Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

Poslovni broj: P-622/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu Tomislavu Kuči, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Davorin Tamaš, odvjetnik iz Slatine, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 2. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 29. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da je tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravni slijednik Slavonske banke d.d., Osijek, povrijedio interese i prava tužiteljice CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, tako što je u Ugovoru o kreditu br. 5140060242- 63000110576/2005, koristio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojima se nije pregovaralo, a koje su ništetne.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravni slijednik Slavonske banke d.d., Osijek, povrijedio interese i prava tužiteljice CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, tako što je u Aneksu uz Ugovor o kreditu br. 5140060242- 63000110576/2005, potvrđenom od strane vršitelja dužnosti javnog bilježnika Sandre Naumovske, Slatina, broj: OV-6054/16, od 20.7.2016. godine, koristio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojima se nije pregovaralo, a koje su ništetne."

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od donošenja ove presude, isplati iznos od 8.789,97 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku:

- na iznos od 20,38 eura od 2.10.2007. godine, do isplate,

- na iznos od 20,32 eura od 3.11.2007. godine, do isplate,

- na iznos od 20,46 eura od 4.12.2007. godine, do isplate,

- na iznos od 20,53 eura od 3.1.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 20,92 eura od 2.2.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 21,23 eura od 4.3.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 21,49 eura od 2.4.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 20,87 eura od 3.5.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 20,68 eura od 4.6.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 20,95 eura od 1.8.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 20,51 eura od 18.9.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 20,58 eura od 18.9.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 20,86 eura od 18.9.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 22,67 eura od 30.10.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 21,36 eura od 2.12.2008. godine, do isplate,

- na iznos od 110,81 eura od 1.1.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 111,76 eura od 7.2.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 112,25 eura od 3.3.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 111,13 eura od 7.4.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 110,88 eura od 5.5.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 218,60 eura od 3.6.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 215,37 eura od 7.7.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 216,68 eura od 4.8.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 218,73 eura od 19.9.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 217,26 eura od 7.10.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 216,23 eura od 11.11.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 219,20 eura od 1.12.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 222,13 eura od 31.12.2009. godine, do isplate,

- na iznos od 225,12 eura od 9.2.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 224,33 eura od 27.2.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 229,88 eura od 1.5.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 228,17 eura od 20.5.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 230,56 eura od 27.5.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 245,21 eura od 2.7.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 241,74 eura od 31.7.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 253,77 eura od 2.9.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 247,46 eura od 2.10.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 242,67 eura od 3.11.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 257,61 eura od 3.12.2010. godine, do isplate,

- na iznos od 224,41 eura od 4.1.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 218,64 eura od 2.2.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 219,40 eura od 5.3.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 216,36 eura od 5.4.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 217,27 eura od 4.5.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 230,60 eura od 3.6.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 232,51 eura od 5.7.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 147,96 eura od 3.8.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 145,21 eura od 3.9.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 139,44 eura od 4.10.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 57,07 eura od 3.11.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 56,84 eura od 2.12.2011. godine, do isplate,

- na iznos od 57,67 eura od 4.1.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 58,43 eura od 3.2.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 58,46 eura od 22.2.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 58,00 eura od 3.4.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 58,14 eura od 3.5.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 58,46 eura od 23.5.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 58,19 eura od 11.7.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 58,15 eura od 4.8.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 57,84 eura od 4.9.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 57,34 eura od 2.10.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 57,94 eura od 16.11.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 58,22 eura od 8.12.2012. godine, do isplate,

- na iznos od 58,12 eura od 3.1.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 57,07 eura od 2.2.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 57,77 eura od 2.3.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 58,03 eura od 4.4.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 57,65 eura od 3.5.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 56,70 eura od 4.6.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 56,19 eura od 2.7.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 56,64 eura od 2.8.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 57,06 eura od 3.9.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 57,91 eura od 2.10.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 57,41 eura od 5.11.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 57,70 eura od 6.12.2013. godine, do isplate,

- na iznos od 57,81 eura od 4.1.2014. godine, do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.566,16 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2019. tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika dana 16.3.2005. u Slatini sklopila ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 420.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a člankom 3. i 4. ugovorena je kamatna stopa 5,25% godišnje dekurzivno, a efektivna kamatna stopa iznosi 5,51% promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika. Dana 20.7.2016. sklopljen je aneks ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nakon realizacije kredita tuženik je višekratno vršio jednostrana povećanja ugovorene kamatne stope i tužitelju kamate po predmetnom kreditu obračunavao po CHF, a naplaćivao u kunskoj protuvrijednosti, a nakon sklapanja aneksa obračunavao u EUR, a naplaćivao u kunama. Odredbe čl. 3. i 4. ugovora o kreditu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa ništetne su i nedopuštene jer su protivne prisilnim propisima Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) i Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP). Poziva se i na odluku Vrhovnog suda od 9. travnja 2015. Predlaže da sud donese presudu kao u dispozitivu pod točkama I. i II., te da naloži tuženiku da tužiteljici isplati 73.000,00 kuna s pripadajućim kamatama. Nakon financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je uredio i specificirao tužbeni zahtjev, te je predložio da sud donese presudu kao pod točkom III. dispozitiva.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako su stranke sklopile aneks ugovora o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK). Tvrdi da se time uspostavila ravnoteža, odnosno uspostavljena je ravnoteža između ugovornih strana kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZID ZPK s Ustavom RH potvrdio ispravnost istog, a tvrdi da tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Tvrdi da predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, a jedini egzistentni odnos između parničnih stranaka jest onaj koji proizlazi iz aneksa ugovora o kreditu. Ističe i da je tužbeni zahtjev neosnovan jer se ne radi o potrošačkom ugovoru. Predlaže da sud tužbeni zahtjev odbaci radi nedostatka pravnog interesa.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu, te je izvršio uvid u: ugovor o kreditu, aneks ugovora o kreditu, odluke u kolektivnim sporovima, popis uplata, obavijesti o promjenama kamatnih stopa, izračun konverzije, specifikaciju uplata, otplatne planove i nalaz i mišljenje financijsko – knjigovodstvenih vještaka Dajane Vuković i GT.

4. Tužiteljica CT navela je u svom iskazu da negdje 2005. godine podigla je kod bivše Slavonske banke potrošački kredit koji joj je trebao za kupnju zgrade i renoviranje stanova. Njen suprug je bio sudužnik kod ugovora o kreditu i u biti se on najviše angažirao i išao je u banku radi tog kredita, a ona je bila samo dva puta. S bankom nije bilo nikakvih pregovora, već je banka sama unaprijed određivala uvjete i ugovor je bio već unaprijed otisnut. Dakle oko uvjeta nije bilo nikakvih pregovora već je samo mogla prihvatiti ili odbiti sklapanje ugovora. Što se tiče kamatne stope znala je da je kamatna stopa bila promjenjiva, međutim, njoj je odgovarala početna kamatna stopa, a nije mogla očekivati da će kasnije kamatna stopa toliko rasti. Ništa joj u banci nisu govorili o riziku promjenjive kamatne stope, odnosno da ta kamatna stopa može rasti bez ograničenja, a nisu joj ni govorili o čemu ovisi visina te kamatne stope. U vezi spornog ugovora o kreditu već je vodila proces, ali za valutnu klauzulu. Uspjela je što se tiče utvrđenja ništavosti devizne klauzule, a što se tiče kondemnatornog zahtjeva, pravomoćno joj je taj zahtjev odbijen, ali još se vodi postupak kod Vrhovnog suda u povodu revizije. Istina je da ih je banka zvala negdje 2016. i ponudili su im aneks ugovora o kreditu, a sjeća se da ih je zvala bivša djelatnica banke, odnosno tadašnja direktorica poslovnice ČT. Tada je banka izračunala da nisu imali nikakvu preplatu, već da su imali manjak negdje oko 35.000,00 kuna. Navedeni iznos nisu posebno plaćali banci, već je banka to stavila u otplatu. Bila je ustvari prinuđena na sklapanje tog aneksa jer joj je početna rata kredita bila negdje oko 9.000,00 kuna mjesečno, a poslije duplo više, negdje oko 18.000,00 kuna. Ugovoreno je da otplata aneksa izlazi negdje 2031. Koliko se sjeća, otplata je kod aneksa ugovorena na 15 godina. Sadašnja mjesečna rata joj je negdje oko 1.745,00 eura. Nije baš bila zadovoljna obračunom kod konverzije i smatra da nije obeštećena sklapanjem aneksa, naprotiv, smatra da je ponovno oštećena sklapanjem aneksa, ali je zbog previsokih rata ipak pristala na sklapanje aneksa ugovora. Nakon što je sklopila aneks ugovora, rata joj je bila manja i koliko se sjeća iznosila je negdje oko 1.700,00 eura. Prije sklapanja aneksa ugovora banka je sama izvršila obračun preplate, odnosno manjka, a ona je mogla ili pristati na to ili ne.

5. Iz ugovora o kreditu od 16.3.2005. utvrđeno je da je sklopljen između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita, a kojim banka odobrava stambeni kredit za kupnju stambeno – poslovnog objekta u iznosu od 420.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok vraćanja 25 godina. Člankom 3. ugovoreno je da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 420.000,00 CHF zaračunavaju kamate od 5,25% godišnje dekurzivno, a efektivna kamatna stope EKS 5,51%. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunskoj protuvrijednosti prema važećem srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja. Ugovoreno je da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke na dan plaćanja. Interkalarna kamata se obračunava i pripisuje glavnici kredita, što čini novu osnovicu za raspored anuiteta. Člankom 4. ugovoreno je da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno Izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa.

6. Iz aneksa ugovora o kreditu utvrđeno je da je sklopljen između Addiko Bank kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita, a kojim ugovorne strane suglasno utvrđuju da je zaključen predmetni ugovor o kreditu, a sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita ovim aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.9.2015. iznosi 208.354,01 eura u kunskoj protuvrijednosti. Stranke sukladno utvrđuju da preplata na dan 30.9.2015. iznosi 0,00 HRK. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da manjak na dan 30.9.2015. iznosi 3.956,18 eura u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorne strane su suglasne da se na temelju izričitog zahtjeva korisnika kredita za iznos manjka kao i za iznos eventualno utvrđenog manjka u prijelaznom razdoblju uveća preostala neotplaćena glavnica kredita i da ovako utvrđena glavnica kredita predstavlja iznos nedospjele obveze.

7. Iz popisa uplata i specifikacije uplata sud je utvrdio kada i koliko je tužiteljica plaćala po osnovi spornog ugovora.

8. Iz obavijesti o promjenama kamatnih stopa po predmetnom kreditu sud je utvrdio da je tuženik tijekom trajanja otplate kredita u više navrata mijenjao kamatne stope nakon čega je dostavljao nove otplatne planove.

9. Iz izračuna konverzije denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku proizlazi da je isti izračun tuženik dostavio tužiteljici 7.11.2015.

10. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Dajane Vuković sud je utvrdio da je tuženik mijenjao visine kamatne stope do konverzije kako slijedi: do 30.9.2007. 5,25%, a visina anuiteta je bila 2.519,37 CHF, od 1.10.2007. 5,40%, a visina anuiteta 2.554,31 CHF, od 1.1.2009. 6,00%, a visina anuiteta 2.688,90 CHF, od 1.6.2009. 6,75%, a visina anuiteta 2.859,00 CHF, od 1.1.2011. 6,50%, a visina anuiteta 2.805,38 CHF, od 1.8.2011. 5,95%, a visina anuiteta 2.690,11 CHF, od 1.11.2011. 5,45%, a visina anuiteta 2.589,32 CHF i od 1.2.2014. 3,23%, a visina anuiteta 2.207,29 CHF. Obračun je sačinjen u dvije varijante i to do rujna 2015. i to s prikazanim manje plaćenim kamatama nakon promjene kamatne stope na iznos od 3,23% u kojem izračunu je vidljivo da je u tom slučaju u 2014. i 2015. godini kamata manje plaćena, pa je tada ukupan iznos preplaćenih kamata 24.161,74 kuna u kojem iznosu je izvršen prijeboj više i manje plaćenih iznosa. U drugoj varijanti prikazani su efekti nakon povećanja visine kamatne stope, odnosno samo više plaćeni iznosi zbog promjene visine kamatne stope i taj izračun iznosi 89.866,74 kuna.

11. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka GT proizlazi da je utvrđena visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku polazeći od ugovora o kreditu od 16. ožujka 2005., a na ime više plaćenih kamata i preplaćenih anuiteta radi valutne klauzule. Prilikom vještačenja uzet je u obzir i aneks ugovora o kreditu od 19.7.2016. (sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR) čime su utvrđeni efekti konverzije. Iskazan je simultani izračun otplate kredita uz primjenu kamatne stope od 11,33% koja je vrijedila za kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog ugovora. Pri navedenoj simulaciji utvrđeno je kako bi visina mjesečnog anuiteta iznosila 20.272,44 kuna. Preplata anuiteta za kamatnu stopu (ne uključuje razdoblje primjene niže kamatne stope od početno ugovorene kamatne stope) iznosi 8.789,97 eura. Preplata tužiteljice nastala kao razlika između anuiteta koje bi tužiteljica plaćala da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih anuiteta iznosi dakle 8.789,97 eura. Izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do 15. rujna 2015. kao dana kad je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Izračun preplate iskazan je kao razlika u anuitetima do koje je došlo povećanjem kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, a što je općeprihvaćena metodologija iskazivanja preplate s navedene osnove. Zbroj tzv. negativnih razlika u kamatnoj stopi (razdoblje kad je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kamatne stope) iznosi 5.251,71 eura (razdoblje od veljače 2014. do rujna 2015.), a do koje razlike je došlo promjenom kamatne stope na 3,23% i to intervencijom zakonodavca čime je kamatna stopa fiksirana za stambene kredite. Prilikom izračuna efekta konverzije, a prije sklapanja dodatka ugovora o kreditu i konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, tuženik nije primijenio tečaj CHF na dan isplate kredita, već tečaj na dan 30.9.2015. zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 14.909,37 eura. Konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama. Tuženik je sve iznose koje je primio od tužiteljice po osnovi otplate kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te aneksu ugovora od 19.7.2016. uračunao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu EUR, ali tužiteljica provedbom konverzije nije obeštećena, odnosno tužiteljici nije izvršen povrat svi preplaćenih iznosa temeljenih na ništetnim odredbama o kamatnoj stopi.

12. Nesporno je između stranaka da su tužiteljica i pravni prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu 16.3.2005., a kojim je korisniku kredita banka stavila na raspolaganje stambeni kredit u iznosu od 420.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 25 godina. Kamatna stopa je promjenjiva, a naknadne izmjene visine kamatne stope moguće su sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke. Namjena kredita je stambeni kredit za kupnju stambeno – poslovnog objekta. Sporno je međutim između stranaka jesu li ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ima li tužiteljica pravo na isplatu po osnovi stečenog bez osnova. Nesporno je i da su stranke 19.7.2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu, a sporno je da li je sklapanjem tog dodatka ugovora tužiteljica u potpunosti obeštećena. Sporne su i tzv. negativne razlike u anuitetima zbog pada kamatne stope, te prijeboj tuženika po toj osnovi.

13. Tužiteljica je bila ugovorna strana prilikom sklapanja spornog ugovora, stoga je aktivna legitimacija i pravni interes tužiteljice neupitan.

14. Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik sklopio s tužiteljicom predmetni ugovor o kreditu. Nedvojbeno je utvrđeno da se odluke iz kolektivnih sporova odnose i na tuženika, jer je upravo tuženik kao pravni slijednik Slavonske banke i Hypo Alpe Adria Bank aktivno učestvovao u tim sporovima, pa je tako protiv drugostupanjskih pravomoćnih odluka uložio i reviziju Vrhovnom sudu RH. Dana 28. veljače 2009. Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb proveo je pripajanje Slavonske banke d.d. Osijek. Nakon pripajanja jedini vlasnik obje banke je bio Hypo Alpe Adria Bank International AG Klagenfurt. Prema ugovoru o pripajanju potpisanom 18. lipnja 2008. proveden je zakonski prijenos neto imovine Slavonske banke d.d. u bilancu Hypo Alpe Adria Bank d.d. i zamjena dionica. Kako je Hypo Bank preuzela cjelokupnu imovinu i obveze Slavonske banke d.d. postala je time pravni slijednik Slavonske banke sukladno odredbi čl. 522. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelja je generalni pravni slijednik pripojenog društva i time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Kolektivna tužba podignuta je 4. travnja 2012., dakle, jasno je da je Slavonska banka u to vrijeme prestala postojati i nije niti mogla kao samostalni pravni subjekt biti sudionik postupka povodom kolektivne tužbe. Kako je Hypo Alpe Adria Bank bio sudionik kolektivnog spora, te kako se pravo na tužbu obuhvaćeno kolektivnom zaštitom odnosi na sve potrošačke kredite u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a konkretan ugovor je sklopljen 16.3.2005., jasno je da se odluke iz kolektivnog spora donesene u slučaju franak primjenjuju i u ovom slučaju.

15. Osim toga, Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020. izričito je naveo da je tuženik Addiko banka d.d. Zagreb kao pravni slijednik Slavonske banke obuhvaćen odlukama u kolektivnom sporu kao 5. tuženik.

16. Točkom 2. dispozitiva presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda RH Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i to čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP-a i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

17. Navedene presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na tuženicu imaju obvezujući učinak za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenom čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), radi čega nije niti bilo potrebno provoditi dokaze na okolnosti utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

18. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da joj u banci nisu rastumačili i obrazložili odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nisu joj objasnili o čemu sve ovisi promjena kamatne stope. U banci ju nisu upozorili na rizike promjenjive kamatne stope, a nikakvih pregovora nije bilo, budući da su ugovori bili sklopljeni na unaprijed tiskanim obrascima. Može se dakle zaključiti da tuženik nije dokazao da je tužiteljica bila upoznata s rizicima sklapanja predmetnog ugovora, niti je dokazao da su stranke pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora.

19. Iz samog ugovora o kreditu nedvojbeno je utvrđeno da je tužiteljica sporni ugovor sklopila kao fizička osoba i da se radi o stambenom kreditu za kupnju stambeno

– poslovnog objekta i da tužiteljica ima status potrošača. Da tužiteljica ima status potrošača proizlazi i iz postupanja samog tuženika koji je izvršio obračun konverzije i pozvao tužiteljicu na sklapanje aneksa ugovora sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

20. Prema odredbi čl. 118. ZZP-a (NN broj 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP-a (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, u postupku povodom restitucijskog zahtjeva obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača. U posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači se mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

21. Odredba čl. 269. st. 2. ZOO-a propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena, određena, odnosno odrediva, dok odredba čl. 270. st. 1. ZOO-a propisuje da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan. Iz ugovora o kreditu i sve druge dostavljene dokumentacije može se zaključiti da sve navedene isprave ne sadrže razumljiv način određivanja parametara za primjenu promjenjive kamatne stope, posljedično čemu je ugovor u tom dijelu ništetan, sukladno citiranim odredbama ZOO-a.

22. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe bilo nije.

23. Neosnovan je i potpuno promašen prigovor zastare tuženika. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/13 13.6.2014. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi glede ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate potraživanja ponovno teče, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina od dana donošenja presude uzimajući u obzir da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se (čl. 245. st. 1. ZOO- a). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, u konkretnom slučaju rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja navedene presude 14.6.2014. Budući da je tužba podnesena 11. lipnja 2019., nije protekao zastarni rok propisan citiranom odredbom Zakona. Stoga je neosnovan prigovor zastare.

25. Tužbeni zahtjevi koji se odnose na utvrđenje ništetnosti ne zastarijevaju, tako da je neosnovan prigovor zastare u odnosu na tužbene zahtjeve koji se odnose na utvrđenje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a).

26. Tijekom postupka tuženik se poziva i na tzv. negativne razlike, a to je period kada je visina CHF bila niža u odnosu na onu koja je vrijedila tijekom sklapanja ugovora o kreditu. Iako je sudski vještak utvrdio i izračunao tzv. negativne razlike, tuženik nije na određeni način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je u ovoj parnici podnesena protutužba. Uzimajući u obzir navedeno nema niti postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF (presuda VSRH Rev 549/23-4 od 18. prosinca 2023.). Osim toga tuženik nije ni dokazao da postoje pretpostavke za stjecanje bez osnove.

27. Neosnovano tužena tijekom postupka tvrdi da je samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije tužiteljica izgubila pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. U odredbama ZID ZPK/15 nigdje se ne navodi da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Dakle, iz samog dodatka Osnovnom ugovoru nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

28. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda (Rev-1096/2022), imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u euru, tako da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15). Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH Gos-1/19-36 od 4. ožujka 2020. i odlukom Ustavnog suda RH U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

29. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje, na koje se poziva tuženik, da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (odluka Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

30. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće, te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

31. Posebno se ističe odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85. odluke od 23. studenog 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji Sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. alineja 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u RH zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

32. Odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 JT protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz te odluke dakle može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

33. Korisnik kredita mogao se eventualno nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek nekoliko godina nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu JT protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Nadalje u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu C protiv RH od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo: "da banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno može se zaključiti da sklapanjem dodatka ugovora kojim je konverzija kredita izvršena sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

35. Korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji.

36. Međutim, iz financijsko – knjigovodstvenog vještačenja sudskog vještaka GT utvrđeno je da je uvećana glavnica nakon konverzije u iznosu od 14.909,37 eura, što znači da će na navedeni iznos tužiteljica plaćati kamatu sve do otplate dodatka ugovora o kreditu, imajući pri tome u vidu da prilikom sklapanja aneksa tuženik nije tužiteljici priznao nikakvu preplatu, već samo manjak u iznosu od 3.956,18 eura, tako da je sasvim jasno da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

37. Iz financijsko – knjigovodstvenog vještačenja GT proizlazi da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila po promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 8.789,97 eura po mjesecima i s tijekom kamata kao što je to navedeno u dispozitivu pod točkom III.

38. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja sudskog vještaka GT tužiteljica je putem svog punomoćnika specificirala tužbeni zahtjev, te ga je uskladila s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te je predložila sudu da donese presudu kao u dispozitivu pod točkom III., a koji je sud u cijelosti i usvojio. Sud je cijenio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dajane Vuković koji je zbog proteka vremena dat u tada važećoj valuti, odnosno u kunama. Dakle, zbog ekonomičnosti postupka sudski vještak GT svoj nalaz i mišljenje dala je i na okolnosti koje je predložio tuženik, te na okolnosti koje je postavila tužiteljica i to u sada važećoj valuti.

39. Tužiteljica je onako usput predložila da sud utvrdi nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i u aneksu ugovora o kreditu. Međutim, tužiteljica nije konkretno navela iz kojih razloga smatra da su navedene odredbe u aneksu o kamatnoj stopi nepoštene, niti je na te okolnosti predložila bilo kakav dokaz. Odluke u kolektivnim sporovima na koje se poziva tužiteljica u tužbi ne odnose se na konverziju kredita i na aneks ugovora o kreditu. Stoga je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu. Osim toga sud je već naveo iz kojih razloga je konverzija i sklapanje aneksa ugovora zakonito provedena.

40. Neosnovano se tuženik protivi preinaci tužbenog zahtjeva, budući da iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH poslovni broj: Su IV-162/21 proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

41. Po osnovi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.566,16 eura, a koji se odnose na slijedeće troškove: sastav tužbe 200,00 eura, zastupanje na raspravi 10.12.2019. 200,00 eura, zastupanje na raspravi 2.12.2025. 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eura, sastav podneska od 6.3.2020. 200,00 eura, sastav podneska od 13.6.2025. 200,00 eura, sudska pristojba na tužbu 134,35 eura i troškovi financijsko – knjigovodstvenog vještačenja 331,81 eura. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak koji se odnosi na sudsku pristojbu za presudu budući da po Zakonu tužiteljica niti je pozvana, a niti je dužna platiti sudsku pristojbu na presudu. Prilikom odluke o troškovima sud je uzeo u obzir presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, te čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13.

U Slatini 29. prosinca 2025.

Sudac:

Tomislav Kuči

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda na nadležni županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužiteljica: po punomoćniku Davorinu Tamašu, odvjetniku iz Slatine

2. Tuženik: po Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Radnička cesta 47,

Zagreb.