Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-860/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po ZOU Rikardo Perković i Sanja Perković iz Zadra, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupan po OD Marinović i Partneri j.t.d. iz Zadra, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Zadru broj: P-855/2025. od 30. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 29. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zadru broj: P-855/2025. od 30. srpnja 2025. potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Zadru broj: P-855/2025. od 30. srpnja 2025. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.839,71 EUR-a sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.985,07 EUR-a.

2. Protiv navedene presude žalio se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška ili ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćene razlike kredita, a zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika i prednika tužitelja SR **.**.2005. kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a koju isplatu da je tuženik dužan izvršiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom da je te iznose od prednika tužitelja u utuženom razdoblju naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., kao i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019.

7. Između stranaka nije sporno da su dana 8. rujna 2005. prednik tužitelja, njegov otac SR i tuženik sklopili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje pokojnom SR iznos od 77.195,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 240 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan plaćanja a u svrhu kupnje stambenog prostora, adaptacije, gradnje ili dovršenja stambenog objekta.

8. Također nije sporno da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 5,39% godišnje kao i da je ugovorena valutna klauzula.

Nije sporno ni to da je na temelju odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15.) između tuženika i prednika tužitelja dana 14. siječnja 2016. sklopljen Dodatak broj 1. Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EURO.

9. Pravni prednik tužitelja SR je preminuo dana **.**.2017., a njegovim nasljednikom je proglašen tužitelj, njegov sin koji je sa tuženikom sklopio dana 9. svibnja 2019. Dodatak broj 2. osnovnom Ugovoru o kreditu prema kojem se on utvrđuje ugovornom stranom odnosno korisnikom kredita i koji je prema iskazu sa ročišta od 8. srpnja 2025. otplaćivao nakon smrti oca i još ga otplaćuje.

10. Sporno je bilo jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne a slijedom toga ima li onda tužitelj pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove a sukladno odredbi članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO).

Sporna je bila i osnovanost prigovora zastare koji je istakao tuženik kao i ima li tužitelj pravo na zahtijevanu isplatu s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EURO.

11. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza tužbeni zahtjev prihvatio zaključujući da osnovanost istoga proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem: P- 1401/2012. a u kojem je sudjelovao i tuženik, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014. od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. s obzirom da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.) a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09.), te da se prema odredbi članka 502c. Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. istoga Zakona a sud će u tom slučaju biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 502c. Zakona o parničnom postupku zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretni slučaj.

12. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koja je tuženiku isplaćena na temelju navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

Pravilno je prvostupanjski sud kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare jer da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., to zastara nije nastupila jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

13. Ć, prvostupanjski sud zaključuje i da time što je na temelju odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju između prednika tužitelja i tuženika dana 14. siječnja 2016. sklopljen Dodatak 1. Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita, a u okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena tužitelj odnosno njegov prednik nije u cijelosti namiren, pa mu stoga i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog vještaka jer to pravo tužitelja proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj: Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019.

13. Protivno žalbenim navodima odredbom članka 502b. Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz članka 502a. istoga Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), dok je člankom 502c. Zakona o parničnom postupku propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će bit prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. Zakona o parničnom postupku a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je prvostupanjski sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

Dakle, protivno žalbenim navodima ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u broj: Rev-3142/2018. od 19. ožujka 2019.), pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja u odnosu na ništetnost odredbi ocijenio osnovanim.

14. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu i pored toga što je između njegovog pravnika i tuženika dana 14. siječnja 2016. sklopljen Dodatak 1. Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EURO.

15. U odnosu na žalbene navode u dijelu u kojem žalitelj ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. treba reći da nije sporno kako je u toj odluci izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Protivno međutim, žalbenim navodima to ne znači da je isključeno u posebnom sudskom postupku, kao što je ovaj i nakon izvršene konverzije po odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovanog Ugovora o kreditu sklopljenog između prednika tužitelja kao potrošača a zatim i tužitelja o preuzimanju otplate prema Dodatku 2. i banaka kao davatelja kredita već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu.

16. Korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovanog ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu po pravilima Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Ništetnost naime nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom a takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj: Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019.

17. Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19c. stavak 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

18. Osim toga, sklapanje navedenog sporazuma mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima o obvezama ugovornih strana koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovanog ugovora o kreditu.

19. Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenom prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovornih a iz sadržaja Dodataka ne proizlazi da se prilikom njihovih sklapanja prednik tužitelja a niti tužitelj odrekao svojih prava koja u ovom postupku zahtijeva a niti je takvo odricanje propisano odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju već je nasuprot tome odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti.

Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, prednik tužitelja a zatim i tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju trajno i konačno uredili svoj pravni odnos ali za razdoblje nakon njegova sklapanja a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo.

20. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja a prema mišljenju vještaka ukupna razlika umanjena za preplatu iz konverzije iznosi 28.929,83 kune odnosno 3.839,71 EUR a na koji nalaz vještaka stranke nisu imale prigovore.

21. Protivno stoga žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od prednika tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

22. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio istaknuti prigovor prijeboja neosnovanim jer tuženik nema potraživanje prema tužitelju koje bi stavio u prijeboj, a plaćanjem anuiteta prednik tužitelja nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primljeno.

23. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i 155. Zakona o parničnom postupku, a odluka je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

24. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi.

25. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika iz točke II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

Vukovar, 29. prosinca 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Marin