Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-590/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Dundović, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku odvjetniku Kruni Knežević iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba,radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-240/2021-19 od 6. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 29. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-240/2021-19 od 6. travnja 2023. u točkama I., II. (prvi dio) te točki II. (drugi dio) izreke, za iznos troškova postupka od 1.963,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u točki II. izreke (drugi dio) na način da se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za iznos od 995,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: [broj kredita] od 27. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i to anuiteta glavnog duga i kamate. Točkom II. izreke (prvi dio) naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 15.273,23 eura, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, dok je točkom II. izreke (drugi dio) naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.958,74 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.273,23 eur, s pripadajućim zateznim kamatama, na ime preplaćenih iznosa po osnovi utvrđenja ništetnim valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) sadržane u Ugovoru o kreditu u CHF od 27. lipnja 2007.

6. Neosnovano se tuženik žalbom poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da je suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud iznio jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

a.

8. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i tuženika sklopljen predmetni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) te da se tečaj CHF tijekom trajanja ugovora mijenjao odnosno povećavao, kao i da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti u skladu s ugovorom i obračunatim anuitetima od strane tuženika.

9. Sporna je ništetnost valutne klauzule vezane uz iznos anuiteta glavnog duga i obračunate kamatne stope te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenog iznosa, zastara tražbine te status tužitelja kao potrošača, odnosno njegova aktivna legitimacija.

10. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača pa imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/12 utvrđena nepoštenost odnosno ništetnost valutne klauzule u ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima u relevantnom razdoblju, s time da tuženik u ovom postupku nije dokazao da su stranke prije sklapanja ugovora pojedinačno pregovarale na način da su tužitelju pružene cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi mogao procijeniti da li ugovor odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima, pozivom na čl. 502.c ZPP-a, čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje: ZZP/07) te čl. 81., čl.82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) zauzima stav da je spora valutna klauzula nepoštena odnosno ništetna.

11. S obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule, prvostupanjski sud pozivom na čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), zauzima stav da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

12. Stoga pored utvrđenja na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka da preplaćena razlika iznosi 15.273,23 eura, prvostupanjski sud obvezuje tuženika na isplatu tog iznosa tužitelju, sa zateznim kamatama, pozivom na čl. 1115. ZOO-a na svaki pojedini mjesečni iznos izvršene uplate do isplate.

13. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud cijeneći da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na utvrđenu ništetnost valutne klauzule pravomoćna 14. lipnja 2018., zaključuje da do podnošenja tužbe 19. srpnja 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok pa otklanja prigovor zastare.

14. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. I čl. 155. ZPP-a pa tužitelju dosuđuje troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa) uz trošak vještačenja i sudskih pristojbi.

15. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima tuženika, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o tuženom zahtjevu na utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli te pripadajućem iznosu na ime restitucijskog zahtjeva.

16. Naime, pravilan je stav prvostupanjskog suda o direktnom učinku pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a u ovom sporu. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZPP-a i ZZP/03 propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu pozivaju na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

17. Budući da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ima direktan učinak u ovom sporu, s obzirom da se ista odnosi i na tuženika, zbog čega je sud u ovom postupku vezan za utvrđenja o ništetnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima u relevantnom razdoblju, kao što je predmetni ugovor, s time da tuženik nije dokazao da su tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o spornoj valutnoj klauzuli (naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzule) prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti pristao na sklapanje tog ugovora, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da je valutna klauzula sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena odnosno ništetna, pa su bez utjecaja na zakonitost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

18. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj realizirao kredit za kupnju obiteljske kuće, koju je koristio za stanovanje, te opisuje okolnosti podizanja kredita vezanog uz valutu CHF i posljedice promjene tečaja. Tvrdnje tuženika kojima tužitelju osporava status potrošača nisu osnovane. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka i to iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu te ostale dokumentacije proizlazi da se radi o standardnom ugovoru o kreditu, i da je dobiveni iznos tužitelj utrošio u navedenu svrhu. Dakle, ne proizlazi da bi taj pravni posao bio sklopljen u okviru obavljanja neke poslovne djelatnosti tužitelja, pa tuženik bez osnove osporava tužitelju status potrošača. Naime, u odnosu na žalbeni navod glede statusa tužitelja kao potrošača, valja istaći da je prema čl. 3. ZZP/07 potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz prijepornog Ugovora o kreditu bi proizlazilo da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, da je namjena ugovora bila kupnja obiteljske kuće, te da ni iz jednog dokaza ne bi proizlazilo da je taj pravni posao sklopljen u okviru obavljanja neke poslovne djelatnosti tužitelja pa tuženik bez osnove osporava tužitelju status potrošača.

19. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati sve utužene iznose, s obzirom da proizlazi da je dio uplata vršila treća osoba, jer na aktivnu legitimaciju tužitelja to nije od utjecaja, s obzirom da su sve uplate izvršene na ime obveze tužitelja kao korisnika kredita, čime je isti ispunio svoju ugovornu obvezu (čl. 161. st. 1. ZOO-a).

20. Prihvaćajući iskaz tužitelja vjerodostojnim, utvrđuje da je predmetni kredit realizirao kako bi kupio kuću u svrhu korištenja za stanovanje, za što je novac i utrošio.

21. Iz njegova iskaza utvrđuje da je od strane tuženika nuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Ugovor koji je bio sastavljen pročitao je ali ne detaljno s time da mu nitko od djelatnika banke nije davao bilo kakva upozorenja ili objašnjenja. Iz iskaza svjedoka ŠB, kreditnog referenta, utvrđuje da se tužitelja sjeća kao klijenta banke, ali ne i detalja vezanih uz kredit. Prema njenim saznanjima uobičajeno su strankama davana objašnjenja valutne klauzule. Iz navedenog i prema mišljenju ovoga suda tuženik nije dokazao da su tužitelji kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora date odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama te rizicima i posljedicama tih odredbi koje utječu na njegovu obvezu tijekom trajanja ugovora, odnosno da se pojedinačno pregovaralo.

22. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena nisu od utjecaja na zaključak o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Naime, riječ je o dispozitivnoj zakonskoj odredbi koja nije i ne smije biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka, a budući da je predmetnim ugovorom o kreditu sav rizik tečajnih razlika valute CHF prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, nedvojbeno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Naime, vještak je u nalazu i mišljenju utvrdio koliki je iznos tužitelj isplatio tuženiku na ime razlike u promjeni tečaja valute CHF, a koliki bi iznos platio da je ostao tečaj te valute kao prilikom isplate kredita, odnosno kod početnog tečaja.

23. Tuženik tako utvrđenu visinu iznosa nije u primjedbama na nalaz i mišljenje poricao, već je iznosio primjedbe pravne naravi.

24. S obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule u CHF, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kada je zauzeo stav da tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa od 15.273,23 eura koji je pravilno utvrdio prihvativši nalaz i mišljenje vještaka jer je jasni i obrazloženi pismeni nalaz i mišljenje sačinjen sukladno postavljenom zadatku.

25. Stoga su neosnovane žalbene tvrdnje tuženika da je sud propustio cijeniti tzv. negativne tečajne razlike, pa je pravilno utvrđen osnovanim zahtjev tužitelja preciziran sukladno rezultatima vještačenja, a uz to tuženik nije isticao protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja. Također, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a kada je tužitelju dosudio zatražene zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate od izvršene uplate, odnosno kada je tuženik stekao preplaćeni iznos do isplate. Stoga žalbeni navodi o suprotnom nisu osnovani, kao što nisu osnovani navodi o zastoju tijeka zateznih kamata osnovnom Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" 83/20). Odredbe ovog Zakona odnose se na zastoj tijeka zateznih kamata za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed Covid19 samo u odnosu na ovršne i stečajne, a nikako na parnične postupke.

26. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor odbio kaoneosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a.

27. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom postupku podnesena 19. srpnja 2021. pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

28. S obzirom da je tužitelj uspio u sporu u cijelosti, odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, te su istom dosuđeni troškovi, dok je zahtjev tuženika koji nije uspio u sporu odbijen.

29. Međutim, osnovano tuženik tvrdi da tužitelju na ime troškova zastupanja po odvjetniku s obzirom na vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja radnji i to sastava tužbe, zastupanja na ročištu od 14. rujna 2022. te podneska od 23. prosinca 2021., ne pripada dosuđeni iznos od po 497,71 eura (3.750,00 kn), već iznos od po 165,90 eura (1.250,00 kn), pa je zahtjev tužitelja u iznosu od 995,43 eura neosnovan, tako da je prihvaćanjem žalbe tuženika za navedeni iznos odluku o troškovima postupka valjalo preinačiti na način naveden u točki II. izreke.

30. Iz navedenih razloga primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

31. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka nije osnovan jer je uspio sa neznatnim dijelom zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Rijeci, 29. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak