REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-449/2025-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Petar Fumić, odvjetnik u Zagrebu, Slovenska ulica 13 , protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 27. studenoga 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Petra Fumića te zamjenika punomoćnika tuženika GI, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, dana 29. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d. d. Rijeka isplatiti tužitelju DI iznos od 3.402,15 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu preostalog iznosa od 1.126,03 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka prema tužitelju DI u iznosu 2.745,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznos od 2.626,87 EUR od 1. listopada 2015. i na iznos od 116,67 od 22. prosinca 2015., pa sve do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka nadoknaditi tužitelju DI troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.034,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućima od 29. prosinca 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa troškova iz t. IV. izreke ove presude.

VI. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret Državnog proračuna punomoćniku tužitelja – odvjetniku Petru Fumiću, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Zagreba, Amruševa 8/I naknadi troškove delegacije predmeta u iznosu od 5,20 EUR na žiro-račun IBAN: [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadu troškova delegacije predmeta preko dosuđenog iznosa iz točke IX. Izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 10. svibnja 2007. sklopio ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51404627- 5103551969 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je 14. svibnja 2007. solemniziran kod javnog bilježnika Nike Bagarića iz Požege pod brojem OV-8048/07. Temeljem navedenog ugovora tuženik je tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.050,00 CHF s rokom otplate od 144 mjeseca.

1. 2. Tužitelj je naveo da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF bez jasnih parametra po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati u trenutku dospijeća mjesečnih anuiteta, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, tako da su kamatna stopa i tečaj tijekom trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na njegovu štetu. Tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u nepoštene, a time i ništetne te da je tuženik temeljem istih od tužitelja naplatio iznose za koje ne postoji pravna osnova te da je iste dužan vratiti tužitelju prema pravilima o stjecanju bez osnove.

1. 3. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača.

1. 4. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrde ništetnima odredbe predmetnog ugovora o kreditu sadržane u čl. 2. i čl. 7. ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u te da se tuženiku naloži isplata iznosa 4.668,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, uz obrazloženje da su ugovorne strane u čl. 14. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, čime su potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika.

2. 2. Nakon isticanja prigovora mjesne nenadležnosti, tuženik je u okviru raspravljanja o glavnoj stvari, osporio tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora o kreditu, navodeći da je na tužitelju teret dokazivanja navedenih činjenica.

2. 3. Nadalje, tuženik je naveo da su ugovorne strane 21. prosinca 2015. sklopile aneks ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), čime su stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, čime je tužiteljev položaj izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je naveo da je postupio sukladno odredbama ZID ZPK/15, prema kojima je bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa ugovora, a tužitelj je imao mogućnost odlučiti o tome želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos i odlučio je prihvatiti sklapanje aneksa ugovora. Dakle, tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom provođenjem konverzije kredita iz CHF- a u EUR, čime je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana s retroaktivnim učinkom konverzije te je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana retroaktivnim priznanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF-u, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu. Tuženik stoga smatra da tužitelj nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu više nema pravni interes bilo što potraživati temeljem osnovnog ugovora o kreditu.

2. 4. Tuženik je osporio tužiteljevu tvrdnju da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u iz osnovnog ugovora o kreditu bile nepoštene i ništetne te da tužitelja nije potpuno obavijestio o svim uvjetima ugovora. Naveo je da je valutna klauzula ugovorena sukladno dispozitivnoj normi iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) te da na tečajnim razlikama nije ostvario, niti može ostvariti ekstra profit jer je i sam bio zadužen u CHF -u te da trpi isti tečajni rizik kao i tužitelj. Tuženik je osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata na eventualnu tužiteljevu tražbinu, smatrajući se savjesnim stjecateljem u okviru instituta stjecanja bez osnove te da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, ali ne i od ranije. Tuženik je također istaknuo prigovor zastare eventualne tužiteljeve tražbine.

2. 5. Konačno, tuženik je uvjetno (u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva) istaknuo procesno-pravni prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove preplate koja je tužitelju priznata aneksom ugovora o kreditu i to u iznosu od 2.745,26 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznos od 2.626,87 EUR od 1. listopada 2015. i na iznos od 116,67 EUR od 22. prosinca 2015. do isplate.

2. 6. Tuženik je predložio da sud odbaci tužbu, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve kao neosnovane.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 20. siječnja 2025. kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku po osnovi ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli naloži isplata iznosa od 4.528,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa, pa do isplate.

4. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 15-126, 161-317 i 425-427 spisa te je izvršio uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. na stranicama br. 518- 551 spisa.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, dok je tuženikov prigovor radi prebijanja ocijenjen neosnovanim, odnosno utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina u odnosu na koju je istaknuo taj prigovor.

6. 1. Presudom ovog suda, poslovni broj P-852/2023 od 19. svibnja 2025., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-518/2025 od 3. rujna 2025., pravomoćno je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, prema kojoj je tužitelj bio dužan otplaćivati kredit prema tečaju banke za CHF na dan plaćanja kreditnih obveza. Nadalje, pravomoćno je utvrđeno da je neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača i da je namjena kredita bila potrošačka, da je neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine te da činjenica što su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama po sebi ne znači da je tužitelju vraćen novčani iznos kojeg je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

6. 2. U odnosu na točku V. izreke prvostupanjske presude od 19. svibnja 2025., (kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice od 3.402,15 EUR) te u odnosu na točke IX. I X. izreke (kojima je odlučeno o putnim troškovima zbog delegacije predmeta) stranke nisu podnijele žalbe te je u tom dijelu navedena presuda postala pravomoćna istekom roka za žalbu.

6. 3. Prema ukidnom dijelu odluke Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž - 518/2025 od 3. rujna 2025., ostalo je za odlučiti o visini tužiteljeve tražbine te o osnovanosti tuženikovog prigovora radi prebijanja, odnosno o tome postoje li tuženikove tražbine u odnosu na koje je istaknuo navedeni prigovor. Preostalo je također za odlučiti o troškovima parničnog postupka.

7. Uvidom u ugovor o kreditu od 10. svibnja 2007. uz sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nike Bagarića iz Požege 14. svibnja 2007., pod brojem OV-8048/07. utvrđeno je da je isti sklopljen radi zatvaranja obveza (iz minusa u plus) na iznos od 31.050,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 7. ugovora je određena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 7,99% godišnje te je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima na rok od 144 mjeseca. Mjesečni anuitet ugovoren je u iznosu od 335,93 CHF, a vraćanje kredita ugovoreno je po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke.

8. Uvidom u aneks ugovora o kreditu od 21. prosinca 2015. utvrđeno je da je istim izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30. rujna 2015. od 11.310,24 EUR te je utvrđeno da po provedbi konverzije postoji više uplaćen iznos (preplata) u iznosu od 20.682,55 kn, odnosno po fiksnom tečaju konvezije iznos od 2.745,05 EUR, koji će se koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podmirenja po njihovom dospijeću, sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

9. 1. Kako su tijekom ovog postupka utvrđene ništetnima odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, prema kojoj je tužitelj kreditnu obvezu trebao otplaćivati prema tečaju CHF-a u odnosu na kunu koji je važio na dan plaćanja mjesečnih anuiteta, to se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno navedenome, tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu, koje je tuženik stekao prema pravilima o stjecanju bez osnove u smislu odredbi čl. 1111. ZOO -a. Tuženik je bio nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03.) jer je već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, odnosno ništetne te da mu ne pripada ono što je temeljem takvih odredbi stekao tijekom otplate kredita. Slijedom navedenog, tuženik je tužitelju dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana stjecanja preplaćenih iznosa anuiteta po osnovama koje su utvrđene ništetnima u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

9. 2. Kako je tužitelj bio valjano informiran jedino o tečaju CHF-a u odnosu na kunu, koji je važio na dan isplate kredita, a iznosio je 4,776468 kn za 1 CHF, dok o rizicima budućeg rasta tečaja te valute nije bio informiran, za cijelo je vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti inicijalni tečaj CHF-a, odnosno tečaj koji je važio na dan isplate kredita, a u skladu s time tužitelj je postavio svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev. Naime, tužitelj u ovom predmetu potražuje isplatu preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta u vidu ukupne razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita , u ukupnom iznosu od 4.528,18 EUR i to sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta tuženiku, pa do isplate. Pri tome se ističe da tužitelj ne potražuje isplatu iznosa s osnova preplaćenih anuiteta kredita teme ljem ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao niti isplatu razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjeno za razliku glavnice iz konverzije.

10. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. utvrđeno je da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 34.116,87 kn, odnosno eurska protuvrijednost od 4.528,18 EUR. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos (tzv. negativne tečajne razlike) iznosi 26,19 kn, odnosno 3,48 EUR.

10. 2. Nadalje, utvrđeno je da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije , iznosi 7.340,96 kn, odnosno 974,31 EUR.

10. 3. Prema aneksu ugovora o kreditu, utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 21. prosinca 2015. te iznosi 20.682,55 kn, odnosno 2.745,05 EUR po fiksnom tečaju EUR - a.

10. 4. Financijski vještak je izračunao da zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije (30. rujna 2015.) iznose 1.619,02 EUR.

10. 5. Financijskim vještačenjem također je utvrđeno da je konverzija kredita provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15 te da su kod izračuna konverzije uzete u obzir sve uplate tužitelja.

10. 6. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je tužbeni zahtjev postavio u skladu s istim, potražujući isplatu iznosa preplate uslijed promjene tečaja CHF-a od 4.528,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog mjesečnog iznosa preplate, pa do isplate. Tužitelj je također naveo da osporava pravnu valjanost provedene konverzije uz obrazloženje da iz financijskog vještačenja proizlazi da izvršenom konverzijom kredita tužitelj nije obeštećen za preplaćene iznose uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF-u.

10. 7. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu financijskog vještaka, ali je i nadalje osporavao osnovanost tužiteljeve tražbine.

10. 8. Nalaz i mišljenje vještaka izrađeni su temeljem sve potrebne dokumentacije, u skladu s nalogom suda, nepristrano i stručno te je sud iste prihvatio u cijelosti.

11. 1. Temeljem provedenih dokaza utvrđeno je da je aneks ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen 21. prosinca 2015., valjan pravni posao te da je isti sklopljen temeljem odredbi ZID ZPK/15 na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF-u konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se tužiteljev položaj izjednačio s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i kako bi se tužitelju olakšalo ispunjenje kreditne obveze za ubuduće, u koj i je položaj bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a u odnosu na kunu. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu ugovorne strane ugovorile su ispunjenje kreditne obveze tužitelja za ubuduće te su aneksom ugovora utvrdile preostali iznos nedospjele glavnice (11.310,24 EUR), iznos preplate (20.682,55 kn) i način uračunavanja preplate u buduće mjesečne anuitete.

11. 2. U ovom predmetu bilo je potrebno utvrditi je li sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj obeštećen i u kojem dijelu za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije. Prema ocjeni ovog suda, prema sadržaju valjanog aneksa ugovoru o kreditu i prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužitelj je prilikom konverzije kredita samo djelomično obeštećen za iznose koje je tuženiku preplatio temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i to u visini preplate koja mu je priznata u aneksu ugovoru o kreditu i koja se prema sporazumu o korištenju preplate koristila za namirenje budućih anuiteta kredita u visini od 50% istih, sve dok se taj iznos ne iskoristi u cijelosti. Iznosom konverzijske preplate tuženik je djelomično tužitelju vratio ono što je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kroz uračunavanje iznosa preplate u buduće mjesečne anuitete nakon konverzije te je prema stavu ovog suda navedeni iznos potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine, jer bi u protivnom tužitelju navedeni iznos stečenog bez osnove bio dvostruko vraćen: prvi puta kroz smanjenje budućih anuiteta kredita nakon konverzije, a drugi puta u ovoj parnici prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzira iznosa konverzijske preplate. To, međutim, ne znači da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini konverzijske preplate, jer je tu preplatu tuženik tužitelju priznao dodatkom ugovoru o kreditu i istu mu je vratio kroz smanjenje budućih anuiteta kredita te ne može osnovano zahtijevati da mu se ista vrati prema pravilima o stjecanju bez osnove isticanjem procesno-pravnog prigovora radi prebijanja. Kako je tuženik tužitelju prema odredbama aneksa ugovora o kreditu djelomično vratio stečeno bez osnove, odnosno stečeno temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, iznos konverzijske preplate potrebno je uračunati u tužiteljevu tražbinu prema pravilima o redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a.

11. 3. Prema rezultatima financijskog vještačenja, ukupna tužiteljeva tražbina do konverzije, odnosno do 30. rujna 2015., a koja se temelji na ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli, iznosi 6.147,20 EUR, od čega se iznos od 4.528,18 EUR odnosi na zbroj preplaćenih mjesečnih anuiteta do 30. rujna 2015., a iznos od 1.619,02 EUR odnosi se na izračunate zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja preplaćenih mjesečnih anuiteta do 30. rujna 2015. Prema odredbi čl. 172. ZOO -a, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Sukladno tome, iznos konverzijske preplate od 20.682,55 kn, odnosno 2.745,05 EUR potrebno je najprije uračunati u zakonske zatezne kamate koje iznose 1.619,02 EUR, a iznos konverzijske preplate koji preostaje nakon toga potrebno je uračunati u glavnu tražbinu od 4.528,18 EUR, nakon čega se dolazi do zaključka da tuženik konverzijskom preplatom nije u potpunosti vratio tuženiku ono što je stekao bez osnove, odnosno nije mu vratio stečeno bez osnove u iznosu od 3.402,15 EUR i koji iznos se u cijelosti odnosi na glavnicu. Na navedeni iznos tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od 1. listopada 2015., odnosno za razdoblje nakon konverzije kredita, do kojeg su razdoblja kamate izračunate u apsolutnom iznosu i namirene konverzijskom preplatom.

11. 4. Iznos nedospjele glavnice nakon konverzije kredita od 11.310,24 EUR utvrđen je valjanim aneksom ugovoru o kreditu. Pored toga se ističe da tužitelj tužbenim zahtjevom ne traži razliku između tako utvrđenog iznosa nedospjele glavnice (koji je izračunat sukladno odredbama ZID ZPK/15) i iznosa nedospjele glavnice koji bi bio utvrđen primjenom tečaja CHF-a na dan isplate kredita. Slijedom toga iznos konverzijske preplate ne može se uračunati u razliku nedospjele glavnice, koja je utvrđena valjanim aneksom ugovoru o kreditu i koju tužitelj niti ne potražuje tužbenim zahtjevom. Pri tome se pojašnjava da je sud tužiteljevu tražbinu utvrđivao do konverzije kredita, odnosno do 30. rujna 2015. jer su za razdoblje nakon toga ugovorne strane aneksom ugovoru o kreditu ugovorile svoja prava i obveze za buduće razdoblje. Sukladno tome, ovaj je sud smatrao odlučnima slijedeće činjenice: iznos preplate kreditnih obveza tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita te činjenicu je li i u kojem dijelu tuženik tužitelju vratio ono što je stekao bez osnove temeljem osnovnog ugovora o kreditu, sklapanjem i ispunjenjem aneksa tom ugovoru prema odredbama ZID ZPK/15.

11. 5. Prema rezultatima dokaznog postupka, a posebno temeljem rezultata provedenog financijskog vještačenja, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.402,15 kn, što predstavlja iznos tražbine s osnove preplate zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u do konverzije 30. rujna 2015., a koji je preostao nakon uračunavanja efekta konverzije, odnosno preplate priznate konverzijom u iznosu od 2.745,05 EUR u iznos zakonskih zateznih kamata do 30. rujna 2015. te u dio glavnice. Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.126,03 EUR sud je ocijenio neosnovanim jer je u tom dijelu njegova tražbina namirena konverzijskom preplatom, kojom mu je tuženik djelomično vratio stečeno bez osnove kroz namirenje budućih mjesečnih anuiteta u visini od 50% (dok se iznos preplate ne iskoristi u cijelosti) Sud je stoga odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.126,03 EUR .

12. Vezano uz tuženikov prigovor radi prebijanja, ovaj sud smatra da iznos konverzijske preplate ne predstavlja tuženikovu tražbinu prema tužitelju, koja bi se u procesno-pravnom ili u materijalno-pravnom smislu trebala prebiti s tužiteljevom tražbinom, već je to iznos u visini kojeg je tuženik tužitelju djelomično vratio ono što je stekao bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe i za koji iznos je sud umanjio tužiteljevu tražbinu. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja, a koja se odnosi na iznos konverzijske preplate.

13. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na tumačenju čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. U ovom predmetu radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe za koje je utvrđeno da su dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača. Prema odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), tužitelju bi pripalo pravo na naknadu troškova postupka razmjerno njegovom uspjehu u parnici, koji u pogledu osnove iznosi 100%, a u pogledu visine 75,13%, odnosno prosječno 87,57%. Međutim, obična mehanička primjena odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a narušila bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi takva odluka o troškovima postupka bila prekomjerni teret za tužitelja kao potrošača, koji nije dao povoda ovoj parnici, a pored toga nije mogao predvidjeti ishod spora zbog neujednačene sudske prakse u predmetima ovakve vrste. Takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu i mogla bi ga odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenih ugovornih odredbi. Sud je stoga odlučio da je tuženik kao trgovac dužan tužitelju kao potrošaču u cijelosti naknaditi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

13. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), sve sukladno odredbama poglavlja XIX. i tbr. 52. st. 1., 2. i 3. Tarife, kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7. 1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 18. ožujka 2024. i 20. siječnja 2025. po tbr. 8. 1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 5. studenoga 2024., 27. ožujka 2025. i 27. studenoga 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- za sastav žalbe protiv prijašnje prvostupanjske presude po tbr. 10./1. u visini od 125 bodova,

- što ukupno iznosi 725 bodova ili 1.450,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 362,50 EUR, što ukupno iznosi 1.812,50 EUR.

13. 3. Tužitelju nisu odmjereni troškovi sastava podnesaka od 14. listopada 2024. i 26. ožujka 2025. jer je navode sadržane u tim podnescima tužitelj u bitnome iznio u podnesku od 18. ožujka 2024. pa navedena dva podneska nisu bila potrebna za svrhovito vođenje postupka.

13. 4. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 46,57 EUR, koju je platio 13. lipnja 2023., dok mu trošak sudske pristojbe na presudu i žalbu nije dosuđen jer je prema odredbi čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/18., 51/23), koja se primjenjuje od 20. svibnja 2023., oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

13. 5. Tužitelju su također odmjereni troškovi s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 175,00 EUR.

13. 6. Tuženiku je stoga naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.034,27 EUR, dok je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova postupka sud odbio kao neosnovan.

13. 7. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

14. 1. U okviru zahtjeva za naknadu troškova postupka punomoćnik tužitelja je zatražio i naknadu putnih troškova za pristup na ročišta od sjedišta ureda do sjedišta ove stalne službe prema cijeni putne karte za vlak te naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice u trajanju od 6 sati, što predstavlja zahtjev za naknadu troškova delegacije predmeta.

14. 2. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

14. 3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno i mjesno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

14. 4. Vezano uz zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadu putnih troškova za pristup ročištima 5. studenoga 2024. i 27. ožujka 2025., ističe se da je o tom zahtjevu odlučeno presudom poslovni broj P-852/2023 od 19. svibnja 2025. pod točkama IX. I X. izreke, koja je u tom dijelu postala pravomoćna, pa sud ovom odlukom o tom dijelu troškova delegacije predmeta nije odlučivao.

14. 5. Sud je prihvatio zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadu putnih troškova za pristup na ročište 27. studenoga 2025. prema cijeni priložene povratne karte HŽ Putničkog prijevoza, koja na relaciji Zagreb – Glavni kolodvor – Zabok i natrag iznosi 5,20 EUR. Zahtjev za naknadu troškova delegacije predmeta za izbivanje iz pisarnice sud je ocijenio neosnovanim jer putovanje od Zagreba do sjedišta ove Stalne službe i natrag traje kraće od tri sata te je zahtjev u tom dijelu odbijen.

15. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 29. prosinca 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda Županijskom sudu u Zadru. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Petar Fumić, Zagreb, Amruševa 8/I

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6

3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a, u odnosu na točku VI. i VII. izreke

Po pravomoćnosti:

Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Zagreb, Katančićeva 5, u odnosu na točke VI. i VII. izreke