Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1563/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po odvjetnicima iz OD Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika SVEA EKONOMI d.o.o., Zagreb, Ulica D. Tomljanovića Gavrana 11, OIB17863542417, zastupanog po odvjetnicima iz OD Nadramija i Partneri d.o.o. Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1487/2023 od 25. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1487/2023 od 25. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi :

„I. Proglašava se nedopuštenom ovrha (pljenidba i prijenos novčanih sredstava) Financijske agencije protiv tužiteljice EU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na temelju zahtjeva za naplatu tuženika SVEA EKONOMI d.o.o., Ulica Damira Tomljanovića - Gavrana 11, 10000 Zagreb, OIB: 17863542417, od 31. siječnja 2023., a koji se temelje na rješenjima o ovrsi javnog bilježnika Damira Bjelčića, KRAPINA, Ljudevita Gaja 8, posl. br. Ovrv-3511/2010 od 20. prosinca 2010. i Ovrv-276/2011. od 18. veljače 2011.

II. Nalaže se tuženiku plaćanje parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do konačne do isplate.''

II. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana isplatiti tuženiku iznos od 250,00

EUR na ime parničnog troška.“

2. Tužiteljica je pravovremeno podnijela žalbu pobijajući presudu suda prvog stupnja u cijelosti pozivom na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) s prijedlogom da se ista preinači u smislu žalbenih navoda i usvoji tužbeni zahtjev te naloži tuženiku naknaditi troškove postupka tužiteljici uvećanih za trošak žalbenog postupka i zatezne kamate.

2.1. Tužiteljica u žalbi u bitnome navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio točan datum isknjiženja osnova za plaćanje iz Očevidnika Financijske agencije (dalje FINA) već da proizvoljno uzima raspon od 2018. do 2023. radi čega se zastara ne može precizno izračunati. Žaliteljica ističe da tuženik nije dostavio dokaz da bi radnjama ovrhovoditelja zastara bila prekinuta te da nema podatka kada je FINA isknjžila osnove. Stoga žaliteljica smatra pobijanu odluku arbitrarnom kojom je povrijeđeno njezino legitimno očekivanje i pravo na pravično suđenje. U žalbi se tužiteljica poziva i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u svezi primjene odredbe članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 68/18, 2/20, 47/20, 46/20, 83/20 i 133/20 - dalje ZOPNS/18) ističući da je u konkretnome FINA prestala postupati po osnovama za plaćanje zbog potpune pasivnosti ovrhovoditelja koji nije poduzeo nove radnje u roku od 3 godine, zbog izostanka bilo kakve naplate zadnjih 6 mjeseci i insolventnosti ovršenice, koja nije imala novčanih sredstava na računima, a koja situacija je rezultat automatskog mehanizma propisanog zakonom, koji je usmjeren na rasterećenje sustava FINA-e od nenaplativih osnova, a ne na pravno okončanje postupka u smislu zastarnog roka. Stoga žaliteljica zaključuje da zastara nije mogla početi teći ispočetka samo zato što je FINA temeljem zakonske obveze isknjižila osnovu za plaćanje, jer to nije čin ovrhovoditelja, nije bila pravna radnja poduzeta radi ostvarenja tražbine i nije donesena kao pravni akt koji ovrhu formalno okončava (kao rješenje o obustavi). Iz navedenih razloga ukazuje na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da zastara nije nastupila navodeći da nije bilo niti jedne relevantne radnje vjerovnika koja bi imala učinak prekida zastare od zadnje prekidne radnje 2011. podnošenjem prijedloga FINA-i pa do zahtjeva za naplatu 2023.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti ovrhe zbog zastare tražbine o kojoj je odlučeno ovršnim ispravama - rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem Ovrv-3511/10 od 20.12.2010. i Ovrv-276/11 od 18.2.2011., donesenih po javnom bilježniku Damiru Bjelčiću iz Krapine.

6. Po provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da nije sporno da je 20.12.2010. po prijedlogu ovrhovoditelja Zagrebačke banke d.d. javni bilježnik Damir Bjelčić donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-3511/10 kojim je ovršeniku ĆU naloženo isplatiti ovrhovoditelju iznos od 14.621,95 kn sa zateznim kamatama, a koje je steklo pravomoćnost i ovršnost 7.10.2011.,

- da je 10.11.2011. ovrhovoditelj predao FINA-i prednje citirano rješenje o ovrsi radi provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenice EU,

- da nije sporno da je 18.2.2011. po prijedlogu ovrhovoditelja Zagrebačke banke d.d. javni bilježnik Damir Bjelčić donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-276/11 kojim je ovršeniku ĆU naloženo isplatiti ovrhovoditelju iznos od 15.846,23 kn, a koje je steklo pravomoćnost i ovršnost 11.11.2011.,

- da je 28.11.2011. ovrhovoditelj predao FINA-i prednje citirano rješenje o ovrsi radi provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenice EU,

- da je Financijska agencija prestala postupati po obje osnove za plaćanje stupanjem na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima iz 2018. i iste isknjižila iz redoslijeda naplate Očevidnika,

- da je ovdje tuženik 31.1.2023. podnio FINA-i zahtjev za naplatu po prednjim osnovama za plaćanje – rješenjima o ovrsi broj Ovrv- 3511/10 i Ovrv-276/11,

- da je 31.3.2023. tužiteljica podnijela prijedlog za proglašenjem pljenidbe i prijenosa po navedenim osnovama nedopuštenim,

- da je 7.4.2023. Općinski sud u Splitu pod brojem Ovrv-636/23 donio zaključak kojim je tužiteljicu uputio u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom radi žalbenog razloga iz članka 46. st. 1. točka 7. i 11. OZ-a,

- da je tužiteljica 18.4.2023. pravodobno podnijela sudu tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

- da činjenica je li ovrha, čija se dopuštenost u parnici preispituje, dovršena ili ne, nije od utjecaja na tijek parničnog postupka niti odriče tužiteljici pravni interes za vođenje te parnice,

- da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženika za vođenje postupka prisilne naplate jer je tuženik dostavio trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 9.10.2017. iz kojeg proizlazi da je potraživanje Zagrebačke banke d.d. prema ĆU po rješenju o ovrsi Ovrv-3211/10 i Ovrv-276/11 prenijeto na društvo APS DELTA s.r.o., a koje je istim ugovorom to potraživanje prenio na tuženika,

- da tražbine iz predmetnih rješenja o ovrsi zastarijevaju u roku od 10 godina prema odredbi članka 233. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje ZOO),

- da je pokretanjem izvansudske ovrhe ovrhovoditelja Zagrebačke banke d.d podnošenjem predmetnih osnova za plaćanje FINA-i 10.11.2011. i 28.11.2011. prekinut tijek zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a,

- da je postupajući po članku 12. ZOPNS/18 FINA prestala postupati sa izvršenjem predmetnih osnova jer na računu ovršenice nije bilo novčanih sredstava,

- da nema podatka točno kada je FINA isknjižila predmetne osnove iz namirenja pa je prvostupanjski sud uzeo da bi to bilo u periodu od 4.8.2018. do 30.3.2023.

6.1. Temeljem prednjih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su se u konkretnome ostvarili razlozi propisani člankom 67. stavak 2. Ovršnog zakona (1996) koji uvjetuju obustavu ovrhe odnosno okončanje ovršnog postupka te se od tog trena ima ponovno računati zastarni rok od 10 godina, sukladno članku 245. stavak 1. i 5. ZOO-a jer do nemogućnosti provedbe ovrhe nije došlo zbog dispozicije vjerovnika već zbog razloga koji su isključivo na strani dužnika (insolventnost).

6.2. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da nije protekao zastarni rok od 10 godina koji je ponovno počeo teći isknjiženjem osnova za plaćanje do ponovno pokrenute izvansudske naplate pred FINA-om te da je tuženik ovlašten voditi postupak naplate po predmetnim osnovama radi čega sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezuje tužiteljicu po članku 154. ZPP-a na naknadu parničnog troška tuženiku.

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju neosnovano upire tužiteljica u žalbi s obzirom da presuda nije arbitrarna, u istoj su izneseni jasni i dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ju je moguće pravno ispitati.

8. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbina o kojima je odlučeno ovršnim ispravama – rješenjima o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem Ovrv- 3511/10 od 20.12.2010. i Ovrv-276/11 od 18.2.2011., donesenih po javnom bilježniku Damiru Bjelčiću iz Krapine.

8.1. Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je desetogodišnji zastarni rok iz članka 233. ZOO-a, koji se u konkretnome nesporno primjenjuje, prekinut pokretanjem postupka izvansudske ovrhe temeljem prednje navedenih ovršnih isprava, predanim FINA-i od strane prednika tuženika kao ovrhovoditelja, Zagrebačke banke d.d., 10.11.2011. i 28.11.2011. Treba reći da u to vrijeme nije bilo vremenskog ograničenja za provedbu ovrhe kod FINA-e činjenicom da se po osnovu za plaćanje nije mogla izvršiti naplata. Tek je 4.8.2018. stupila na snagu odredba članka 12. stavak 1. ZPONS/18 koja je uredila rokove postupanja Agencije, a odredbom članka 33. stavak 1. i 2. (Osnove za plaćanje u prijelaznom razdoblju) bilo propisano:

„(1) Agencija je dužna u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona prestati izvršavati osnove za plaćanje koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona ispunjavaju uvjet iz članka 12. stavka 1. ovoga Zakona.

(2) Ako od dana stupanja na snagu ovoga Zakona do prestanka izvršenja osnove za plaćanje tražbina iz osnove za plaćanje bude barem djelomično naplaćena, Agencija neće prestati izvršavati tu osnovu za plaćanje.“.

8.2. Iz dostavljenih podataka FINA-e u svezi osnova za izvršenje poslovni broj Ovrv-3511/10 i Ovrv-276/11 razvidno je da su iste bile isknjižene iz Očevidnika ispunjenjem uvjeta iz članka 12. ZPONS/18, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, a koja u stavku 1. propisuje:

„(1) Ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti.“

8.3. Dakle, u konkretnome je FINA sukladno prednje citiranim zakonskim odredbama, bila dužna prestati izvršavati predmetne osnove za plaćanje najkasnije 6 mjeseci od stupanja na snagu ZPONS/18, odnosno 4.2.2019. jer na računu ovršenika, ovdje tužiteljice, nije bilo novčanih sredstava. Kada je ovrha postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti (članak 72. stavak 2. OZ-a, raniji čl. 67. st. 2. Ovršnog zakona 1996.) ista se obustavlja. Međutim, treba naglasiti da je u postupku izvansudske ovrhe, koju uređuje odredba članka 284. stavak 1. OZ-a, sud ovlašten odlučivati samo povodom pravnih sredstava iz članka 210. stavak 1. OZ-a i članka 286. stavak 5. OZ-a. Sud nema ovlaštenja utvrđivati ni prekid ni nastavak ovrhe, niti odbaciti prijedlog za ovrhu ili ovrhu obustaviti jer se ista niti ne provodi pred sudom (istovjetno ŽS Šibenik, poslovni broj Gž Ovr 144/21 od 22.4.2021., ŽS Varaždin poslovni broj Gž Ovr 757/20 od 5.1.2021.) Stoga u izvansudskoj ovrsi koju provodi FINA izravno na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi sukladno odredbi članka 284. OZ-a, ista je bila dužna postupati sukladno prednje citiranim zakonskim odredbama kao i odredbama Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine 71/18, 46/22 i 155/22).

8.4. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe članka 245. stavak 1. , 5. i 6. ZOO-a, prestankom namirenja te isknjiženjem iz Očevidnika predmetnih osnova za plaćanje u konkretnome slučaju sukladno citiranoj odredbi članka 33. stavak 1. ZPONS/18, dana 4.2.2019. ponovno je počeo teći desetogodišnji zastarni rok. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da ponovnim pokretanjem izvansudske ovrhe od strane ovdje tuženika kao ovrhovoditelja 31.1.2023. nije nastupila zastara tražbine tuženika prema tužiteljici iz predmetnih ovršnih isprava obzirom da nije protekao desetogodišnji zastarni rok. Slijedom navedenoga pogrešni su žalbeni navodi tužiteljice da je nepostupanje Fine po predmetnim osnovama za plaćanje bio rezultat automatskog mehanizma propisanog zakonom usmjeren na rasterećenje sustava FINA-e od nenaplativih osnova, a ne na pravno okončanje postupka u smislu zastarnog roka.

9. Protivno žalbenim navodima tužiteljice pobijana odluka nije arbitrarna niti je njezinim donošenjem povrijeđeno pravo tužiteljice na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice za koje je dao valjana i razumna obrazloženja koja prihvaća i ovaj sud. Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ovrha pokrenuta od strane prednika ovdje tuženika kao ovrhovoditelja još 2011. u konkretnome nije bila moguća zbog insolventnosti ovršenice, dakle iz razloga koji su isključivo na strani tužiteljice. Stoga je sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci broj Rev 943/2017 od 10.5.2017., pravilno prvostupanjski sud zaključio da je do isknjiženja iz Očevidnika odnosno nemogućnosti provedbe ovrhe došlo zbog razloga koji leže isključivo na ovršenici i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja, pa stoga isto ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje teći ponovo.

10. Tužiteljica se pogrešno u žalbi poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske jer je odluka U-I-331/2021 neprimjenjiva u okolnostima konkretnog predmeta dok odlukom U-I/1686/2019 od 23.23.2021. nije prihvaćen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 12. stavka 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 68/18., 2/20., 46/20., 47/20. i 83/20.). Pod točkom 17. navedene odluke navodi se:

„U odnosu na predlagateljev prigovor nedopuštenog povratnog djelovanja osporenog članka 12. stavka 1. ZoPONS-a:68/18-83/20, Ustavni sud ocjenjuje da se u svojoj biti odnosi na članak 33. stavak 1. istog zakona, jednu od prijelaznih i završnih odredaba iz glave X. ZoPONS-a:68/18-83/20, kojom je propisano da je Financijska agencija dužna u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona prestati izvršavati osnove za plaćanje koje na dan njegova stupanja na snagu ispunjavaju uvjete iz članka 12. stavka 1. istog zakona i koja je po svojoj naravi postupovno pravilo.

Naime, njime se, tijekom prijelaznog razdoblja od šest mjeseci, propisuje način postupanja u postupcima u tijeku u kojima je ovrha postala nemoguća šest mjeseci prije stupanja na snagu ZoPONS-a:68/18-83/20, dakle u onim postupcima u tijeku u kojima ovrha u razdoblju od šest mjeseci prije stupanja na snagu tog zakona više ne dostiže mjeru dostatnu za ostvarenje donje granice minimuma efikasnosti zbog razloga koji nisu imanentni pravnom sustavu Republike Hrvatske.

U tom pogledu Ustavni sud podsjeća na opće prihvaćeno načelo prema kojemu se postupovna pravila trenutno primjenjuju na postupke u tijeku. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim navedeni prigovor.“

10.1. Dakle i citirana odluka Ustavnog suda potvrđuje prednje izneseno pravno shvaćanje ovoga suda o primjeni odredbe članka 33. stavak 1. ZPONS/18 pri utvrđivanju trenutka kada je FINA po zahtjevu prednika tuženika kao ovrhovoditelja iz 2011. bila dužna prestati izvršavati predmetne osnove za plaćanje što je dovelo do nemogućnosti provođenja ovrhe posljedično njezine obustave u smislu članka 72. stavka 2. OZ-a i od kada je zastara ponovno počela teći.

11. Slijedom iznesenog, suprotno navodima žalbe tužiteljice, pravilno je i zakonito prvostupanjski sud utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice radi nedopuštenosti ovrhe jer nije nastupila zastara potraživanja tuženika utvrđenog predmetnim ovršnim ispravama te je pravilno obvezao tužiteljicu na naknadu parničnog troška tuženiku prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, odmjerenim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

12. Iz navedenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu te primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 29. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić