REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2938/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆI OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d, OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 17. studenog 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika EI, odvjetničke vježbenice, dana 29. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj 9366532522, sklopljenog dana 13.10.2004.g. između tužiteljice ĆI kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 1. Ugovora kojim je određeno: "Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu u visini od 3,00 % od iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužiteljici ĆI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 29. prosinca 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužiteljica i tuženik dana 13. listopada 2004.g. zaključili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 10.000,00 kn. Navodi se da je člankom 1. Ugovora o kreditu, između ostalog, ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini od 3% od iznosa kredita, koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta. Tužiteljica navodi da joj je dana 30. studenog 2004.g. prilikom dospijeća prvog anuiteta, tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 300,00 kn. Navodi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu koristio nepoštenu poslovnu praksu i kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, dovodeći tužiteljicu u neravnopravan položaj, jer nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužiteljica tvrdi da je navedena ugovorna odredba ništetna, jer da se radi o potrošačkom kreditu, te se poziva na odredbe čl. 81. , 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07 i 79/09), koje propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Tužiteljica se poziva na čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, po kojem je, u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani ono što je primila. Tvrdi da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik nije s tužiteljicom posebno pregovarao o odredbi čl. 1. Ugovora koja govori o naknadi za obradu kredita, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju "uzmi ili ostavi". Navodi da ima pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, te da će posljedica utvrđene ništetnosti biti obveza tuženika da vrati ono što je primio temeljem ništetne odredbe. Predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita u visini od 3% od iznosa kredita. Ujedno, da se naloži tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak, sa zateznim kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora, navodeći da je tužiteljica suviše visoko odredila vrijednost predmeta spora. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, jer da se radi o petogodišnjem zastarnom roku, te navodi da je tužiteljica naknadu za obradu kredita platila 30. studenog 2004.g., a predmetna tužba je podnesena dana 23. travnja 2025.g. Nadalje, tuženik navodi da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopuštena pozitivnim propisima. Naglašava da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, pa posljedično niti ništetna, te dodaje da se radi o odredbi koja je transparentna i naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu,dokumentacije o prometu po kreditu i saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

4. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 13. listopada 2004. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 10.000,00 kn.

6. Nije sporno da je u ugovornoj odredbi čl. 1. određeno da je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 3,00 % od vrijednosti kredita, na ime naknade za obradu kredita.

7. Sporno je pitanje zastare i pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

8. Saslušana je tužiteljica koja je izjavila da je 2004. godine zaključila ugovor o kreditu, čija namjena je bila da sredstvima kredita podmiri određena dugovanja i zatvori nedopuštene minuse na svom računu i na računu supruga, te kupiti određene stvari za sebe i dijete. Posve je sigurna da joj novci nisu trebali ni za kakvo poslovanje, već isključivo za potrebe obitelji, dakle za osobne i privatne svrhe. Izjavila je da se nije puno razumjela u problematiku kredita i da je smatrala da odredba o naknadi za obradu kredita treba biti dio ugovora. Izjavila je da nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, jer je ugovor već bio unaprijed sastavljen. Izjavila je da nije imala obrt niti trgovačko društvo u vrijeme sklapanja ugovora. Tužiteljica je navela da je ugovor pročitala i da je razumjela da treba platiti naknadu za obradu kredita.

9. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, koji je djelovao potpuno iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužiteljica zaključila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za podmirenje dugovanja (zatvaranje nedopuštenih minusa na tekućim računima) i za kupnju određenih stvari osobne prirode, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

10. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita - tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,00 % od iznosa kredita, navodi se da je tužiteljica navedenu naknadu u iznosu od 300,00 kn platila dana 30. studenog 2004. godine, o čemu nema spora među strankama.

11. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužiteljice je razvidno da se nije mogla suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da joj zaposlenici banke uopće nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi spomenuta naknada i koji su to troškovi koje ima banka, a koje je potrošač dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

12. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Tužiteljica nije mogla sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristala na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu.

13. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. Zakona o pravima potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, koji u st. 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st. 4. propisuje da, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom, standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. U pravu je tužiteljica kada ističe da se na predmetnu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti, jer ta odredba nije niti o predmetu ugovora niti o primjerenosti cijene.

15. Kao što je već rečeno, dio odredbe čl. 1. koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, suprotan je načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužiteljica je ovom tužbom postavila deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc). Tuženikovi navodi o zastari kondemnatornog tužbenog zahtjeva nisu od važnosti, jer je u ovom postupku postavljen samo deklaratoran zahtjev.

17. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 1. u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu u visini od 3,00% od iznosa kredita".

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 15,00 kn.

19. Troškovi tužiteljice obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, sastav podneska od 02.06.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište 16.10.2025. g. – 100 bodova, pristup na ročište 17.11.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište za objavu presude - 50 bodova, što je ukupno 450 bodova, odnosno 900,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 225,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 53,09 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 1.231,18 eura.

20. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 29. prosinca 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

21. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 29. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku