REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1004/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, po sutkinji Ivi Kancijanić, u pravnoj stvari tužitelja LO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Željko Lubina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, i Jelena Mandarić, odvjetnica u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-170/2024-6 od 26. ožujka 2025., 29. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-170/2024-6 od 26. ožujka 2025. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 177,29 eura s pripadajućim kamatama.

II. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-170/2024-6 od 26. ožujka 2025.:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 37,16 eura (slovima: tridesetsedam eura i šesnaest centi) sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate i u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 26,90 eura sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2025. do isplate, u roku od 15 dana,

- preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 130,84 eura sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan te u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 108,60 eura sa zateznim kamatama i odbija se u tom dijelu zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 24,38 eura, u roku 15 dana, a u preostalom iznosu od 100,62 eura odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

„I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju LO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 168,00 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do konačne isplate, i to za razdoblje od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, dok se za više zatraženo preko dosuđenog, za iznos od 177,29 € sa pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 135,50 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. ožujka 2025. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.“

2. Protiv te presude pravovremene i dopuštene žalbe podnijele su obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj je podnio dvije žalbe, neznatnih razlika u sadržaju, zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da na pripremnom ročištu sud nije naveo da je pročitao i pregledao spis broj K-13/2018 Županijskog suda u Splitu premda je u nastavku obrazloženja spomenuo podatke iz toga spisa pa je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP). Istu povredu da je počinio i time što nije obrazložio zašto nije pregledao spis Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018 ni pribavio i pregledao spis Ministarstva pravosuđa i uprave broj UP/I702-03/20-01/52, a u kaznenom spisu da se nalaze i medijski članci koje sud nije pregledao. Smatra da mu je trebalo dosuditi naknadu štete u cjelokupnom zatraženom iznosu od najmanje 345,29 eura za svaki dan. Ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-766/2009-2 od 17. studenoga 2011., a poziva se i na članke 3. i 14. Ustava Republike Hrvatske. Ističe da mu je zatezne kamate trebalo dosuditi od dana navedenog u tužbi. Potražuje troškove žalbenog postupka. Predlaže prihvatiti žalbu i na taj način preinačiti pobijanu odluku, a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.2. Tuženica je podnijela žabu protiv dosuđujućeg dijela presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 467. u vezi odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. te odredaba članka 354. stavka 2. točke 11. i 14. ZPP-a. Smatra neprihvatljivim stajalište prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., budući da je zastoj mogao trajati najviše tri mjeseca, prema članku 478. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 58/1999., 112/1999., 58/2002., 143/2002., 178/2004. i 115/2006.; dalje: ZKP/97) u vezi stavka 1. istog članka, u kojem roku je nadležno Ministarstvo trebalo odlučiti o podnesenom zahtjevu pa je zastara nastupila 4. travnja 2023. Navodi da je dopis Ministarstva pravosuđa i uprave, klasa: UP/I-702-03/20-01/50 od 2. veljače 2023., kojim je tužitelju ponuđeno zaključenje nagodbe na ukupan iznos od 47.078,40 eura, tek ponuda za zaključenje nagodbe, koja kao takva ne može biti priznanje duga, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, a ako bi se i radilo o priznanju duga ono da bi se odnosilo isključivo na u tom dopisu navedeni iznos od 47.078,40 eura za sve vrijeme provedeno u pritvoru (iznos od 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru), a ne na cjelokupnu tražbinu tužitelja. Prigovara počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP- a, jer za razliku između iznosa zatraženog od Ministarstva od 66,36 eura i utuženog iznosa od 345,29 eura, dakle za iznos od 278,93 eura, nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe. Prvostupanjski sud da je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Smatra da tražbina naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina, jer se na taj način daje povoda lukrativnim pobudama tužitelja, odnosno njegovih punomoćnika te takvo postupanje nije u skladu s osnovnim načelima ZPP-a ni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO), a nedvojbeno predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja kao i nedopušteno raspolaganje stranke iz članka 3. stavka 3. ZPP-a te ukazuje na isključivo lukrativne pobude odnosno usmjerenost ciljevima koji su protivni i naravi i društvenoj svrsi pravične novčane naknade. S obzirom na to da je prema obrazloženju presude Ministarstvo priznalo osnovu tužbenog zahtjeva i djelomično visinu, smatra da je kod odmjeravanja parničnih troškova trebalo uzeti u obzir samo uspjeh parničnih stranaka u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže uvažiti žalbu te preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.

3. Sa žalbama je postupljeno prema članku 359. stavku 1. ZPP-a.

3.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženici radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, čast i ugled te prava na uživanje u obiteljskom životu koju je pretrpio zbog neosnovanog lišenja slobode odnosno boravka u pritvoru 25. studenoga 2010., u iznosu od 345,29 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. studenoga 2010. do isplate, na temelju članka 480. stavka 1. točke 1. ZKP/97 u vezi članka 1100. ZOO-a.

6. S obzirom na vrijednost predmeta spora, u predmetnoj pravnoj stvari radi se o sporu male vrijednosti u smislu članka 458. ZPP-a. Prema članku 467. stavku 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga žalbeni razlozi koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a nisu dopušteni pa nisu ni razmatrani.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama o kojima nema proturječnosti između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

8. Nisu točni žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da sud nije izvršio uvid u spis Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018 i spis Ministarstva pravosuđa i uprave ZP/1702-03/20-01/52. Iz zapisnika s pripremnog ročišta od 6. ožujka 2025., na kojem je bio prisutan zamjenik punomoćnika tužitelja, proizlazi da je sud pribavio navedene predmete koji su pregledani i pročitani, a što je navedeno u zapisniku pa su netočni žalbeni navodi da sud nije izveo te dokaze. Žalbene tvrdnje da je održano pripremno ročište „21.II.202.“ su nerazumljive, jer je jedino pripremno ročište na kojem je zaključen prethodni postupak i provedena glavna rasprava održano 6. ožujka 2025.

9. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP-a, jer je tužitelj 10. travnja 2020. podnio Ministarstvu pravosuđa zahtjev za mirno rješenje spora prema članku 477. stavku 2. ZKP/97 kojim traži naknadu štete za sve vrijeme boravka u pritvoru, tako i za 25. studenoga 2010. Pritom je neodlučno što je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora zahtijevao manji iznos (66,36 eura po danu) od zahtjeva postavljenog u ovoj parnici. Svrha i cilj postupka za mirno rješenje spora nije postavljanje pred stranke nerazumnih procesnih prepreka radi ostvarivanja prava u građanskom postupku, nego smanjenje sporova pred sudom u kojima je jedna od stranaka Republika Hrvatska, a koju u takvim sporovima zastupa neovisno pravosudno tijelo - Državno odvjetništvo, koje je ovlašteno spor riješiti ako za to postoje uvjeti mirnim putem, sklapanjem nagodbe koja ima svojstvo ovršne isprave, koja je izjednačena u svojoj snazi s pravomoćnom sudskom presudom. Tako se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 285/2024 od 15. svibnja 2024. u odnosu na primjenu članka 186.a ZPP-a. Iz navedenih razloga, u situaciji kada nije došlo do mirnog rješenja spora, i po ocjeni ovog suda, tužitelj može postaviti tužbeni zahtjev (koji se temelji na istoj činjeničnoj osnovi) i u višem iznosu od traženog zahtjevom za mirno rješenje spora, bez da za taj dio tužbenog zahtjeva ponovno pokreće postupak mirnog rješenja spora. Naime, u konkretnoj situaciji postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora za naknadu štete i tužbe za naknadu štete budući da se povećanje (tužbenog) zahtjeva odnosi na istu činjeničnu i pravnu osnovu kao i zahtjev za mirno rješenje spora. U protivnom, kada bi se ocijenilo da u navedenoj situaciji ne postoji identitet spora, zbog pretjeranog pravnog formalizma došlo bi do povrede prava na pristup sudu, a do koje povrede dolazi kada postupovna pravila zbog pretjeranog pravnog formalizma prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i počnu predstavljati prepreku za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva (u tom smislu i Esim protiv Turske, presuda od 17. rujna 2013., broj zahtjeva 59601/09 i dr.).

10. Ovaj sud nije utvrdio počinjenje ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

11. Prvostupanjski sud utvrdio je sljedeće (u većem dijelu i nesporne) činjenice:

- da je protiv tužitelja u predmetu poslovni broj K-13/18 pred Županijskim sudom u Splitu vođen kazneni postupak, u kome se tužitelja teretilo za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 50/2000., 129/2000., 84/2005., 51/2005., 111/2003., 190/2003., 105/2004., 71/2006. i 110/2007.) te da je presudom od 16. listopada 2018. pravomoćno oslobođen te optužbe, a odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tome (Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019.) primio je 3. siječnja 2020.;

- da je tužitelj ukupno bio u pritvoru 1240 dana odnosno od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.;

- da se tužitelj 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske da mu, u skladu s odredbom iz članka 480. stavka 1. točke 1. ZKP/97, nadoknadi štetu koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru u visini od 500,00 kuna (66,36 eura) za svaki provedeni dan u pritvoru, čime je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe;

- da je Ministarstvo pravosuđa i uprave u predmetu poslovne oznake UP/I-702-

03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. odgovorilo tužitelju i ocijenilo pravno osnovanim njegov zahtjev za naknadu štete u visini od 46.078,40 eura (za 1240 dana), odnosno po danu provedenom u pritvoru u visini od 37,16 eura.

12. Cijeneći utvrđeno odlučno činjenično stanje i navedeno priznanje tuženice prvostupanjski sud je zaključio kako tužitelj ima pravo na traženu naknadu štete za dan 25. studenoga 2010. koji je proveo u pritvoru, zbog povrede prava osobnosti, prava na slobodu, čast i ugled te uživanja u obiteljskom životu, prema članku 1100. ZOO-a.

12.1. Pritom je zaključio da prigovor zastare nije osnovan, jer da je zastara prema članku 495. stavku 1. (članak 477. stavak 1.) ZKP/97 počela teći 3. siječnja 2020., da od podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa radi postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. (kada je Ministarstvo pravosuđa utvrdilo kako je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,40 eura odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru) ne teče zastara jer je to razdoblje zastoja zastarijevanja prema članku 478. stavku 2. ZKP/97, a kako je od 3. siječnja 2020. do 10. travnja 2020. proteklo 97 dana te od 2. veljače 2023. do podnošenja tužbe 363 dana, da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan jer nije istekao trogodišnji zastarni rok koji u konkretnom slučaju teče od zaprimanja drugostupanjske odluke kojom je potvrđena oslobađajuća presuda. Osim toga, prvostupanjski sud zaključuje da je Ministarstvo pravosuđa u dopisu od 2. veljače 2023. priznalo dug čime je prema članku 240. stavku 1. ZOO-a došlo do prekida zastare pa od toga dana zastarni rok počinje iznova teći, kako je propisano člankom 245. stavkom 1. ZOO-a.

13. Sporno je u ovoj fazi postupka može li tužitelj zahtijevati naknadu štete samo za jedan dan koji je proveo u pritvoru/istražnom zatvoru, 25. studenoga 2010., iako je bio pritvoren ukupno 1240 dana te koliko iznosi pripadajuća naknada štete uvažavajući pritom i istaknuti prigovor zastare.

14. Po shvaćanju ovog suda, činjenica što je tužitelj u ovom postupku postavio zahtjev za naknadu štete za „samo jedan“ od ukupno u kontinuitetu 1240 dana provedenih u pritvoru/istražnom zatvoru ne oduzima mu pravo da ostvari naknadu štete za taj jedan dan s obzirom na prirodu naknade ove štete koja se u praksi odmjerava po danu provedenom u pritvoru/istražnom zatvoru, pri čemu je sud (pravilno) uzeo u obzir ukupno trajanje lišenja slobode.

15. Prema članku 477. stavku 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud, od dana primitka odluke višega suda.

15.1. Člankom 478. stavkom 1. ZKP/97 propisano je da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a prema stavku 2. tog članka dok traje postupak iz stavka 1. ne teče zastara predviđena u članku 481. stavku 1. tog Zakona. Dakle, članak 478. stavak 2. ZKP/97 jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja. Posljedice zastoja na računanje rokova zastare propisuje članak 238. stavak 2. ZOO-a na način da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

15.2. Iz tih odredaba proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, jer je prema odredbi članka 478. ZKP/97 nakon proteka tromjesečnog roka tužitelj bio ovlašten podnijeti tužbu za naknadu štete. Sama činjenica da u roku od tri mjeseca nadležno Ministarstvo nije odgovorilo na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je odgovor uslijedio dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je za cijelo to razdoblje trajao zastoj zastare, jer je tužitelj imao mogućnost podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva zastara nikad ne bi nastavila teći pa onda nikada ni ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

15.3. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž 679/2018-7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020. (po navodu tuženice iz odgovora na tužbu, što tužitelj nije osporio) pa je prema članku 477. stavku 1. ZKP/97 tada i počela teći zastara. Do zastoja zastare došlo je 10. travnja 2020., kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a zastara je nastavila teći 10. srpnja 2020., nakon što je protekao rok od tri mjeseca iz članka 478. stavka 1. ZKP/97. Prema tome, zastara je nastupila 3. travnja 2023. S obzirom na to da je tužba podnesena 12. siječnja 2024., pravilnom primjenom članka 477. stavka 1. ZKP/97 proizlazi zaključak da je do podnošenja tužbe nastupila zastara.

16. Međutim, kako između stranaka nije sporno da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. utvrdila da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode ponudila iznos od 46.078,40 eura (odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru), time je priznala dug za iznos od 37,16 eura po danu. Naime, priznanje duga u smislu članka 240. ZOO-a mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri, kojim pretpostavkama je u konkretnom slučaju udovoljeno. Stoga je za iznos od 37,16 eura prema članku 240. stavku 1. ZOO-a nastupio prekid zastare koja je ponovno počela teći od dana priznanja odnosno od 2. veljače 2023. (članak 245. stavak 2. ZOO-a). Kako je tužba podnesena 12. siječnja 2024., za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari.

17. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na dosuđeni iznos prema članku 1103. ZOO-a od dana kada je postavljen zahtjev za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a za ostale odnose.

18. Slijedom navedenog, tužitelju s osnove naknade štete pripada priznati iznos od 37,16 eura sa zateznim kamata od 10. travnja 2020. ,u kojem je dijelu žalba tuženice neosnovana. Za razliku do dosuđenih 168,00 eura (130,84 eura) sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. tužbeni zahtjev nije osnovan pa je u tom dijelu žalbu tuženice valjalo prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

19. Preostali zahtjev tužitelja, za plaćanje iznosa od 177,29 eura zajedno sa zateznim kamatama, pravilno je odbijen pa je žalba tužitelja u cijelosti neosnovana i kao takva je odbijena.

20. Uslijed djelomične preinake odluke o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o parničnim troškovima prema članku 166. stavku 2. ZPP-a.

21. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je posebno utvrdio uspjeh tužitelja s osnovom zahtjeva, a posebno s visinom, jer se u postupku raspravljalo i o osnovi i visini. Naime, kako je to i sud naveo u obrazloženju odluke, u postupku je (jedino) bila nesporna tuženičina odgovornost za štetu. Međutim, tuženica je unatoč tome osporavala osnovanost zahtjeva tvrdnjama da tužitelj ne može ostvariti pravo na naknadu štete za samo jedan dan lišenja slobode. Tužitelj je uspio s osnovom svog zahtjeva u cijelosti dok je u pogledu visine uspio 10,76 % pa je njegov prosječni uspjeh 55,38 %. Kada se od toga oduzme tuženičin uspjeh od 44,62 % proizlazi da je tuženica dužna naknaditi tužitelju 10,76 % parničnih troškova prema članku 154. stavku 2. ZPP-a. S obzirom na to da visina troškova priznatih pobijanom presudom u iznosu od 276,54 eura žalbom nije određeno osporena, od tog je iznosa tuženica dužna isplatiti tužitelju 29,76 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO- a.

22. Žalba tužitelja je neosnovana pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka.

22.1. Tuženica žalbom nije uspjela osporiti osnovu zahtjeva dok je dosuđenu visinu uspjela smanjiti za 78 %, što čini njen prosječni uspjeh sa žalbom od 39 %. U tom je omjeru tuženici priznat trošak žalbe koji ukupno iznosi 62,50 eura prema Tbr. 10. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025.), što daje 24,38 eura, o čemu je odlučeno primjenom članka 166. stavka 2. ZPP-a.

23. Odluka se temelji na članku 368. stavku 1., članku 373. točki 3. i članku 380. točki 2. i 3. u vezi s člankom 457. ZPP-a.

U Puli 29. prosinca 2025.

Sutkinja

Iva Kancijanić