Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3288/2023-25

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 13. studenog 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 29. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. isplatiti tužitelju LŠ iznos od 1.353,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 8,17 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 8,16 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 8,18 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 8,08 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 8,10 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 8,36 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 8,67 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 8,39 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 20,26 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 20,55 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 20,98 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 20,25 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 20,18 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 20,05 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 20,09 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 19,95 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 20,08 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 19,86 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 19,96 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 19,94 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 20,46 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 20,70 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 20,60 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 21,06 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 21,38 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 21,84 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 22,39 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 21,76 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 23,51 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 22,60 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 22,69 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 23,39 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 24,82 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 23,63 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 23,70 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 23,54 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 24,16 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 25,24 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 25,66 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 28,64 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 25,68 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 25,45 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,36 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,41 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,72 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,92 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 18,04 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,99 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 18,05 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 18,21 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 18,03 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 18,07 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,75 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,81 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 18,06 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 18,00 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 18,10 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,82 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,75 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 18,08 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,75 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,69 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,48 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,63 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,68 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,97 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,92 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 18,03 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,60 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,63 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,64 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,63 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,62 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,61 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,62 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,65 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,66 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,65 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,68 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,69 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,60 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,60 EUR od 10. veljače 2016. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. isplatiti tužitelju LŠ iznos od 8.434,99 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,21 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,01 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 4,90 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 8,10 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 6,08 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,46 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,41 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 2,82 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 0,59 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 1,03 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 6,61 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 13,28 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 7,24 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 19,71 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 22,47 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 26,63 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 19,63 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 19,00 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,75 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 18,09 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 16,73 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 17,97 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 15,88 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 16,85 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 16,69 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 21,61 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 23,91 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 22,93 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 27,32 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 30,38 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 34,79 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 40,03 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 34,04 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 50,67 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 42,08 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 42,89 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 49,57 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 63,18 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 51,83 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 52,58 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 51,05 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 56,90 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 67,26 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 71,28 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 99,70 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 71,43 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 69,22 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 66,87 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 67,56 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 71,88 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 74,66 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 76,31 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 75,63 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 76,54 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 78,71 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 76,16 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 76,74 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 72,29 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 73,10 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 76,56 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 75,74 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 77,15 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 73,36 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 72,25 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 76,89 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 72,30 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 71,45 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 68,53 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 70,68 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 71,32 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 75,35 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 74,64 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 76,14 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 64,05 EUR od 10 veljače 2016. do isplate,

- 66,75 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 67,67 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 66,83 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 65,77 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 65,47 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 66,29 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 68,47 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 69,15 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 68,71 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 70,69 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 71,20 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 71,46 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 64,62 EUR od 10. veljače 2016. do isplate,

- 3.433,82 EUR od 10. veljače 2016. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.473,60 EUR, uz roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 2.473,60 EUR tekućih od 11. veljače 2016. do isplate.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.840,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 25. listopada 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 312311, kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.480,00 CHF, te kojim je ugovorena početna kamatna stopa od 4,70%, koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika. Smatra da se radi o ništetnoj odredbi, što ima za posljedicu neprimjenjivost izmijenjenih kamatnih stopa. Nadalje, navodi i da je predmetnim ugovorom ugovorena obveza povrata primljenog iznosa uz valutnu klauzulu u CHF, koja odredba je isto tako ništetna, pa tuženiku ne pripada pravo naplate anuiteta po tečaju CHF na dan plaćanja. Ništetnost navedenih odredbi je utvrđena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u kojem je donesena presuda poslovni broj P-1401/12 od 14. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi tuženika, a presudom istog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te se tužitelj pozvao na utvrđenja suda iz tog postupka. Tužitelj navodi i da je s tuženikom 28. siječnja 2016. sklopio Dodatak predmetnom ugovoru, kojim je navedeni kredit konvertiran u valutu EUR, a sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim, smatra da se sklapanjem istog on nije odrekao svog potraživanja po osnovi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, odnosno prava na povrat preplaćenih iznosa i to do dana konverzije, a u odnosu na iznose koje bi bio u obvezi platiti da nije bilo ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i one o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer sklapanjem Dodatka nije došlo do konvalidacije ništetnih odredbi i njihovog učinka do dana konverzije. Kako je tečaj CHF od početnog kontinuirano rastao sve do konverzije kredita u eurski, a istodobno je rasla i kamatna stopa, tužitelj smatra da je preplatio svoju obvezu, te da konverzijom ugovora nije došlo do restitucije. Osim toga tom prilikom mu je tuženik nezakonito preostalu glavnicu obračunao u višem iznosu od onog kako bi trebalo zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio je da sud naloži tuženiku da mu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 1.353,64 EUR, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i zbog više obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije iznos od ukupno 8.434,99 EUR, od čega po osnovi više obračunate glavnice iznos od 3.433,82 EUR, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana konverzije, odnosno 10. veljače 2016. do isplate, te je zatražio na ime zateznih kamata tekućih na preplaćene anuitete po obje osnove do dana konverzije iznos od 2.473,60 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2016. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik nije osporio da su stranke sklopile ugovor o kreditu kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos 56.480,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su sklopile navedeni Dodatak ugovora o kreditu. Međutim, smatra da je potraživanje tužitelja u zastari, bilo da se na potraživanje tužitelja primjenjuje petogodišnji (stjecanje bez osnove) ili trogodišnji zastarni rok (naknada štete ili povrat mjesečnih anuiteta). Ovo s obzirom da je navedenom odredbom Zakona o zaštiti potrošača predviđeno da se radi o postupcima za naknadu štete koje potrošači pokreću temeljem odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i s obzirom da je proteklo više od tri godine od plaćanja utuženih iznosa, zbog čega smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Smatra i da je za rješenje spora odlučna činjenica što su stranke 28. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovora sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je provedena konverzija kredita iz valute CHF u EUR, pa su time stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu tako da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa, sukladno odredbama tog Zakona, kojem je cilj bio izjednačiti položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF, s položajem korisnika kredita s valutnom klauzulom u EUR. Smatra i da je prihvaćanjem konverzije ugovora, među strankama nastala nova pravna osnova koja onemogućuje potrošača u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, zbog čega tužitelj nema pravni interes za vođenje predmetnog postupka, jer je provedbom konverzije njegov položaj izjednačen s položajem korisnika kredita s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, smatra i da se utvrđenja suda iz tzv. Parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretni predmet jer je potrebno dokazati da bi ista bila primjenjiva, odnosno postojanje pretpostavki na kojima je zasnovana presuda iz tog postupka. Smatra i da se radi o dopuštenim ugovornima odredbama (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula), te tvrdi da se o istima pojedinačno pregovaralo, da su jasne i razumljive, kao i da iste nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, niti su dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik je osporio i visinu tužbenog zahtjeva te je predložio odbiti isti uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 312311 od 25. listopada 2007. (dalje: Ugovor), Aneks br. 1. Ugovora o kreditu broj 312311 od 28. siječnja 2016. (dalje: Aneks ugovora), potvrdu (solemnizaciju), otplatnu tablicu po kreditu, prometnu karticu po kreditu, izvadak iz knjige položenih ugovora, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji je i saslušan te je saslušan tužitelj.

4. Konačno postavljajući tužbeni zahtjev, tužitelj je zatražio viši iznos od onoga u tužbi, koju preinaku je sud dopustio, iako je uslijedila nakon zaključenja prethodnog postupka, a temeljem odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), smatrajući da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, te da je ista opravdana, s obzirom da je rezultat usklađivanja tužbenog zahtjeva s rezultatima provedenog vještačenja.

5. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkom I, II i III izreke.

6. Među strankama nije sporno da su dana 25. listopada 2007. sklopile Ugovor, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 56.480,00 CHF, obračunato po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s redovnom kamatom u visini od 4,90% (tužitelj je u tužbi očito omaškom naveo da se radilo o kamatnoj stopi od 4,70%), koja je promjenjiva, vezana uz LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kako to proizlazi iz sadržaja Ugovora, a proizlazi i da je istim ugovorena obveza tužitelja vratiti iznos koji mu je stavljen na raspolaganje u 360 mjesečnih anuiteta koji se sastoje od glavnice i kamata, koji su plativi u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća (čl. 7.1.). Nije sporno niti da su stranke 28. siječnja 2016. sklopile Aneks ugovora, kojim je kredit, sukladno ponudi tuženika, na koju je isti bio obvezan ponuditi temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZIDZPK/15), konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

7. Sporno je jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a s obzirom na utvrđenja suda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji je vođen od strane "Potrošača" - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka, između ostalih i tuženika, odnosno obvezuju li utvrđenja suda iz tog postupka ovaj sud u konkretnom sporu te jesu li ta utvrđenja primjenjiva na predmetni ugovorni odnos. Sporno je i, s obzirom na izvršenu konverziju ugovora o kreditu, ima li tužitelj pravo tražiti isplatu po osnovi ništetenosti istih odredbi, odnosno je li došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika zbog navedenih ugovornih odredbi te ima li tužitelj po toj osnovi pravo na povrat preplaćenih iznosa. Nadalje, sporna je visina tražbine, kao i je li nastupila zastara.

8. Iz Ugovora proizlazi da se radi o kreditu za adaptaciju kuće, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru, sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, dalje: ZZP/07), kojom je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s tim da i iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao logičan i uvjerljiv, proizlazi da se radilo o adaptaciji kuće u kojoj živi sa svojom obitelji, a za dodati je i u slučaju da se ne radi o potrošačkom ugovoru, tuženik niti ne bi sklopio s tužiteljem Aneks ugovora sukladno ZIDZPK/15. Iz njegovog iskaza proizlazi i da se na kredit s valutnom klauzulom u CHF odlučio jer mu je bila puno niža rata u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR, te mu je taj kredit prezentiran od strane osobnog bankara kao najbolji proizvod banke, a on nije imao razloga sumnjati da to nije tako. Prilikom sklapanja ugovora nije upozoren ni na kakve rizike vezano za ugovaranje takve valutne klauzule, niti je informiran o specifičnostima takve valute i razlikama u odnosu na EUR. Bio je svjestan da će mu visina rate ovisiti o tečaju CHF, ali nije mogao očekivati da bi se mogao dogoditi takav porast rate, koja je čak bila dvostruko narasla u jednom razdoblju. Isto tako, bio je svjestan da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali ništa nije bilo rečeno na koji način će se ona mijenjati, odnosno za koje parametre će to biti vezano, već mu je rečeno od strane bankara da se nema što brinuti. Prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja niti o jednoj ugovornoj odredbi, već se radilo o obrascu koji je bio popunjen od strane djelatnika tuženika i nije shvatio da je postojala mogućnost interveniranja u bilo kakvu ugovornu odredbu. Nakon sklapanja aneksa o konverziji ugovora u ugovor sa valutnom klauzulom u EUR, situacija mu je bila olakšana što se tiče povrata kredita, ali smatra da nije time obeštećen.

9. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik, kao jedna od tuženih banaka iz tog postupka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03),, i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg ZZP/07, i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

10. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i to u odnosu na sve tuženike iz tog postupka, osim u odnosu na tuženika iz ovog postupka (u tom postupku 8. tuženika), u odnosu na kojeg je preinačena prvostupanjska odluka i odbijen tužbeni zahtjev, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom su odbijene revizije stranaka protiv te presude.

11. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovaranje valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio taj dio tužbenog zahtjeva u odnosu na sve tuženike iz tog postupka, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva, kao i odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na ovdje tuženika u cijelosti.

12. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je potvrđen dio navedene presude Visokog trgovačkog suda kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, kao i kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na ovdje tuženika, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosio na utvrđenje povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i kojom je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., tako da je ista postala tek tada pravomoćna u odnosu na tuženika i to po obje osnove temeljem kojih je zatraženo utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, kao i u odnosu na tuženika po obje osnove.

14. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je odlučeno i da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope, odnosno potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima i rizicima koje nosi vezanje glavnice uz valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač, kao dužnik, imao obvezu vratiti banci.

15. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenim od strane tuženika, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, što ne isključuje mogućnost da tuženik dokaže da je u konkretnom slučaju od strane tuženika postupljeno drugačije. Međutim, tuženik, na kojem je teret dokaza tih okolnosti, isto nije dokazao. Ovo imajući u vidu da se radi o ugovoru sklopljenom na standardiziranom obrascu, te da isti nije dokazao da je u konkretnom slučaju bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama, kao i da bi tužitelju bio objašnjen rizik sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a k tome istodobno s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da bi mu bio objašnjen način promjene kamatne stope, već suprotno proizlazi iz njegovog iskaza, odnosno da prilikom sklapanja Ugovora nije upozoren od strane djelatnika tuženika na nikakav rizik vezan za valutnu klauzulu u toj valuti, niti mu je objašnjen način promjene kamatne stope, odnosno iako je u Ugovoru navedeno da će isto biti vezano uz LIBOR, promjena je bila vezana i uz troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu, o čemu tužitelj nije dobio nikakve informacije, već je isto vezano za Odluku tuženika. Proizlazi i da nije bilo pregovaranja oko pojedinačnih ugovornih odredbi te da mu nije bila niti predočena mogućnost da se nešto može drugačije ugovoriti, mimo onog što je stajalo u obrascu ugovora.

16. Slijedom navedenog, proizlazi da su nepoštene, i kao takve ništetne, odredbe predmetnog Ugovora koje sadržajno odgovaraju odredbama koje su u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđene ništetnima, a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika i kojima je obveza povrata kredita vezana uz valutu CHF.

17. Nadalje, iako je sklapanjem Aneksa ugovoru neravnoteža u pravima i obvezama donekle otklonjena, prvenstveno za buduće razdoblje, jer je istim dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, to ne znači da je tužitelj, kojemu nije priznat određeni iznos na ime preplate tom prilikom, već je utvrđen manjak uplata, kako to proizlazi iz sadržaja tog Aneksa, uistinu i obeštećen prilikom konverzije, odnosno ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF. Glede osporavanja od strane tuženika postojanja pravnog interesa na strani tužitelja za vođenje predmetnog postupka, za istaknuti je da tužbenim zahtjevom nije zatraženo utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, već je postavljen kondemnatorni zahtjev, pa nema mjesta utvrđivanju postojanja pravnog interesa, jer je isti nužan samo kod deklaratornog tužbenog zahtjeva. Osim toga, i kada ne bi bilo tako, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019., donesenoj u predmetu broj Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, tražeći da o ništetnosti spornih odredbi sud odluči i raspravi isto kao prethodno pitanje, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji dana 28. siječnja 2016., ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda Europske unije donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (L protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama, s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana, izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u valuti CHF.

18. Za dodati je i da nije isključeno da bi se potrošač, u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su mu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Međutim, svakako u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, a u slučaju kredita sklopljenih s tuženikom, niti u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je glede istih odredbi u odnosu na njega odluka u kolektivnom sporu postala pravomoćna tek više od dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru, u kojem slučaju bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda Europske unije C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i iz odluke C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu Dunai protiv Erste Bank Hungary, potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i VSRH u odluci Rev-1096/22).

19. Kako se radi o ništetnim odredbama, te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi do dana konverzije, odnosno, sukladno članku 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), dužan je vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, kao i sve ostvarene koristi, a za dodati je i da se s obzirom na sve okolnosti (način sklapanja ugovora i visinu preplaćenog iznosa), ne bi radilo o zabrani manjeg značaja, pa da tužitelj ne bi mogao tvrditi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi (čl. 326. ZOO). Dakle, tužitelj bi imao pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi za redovnu kamatu. Imao bi pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna promjene tečaja valute CHF po prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Nadalje, i čl. 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se potrošač može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i kada ne bi potraživao naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike, kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, s tim da tužitelj tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen. Za dodati je i da korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, međutim, u konkretnom slučaju tužitelju nije prilikom konverzije utvrđena preplata obveze, već manjak uplate, pa se u preplatu obveze, za utvrđenje koje je bilo potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem u ovom postupku, nema što uračunati. Još je za dodati i da tek priznavanjem prava na povrat preplaćenih iznosa, i povrat ostvarene koristi ukoliko je tužitelju manje priznata glavnica prilikom konverzije, dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju, u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti.

20. Utvrđujući visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji je u nalazu i mišljenju utvrdio da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu, do dana konverzije tj. 10. veljače 2016., iznosi 1.782,58 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 10.198,92 kn, a eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 1.353,64 EUR. Vještak je utvrdio i da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 37.681,57 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 5.001,17 EUR, s tim da je vještak utvrdio da nema negativnih razlika, odnosno manje plaćenih iznosa zbog nižeg tečaja i kamatne stope. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke, primjenom tečaja na dan dospijeća, u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 25.872,14 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju iznosi 3.433,82 EUR. Ovo stoga što, po mišljenju vještaka, iznos preostale glavnice, prema konvertiranom kreditu u valutu EUR, na dan konverzije, tj. 10. veljače 2016., iznosi 30.619,66 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan konverzije iznosi 237.149,27 kn, dok iznos preostale glavnice primjenom kupovnog tečaja na dan isplate kredita iznosi 47.336,53 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju istog na dan isplate kredita iznosi 211.277,13 kn. Razlika između iznosa 237.149,27 kn i iznosa 211.277,13 kn je 25.872,14 kn, koliko je vještak utvrdio da iznosi razlika glavnice u odnosu na onu koja je tužitelju trebala biti priznata po početnom tečaju. Vještak je dodao i da je Aneksom ugovora koji su sklopile stranke utvrđen manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF, u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, i to u iznosu od 598,92 kn, odnosno 79,49 EUR. Vještak je izvršio i izračun zateznih kamata na više plaćene iznose utvrđene po osnovi razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta po početnoj kamatnoj stopi, odnosno anuiteta po početnom tečaju, i to do dana konverzije i utvrdio da iste iznose 2.473,60 EUR. Vještak je mišljenja i da je konverzija, koja je temeljena na ZIDZPK/15, u čl. 19.c kojeg je propisan način izračuna konverzije kredita, provedena tako da je prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta početno odobrena glavnica kredita u CHF, po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF, čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, te je na tako dobiveni iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen tečaj EUR iste vrste važeći na dan isplate kredita, čime je dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. U usmenom obrazloženju svojih utvrđenja, vještak je dodao da je izračun konverzije izvršen od strane tuženika u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te je ustrajao u tome da tužitelju tom prilikom nije utvrđena preplata obveze, već manjak uplate u iznosu od 79,49 EUR.

21. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke te je isti dan sukladno zadatku vještačenja, a niti stranke nisu imale primjedbi na izračun i utvrđenja vještaka.

22. Neosnovan je prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, jer se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu, zastarijevanje kojeg počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. godine). Kako je u sporu povodom kolektivne tužbe, u odnosu na tuženika, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena tek 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, kojom je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, proizlazi da do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, tj. 8. svibnja 2023., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO, koji se primjenjuje s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove.

23. Kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj do dana konverzije Ugovora po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio svoju obvezu za iznos od 1.353,64 EUR, a po osnovi promjene tečaja za iznos 5.001,17 EUR, kao i da je tužitelju neosnovano utvrđen prilikom konverzije viši iznos neotplaćene glavnice i to za 3.433,82 EUR, za koji iznos je tuženik ostvario korist, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, tužitelju su dosuđeni navedeni zatraženi iznosi (1.353,64 EUR i 8.434,99 EUR).

24. Glede tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu manje priznatog iznosa glavnice kod konverzije, za dodati je da je priznavanjem manjeg iznosa na ime preostale glavnice, od onog na koji bi tužitelju pripadalo pravo zbog ništetnih odredbi, unatoč tomu što je izračun izvršen sukladno ZID ZPK/15, tuženik ostvario korist, na povrat koje tužitelj ima pravo i tek priznavanjem iste se tužitelj dovodi u poziciju kao da ništetnih odredbi do dana konverzije nije ni bilo, slijedom čega je taj tužbeni zahtjev, u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO, osnovan. Za dodati je i da niti navedena tražbina nije zastarjela, imajući u vidu da je pitanje ništenosti odredbi po osnovi kojih je nastala preplata, odnosno umanjenje glavnice, konačno pravomoćno riješeno tek odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018., pa tek od tada teče petogodišnji zastarni rok i za ovaj dio tražbine, koji do dana podnošenja tužbe nije protekao. Još je za dodati i da je, po shvaćanju ovog suda, zastarni rok za tražbinu po svim utuženim osnovama počeo teći s pravomoćnošću odluke donesene u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača te je isti prekinut podnošenjem predmetne tužbe, u kojoj su svi ti restitucijski zahtjevi istaknuti, kao i zahtjevi za zatezne kamate na iste, i to neovisno o naknadnom povišenju tužbenog zahtjeva, koje je rezultat usklađivanja visine s rezultatima postupka (tzv. neprava preinaka), što ne može dovesti do zastare za povišeni dio tužbenog zahtjeva, a niti može biti od utjecaja na tijek zateznih kamata.

25. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, odnosno ostvarene koristi u vidu manje priznate glavnice do dana isplate. Pravo na zatezne kamate tekuće od plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, te da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja). Kako je u postupku utvrđeno da zatezne kamate na preplaćene iznose (više plaćeni anuiteti zbog promjene tečaja i kamatne stope) do dana konverzije iznose 2.473,60 EUR, te je tužitelj, sukladno utvrđenjima vještaka, postavio u tom dijelu tužbeni zahtjev, isti iznos mu je i dosuđen, kao i daljnje zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s tijekom od dana konverzije do isplate, a i zatezne kamate na razliku glavnice u iznosu od 3.433,82 EUR od dana konverzije (tuženik je s tim danom ostvario korist). Međutim, tužitelj je neosnovano zatražio na iznos obračunatih zateznih kamata na preplaćene anuitete do dana konverzije od 2.473,60 EUR daljnje zatezne kamate s tijekom od konverzije, odnosno od 11. veljače 2016. do isplate. Ovo stoga što, sukladno odredbi čl. 31. st. 1. ZOO, na neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate. Iznimka je kada je glavno potraživanje podmireno, jer se tek tada zatezne kamate osamostaljuju i na njih može potraživati zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva za njenu isplatu (čl. 31. st. 2. ZOO), slijedom čega je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen i odlučeno kao pod točkom IV izreke.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

27. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 27. rujna 2023., 4. studenog 2024. i 18. rujna 2023., sve po Tbr. 8. toč. 1. (3x100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 4. ožujka 2024., 17. rujna 2024., 23. siječnja 2025., 7. srpnja 2025. i 13. studenog 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (5x100 bodova), kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), zatim trošak PDV-a u iznosu od 475,00 EUR, kao i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 65,40 EUR, dok mu nije priznat trošak pristojbe na presudu, jer su izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51/23), koje su stupile na snagu tijekom postupka, potrošači u ovim postupcima od dana stupanja na snagu tih izmjena oslobođeni od plaćanja pristojbi (čl. 11. st. 1. toč. 20.).

28. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.840,00 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

29. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 29. prosinca 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte