REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5977/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužiteljice OJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Mucalo, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (OIB: 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 10. studenoga 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice PJ i zamjenice punomoćnice tuženika OJS, **.**.2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici OJ iznos od 1.451,34 EUR sa zateznim kamatama na iznose od:
0,07 EUR koje teku od 30.5.2006. do isplate;
0,01 EUR koje teku od 1.6.2006. do isplate;
10,78 EUR koje teku od 1.11.2008. do isplate;
13,80 EUR koje teku od 6.1.2009. do isplate;
13,65 EUR koje teku od 3.2.2009. do isplate;
14,54 EUR koje teku od 3.3.2009. do isplate;
11,74 EUR koje teku od 1.4.2009. do isplate;
12,18 EUR koje teku od 1.5.2009. do isplate;
8,54 EUR koje teku od 1.6.2009. do isplate;
5,42 EUR koje teku od 1.7.2009. do isplate;
6,12 EUR koje teku od 1.8.2009. do isplate;
7,91 EUR koje teku od 1.9.2009. do isplate;
7,71 EUR koje teku od 1.10.2009. do isplate;
5,98 EUR koje teku od 1.11.2009. do isplate;
8,90 EUR koje teku od 2.12.2009. do isplate;
11,50 EUR koje teku od 1.1.2010. do isplate;
15,29 EUR koje teku od 1.2.2010. do isplate;
14,32 EUR koje teku od 1.3.2010. do isplate;
19,17 EUR koje teku od 1.4.2010. do isplate;
18,10 EUR koje teku od 1.5.2010. do isplate;
20,32 EUR koje teku od 1.6.2010. do isplate;
35,01 EUR koje teku od 1.7.2010. do isplate;
31,80 EUR koje teku od 1.8.2010. do isplate;
40,24 EUR koje teku od 1.9.2010. do isplate;
37,53 EUR koje teku od 1.10.2010. do isplate;
31,78 EUR koje teku od 3.11.2010. do isplate;
42,90 EUR koje teku od 1.12.2010. do isplate;
47,29 EUR koje teku od 1.2.2011. do isplate;
47,29 EUR koje teku od 1.2.2011. do isplate;
50,75 EUR koje teku od 1.3.2011. do isplate;
46,09 EUR koje teku od 1.4.2011. do isplate;
46,79 EUR koje teku od 3.5.2011. do isplate;
65,33 EUR koje teku od 1.6.2011. do isplate;
66,58 EUR koje teku od 1.7.2011. do isplate;
82,58 EUR koje teku od 2.8.2011. do isplate;
74,82 EUR koje teku od 1.9.2011. do isplate;
66,27 EUR koje teku od 1.10.2011. do isplate;
65,20 EUR koje teku od 1.11.2011. do isplate;
64,44 EUR koje teku od 1.12.2011. do isplate;
68,20 EUR koje teku od 1.1.2012. do isplate;
72,15 EUR koje teku od 1.2.2012. do isplate;
72,46 EUR koje teku od 1.3.2012. do isplate;
69,79 EUR koje teku od 1.4.2012. do isplate;
i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.
II Utvrđuje se ništetnom odredba članka Ugovora o kreditu br. 9011074532 od 10. ožujka 2006. potvrđen 13. ožujka 2006. pod brojem OU-209/2006 po javnom bilježniku Marijanu Juriću iz Zagreba, Savska cesta 56/II, sklopljenog između tužiteljice OJ, kao korisnice kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je tuženik nametnuo tužiteljici nepoštenu odredbu o naknadi za obradu kredita i to:
-odredba članka 11.3. u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita (…)."
III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici OJ iznos od 122,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 14. ožujka 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.
IV Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 11.8. gore citiranog Ugovora o kreditu koja glasi:
"Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala."
V Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužiteljici OJ troškove parničnog postupka u iznosu od 1.456,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnice kredita 10.3.2006. s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu br. 9011074532 radi kupnje vozila, a kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.745,43 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita. U čl. 6. Ugovora ugovorena je za tužitelja obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja. Tužiteljica smatra da je naznačena odredba kojima je određena obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu ništetna. Naime, u kolektivnom sporu vođenom između ostaloga i protiv ovdje tuženika, utvrđeno je da je isti u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao banka potrošače nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Budući da je sve navedeno postojalo i u konkretnom pravnom odnosu stranaka, tužiteljica se slijedom toga poziva na naznačena utvrđenja iz kolektivnog spora, koja onda vezuju i sud. S osnova rasta tečaja tužiteljica je tuženiku isplatila veći iznos od onoga koji bi isplatila da tog povećanja nije bilo, zbog čega je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici tako stečeno bez osnove. Isto tako, predmetni Ugovor predstavlja tipski i adhezijski ugovor unaprijed sastavljen po tuženiku i bez ikakve mogućnosti pregovaranja i mijenjanja sadržaja istoga. Takvim ugovorom je tuženik između ostaloga tužiteljice nametnuo i nepoštene ugovorne odredbe o plaćanju troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada), kao i primjeni tuženikovih Općih uvjeta (čl. 11.3. i čl. 11.8. Ugovora). Radi se o odredbama koji su nametnute tužiteljici suprotno načelu savjesnosti i poštenja i koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Tuženiku nije nastao nikakav dodatan administrativni trošak zbog obrade kredita niti je navedeno od čega bi se sastojali takvi troškovi u visini od 1,00 % iznosa kredita. Zbog svega toga i predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita i primjeni općih uvjeta tuženika su ništetne te također postoji obveza tuženika na povrat naplaćene naknade za obradu. Slijedom izloženoga, tužiteljica u konačnici predlaže donijeti presudu kojom se uz utvrđenje ništetnosti odredbi o naknadi za obradu kredita i primjeni tuženikovih općih uvjeta naložiti isplata iznosa od 1.451,34 EUR s osnova rasta tečaja i daljnjeg iznosa od 122,08 s osnova neosnovano naplaćene naknade za obradu, sve sa zateznim kamatama kao u izreci i uz naknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare. Nastavno u bitnom navodi da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na ovaj konkretan predmet, već bi tužiteljica trebala dokazati odnose li se ta utvrđenja na istu kao prosječnog potrošača, koji status tužiteljica uopće ne dokazuje, odnosno postoje li pretpostavke za eventualno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Tuženik navodi da su takve odredbe u ugovoru bila jasne, uočljive i razumljive zbog čega njihovu ništetnost nije niti moguće utvrđivati, odnosno tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora bila informirana i upoznata s promjenljivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, što je i potvrdila u samom Ugovoru. Stoga osporene odredbe o valutnoj klauzuli nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nisu uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana, a dodatno cijeneći i da tuženik nije imao saznanja o budućem rastu tečaja za CHF. Osporio je i zatraženi tijek zateznih kamata budući da je bio pošteni stjecatelj. U odnosu na troškove obrade kredita također ističe prigovor zastare te ističe da se o istoj odredbi pregovaralo i u svezi toga tuženik je postupao u dobroj vjeri, što sve isključuje eventualnu ništetnost iste odredbe. Tužiteljica ničim ne dokazuje navode da bi odredba o primjeni tuženikovih općih akata bila ništetna. Stoga zaključno predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 10.3.2006. br. 9011074532 s potvrdom javnog bilježnika, dopis tužiteljice po punomoćniku od 26.5.2003., plan otplate, pregled uplata po kreditu, knjigovodstvenu karticu, otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., Zagreb, saslušana je tužiteljica.
4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).
5. Tužbeni zahtjevi za isplatu su osnovani, dok su zahtjevi za utvrđenje ništetnosti djelomično osnovani.
6. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik 10.3.2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 9011074532 koji je potvrđen po javnom bilježniku Marijanu Juriću iz Zagreba 13.3.2006. pod br. OU-209/2006, a kojim je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 19.745,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita, koji je na dan isplate kredita 13.3.2006. iznosio 1 CHF = 4,658286 kn. Kredit je odobren za kupnju vozila. U čl. 4. Ugovora ugovorne strane su odredile da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,17 % godišnje. Predmetni kreditni iznos s kamatama tuženica se obvezala otplatiti u 72 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja (čl. 6. Ugovora). U čl. 11.3. Ugovora tužiteljica se obvezala prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, dok su u čl. 11.8. ugovorne strane potpisom ugovora izjavile da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja tuženika i pristaju na njihovu primjenu, zatim da su suglasni da se, na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika s građanima, ostali akti tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će iz tuženik izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala. Kredit je u cijelosti otplaćen 31.3.2012. Nadalje, nije sporno da je u razdoblju otplate kredita uglavnom dolazilo do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Isto tako, nesporno je (što je utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Darfin d.o.o., Zagreb koje je sud prihvatio kao stručan i obrazložen te u skladu s pravilima znanosti i vještine, a kao takvog su ga prihvatile i stranke – tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, već je općenito prigovarao provođenju takvog dokaza u ovom postupku) da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.451,34 EUR, dakle upravo iznos koji tužiteljica po toj osnovi i potražuje u ovom postupku. Isto tako, iznos naknade za obradu kredita naplaćen je tužiteljici prilikom isplate kredita 13.3.2006. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 197,45 CHF tj. 919,80 kn što sada iznosi 122,08 EUR. Sud nije prihvatio navode tuženika da je prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice s osnova rasta tečaja trebalo uzeti u obzir i iznose koji je tužiteljica manje platila kao posljedicu pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (koji prema nalazu i mišljenju vještaka ukupno iznose 184,07 EUR), a budući da u tom pravcu tijekom postupka nije stavljen odgovarajući zahtjev o kojem bi sud onda odlučivao te bi u suprotnom prihvaćanjem takvog prigovora sud faktično proveo prijeboj potraživanja iako za primjenu tog instituta u konkretnoj situaciji nisu ispunjene zakonske pretpostavke posebice cijeneći da po toj osnovi (ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli) tužiteljica nije ništa primila (stekla) od tuženika, zbog čega ne bi niti postojala eventualno obveza tužiteljice na povrat naznačenog iznosa.
7. Također nije sporno da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008 povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž- 6632/17-10 te je stoga glede istih pravomoćna. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 09 i odredbi čl. 502. c ZPP-a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužiteljica može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud.
8. Cijeneći izloženo, a uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužiteljice sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bila od strane istoga informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF (upravo suprotno proizlazi i iz iskaza tužiteljice u tom dijelu koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv te u skladu s gornjim utvrđenjima iz kolektivnog spora), sud odredbe ugovora o kreditu od 10.3.2006. koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF nalazi nepoštenim i stoga ništetnim (čl. 87. ZZP 03). Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da Ugovor sadrži formalnu odredbu da je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te da ju je tuženik informirao o posljedicama i rizicima promjene tečaja CHF, a cijeneći da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora bila adekvatno informirana glede ugovorene valutne klauzule. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odredbi st. 2. istoga članka navedeno je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi st. 4. tog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Iz predmetnog Ugovora kao što je već navedeno razvidno je da se radilo o potrošačkom ugovoru i to unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika na koji tužiteljica nije imala utjecaj, a što proizlazi i iz iskaza same tužiteljice. S obzirom na navedeno, a u skladu s gore citiranim odredbama ZZP-a, na tuženiku je u ovom postupku bio teret dokazivanja da se o spornim ugovornim odredbama o naplati naknade za obradu kredita i primjeni tuženikovih Općih uvjeta pojedinačno pregovaralo, a što tuženik ovdje ničim ne dokazuje. Tako tuženik npr. ne dokazuje da su stranke prije i u vrijeme sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarale i utvrdile egzaktne parametre i način obračuna sporne naknade kojim bi tužiteljici bilo valjano obrazloženo što ugovorena naknada obuhvaća i zašto se naplaćuje, što sve pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju odredio visinu naknade i nametnuo je tužiteljici, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina naknade isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužiteljici su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obračuna naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz te odredbe mogu proizaći, pa kako su te odredbe Ugovora o zaračunavanju naknade u konačnici ovisile isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, to je predstavljalo odredbu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obvezu tužiteljici koju ista nije mogla valjano predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti njezinu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Iz tih razloga odredba čl. 11.3. Ugovora u tom dijelu ukazuje se nepoštenom i stoga ništetnom (čl. 87. ZZP-a). Međutim, iako tuženik ne dokazuje da bi se o odredbi čl. 11.8. Ugovora koja se odnosi na primjenu Općih uvjeta tuženika pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom i time posljedično ništetnom odredbom, u smislu gore citiranih dijelova ZZP-a potrebno je da je ista protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača. Iz tijekom postupka provedenih dokaza sud nije utvrdio da bi istom odredbom bila prouzročena takva znatna neravnoteža, što pak ukazuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za eventualno utvrđenje ništetnosti iste.
9. S obzirom na utvrđenje da se glede valutne klauzule i naknade za obradu kredita radilo o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu citiranih odredaba ZZP 03 koje su ništetne (čl. 87. ZZP 03 u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništetnim odredbama), to je isti u obvezi, a sukladno traženju tužiteljice, vratiti istoj nepripadno stečene iznose po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, odnosno iznos naplaćene naknade za obradu kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja svakog pojedinačnog iznosa. Tuženikove prigovore kojima osporava takvu osnovu tužbenih zahtjeva sud nalazi neosnovanim. Prema odredbama čl. 327. i čl. 328. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (što tužiteljica kao ugovorna strana svakako jest), dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pri čemu je za napomenuti da predmet spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava nije niti bila ocjena valjanosti odredaba konkretnih pojedinačnih ugovora kao u ovom postupku. Posljedice ništetnosti ugovora regulirane su odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a u smislu vraćanja onoga što je primljeno po tom ugovoru, konkretno ovdje vraćanja novčanih iznosa primljenih po odredbama predmetnog ugovora o kreditu koja su utvrđene ništetnima i koja kao takve stoga kao da nisu niti postojale. Zakonodavac za pojedinačne postupke pokrenute povodom odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koristi termin naknada štete ili isplata, a neovisno o tome općenito prema stajalištu ovoga suda istu formulaciju ne treba tumačiti doslovno i isključivo, već pod time valja razumijevati i obuhvatiti mogućnost poduzimanja sveukupnih pravnih radnji i instituta kojima će pojedini potrošač ostvariti ili zaštititi svoja konkretna prava koja su mu povrijeđena postupcima određene osobe koja su bila predmet postupka po kolektivnoj tužbi. Odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnose se na sve tamo spomenute ugovore o potrošačkom kreditiranju neovisno o namjeni samih kredita (stambeni krediti ili krediti za kupnju vozila kao u predmetnom kreditu), a tuženik samo paušalno osporava svojstvo potrošača tužiteljice u konkretnom slučaju (prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP 03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti), dok upravo suprotno proizlazi iz samog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice (korištenje osobnog vozila kupljenog kreditom isključivo za osobne i privatne svrhe). Za ovaj sud nije sporno da općenito odredba o naknadi za obradu kredita nije ništetna, međutim to ne isključuje njezinu eventualnu ništetnost ukoliko se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je uzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca kao što je i utvrđeno u ovom konkretnom slučaju. Tijekom ovog postupka tuženik nije niti pokušao obrazložiti strukturu stvarnih troškova koji bi navodno bili obuhvaćeni i podmireni spornom naknadom, kao i njihovu visinu. No, sam način određivanja naknade u postotnom, a ne nominalnom iznosu jasno ukazuje da se ugovorena i naplaćena naknada ne može dovoditi u vezu s tuženikovim stvarnim troškovima sklapanja ugovora (nejasno je zašto bi sami po sebi ti troškovi bili viši ukoliko je iznos kredita viši). Okolnost da je naknada za obradu kredita prethodno bila predviđena i navedena u tuženikovim promotivnim i općim uvjetima ovdje nije odlučna, a s obzirom da tužiteljica nesporno nije imala nikakav utjecaj na sadržaj istih. Sporna odredba o naknadi za obradu kredita svakako ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu kako je isti određen odredbom čl. 1021. ZOO-a, dakle ne radi se o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Tuženikov istaknuti prigovor zastare također nije osnovan. Naime, u odgovarajućem smislu odredbe čl. 241. ZOO-a zastara u konkretnom slučaju prekinuta je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4.4.2012. u predmetu br. P-1401/12 te je ponovno počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9.6.2023., to je razvidno da je zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO- a) koji se ovdje primjenjuje nije protekao do podnošenja predmetne tužbe, dakle zastara nije nastupila. U odnosu na zahtjev za isplatu (povrat) iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, za napomenuti je da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva (što je ovdje slučaj) počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.), a kako se tek ovom nepravomoćnom odlukom kao prethodno pitanje utvrđuje ništetnost sporne odredbe o naknadi, to zastarni rok od 5 godina koji se ovdje primjenjuje nije niti počeo teći za utuženo potraživanje tužiteljice te stoga zastara svakako nije mogla nastupiti.
10. Slijedom svega toga, valjalo je djelomično prihvatiti tužbene zahtjeve te uz prethodno utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, kao i takvog utvrđenja glede valutne klauzule kao prethodnog pitanja, naložiti tuženiku isplatu iznosa od 1.451,34 EUR (s osnova rasta tečaja) te iznosa od 122,08 EUR s osnova naplaćene naknade za obradu kredita za koje je provedenim dokazima utvrđeno da je od strane tuženika stečen bez osnove, dok je u preostalom dijelu zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o primjeni tuženikovih Općih uvjeta odbijen kao neosnovan. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim i traženju tužiteljice teku od prvog dana iza dana nepripadnog stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa je tako i odlučeno u izreci presude. Stopa zatezne kamate temelji se prvotno na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", br. 153/04.), a nakon 1.1.2008. na odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZO).
11. Trošak tužiteljice odnosi se na trošak zastupanja iste po punomoćniku odvjetniku i to: za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podneska od 21.10.2025. – 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 13.11.2024. i 10.11.2025. – 2 x 100 bodova = 200 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), te za pristup na ročište za objavu ove presude
– 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), prema vrijednosti predmeta spora od 1.327,23 EUR do 20.10.2025., a nadalje prema vrijednosti predmeta spora od 1.573,42 EUR, što ukupno čini 450 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 900,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak PDV-a na troškove zastupanja u iznosu od 225,00 EUR, kao i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, što sveukupno čini trošak tužiteljice u iznosu od 1.456,81 EUR. Tužiteljici kao nepotreban nije priznat zatraženi trošak sastava podnesaka od 4.11.2024. i 31.1.2025. (uglavnom se ponavljaju ranije izneseni navodi, s time da su podneseni i bez prethodnog odobrenja).
12. S obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, sud je primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a odlučio da joj troškove postupka tuženik naknadi u cijelosti, odnosno odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova.
13. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.
U Zagrebu 29. prosinca 2025.
SUDAC:
MARIJAN GLAVAŠ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.
DNA:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
