Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1470/2023-48

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima u ZOU Ljiljana Planinić i Igor Umićević iz Zagreba, P. Markovca 7, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 4. studenog 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 29. prosinca 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz Ugovor o kreditu od dana 8. 11. 2004. broj ugovora: 178-50-2547568, solemniziran dana 8. 11. 2004. kod javnog bilježnika Biserka Lovrić, OU-383/04, sklopljenog između tužitelja AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak pa je stoga ništetna:

-odredba članka 7. u dijelu koji glasi: ''...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati iznos od 4.323,79 EUR (četiritisućetristodvadesettrieurasedamdesetdevetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos:

- 5,85 eur od 08.03.2009 godine pa do isplate

- 5,79 eur od 04.05.2010 godine pa do isplate

- 6,86 eur od 05.05.2010 godine pa do isplate

- 132,77 eur od 19.08.2011 godine pa do isplate

- 104,36 eur od 16.09.2011 godine pa do isplate

- 82,66 eur od 18.10.2011 godine pa do isplate

- 83,60 eur od 16.11.2011 godine pa do isplate

- 96,66 eur od 17.03.2012 godine pa do isplate

- 97,55 eur od 21.04.2012 godine pa do isplate

- 98,76 eur od 16.05.2012 godine pa do isplate

- 101,71 eur od 19.06.2012 godine pa do isplate

- 98,11 eur od 11.07.2012 godine pa do isplate

- 86,88 eur od 15.06.2013 godine pa do isplate

- 86,32 eur od 15.08.2013 godine pa do isplate

- 92,78 eur od 18.10.2013 godine pa do isplate

- 93,70 eur od 16.11.2013 godine pa do isplate

- 99,30 eur od 14.12.2013 godine pa do isplate

- 92,44 eur od 18.01.2014 godine pa do isplate

- 100,33 eur od 15.02.2014 godine pa do isplate

- 102,93 eur od 15.03.2014 godine pa do isplate

- 100,48 eur od 16.04.2014 godine pa do isplate

- 94,13 eur od 20.05.2014 godine pa do isplate

- 94,96 eur od 14.06.2014 godine pa do isplate

- 98,24 eur od 17.07.2014 godine pa do isplate

- 100,48 eur od 20.08.2014 godine pa do isplate

- 106,19 eur od 23.12.2014 godine pa do isplate

- 107,91 eur od 17.01.2015 godine pa do isplate

- 107,91 eur od 20.02.2015 godine pa do isplate

- 107,91 eur od 18.03.2015 godine pa do isplate

- 107,91 eur od 16.04.2015 godine pa do isplate

- 107,91 eur od 16.05.2015 godine pa do isplate

- 107,91 eur od 16.06.2015 godine pa do isplate

- 107,91 eur od 15.07.2015 godine pa do isplate

- 107,91 eur od 15.08.2015 godine pa do isplate

- 107,91 eur od 16.09.2015 godine pa do isplate

- do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015 . godine do 31. 12. 2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69,isplatiti tužiteljici AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 2.981,64 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.09.2015. godine pa do isplate."

IV. Odbija se kao neosnovan prigovor prebijanja tuženika s potraživanjem tužiteljice osnove preplate priznate u konverziji u iznosu od 7.717,56 EUR.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, tužiteljici AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.150,00 EUR (dvijetisućestopedeseteura), sa zateznom kamatom tekućom od 29. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da su ona, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 8. 11. 2004. sklopili potrošački Ugovor o kreditu, broj ugovora: 178-50-2547568, solemniziran dana 8. 11. 2004. kod javnog bilježnika Biserke Lovrić, OU-383/04 kojim je ugovoreno kako slijedi:

Namjenski stambeni kredit, u iznosu od 100.000,00 CHF (čl. 1., čl. 6.);

Redovna kamatna stopa od 5,40% godišnje, koja je tijekom otplate promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (čl. 2.);

Rok otplate u trajanju od 300 mjeseci (čl. 4.);

Valutna klauzula – obveza tužitelja da mjesečne anuitete, izražene u valuti CHF, otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB, važećem za valutu CHF, na dan isplate (dio čl. 7.).

Stranke da su dana 3. 2. 2014. sklopile Sporazum o dobrovoljnoj prodaji nekretnine. Stranke da su dana 29. 2. 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 178-50-2547568, kojim je ugovorena provedba konverzije. Ugovorne odredbe, kojima je ugovorena valutna klauzula, temeljem koje je tužitelj bio u obvezi otplaćivati mjesečne anuitete, izražene u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB, važećem na dan isplate da su ugovorene na način koji je protivan zakonu iz razloga što se, među strankama, o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo pa se iste smatraju nepoštenima. Nadalje, tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora da nije u cijelosti i potpuno informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužitelja. Opisano postupanje da je u suprotnosti je s odredbama članka 81. i 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ), kao i s načelom savjesnosti i poštenja iz članka 12. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (danas članak 4. ZOO-a). Sukladno odredbi članka 87. ZOZP, nepoštene odredbe da su ništetne. Činjenica da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. godine, postupao na način opisan u tužbi, pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12. U tom postupku, dana 04.07.2013. godine, da je donesena prvostupanjska presuda, koja je, u odnosu na tuženika, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH (dalje: VTS-RH), broj Pž-6632/17, od 14.06.2018. godine. Konkretno, u spomenutom postupku, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tako što je, na način koji je suprotan zakonu, ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, parnični sud koji odlučuje o individualnim zahtjevima potrošača da je vezan za pravomoćna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Konkretno, ništetne su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, temeljem koje je tužitelj bio u obvezi otplaćivati mjesečne anuitete, izražene u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB, važećem na dan plaćanja (dio čl. 7.). Za vrijeme otplate kredita, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu i anuitete. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnoj odredbi, tuženik da je sve mjesečne anuitete obračunavao u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB, važećem za CHF. Predmetni kredit je isplaćen. Od mjeseca siječnja 2009. godine pa nadalje, došlo je do jačanja tečaja CHF valute u odnosu na HRK valutu, na način da je u tom razdoblju, na dane dospijeća, tečaj CHF valute u značajnoj mjeri premašivao spomenuti početni (isplatni) tečaj. Zbog navedenog, došlo je i do značajnog uvećanja mjesečnih iznosa koje je tužitelj, u naznačenom razdoblju, bio u obvezi otplaćivati temeljem ništetne ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli. Plaćajući uvećanu novčanu obvezu, uslijed jačanja tečaja CHF valute, tužitelj da je preplatio svoju obvezu po toj osnovi, najmanje za iznos od 4.323,79 EUR Također, u obzir treba uzeti i razliku preostale glavnice zbog promjene tečaja nakon što se oduzme iznos otpisa glavnice iz konverzije, a radi se o iznosu od 2.981.64 EUR koji je tuženik također dužan isplatiti tužitelju. S obzirom na ništetnost spomenutih ugovornih odredbi, tuženik da je, temeljem odredbe članka 104. ZOO-a (danas čl. 323.), dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos koji je temeljem istih naplatio, odnosno dužan je vratiti razliku preko iznosa mjesečnih anuiteta izračunatih prema početnom (isplatnom) tečaju Kao nesavjestan stjecatelj, temeljem odredbe članka 214. ZOO-a (danas čl. 1115.), tuženik da je dužan na iznos razlike (preplate) platiti i zateznu kamatu, tekuću od dana svakog pojedinačnog neosnovano stečenog iznosa, koja se također potražuje od tuženika.

1.1. Slijedom navedenog, a prema tužbenim zahtjevu preciziranom nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, u podnesku od 11. studenog 2024., tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to, odredba članka 7. u dijelu koji glasi: ''...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.”, te kojom će naložiti tuženiku da joj s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu isplati iznos od 7.305,43 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od plaćanja svakog pojedinog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkama II. i III.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana dana 8. 11. 2004. sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 178-50-2547568, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 100.000,00, a da je ugovorena redovna kamata 5,40 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Također navodi da nije sporno da su stranke 29.2.2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 178-50-2547568 kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.

2.1. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.2. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 069-50-3873568 o valutnoj klauzuli CHF cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer da konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Tvrdi da bi takav institut došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj da nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Tvrdi da ,sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnovu njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa da se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

2.3. U odnosu na provedenu konverziju, tuženik navodi da je čl. 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužitelj i tuženik su dana 28.01.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka.

2.4. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice u cijelosti kao neosnovane, te zahtijeva naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu od 8. 11. 2004 broj 178-50-2547568, Dodatka broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu broj 178-50-2547568 od 29.2.2016., Zahtjeva za kredit, u otplatne planove 1., 2. i 3, knjigovodstvenu karticu, presliku Sporazuma o dobrovoljnoj prodaji nekretnine od 3.2.2014., u obavijest tuženika o izračunu efekata konverzije i izjavu tužiteljice o prihvatu konverzije, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.

4. Između stranaka je nesporno sljedeće:

- da su tužiteljica, kao korisnca kredita i tuženik, kao kreditor, 8. kolovoza 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj 0178-50-2547568 temeljem kojeg se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 100.000,00 CHF (švicarskih franaka), u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan isplate, te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za valutu istog ugovora na dan dospijeća,

-da je predmetnim Ugovorom ugovorena kamatna stopa koja iznosi 5,40% godišnje kao i da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika

-da su tužiteljica i tuženik 29.2.2016. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

5. Među strankama je sporno:

- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak (CHF), ništetne

- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita

- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, te na razliku preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije

- da li je nastupila zastara potraživanja,

- tijek zakonskih zateznih kamata na iznose koje tužiteljica potražuje.

6. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe radi utvrđenja ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i radi isplate s navedene osnove, iz razloga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica, unatoč toj činjenici, ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj, putem suda, ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

7. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir i odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja, te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

8. Prema tome, tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu. Naime, odredbe ZID ZPK-a, temeljem kojih je provedena konverzija, niti sklopljeni Dodatak Ugovoru o konverziji, ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti tih odredaba, a koja ništetnost je kao takva, kasnije i utvrđena. Također, valja istaknuti da, u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Dodatka Ugovora o konverziji.

9. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula A i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

10. Nadalje, valja navesti da je odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje, u smislu postojanja povrede propisa potrošača, ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

11. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza proizlazi da joj je u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu trebao novac za kupnju stana za njezino stanovanje. Tu nekretninu nakon što ju je kupila nije upotrebljavala u neke druge svrhe osim stanovanja. Kada se kod tuženika došla raspitati u vezi sklapanja predmetnog ugovora te nakon što je bankarskim službenicima rekla koji iznos novca joj je potreban za te svoje kreditne sposobnosti, ponudili su joj ugovor vezan uz valutu CHF i rekli da je takav ugovor najpovoljniji. Kad je vidjela koji su uvjeti takvog kredita, usuglasila se s takvom vrstom kredita te nakon što su dogovorili osnovne uvjete kredita ugovor joj je uručen u pisanom obliku na unaprijed sastavljenom obrascu. Nakon što joj je uručen tako sastavljeni ugovor nije više imala mogućnost mijenjanja pojedinih odredbi niti pregovaranja o njima. Tom prilikom nije bila upozorena na mogućnost nekontroliranog rasta CHF-a u budućnosti. S obzirom da joj je tijekom otplate rata kredita znatno porasla, i to s početnih 2.500,00 kuna do negdje oko 4.000,00 kuna, kada se pojavila zakonska mogućnost konvertiranja takve vrste kredita u kredite vezane uz euro, išla se o tome raspitati kod tuženika i prihvatila je takvu mogućnost, te je s tuženikom zaključila dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u kredit vezan uz euro . Na posebno pitanje odgovorila je da je bila svjesna prilikom zaključivanja ugovora da joj se rata može promijeniti u odnosu na inicijalni otplatni plan, ali prvenstveno zato jer se radilo o ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom, međutim, nije mogla predvidjeti da bi joj rata mogla porasti iz razloga rasta tečaja CHF jer je to bilo prvi puta da se susrela s kreditom vezanim uz valutnu klauzulu. Također je odgovorila da je svojevoljno potpisala dodatak ugovora o konverziji, a što se tiče znanja o tome što točno potpisuje, odgovorila je da je prvenstveno htjela da joj prestane agonija koju je proživljavala rastom tečaja CHF i da će joj rata vezivanjem uz euro postati stabilnija.

12. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor klijentima ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.

13. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, odnosno, a kao što nije predložio niti dokaze na okolnost da je tužiteljicom pojedinačno pregovarao u vezi pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

14. Isto tako, provedenim dokazima u ovom postupku utvrđeno je da se niti o odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, te da ista je bila sadržana u unaprijed formuliranom, standardiziranom obrascu, te da tužitelju nije pojašnjeno na što se točno odnose troškovi ugovora tuženika i da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj iste, jer tako proizlazi iz iskaza tužiteljice, a tuženik niti na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze.

15. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit zaključila kao fizička osoba u svrhu kupnje stana za vlastito stanovanje, što znači da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03, koji Zakon se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica zaključila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da ista ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.

16. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, te su iste stoga, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, kao i odredba predmetnog Ugovora kojom je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita.

17. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

18. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik sporne odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog neosnovano plaćenog iznosa.

19. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 12. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

20. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice, sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

21. Vještaku je sud naložio sljedeći zadatak vještačenja:

- izračunati kolike je iznose anuiteta izražene u EUR-ima izražene po mjesecima tužiteljica preplatila svojom otplatom kredita do dana konverzije u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kuna na dan isplate kredita,

- koliki je kunski iznos preostale glavnice izražene u EUR-ima na dan konverzije tužiteljici od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos preostale glavnice da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kuna na dan isplate kredita, te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije.

22. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 4. srpnja 2024. proizlazi sljedeće:

22.1. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 32.577,87 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.323,79 EUR, pri čemu je vještak u svojem nalazu i mišljenju tabelarno prikazao razliku svakog pojedinog više plaćenog anuiteta i datume plaćanja istih.

22.2. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja i primjenom tečaja na dan isplate, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 22.464,14 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 2.981,50 EUR.

a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu br. 178-50- 2547568 (list 37-42 spisa) iznosi 49.067,30 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan konverzije iznosi 374.485,46 HRK.

Iznos preostale glavnice prema obračunu banke iznosi 70.645,05 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 352.021,32 HRK.

Razlika između iznosa 374.485,46 HRK i iznosa 352.021,32 HRK je 22.464,14 HRK.

b) Prema Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu br. 178-50-2547568 (list 37- 42 spisa) utvrđen je manje plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.0215. Tražbina Kreditora temeljem konverzije iznosi 7.717,56 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 58.901,02 kn.

22.3. Rekapitulacija izračuna:

- razlika u anuitetima s osnove valutne klauzule ukupno iznosi 32.577,87 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 4.323,79 EUR.

- razlika glavnice po konverziji iznosi 22.464,14 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 2.981,50 EUR,

- ukupno razlika za anuitete s osnove valutne klauzule i razlika glavnice po konverzije iznosi 55.042,01 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 7.305,29 EUR.

23. Tužiteljica niti tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je tužiteljica, u skladu s istim, u podnesku od 11. studenog 2024. precizirala tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, na način da potražuje iznos od ukupno 7.305,43 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od plaćanja svakog pojedinog anuiteta, odnosno, na iznos razlike glavnice priznate u konverziji, od dana 1.10.2015., a sve kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkama II. i III., dok je tuženik, na glavnoj raspravi od 11. ožujka 2025., specificirao istaknuti prigovor radi prebijanja za iznos od 7.717,56 EUR priznat tužiteljici sporazumom o konverziji.

24. Međutim, iako stranke nisu imale primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka sud je po službenoj odredio dopunu knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Naime, po stavu ovog suda, da bi se u konkretnom slučaju pravilno utvrdila visina potraživanja koja tužiteljici pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, odnosno je li tužiteljica prilikom zaključenja Sporazuma o konverziji s te osnove djelomično obeštećena, potrebno je utvrditi da li je tuženik prilikom zaključenja Sporazuma o konverziji priznao tužiteljici preplatu koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR., te ako jest, u visinu iznosa preplate koja tužiteljici pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezna uz CHF potrebno je uračunati tu preplatu priznatu tužiteljici u konverziji, a koji zadatak vještaku nije zadan prilikom određivanja prvobitnog vještačenja. Stoga je sud naložio vještaku da dopuni svoj nalaz i mišljenje na način da utvrdi da li je tužiteljici, prilikom provedbe konverzije, priznata preplata, te ako jest, da u preplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu s osnove valutne klauzule izvrši uračunavanje preplate priznate tužitelju u konverziji, i to na način da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate, tekuće na više plaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule, a zatim po potrebi i u glavnicu, a sve temeljem pravila o uračunavanju novčanih obveza dužnika prema vjerovniku propisnih odredom čl. 172. ZOO-a.

25. Iz Dopune nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Darka Prpića od 19. svibnja 2025. proizlazi sljedeće:

- zatezne kamate na više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 879,01 EUR.

- više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 4.323,79 EUR.

- manjak utvrđen konverzijom iznosi 7.717,56 EUR.

- ukupno razlike za zatezne kamate i više plaćene razlike po anuitetima uvećane za manjak utvrđen konverzijom iznosi 12.920,36 EUR.

- ukoliko bi u obzir uzeli i razliku preostale glavnice po konverziji u iznosu od 2.981,50 EUR sveukupna razlika iznosila bi 15.901,86 EUR.

26. U odnosu na navedenu Dopunu nalaza i mišljenja vještak tuženik se očitovao u podnesku od 10. srpnja 2025., u kojem navodi da iz mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljici konverzijom priznat iznos preplate od 7.717,56 EUR, preplata s osnova valutne klauzule da iznosi 4.323,79 EUR, razlika glavnice po konverziji iznosi da 2.981,50 EUR, a zatezne kamate da iznose 879,01 EUR. Tuženik navodi da je istaknuto prigovor radi prebijanja još na pripremnom ročištu održanom 17. svibnja 2024.g., a koji iznos je mogao specificirati nakon primitka nalaza i mišljenja financijskog vještaka, tako da ostaje kod prigovora radi prebijanja na iznos priznat konverzijom od 7.717,56 EUR.

27. Tužiteljica se na Dopunu nalaza i mišljenja vještaka, te na naprijed citirani podnesak tuženika od 10. srpnja 2025., očitovala u podnesku od 7. listopada 2025., u kojem je navela da tuženik pogrešno tumači dopunu nalaza i mišljenja vještaka navodeći kako je utvrđena preplata od 7.717,56 EUR, međutim, da se ne radi se o preplati već o manjku, za koji iznos je tužiteljici uvećana glavnica odnosno uvećani su joj budući anuiteti nakon sklapanja Dodatka, slijedom čega da tuženik nema pravo na prebijanje tog iznosa s potraživanjem tužiteljice. Također je navela da nema primjedbi na Dopunu nalaza i mišljenja vještaka, te je navela da ostaje kod svojeg tužbenog zahtjeva preciziranog u podnesku od 11. studenog 2024., prema kojem potražuje zatezne kamatne pojedinačno od svakog iznosa bez obzira što je vještak u Dopuni nalaza izračunao zatezne kamate na pojedine iznose do 30. 9. 2015.

28. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka od 4. srpnja 2024., te Dopunu istog od 19. svibnja 2025. u cijelosti ocijenio stručnim, objektivnim, valjano obrazloženim i danim u skladu sa zadatkom suda.

29. Prema tome, uzevši u obzir nalaz i mišljenje vještaka provedenim kojim je utvrđeno da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos iznosi ukupno 4.323,79 EUR, sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice kojim s navedene osnove potražuje iznos glavnice od 4.323,79 EUR. Nadalje, kao što je već naprijed obrazloženo, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, tuženik je u ovom pravnom odnosu bio nepošteni stjecatelj, jer je postupao nepošteno prilikom sastavljanja predmetnog Ugovora i pregovaranja u vezi sklapanja istog, pa je u obvezi tužiteljici platiti i zakonske zakonske zatezne kamate tekuće od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, te je i u tom dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO). Na osnovu navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

30. Međutim, iako je vještaku bilo dano u zadatak da izračuna razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica nema pravo na isplatu tog dijela potraživanja. Naime, nedospjela glavnica koja je tužiteljici od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Pri tome valja naglasiti da tužiteljica tijekom ovog postupka niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu tog iznosa.

31. Prema tome, s obzirom da tužiteljica,, s osnove razlike glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu tuženika potražuje iznos od 2.981,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1.10..2025. do isplate , taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanog, a sve kako je odlučeno u izreci presude pod točkom III.

32. Nadalje, što se tiče tuženikovog prigovora radi prebijanja s osnove preplate priznate u konverziji u iznosu od 7.717,56 EUR, valja navesti da je u pravu tužiteljica kada tvrdi da Dodatkom Ugovoru o kreditu od 29.2.2016. kojim je provedena konverzija osnovnog Ugovora o kreditu, tužiteljici nije utvrđena preplata, već manjak u iznosu od 7.717,56 EUR za koji iznos je tužiteljici uvećana glavnica odnosno uvećani su joj budući anuiteti nakon sklapanja Dodatka. Slijedom navedenog, tuženik nema pravo na prebijanje tog iznosa s potraživanjem tužiteljice pa je njegov prigovor radi prebijanja s te osnove valjalo odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom IV.

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.981,50 EUR, s obzirom da je u cijelosti uspjela dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)

34. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema VPS-u u iznosu od 7.305,43 EUR. Sud je tužiteljici, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 100,00 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 14.6..2024., 11.11.2024. i 7.10.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 100,00 bodova, za svaki, za zastupanje na ročištima od 17.5.2024., 11.3.2025. i 4.11.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 100,00 bodova, za svako, što ukupno iznosi 700 bodova, odnosno, 1.400,00 EUR. Na navedeni iznos tužiteljici je priznat trošak PDV-a od 25% što zbrojeno iznosi 1.750,00 EUR, te joj je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 400,00 EUR, tako da joj je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 2.150,00 EUR. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

35. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.

U Pregradi, 29. prosinca 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte