REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1047/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Dario Partl, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Marko Gracin & Vatroslav Šego, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja HŠ, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika ČŠ, Su-198/23, 29. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o., iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604 isplatiti tužitelju FŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana iznos od 1.435,64 EUR .bruto, uvećano za zakonske kamate koje teku od dospijeća do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 1.435,64 eur, kako slijedi:

- za svibanj 2020. na iznos od 121,69 eura od 11. lipnja 2020. do isplate,

- za lipanj 2020. na iznos od 120,71 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,

- za srpanj 2020. na iznos od 131,71 eura od 11. kolovoza 2020. do isplate,

- za kolovoz 2020. na iznos od 130,93 eura od 11. rujna 2020. do isplate,

- za rujan 2020. na iznos od 128,14 eura od 11. listopada 2020. do isplate,

- za listopad 2020. na iznos od 129,90 eura od 11. studenoga 2020. do isplate,

- za studeni 2020. na iznos od 128,25 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- za prosinac 2020. na iznos od 161,48 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- za siječanj 2021. na iznos od 126,11 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- za veljaču 2021. na iznos od 122,49 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- za ožujak 2021. na iznos od 134,24 eura od 11. travnja 2021. do isplate

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja FŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 1.435,64 eur kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o., iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, da tužitelju FŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.062,50 eur, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. prosinca 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je od 4. srpnja 2017. zaposlenik tuženika. Tužitelj je 10. listopada 2017. sklopio ugovor o radu za radno mjesto vozač autobusa I, šifra radnog mjesta ZS 182, Autobusni promet Podsused. Nakon toga s poslodavcem je sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. travnja 2021. za radno mjesto "vozač autobusa III", šifra radnog mjesta ZS 184, Autobusni promet Podsused. U naravi radi se stalno o istom radnom mjestu i tužitelj sve od zasnivanja radnog odnosa kod tuženika radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima.

2. U skladu s odredbama čl. 5 i 6 naprijed navedenih ugovora o radu određeno je da će se tužitelju obračunavati i isplaćivati plaća prema Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu te da će mu se plaća isplaćivati prema koeficijentu složenosti 2,20, no odredbom čl. 6 ugovora o radu od 15. travnja 2021. određeno je kako će se radniku isplaćivati plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,40.

3. Tužitelj nadalje navodi da je Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., Dodatkom V. Temeljnog kolektivnog ugovora te Pravilnikom o radu za društvo Zagrebački holding d.o.o. određeno da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Na jednak način osnovnu plaću u čl. 67 regulira i KU za radnike u Trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31. prosinca 2019., koji se primjenjivao od 1. siječnja 2020.

4. Tužitelj od trenutka zasnivanja radnog odnosa s tuženikom prometuje redovnim autobusnim linijama tuženika organizacijski raspoređenim u Autobusni promet Podsused. Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2,20 u razdoblju od sklapanja ugovora o radu s tuženikom do sklapanja ugovora o radu za radno mjesto "vozač autobusa III", tužitelj je diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao, a čija se mjesečna plaća obračunava primjenom koeficijenta 2,40, čime ostvaruju bitno višu osnovnu plaću od tužitelja. Diskriminirajući učinak je tim veći ako se uzme u obzir da je konkretno radno mjesto organizirano kao rad u smjenama, te se nerijetko događa da nakon završene radne smjene tužitelja, njega zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti autobus, na istoj relaciji do kraja svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pri tom prima veću plaću od vozača kojega je prethodno zamijenio, jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20 kao tužitelju.

5. Tužitelj dalje ističe da je iz same platne liste tuženika vidljivo da se za radno mjesto vozača autobusa I koje obavlja tužitelj u utuženom razdoblju ima primjenjivati koeficijent 2,40. Naime, tuženik na svakoj tužiteljevoj platnoj listi naznačuje koeficijent za radno mjesto vozač autobusa AP Podsused 2,40, da bi zatim kao posebnu stavku iskazao korekciju koeficijenta za -0,20.

6. Tužitelj dalje navodi da je poslodavac prema čl. 90. i 91. Zakona o radu dužan isplatiti radnicima jednaku plaću za jednaki rad i rad jednake vrijednosti, ističući da se ove odredbe ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. Tužitelj naglašava da ostali vozači autobusa tuženika kojima se plaća obračunava prema koeficijentu 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete rada, te bi svi navedeni vozači mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Tužitelj iz navedenoga zaključuje da unatoč tome što je ugovorom o radu određeno da se tužitelju plaća obračunava prema koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan obračunavati i isplaćivati tužitelju plaću prema koeficijentu 2,40 sukladno odredbama čl. 91. st. 1. i st. 4. Zakona o radu.

7. Slijedom navedenog, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži da sud tuženiku naloži da mu isplati na ime razlike između u spornom razdoblju isplaćene plaće obračunate po koeficijentu 2,20 i plaće obračunate po koeficijentu 2,40, iznos od 1.435,64 eur bruto sa zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teče od 11. u mjesecu za prethodni mjesec, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenog zahtjeva te navodi da nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove vozača autobusa u Autobusnom prometu Podsused. Nije sporno da mu je na radnom mjestu ''vozač autobusa I'' bio utvrđen koeficijent složenosti poslova u visini od 2,20, a na temelju ugovora o radu 15. travnja 2021. na radnom mjestu vozač autobusa III koeficijent složenosti poslova iznosio mu je 2,40. Tuženik navodi da prema Katalogu radnih mjesta po kategorijama složenosti, koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog električnog tramvaja iz 2015. u grupi složenosti poslova V postoje radna mjesta: ''vozač autobusa I'' s koeficijentom složenosti poslova 2,20, ''vozač autobusa II'' s koeficijentom 2,30, te ''vozač autobusa III'' s koeficijentom 2,40, te da je navedeni koeficijent složenosti poslova u skladu s čl. 71. Temeljnog kolektivnog ugovora prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova s koeficijentom u rasponu od 2,11 do 2,40, te u skladu s čl. 70. trenutno važećeg Kolektivnog ugovora prema kojemu se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova s koeficijentom u rasponu od 2,01 do 3,00.

9. Plaća tužitelja određena je ugovorom o radu i u skladu je s važećim aktima koje je donio poslodavac. Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu i ne potpisati isti, ukoliko nije bio zadovoljan s ponuđenim koeficijentom složenosti poslova. Neutemeljeni su navodi tužitelja da je diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike tuženika. Ugovor o radu je dvostrano obvezni pravni posao i nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika, a tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane za njegovo radno mjesto.

10. Tužitelj netočno navodi da svi vozači autobusa kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40 obavljaju isti posao i u istim uvjetima kao i tužitelj te da među njima nema razlike, imajući u vidu stručnu spremu, vještine i odgovornosti. U utuženom razdoblju kod tuženika su bile na snazi karte radnog mjesta vozač autobusa I i vozač autobusa III iz kojih je vidljivo da postoje razlike. Isto je vidljivo iz ugovora o radu za ta radna mjesta, pa primjerice, vozač autobusa III obavlja poslove mentora u okviru poslova tog radnog mjesta, a takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta vozač autobusa I. U karti radnog mjesta za radno mjesto vozač autobusa I navodi se kao potrebno radno iskustvo od jedne godine na poslovima vozača C i D kategorije, a za radno mjesto vozač autobusa III kao potrebno navodi radno iskustvo od dvije godine na poslovima vozača autobusa u ZET-u. Suprotno navodima tužitelja u tužbi, postoje razlike između vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju, obzirom da voze različite autobusne linije.

11. Tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

12. Tijekom postupka sud je proveo dokaze uvidom u ugovore o radu (strana 16-21 spisa), TKU za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba iz veljače 2022. (strana 22-29 spisa), isplatne liste (strana 31-44 spisa), Dodatak TKU od 30.07.2013. (strana 45-51 spisa), KU za radnike u trgovačkom društvu ZET iz prosinca 2019. (strana 52-92 spisa), Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZGB holdinga podružnica ZET iz 2015. (strana 100-116 spisa), opis poslova radnog mjesta vozač autobusa I i vozač autobusa III (strana 175-176 spisa), izračun spornog potraživanja koje je dostavio tuženik (strana 186 spisa), te je proveo dokaze saslušanjem svjedoka MŠ (strana 215-216 spisa), GŠ (strana 216 spisa) i tužitelja (strana 216 spisa).

13. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatom razlike plaće između koeficijenta složenosti 2,40 i obračunatog koeficijenta složenosti 2,20, za razdoblje od svibnja 2020. do ožujka 2021.

15. Između stranaka u postupku nije sporno da je tužitelj zaposlenik tuženika, da je temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 10. listopada 2017. bio zaposlen na radnom mjestu ''vozač autobusa I'', nakon čega je s tuženikom sklopio još jedan ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za radno mjesto "vozač autobusa III" i to 18. travnja 2021. U ugovoru o radu za utuženo razdoblje (od 10. listopada 2017.) tužitelju je određen koeficijent složenosti poslova u visini od 2,20 na temelju kojeg je tuženik tužitelju obračunavao i isplaćivao plaću. Među strankama također nije sporno da su prema kategorizaciji radnih mjesta kod tuženika u Pravilniku o organizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. podružnice Zagrebački električni tramvaj, u prilogu broj 3., u grupi složenosti poslova V, kategorizirana radna mjesta ''vozač autobusa I'' s koeficijentom 2,20, zatim ''vozač autobusa II'' s koeficijentom 2,30, te ''vozač autobusa III'' s koeficijentom 2,40, čime je tuženik propisao različite visine plaće za ove kategorije vozača autobusa. U postupku također nije sporno da je tuženik u utuženom razdoblju tužitelju obračunavao i isplaćivao mjesečnu bruto plaću prema koeficijentu 2,20, što proizlazi iz isplatnih lista tuženika o isplati plaće tužitelju za navedeno razdoblje. Nije sporno ni da prema Kolektivnom ugovoru tuženika isplata plaća kod tuženika dospijeva svakog desetog dana u mjesecu za prethodni mjesec.

16. U postupku je sporno jesu li poslovi na radnom mjestu ''vozač autobusa I'' i ''vozač autobusa'', odnosno vozač autobusa III kod tuženika u naravi isti poslovi, u smislu čl. 91. Zakona o radu (''Narodne novine'' 93/14, 127/17, 98/19, u daljem tekstu ZR), za koje je poslodavac dužan isplaćivati jednaku osnovnu plaću za jednak rad, odnosno ima li tužitelj slijedom toga pravo na naknadu razlike u bruto plaći u iznosu razlike između koeficijenta 2,40 i 2,20 za utuženo razdoblje.

17. Iz platnih lista o isplati plaće tužitelju vidljivo je da je tuženik tužitelju za cijelo utuženo razdoblje, odnosno od svibnja 2020. do ožujka 2021. do sklapanja ugovora o radu za radno mjesto vozača autobusa III 15. travnja 2021. isplaćivao plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, s tim da je u ugovoru o radu od 10. listopada 2017. navedeno: radnik će u organizacijskoj jedinici Autobusni promet Podsused obavljati poslove radnog mjesta vozač autobusa I, šifra radnog mjesta ZS182, te koeficijent složenosti poslova 2,20. Nadalje, u isplatnim listama u utuženom razdoblju navodi se koeficijent tužitelja 2,40, te koeficijent korekcije -0,20.

18. Svjedok MŠ iskazao je da je zaposlen kod tuženika kao vozač autobusa. Poznaje tužitelja, koji je radio iste poslove kao i svjedok. Jedno vrijeme radili su zajedno u noćnoj smjeni i mijenjali su se na autobusnim linijama. Tijekom 2020. i 2021. njegov koeficijent za obračun plaće iznosio je 2,40, a u tom razdoblju obavljao je potpuno iste poslove kao i tužitelj.

19. Svjedok GŠ je iskazao da je u utuženom razdoblju kao vozač autobusa obavljao jednake poslove kao i tužitelj, a to su poslovi vozača autobusa. U tom razdoblju koeficijent za obračun plaće iznosi mu je 2,40. I tužitelj i svjedok radili su primjerice prijevoz putnika i brinuli su o autobusu.

20. Tužitelj je iskazao da je zaposlen kao vozač autobusa u ZET-u i u utuženom razdoblju je obavljao poslove vozač autobusa isto kao i naprijed saslušani svjedoci. Vozio je autobus pretežito u noćnim linijama te skrbio o istom. Saslušani svjedoci su mu radni kolega i obavljali su u utuženom razdoblju iste poslove kao i tužitelj. Njegov koeficijent za obračun poslova iznosio je 2,20, no g. MŠ i g. F imali su viši koeficijent, 2,40, iako su obavljali iste poslove. Ponekad se mijenjao na linijama s g. MŠ.

21. Sud je iskaze saslušanih svjedoka, kao i iskaz tužitelja, prihvatio u cijelosti kao životne, uvjerljive i međusobno suglasne te suglasne s dokumentacijom u spisu. Iz navedenih iskaza nedvojbeno proizlazi da su svjedoci MŠ i GŠ radnici tuženika koji su radili ili rade na radnom mjestu vozača autobusa, u utuženom razdoblju primali plaću prema koeficijentu 2,40, dok iz tužiteljeva iskaza proizlazi da je njegov koeficijent za izračun plaće u istom razdoblju iznosio 2,20 iako je radio iste poslove kao i svjedoci MŠ i GŠ. Iz iskaza svjedoka MŠ i GŠ, kojima je radno mjesto bilo naziva vozač autobusa, dok je tužiteljevo bilo vozač autobusa I, kao i iz iskaza tužitelja, nedvojbeno proizlazi da su radili potpuno iste poslove kao i tužitelj, odnosno poslove vozača autobusa, pri čemu se tužitelj sa svjedokom MŠ ponekad i mijenjao u autobusu, odnosno preuzimao u svojoj smjeni autobus od njega i nastavio voziti na istoj liniji, ili obrnuto (na noćnim linijama).

22. Odredba čl. 91. st. 1. ZR-a propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok odredba čl. 91. st. 2. ZR- a određuje da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove, bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj. Takvo shvaćanje proizlazi i iz sudske prakse (Presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-432/2020. od 12. rujna 2022).

23. Prema odredbi čl. 91. st. 4. ZR-a ništetna je odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna čl. 91. st. 1. ZR-a, pa su ništetne i odredbe ugovora o radu kojega je tužitelj sklopio s tuženikom 10. listopada 2017., a kojima je koeficijent za obračun plaće tužitelju na radnom mjestu vozača autobusa I utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tužitelja na radnom mjestu vozača autobusa, te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u navedenom razdoblju primao plaću prema koeficijentu 2,40.

24. Slijedom navedenog, tužitelj osnovano potražuje isplatiti mu razliku između plaće koja mu je obračunavana prema koeficijentu 2,20 i plaće obračunate prema koeficijentu 2,40, a prema kojem je tuženik obračunavao i isplaćivao plaću drugim radnicima koji su utuženom razdoblju obavljali jednake poslove kao i tužitelj.

25. Napominje se da je u ovom postupku utvrđeno da i tužitelju tuženik obračunava i isplaćuje plaću prema koeficijentu 2,40 od sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. travnja 2021. te od tada ima sklopljen ugovor o radu u kojem mu je naveden koeficijent 2,40 pri čemu iz iskaza tužitelja proizlazi da cijelo vrijeme obavlja iste poslove vozača autobusa, dakle i u utuženom razdoblju.

26. Tužitelj je u podnesku od 5. studenog 2025. tužbeni zahtjev uredio prema izračunu razlike bruto plaće za sporno razdoblje, od svibnja 2020. do ožujka 2021., kojeg je dostavio tuženik te zatražio isplatu bruto iznosa od 1.435,64 eur, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a tuženik se na ročištu 8. prosinca 2025. očitovao da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, stoga je usvojen tužbeni zahtjev.

27. Prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, u daljem tekstu ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate pa je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja sukladno čl. 87. Kolektivnog ugovora teče od jedanaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec do isplate.

28. Međutim, istog je valjalo odbiti s dijelom zahtjeva za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 1.435,64 eur. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće (Gž R-624/14 od 16.04.2015., Gž R-376/15 od 02.06.2015., Gž R-440/15 od 24.02.2015., Gž R-508/14 od 14.04.2015.).

29. Tužitelju je temeljem čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a priznat trošak parničnog postupka, a koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika, te je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zadnje istaknutoj vrijednosti predmeta spora.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. i 155. ZPP-a, a u svezi s čl. 164. st. 1. iz tog Zakona, a tužitelju, zastupanom po punomoćniku odvjetniku odmjeren je parnični trošak prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (OT), prema zadnjoj istaknutoj vrijednosti premeta spora i to: za sastav tužbe 100 bodova OT (tbr. 7/1), sastav podneska od 22.7.2025. kojim se očitovao na odgovor na tužbu 100 bodova OT (Tbr. 8/1), pristup na ročište 2.10.2025. 100 bodova OT (tbr. 9/1), sastav podneska 5.11.2025. kojim je specificirao tužbeni zahtjev prema izračunu tuženika 25 bodova OT (tbr.8/4) i pristup na ročište 8.12.2025. 100 bodova OT (tbr. 9/1), ukupno iznosi 425 bodova OT što obračunato s paušalom od 2,00 eur za jedan bod iznosi 850,00 eur, a što uz obračunati PDV od 25% iznosi 1.062,50 eur.

31. Tužitelju je na dosuđeni parnični trošak priznata i kamata temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a koja teče od presuđenja do isplate temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 93/14 i 73/17) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18).

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 29. prosinca 2025.

Sudac:

Dario Partl

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave prijepisa ove presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u četiri jednaka primjerka.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku