Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1328/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Zrinka Prlić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tuženice izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 21. srpnja 2025. broj P-1238/2025-10 i protiv rješenja o ispravku presude od 27. kolovoza 2025. broj P-1238/2025-15, u sjednici vijeća 29. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 21. srpnja 2025. broj P-1238/2025-10 pod toč. I. i II. izreke i potvrđuje se rješenje o ispravku navedene presude od 27. kolovoza 2025. broj P-1238/2025-15.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično uvažava žalba tuženice te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 21. srpnja 2025. broj P-1238/2025-10 koja je ispravljena rješenjem od 27. kolovoza 2025. broj P-1238/2025-15:

- potvrđuje pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 238,66 EUR sa zateznom kamatom

- preinačuje pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 31,25 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija.

II. Odbijaju se zahtjevi tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 188-50-3967919 od 15. ožujka 2007. kojom je ugovorena obveza tužiteljice platiti tuženici naknadu u visini od 0,50% od iznosa kredita i koja glasi: "Naknada 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 220,68 EUR sa zateznom kamatom od 31. ožujka 2007. do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR sa zateznom kamatom od 21. srpnja 2025. do isplate.

2. Prvostupanjski sud je 27. kolovoza 2025. donio i rješenje broj P-1238/2025-15 kojim je ispravio presudu u izreci i obrazloženju kako je navedeno pod toč. I. izreke rješenja.

3. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.1. Tuženica pobija i rješenje o ispravku presude pravodobnom žalbom ne navodeći zakonske žalbene razloge, te predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti rješenje.

4. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

5. Žalbe tuženice djelomično su osnovane samo u odnosu na odluku o troškovima postupka pod toč. III. izreke presude ispravljene rješenjem, dok u odnosu na odluku o glavnoj stvari pod toč. I. i II. izreke presude žalba nije osnovana.

6. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 188-50-3967919 koji je sklopljen između stranaka 15. ožujka 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojom je ugovorena obveza tužiteljice isplatiti tuženici naknadu u visini 0,50% od iznosa kredita i da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i na zahtjev za isplatu iznosa od 220,68 EUR sa zateznom kamatom koji je nesporno plaćen tuženici 30. ožujka 2007. na temelju te ugovorne odredbe, te spornih činjenica koje se odnose na pitanje - je li navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena (ništetna) i da li je nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova povrata novčanog iznosa koji je plaćen temeljem te odredbe, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je podigla stambeni kredit za stan za osobne potrebe u kojem i danas živi, da joj je službenica tuženice rekla da mora platiti naknadu za obradu kredita jer je to uvjet da bi joj kredit bio odobren pri čemu joj nije objašnjeno na što se troškovi naknade odnose, da je u banci potpisala unaprijed pripremljeni ugovor i da joj je prilikom isplate umanjen kredit za iznos od cca 1.600,00 kn

- da na temelju iskaza tužiteljice sud utvrđuje da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je tužiteljici ponuđen unaprijed pripremljen tipski ugovor u koji nije mogla intervenirati već joj je isti ponuđen pod principu "uzmi ili ostavi" i da je za visinu ustegnutog iznosa s osnova naknade saznala tek prilikom isplate kredita koji je za taj iznos umanjen

- da sporna odredba nije jasna niti lako razumljiva a niti uočljiva jer je tuženica jednostrano odredila troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita čiji je iznos tužiteljica saznala tek prilikom isplate kredita, a da joj pritom nije pojašnjeno i/ili predočeno na koje troškove tuženice se naknada odnosi

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku to zastarni rok nije protekao,

te primjenjujući čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.), prvostupanjski sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo jer to tuženica nije dokazala i da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice pa je usvojio zahtjev za utvrđenje ništetnosti pod toč. I. izreke. Posljedično navedenom i primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) sud je ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je plaćen tuženici temeljem ništetne odredbe od 220,68 EUR sa zateznom kamatom od 31. ožujka 2007. do isplate s obzirom da se tuženica ne može smatrati savjesnom stjecateljicom primljenog iznosa.

7. U obrazloženju rješenja o ispravku presude prvostupanjski sud navodi da je prilikom pisanja presude od 21. srpnja 2025. broj P-1238/2025-10 došlo do pogreške u računanju troškova, koji su tužiteljici pravilno priznati ali su pogrešno obračunati, pa je sud pozivom na čl. 342. st. 1. ZPP ispravio presudu u tom dijelu.

8. U žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu iz čl. 326.a ZPP u vezi čl. 186.c ZPP jer u situaciji kada je utvrdio da tražbina tužiteljice dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka da je tužbu trebao odbaciti jer tražbina nije bila dospjela do zaključenja glavne rasprave. Nadalje, smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati. To iz razloga što je sud pogrešno primijenio Zakon o zaštiti potrošača smatrajući da su sve pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe ispunjene samim time što se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, dok nije utvrđeno da je tuženica postupala protivno savjesnosti i poštenja i da je uslijed toga nastupila znatna neravnoteža na štetu tužiteljice. Tvrdi da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva te da Zakon o zaštiti potrošača traži da potrošač razumije ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz određene ugovorne odredbe, a ne traži da bude određen način na koji je utvrđena visina obveze. Osporava tijek zatezne kamate jer tuženica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imala razloga posumnjati u zakonitost svojeg postupanja i smatra neprihvatljivim ocjenu suda da je nesavjesna stjecateljica jer se nesavjesnost nikada ne predmnijeva pa je sud bio dužan iznijeti razloge na temelju kojih nalazi tuženicu nesavjesnom stjecateljicom. U vezi svega navedenog osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, a posebice u vezi ocjene prigovora zastare i primjene čl. 1115. ZOO, kao i čl. 326. st. 2. ZOO navodeći da je ugovor u cijelosti ispunjen i da se u konkretnom slučaju radi samo o djelomičnoj ništetnosti i zabrani manjeg značaja pa je tužbeni zahtjev trebalo odbiti jer se ništetnost ne može istači. Osporava odluku o troškovima postupka u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, s time da trošak sastava podneska od 7. travnja 2025. koji tuženici nije dostavljen i trošak ročišta za objavu presude ne smatra nužnim troškovima za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

9. U žalbi protiv rješenja o ispravku presude tuženica navodi da rješenje pobija iz svih razloga radi kojih pobija i presudu.

10. Ispitujući presudu u odluci o glavnoj stvari po službenoj dužnosti te u okviru žalbenih navoda tuženice ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu proturječne sadržaju provedenih dokaza, a koje je sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP, te presuda nema nedostataka radi kojih ne bi bilo moguće ispitati njezinu zakonitost.

11. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 326.a i čl. 186.c ZPP jer time što zastara za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena/ustanovljena ništetnost ugovorne odredbe, ne znači da je tužbu za utvrđenje ništetnosti i za isplatu trebalo odbaciti.

12. Na utvrđeno činjenično stanje koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

13. Žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženica pripremila Ugovor o kreditu i da se o spornim odredbama nije pregovaralo, s time da tuženica radi utvrđenja da se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo personalne dokaze nije predlagala, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženici (čl. 81. st. 4. ZZP/03).

13.1. Tuženica u žalbi sadržajno ne pobija utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna ugovorna odredba nije bila predmetom pregovaranja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, pa je stoga prvostupanjski sud navedenu pravno relevantnu činjenicu pravilno utvrdio.

14. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

15. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

16. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) što upućuje na zaključak da tužiteljica nije mogla niti imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja te naknade.

16.1. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužiteljica upoznata sa svrhom plaćanja troškova obrade zahtjeva i administraciju kredita i da bez iste nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu, a što je tužiteljica u iskazu jasno i određeno opisala, to valja zaključiti da tuženica o interesima tužiteljice kao potrošača nije vodila računa . Kod ocjene postupanja tuženice i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti da li je tuženici bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila odredbu o podmirivanju troškova naknade za obradu kredita i nakon pojedinačnih pregovora, pa s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati o navedenoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu jer je platila troškove za koje nije postojala razumna svrha to je pravilno istu odredbu utvrdio ništetnom (čl. 87. st. 1. ZZP/03), zaključivši da tužiteljica nije informirana na što se naknada odnosi pa je takvo postupanje tuženice protivno savjesnosti i poštenju (dobroj vjeri).

17. Tuženica je tvrdila u postupku, a što ponavlja i u žalbi, da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi radi čega njezinu ništetnost radi nepoštenja nije dopušteno utvrđivati. Međutim, kao što je već ukazano, zahtjev transparentnosti osim što podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, podrazumijeva i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, a čemu na temelju svih navedenih razloga u ovom obrazloženju nije udovoljeno u konkretnom slučaju.

18. Tuženica je tvrdila, a što ponavlja i u žalbi, da je kredit otplaćen i da se radi o povredi manjeg značaja radi koje nije dopušteno isticati ništetnost. Utvrđeno postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice radi koje uživa potrošačku zaštitu ne predstavlja povredu manjeg značaja, kako to neosnovano navodi tuženica, pa činjenica što je kredit otplaćen nije od utjecaja na pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i po tom osnovu na restitucijski zahtjev.

19. Posljedično navedenom pravilno je sud ocijenio osnovanim i restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO) u iznosu od 220,68 EUR koji je plaćen po osnovi ništetne odredbe za obradu kredita sa zateznom kamatom na koju tužiteljica ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO s obzirom da se tuženica koja je stekla novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je sama unijela u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljicom pa je u obvezi platiti zatezne kamate od dana kada je isti stekla kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio pod toč. 14. obrazloženja.

20. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare prihvativši pravno shvaćanje koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. - da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost utvrđena u ovom postupku to zastara za restitucijski zahtjev nije nastupila.

21. Vezano uz pobijanje rješenja kojim je ispravljena presuda, a koje tuženica pobija radi osporavanja odluke o glavnoj stvari, valja istači da je isto doneseno u svrhu ispravka očite pogreške u računanju prilikom odmjeravanja visine nagrade za poduzete odvjetničke radnje, pa je isto doneseno pravilnom primjenom čl. 342. st. 1. ZPP.

22. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, navodeći pod toč. 16. obrazloženja radnje koje je ocijenio potrebnim za vođenje parnice i visinu nagrade koja je odmjerena po svakoj radnji, te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

23. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravo tužiteljice na trošak sastava podneska od 7. travnja 2025. jer se radi o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 299.a st. 1. ZPP i koji je odmjeren pravilnom primjenom Tbr. 8. toč. 3. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.). Međutim, trošak pristupa na ročište povodom objave presude koji se, protivno žalbenim navodima tuženice, smatra troškom potrebnim za vođenje parnice prema do sada ustaljenoj sudskoj praksi, tužiteljici nije nastao s obzirom da nije pristupila na ročište povodom objave presude 21. srpnja 2025. pa joj isti ne pripada pa tužiteljica ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 238,66 EUR.

24. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke presude, dok je djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP potvrdio presudu pod toč. III. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 238,66 EUR i potvrdio rješenje o ispravku presude, dok je preinačio presudu pod toč. III. izreke u dijelu kojim je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 31,25 EUR i zahtjev odbio.

25. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka po obje žalbe ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, pri čemu djelomični uspjeh u odnosu na odluku o troškovima postupka kada nije polučen uspjeh u odnosu na osporavanu odluku o glavnoj stvari nije mjerodavan za ocjenu uspjeha u dosudi troškova žalbenog postupka (čl. 35. ZPP).

U Varaždinu 29. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek