Poslovni broj: P-5784/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja ĆŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužitelja ĆŠ iz [adresa], III-tužitelja BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i IV-tužitelja HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. studenoga 2025. godine u prisutnosti I-tužitelja ĆŠA osobno, punomoćnika tužitelja Igora Metelka, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Ive Pletikosa, odvjetnika, dana 29. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetna Ugovora o kreditu br. 00903 od 6.9.2007. godine sklopljenog između prednika tužitelja i tuženika, a koja:

- u dijelu čl. III. glasi: "TROŠKOVI:

Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a)…1.187,71 CHF."

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 1.887,97 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na iznos od 708,89 EUR počev od dana podnošenja tužbe 11.9.2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.242,20 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 11. rujna 2025. godine navodi kako je dana 6.9.2007. između tuženoga i prednika tužitelja sklopljen je Ugovor o kreditu br. 00903 prema kojem je tuženik kao kreditor, predniku tužitelja kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 35.122,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima. Tužitelji su pravni slijednici pok. ĆŠ, temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Velikoj gorici O-303/09 od 23.6.2009, te Sporazuma o preuzimanju kredita i obveza osiguranja novčane tražbine od 5.11.2009. sklopljenog između tužitelja i tuženoga. Odredbom čl. III. predmetnog Ugovora tuženi je obvezao tužitelja na plaćanje troškova zaključenja ugovora (tzv. ulazne naknade) u visini od 1.187,71 CHF. Predniku tužitelja je naplaćena ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, dana 17.9.2007, u iznosu od 5,341.20 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema službenom tečaju HRK – EUR u iznosu od 708,89 Eur. O samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženi prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Naime, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 I kasnije izmjene), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Posljedično, tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Nadalje, tuženi je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca I potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita. Tužitelj ovim putem uglavničava zatezne kamate na naplaćeni iznos naknade, počev od dana naplate 17.9.2007, do dana podnošenja tužbe, što iznosi 1.179,07 Eur, odnosno ukupno 1.887,97 Eur. Daljnju zateznu kamatu potražuje samo na iznos glavnice od 708,89 Eur, počev od podnošenja tužbe do isplate, radi izbjegavanja anatocizma. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako prije upuštanja u raspravljanje o meritumu stvari ističe kako je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, na način da je u uvodnom dijelu tužbe kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 3.215,00 EUR, međutim u toč. II. petita zahtijeva isplatu iznosa od 1.887,97 EUR. Dakle, tužitelj je kao vrijednost predmeta spora označio veći iznos od onoga na koji doista glasi tužbeni zahtjev, što predstavlja zlouporabu procesnih prava. Naime, člankom 35. Zakona o parničnom postupku propisano je da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kako tužitelj u ovom postupku tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora te isplatu iznosa od 1.887,97 EUR, to je jasno da je vrijednost predmeta spora trebala biti utvrđena prema vrijednosti zahtjeva za isplatu novčanog iznosa. Tuženik ističe zastare potraživanja te nedostatka aktivne legitimacije. Prigovor zastare potraživanja Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Budući da je iznos na osnovi troškova obrade predmetnog Ugovora isplaćen još 2007. godine, a tužba je podnesena u rujnu 2025. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, budući da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Isto potvrđuje Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-1163/2024, od dana 2. srpnja 2024. godine, kojom je u bitnome navedeno sljedeće: „(…) čak i u slučaju kada bi tužitelj mogao osnovano potraživati taj novčani iznos s pripadajućim kamatama prema odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud napominje da je to tužiteljevo potraživanje zastarjelo, to jest da je osnovan tuženikov materijalno pravni prigovor zastare (…). (…) zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (…). Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno.(…) da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. “Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se, opreza radi, očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima. Opreza radi, budući da je tužitelj proizvoljno naznačio vrijednost predmeta spora i predložio financijsko-knjigovodstveno vještačenje, tuženik ističe kako je tužitelj bio dužan urediti tužbeni zahtjev odmah. Svrha je financijsko-knjigovodstvenog vještačenja da se, u slučaju da se eventualno utvrdi bilo kakva preplata po predmetnom ugovoru, potvrdi izračun eventualne preplate kako ju je istaknuo tužitelj, a ne da vještak određuje vrijednost predmeta spora. Navedeno je dozvoljeno jedino u slučaju iz odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, što u ovom predmetu nikako nije slučaj. U odnosu na „ulaznu“ naknadu Ugovora. Nejasno je po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima obrade kredita nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena. Ulazna naknada Ugovora odnosi se na troškove obrade kredita, odnosno troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i sl., koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog Ugovora te je tužitelju objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. U ovom pogledu ističe se kako je tužitelj podnio Zahtjev tuženiku za sklapanje Ugovora o kreditu koji je sadržavao sve točno određene troškove i o kojima je korisnik kredita bio informiran i oko istih je mogao pregovarati. U predmetnom zahtjevu točno je naznačeno za svrhu kupnje kojeg vozila se kreditiranje zahtijeva, cijena predmetnog vozila, trajanje predmetnog Ugovora, iznos kredita, visina mjesečnog obroka, iznos troškova zaključenja Ugovora o kreditu te koji troškovi nisu obuhvaćeni Ugovorom. Dakle, tužitelj je prije podnošenja zahtjeva za sklapanjem Ugovora bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima, što je potvrdio i podnošenjem Zahtjeva za zaključenje Ugovora o kreditu koji je vlastoručno potpisao, a koji sadrži točno određene sve gore navedene troškove. Nadalje, tuženik ističe da troškovi obrade kredita uključuju i trošak solemnizacije sporazuma o osiguranju s osnova Ugovora, upis fiducijarnog prava vlasništva te trošak police obveznog auto osiguranja. Navedene troškove bi korisnik kredita ionako snosio sam jer su bili nužni za ispunjenje pravnog posla te u konačnici prijenosa vlasništva vozila na tužitelja. Tuženik je prije podnošenja zahtjeva i u konačnici potpisa Ugovora, mogao odlučiti da će troškove snositi sam neovisno o tuženiku. Kada korisnik kredita uzima kredit bilo za nekretnine, stan ili gotovinski kredit, nužan nusprodukt istog je davanje sredstva osiguranja ovisno o pravnom poslu koji se sklapa. Nadalje, odredbom t. 10. Ugovora, propisano je da trošak javnog bilježnika podmiruje korisnik kredita, a koji trošak je u konkretnom slučaju bio obuhvaćen stavkom iz Ugovora – troškom zaključenja Ugovora. Tužitelj navodi da mu odredba o troškovima zaključenja Ugovora nije bila jasna, objašnjena i da nije imao utjecaj na istu, dok je s druge strane jasno da je Ugovor ovjeren kod javnog bilježnika, a koji trošak nije snosio tužitelj, već tuženik. U ovom pogledu, tuženik posebice ističe kako su ulazni računi, koji bi dokazali navedene troškove, uništeni jer su protekli zakonski rokovi čuvanja, tako da tuženik jedino raspolaže evidencijom iz konta. Time tuženik i nije mogao dostaviti predmetne račune da bi dokazao stvarni trošak zaključenja, no bez obzira na to što tuženik nije imao mogućnost dostaviti predmetne isprave, sasvim je životno i logično da troškovi zaključenja Ugovora postoje. Dakle, tužitelj je bio svjestan i upoznat sa svim troškovima zaključenja i obrade Ugovora te je mogao utjecati na navedene odredbe, ali je odabrao platiti fiksni postotak odnosno fiksno određen iznos umjesto da sam plaća pojedinačne troškove, koji troškovi premašuju navedeni fiksni iznos. U konkretnom slučaju, tuženik nije u mogućnosti pružiti dokaze o tome na što se točno odnose troškovi naplaćeni spornom naknadom niti jesu li ti troškovi bili u skladu s realnim troškovima nastalim u postupku zaključenja Ugovora iz objektivnih razloga koji nisu u njegovoj kontroli. Naime, sva dokumentacija koja bi mogla poslužiti kao dokaz u ovom postupku uništena je u skladu s pozitivnim pravnim propisima koji reguliraju rokove čuvanja poslovne dokumentacije. Prema Zakonu o računovodstvu poslovni subjekti dužni su čuvati dokumentaciju određeni rok te su obvezni uskladiti svoje poslovanje s tim pravilima, uključujući i uništavanje dokumentacije radi zaštite podataka i usklađenja s propisima o arhiviranju. S obzirom na to da je proteklo značajno vrijeme od sklapanja Ugovora o kreditu i prijevremene otplate, tuženik je, postupajući u skladu sa zakonom, uništio relevantnu dokumentaciju po isteku zakonskih rokova. Stoga je nemoguće od tuženika očekivati da nakon toliko godina predoči dokaze koje više ne posjeduje, a čije je uništavanje bilo u skladu s pravnim obvezama. Ovdje dolazi do izražaja povreda načela jednakosti stranaka koje je temeljno načelo poštenog suđenja zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, tuženik je stavljen u neravnopravan položaj jer se od njega zahtijeva dokazivanje činjenica za koje više ne raspolaže materijalnim dokazima zbog proteka vremena i zakonskih ograničenja, dok tužitelj nije pod istim teretom dokazivanja niti je suočen s istim ograničenjima. U tom smislu, sud je bio dužan uzeti u obzir ove objektivne okolnosti i primijeniti pravila o raspodjeli tereta dokazivanja na način koji ne dovodi tuženika u nemoguć položaj. Zahtijevati od tuženika dokaze koje on više ne može pribaviti zbog usklađenja s drugim zakonskim obvezama predstavlja nerazmjeran teret i narušava ravnotežu između stranaka u postupku. Pored navedenog, potrebno je ukazati da se u ovom slučaju radi o naknadi za sklapanje kredita koji je bio namijenjen isključivo za kupnju vozila, što ovu vrstu kreditnog aranžmana razlikuje od klasičnih potrošačkih kredita. Naime, kod kredita za kupnju vozila ulazne naknade imaju specifičan karakter jer su povezane s dodatnim administrativnim i operativnim troškovima koji proizlaze iz same prirode ugovora. Ove naknade stoga nisu identične ulaznim naknadama kod klasičnih kredita, gdje takvi specifični troškovi značajno manjeg obujma. Slijedom svega navedenog, jasno proizlazi kako je tužbeni zahtjev u odnosu na ulaznu naknadu Ugovora neosnovan i neutemeljen u zakonskim propisima. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom Sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao obračun duga (list 5 spisa), račune (list 6-8 spisa), sporazum o preuzimanju kredita (list 9-15 spisa), rješenje o nasljeđivanju (list 16-18 spisa), rješenje (list 19-20 spisa), Ugovor o kreditu s ostalom dokumentacijom (list 21-28 spisa), financijsku dokumentaciju (list 29-35 spisa), sudsku praksu (list 44-57 spisa) i Ugovor o kreditu s ostalom financijskom dokumentacijom (list 58- 76 spisa), te usmenim saslušanjem I-tužiteljice na ročištu dana 20.11.2025. godine (list 82 spisa.

4. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

5. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 00903 te utvrdio da su isti sklopili DŠ kao korisnik kredita te tuženik kao banka i kreditor dana 6.9.2007. godine. Svrha tog kredita je bio kupnja osobnog vozila marke Škoda Octavia te je tuženik stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 35.122,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Raiffeisen banke važećem na dan plaćanja. Tim Ugovorom je čl. III. određena obveza korisnika da mora platiti troškove zaključenja ugovora (tzv. ulazna naknada) u visini od 1.187,71 CHF što iznosi 708,89 EUR. rok otplate je 84 mjeseca. U ovom Ugovoru ĆŠA je imala svojstva jamca platca.

6. Sud je izvršio uvid u rješenje o nasljeđivanju iza donesenog od strane sudskog povjerenika Općinskog suda u Velikoj Gorici javne bilježnice Ranke Spevec broj O-303/809 te je utvrdio da je isti postupak vođen povodom smrti ĆŠ koji je umro dana **.**.2009.. U tom ostavinskom predmetu su pravomoćno utvrđeni kao nasljednici I-tužitelj ĆŠA, II-tužitelj ĆŠ, III-tužitelj BŠ i IV-tužitelj HŠ.

7. Sud je izvršio uvid u sporazum o preuzimanju kredita i obveze osiguranja novčane tražbine OU-210/2009 te je utvrdio da je isti sklopljen 05.11.2009. godine, a kojim su naprijed navedeni nasljednici preuzeli prava i obveze iz kredita broj 00903 za svog pokojnog oca ĆŠ. Time je sud utvrdio postojanje aktivne legitimacije tužitelja kao pravomoćno utvrđenih nasljednika ĆŠ vezano uz spor iz opisanog ugovornog odnosna sa ovdje tuženikom kao bankom.

8. U svom usmenom iskazu danom na ročištu 20.11.2025. godina I-tužiteljica ĆŠA je iskazala kako je sada pok. ĆŠ je bio njen suprug koji je preminuo **.**.2009.. Predmetni kredit su podigli za kupnju osobnog vozila za osobne potrebe i nisu imali firmu niti obrt na sebi. Banku tuženika odabrali su obzirom im je auto salon ponudio tu banku. Ona i suprug su išli zajedno u banku i tamo im prilikom podizanja kredita djelatnik ništa nije objašnjavao vezano uz naknadu i za što ona služi. Ta naknada im je naplaćena. Ugovor je sastavila banka i primjerak im je predao djelatnik auto kuće. Koliko je shvatila mogli su samo prihvatiti taj ugovor koji im je predan ili odustati od cijelog posla. Nema specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Kredit je otplaćivan osobno od strane korisnika. Ugovor su pročitali. Ostali tužitelji su njihova zajednička djeca. Na pitanje da li su imali nekakav rok u kojem su morali vratiti potpisani ugovor odgovorila je da se ne sjeća. Odredbe ugovora su razumjeli.

9. Iz svega naprijed navedenog sud je utvrdio da je predmetni kredit korisnik realizirao kod tuženika s namjerom kupnje osobnog vozila za svoje osobne potrebe, te da stoga isti kredit ima sva obilježja potrošačkog kredita. Iz iskaza slijednika tužitelja proizlazi da tuženik nije korisnika obavijestio o navedenoj naknadi kao niti o svrsi ugovaranja iste i što će tom naknadom biti podmireno. Isto tako je sud utvrdio da je ista naknada bila jednostrano unesena od strane tuženika u Ugovor te da se o njoj nije niti pregovaralo. I-tužiteljica je izjavila da je iz ponašanja djelatnika banke stekla dojam da su samo mogli prihvatiti ili odustati od Ugovora bez mogućnosti nekog pregovora o istom.

10. Tužitelj je izračunao kamate na glavnicu od 708,89 EUR od dana naplate 17.9.2007. do dana podnošenja tužbe te je utvrdio da to iznosi 1.179,07 EUR odnosno sveukupno 1.887,97 EUR te taj ukupan iznos traži od tuženika s kamatom na iznos glavnice od 708,89 EUR od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Stranke su suglasno na ročištu koje je održano 20.11.2025. godine utvrdile da ovako precizirana visina tužbenog zahtjeva ranije nesporna te je takva očitovanja stranaka kao dozvoljena prihvatio i ovaj sud te je time utvrđena visina tužbenog zahtjeva.

11. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita iz čl. III. Ugovora, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

12. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. III. Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

13. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

15. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

16. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. III. predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 1.887,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos glavnice od 708,89 EUR od dana podnošenja tužbe 11.9.2025. godine pa do isplate obzirom da je kamata do dana podnošenja tužbe za redovnu kamatu već uglavničena kako je naprijed obrazloženo. Visina kamatne stope određena je temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO-a).

17. Nadalje, sud je vezano uz odlučivanje o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

18. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

19. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena sukladno odredbi čl. 137 st. 1 ZPP-a, a sve imajući u vidu da uz zahtjev za isplatnom postoji i zahtjev usmjeren na utvrđenje.

20. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 11.9.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 28.10.2025. godine sa 20,00 EUR (tbr.8/1), trošak pristupa na ročište 20.11.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 9/1), ročište za objavu presude sa 100,00 EUR (Tbr 9/3) ili ukupno 700,00 EUR. Taj iznos treba uvećati za zastupanje više osoba što iznosi 210,00 EUR ili ukupno 910,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti pripadajući PDV u iznosu od 175,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 78,60 EUR te na presudu od 78,60 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.242,20 EUR te je taj trošak dosuđen tužitelju na teret tuženika.

21. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 29. prosinca 2025. godine pa do isplate.

22. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 29. prosinca 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.