličinom omogućava redovitu uporabu građevine. Iz stanja spisa proizlazi kako je tijelo prvog stupnja u provedenom upravnom postupku ispitivalo ispunjenje formalnih uvjeta za utvrđivanje građevne čestice, odnosno zemljišta nužnog za redovitu uporabu propisanih čl. 157. -159. Zakona o prostornom uređenju, nakon čega je utvrdilo da su isti ispunjeni, odnosno da se građevna čestica, tj. zemljište nužno za redovitu uporabu može formirati sukladno pravilima struke, te se ujedno tijelo prvog stupnja u obrazloženju rješenja očitovalo na iznesene prigovore stranaka u postupku i iste otklonilo na način kako je to navedeno u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, pa je prvostupanjsko tijelo donijelo svoje rješenje od 18. listopada 2024., naprijed citirane izreke, protiv kojeg je tužitelj izjavio žalbu, koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika, a u odnosu na koje je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

15.Glede tužbenih navoda tužitelja u kojima ističe da tuženik potvrđuje rješenje prvostupanjskog tijela, pri čemu da ne uzima u obzir žalbene navode kojima se izričito naglašava kako je u pogledu ograničenja tužitelja u uporabi njegove garaže, činjenično stanje pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno, a istovremeno je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo s obzirom da u konkretnom slučaju građevna čestica nije formirana niti prema prostorno planskoj dokumentaciji niti u skladu s pravilima struke, za kazati je kako sud ovakve navode ne nalazi osnovanima.

16.Naime, s prethodnim u vezi za kazati je kako je tužitelj u provedenom upravnom postupku istaknuo prigovor koji se odnosio na spornih 14 m² na č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uz tvrdnju da isti predstavlja prilazni put njegovoj garaži, slijedom čega da ga se ometa u ostvarivanju njegovih vlasničkih prava, međutim, u tom pogledu najprije je za navesti kako se prema čl. 158. st. 2. Zakona o prostornom uređenju, rješenje o utvrđivanju građevne čestice donosi po zahtjevu vlasnika zemljišta, vlasnika građevine, investitora građevine ili druge osobe koja za to ima pravni interes. Slijedom toga, zainteresirana osoba je nesporno dokazala da je na navedenom dijelu upravo ona upisana kao vlasnica, o čemu je kao dokaz priložila Ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim je njezin pravni prednik kupio dio č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 49 m² i 14 m² (65/5007 dijelova prava vlasništva), pa kod stanja stvari da je ovdje riječ o dijelu čestice koji predstavlja privatno vlasništvo, to pak znači da su tužiteljevi navodi u pogledu toga da bi se ovdje radilo o nerazvrstanoj cesti i ograničenju pristupa njegovoj garaži u cijelosti neosnovani. S tim u vezi, dodatno je za istaknuti kako je odredbom čl. 158. st. 3. Zakona o prostornom uređenju propisano da rješenje o utvrđivanju građevne čestice nema pravnih učinaka na vlasništvo i druga stvarna prava na nekretnini za koju je izdano, slijedom čega je nedvojbeno da rješenje o utvrđivanju građevne čestice nema nikakve učinke po pitanju ograničavanja prava vlasništva tužitelja.

17.Glede tužbenih navoda u kojima tužitelj ističe kako su upravna tijela propustila navesti zašto je predmetna građevna čestica formirana baš u veličini iz izvoda katastarskog plana, pri čemu se tužitelj poziva na stajalište izraženo u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-1204/2019-2 od 10. travnja 2019. prema kojem, ako se parcela ne može formirati sukladno prostorno planskoj dokumentaciji, tada se za bespravno sagrađeni, naknadno legalizirani objekt, na temelju članka 159. stavka 1. Zakona o prostornom uređenju, građevna čestica mora odrediti prema pravilima struke kojom se omogućava redovita uporaba građevine, a što je u pravilu zemljište ispod tog objekta, no u konkretnom slučaju da je građevna čestica formirana protivno ovom stajalištu, jer se sukladno pravilima struke, trebalo isključiti zemljište koje nije nužno za redovitu uporabu predmetne zgrade, za kazati je kako sud niti ovakve prigovore na nalazi osnovanim.

18.Naime, nije sporno da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u citiranoj presudi zauzeo stajalište da ukoliko se parcela ne može formirati prema prostorno planskoj dokumentaciji, tada se za bespravno sagrađeni naknadno legalizirani objekt, na temelju članka 159. stavak 1. citiranog Zakona, parcela treba odrediti prema pravilima struke kojom se omogućava redovita uporaba građevine, a što je u pravilu zemljište ispod tog objekta, međutim naznačeni sud ne zauzima stajalište da bi se radilo o pravilu koje ne može imati iznimke, štoviše upravo ovisno o specifičnostima svake pojedine upravne stvari, kao i okolnostima svake pojedine situacije na terenu, građevna čestica može se u odnosu na građevinski objekt utvrditi i na način da će ista obuhvati i dio zemljišta koji se ne nalazi samo ispod tog objekta, ako za to postoje opravdani razlozi, a kao što je to bilo i u konkretnoj upravnoj stvari. U tom pravcu za navesti je kako nije sporno da se predmetna građevina nalazi u obuhvatu GUP-a Grada Dubrovnika, unutar izgrađenog dijela građevinskog područja naselja u zoni S, dok prema čl. 25. GUP-a zemljište za redovnu uporabu postojeće građevine za koju nije utvrđena građevna čestica čini pojas zemljišta oko građevine minimalne širine 1,0 m tj. maksimalne širine H/2 visine građevine, dok je čl. 26. GUP-a propisano da u zemljište za redovnu uporabu građevine ne mogu biti uključene javno prometne površine, površine javnog parka ili druge uređene zelene javne površine kao ni dijelovi susjedne već formirane građevne čestice.

19.Stoga, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o postojećoj stambenoj zgradi, na građevnoj čestici planirane površine 183 m2, za koju je provedenim očevidom na terenu utvrđeno da građevnu česticu čine zemljišta oznake čest. zem. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] i dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok zemljište oko same zgrade izgrađene na čest. zem. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] čine uređene popločane površine, a predmetni dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] čini betonski plato preko kojeg se pristupa predmetnoj ozakonjenoj zgradi, s tim da je građevinska čestica s južne strane omeđena zidovima, te duž zapadne strane vanjskim stubištima, a na istočnoj granici zgrada je izgrađena, odnosno poluugrađena sa susjednom zgradom, i po stajalištu ovog suda, u okolnostima kada radi položaja već izgrađenih postojećih objekata i sukladno stanju zatečenom na terenu nije moguće udovoljiti odredbi čl. 25. GUP-a (u pogledu propisane minimalne širine pojasa zemljišta oko zgrade), nedvojbeno da u ovoj upravnoj stvari primjena mjerodavne prostorno planske dokumentacije nije moguća, u kojem slučaju se građevna čestica može utvrditi u skladu s pravilima struke, vodeći računa da se građevna čestica utvrdi tako da oblikom i veličinom omogućava redovitu uporabu građevine, slijedom čega je predmetna građevna čestica u ovoj upravnoj stvari određena prema situaciji na terenu (koja je utvrđena provedenim očevidom od 21. srpnja 2023.) i sukladno pravilima struke, pri čemu se vodilo računa da utvrđena građevna čestica omogućuje redovitu uporabu građevine, kako je to propisano odredbom čl. 159. st. 1. Zakona o prostornom uređenju, pa kod izloženog stanja stvari, ovaj sud zaključuje da je prvostupanjsko tijelo u obrazloženju svog rješenja navelo sve bitne i relevantne razloge zbog kojih se građevna čestica formirana baš u veličini iz izvoda katastarskog plana, s kojima je suglasan i ovaj sud, uslijed čega su tužbeni navodi tužitelja u kojima tvrdi suprotno potpuno neutemeljeni.

20.Slijedom iznijetog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti onim prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, s tim da nije povrijeđeno niti jedno od načela upravnog postupka pa tako niti ono iz čl. 6. Zakona o općem upravnom postupku, na koje tužitelj neosnovano ukazuje u tužbi, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

21.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo zbog čega je zakonito prvostupanjsko rješenje, kod kojeg stanja stvari je i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

22.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

23.Potom, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom I. u izreci rješenja.

24.Naposljetku, s obzirom na uspjeh zainteresirane osobe u ovom sporu, trebalo joj je priznati zahtijevanu naknadu troškova u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) i to za sastav odgovora na tužbu od 17. listopada 2025. i pristup na raspravu dana 3. prosinca 2025. u iznosu od po 500 bodova (Tbr. 27. st. 1. t. 2.), što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54.), daje iznos od 2.000,00 eura, koji iznos je zainteresiranoj osobi i obistinjen, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II. u izreci rješenja.

U Splitu, 29. prosinca 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Niki Merdžanu, odvjetnik u Dubrovniku, Vukovarska

28, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz zapisnik od 3. prosinca 2025., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- opunomoćenici zainteresirane osobe Suzani Zubović, odvjetnici u Dubrovniku, Bana Josipa Jelačića 29, uz zapisnik o objavi,

- u spis.