REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-1484/2023-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Andreasu Mlikoti, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupaju odvjetnici iz OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 4. studenog 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Velimira Leskovara, odvjetnika u Pregradi i punomoćnice tuženika FP, te presude javno objavljene dana 29. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora kreditu broj: 069-50-4762301 od 20.03.2008. g., zaključenog između tužiteljice RP iz [adresa], OIB: OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, potvrđen po javnom bilježniku Krešimiru Copiću iz Dugog Sela pod brojem OV-3502/08 dana 20. 3. 2008. i to:
- dio odredbe čl. 1. koji glasi: „…kunska protuvrijednost CHF…po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita“
- dio odredbe čl. 7. koji glasi: „ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF.“
II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime pretplate po osnovi nezakonito ugovorene valutne klauzule iznos od 7.056,47 EUR (sedamtisućapedesetšesteuračetrdesetsedamcenti), sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja zatezna kamata teče na naprijed navedeni iznos od 01. listopada 2015.g. do 31.12.2022., a od 01.01.2023. pa do konačne isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku 15 dana.
III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, u dijelu u kojem , s osnove pretplate po osnovi nezakonito ugovorene valutne klauzule, potražuje daljnji iznos od 341,21 EUR, te po osnovi razlike nedospjele glavnice iznos od 5.847,32 EUR sa zatraženim sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na te iznose.
IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, isplatiti tužiteljici RP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak postupka u iznosu od 1.900,00 EUR (tisućudevetstoeura), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. prosinca 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da su ona i tuženik dana 20.03.2008. zaključili Ugovor kreditu broj: 069-50-4762301 potvrđen po javnom bilježniku Krešimiru Copiću iz Dugog Sela pod brojem: OV-3502/08 dana 20. 3. 2008. Navedenim ugovorom tužena da odobrava tužiteljici kredit u iznosu od 174.330,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Člankom 2. Ugovora o kreditu da je ugovorena kamatna stopa od 4,00%, a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tužiteljica je kao korisnik kredita obvezna tuženoj platiti mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF.
1.1. Revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. da su potvrđen stajališta iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je u dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te je utvrđeno kako su tužene banke, pa i ovdje tužena Reiffeisenbank d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da su potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te koje ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita zbog čega su takve ugovorne odredbe ocijenjene ništetnima. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. da je potvrđena u točki I. presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno kako su tužene banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ugovorne odredbe s dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopu ugovorene kamate o kojima ovisi visina obveze potrošača, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je neizvjestan iznos glavnice kredita koji se veže za švicarski franak i kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, švicarskim francima. Drugostupanjski sud da je utvrdio pravilnim stav prvostupanjskog suda da su banke korištenjem predmetnih odredbi povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, s kojima nisu o ovim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja ugovora, niti ih u cijelosti, jasno i potpuno informirale o svim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke o vezanju glavnice i ugovornih kamata za tečaj švicarskog franka. Pozivajući se na navedene presude, tužiteljica smatra da su ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli ništetne jer su protivne odredbama Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača. Naime, odredbom čl. 12. ZOO/11 odnosno čl. 4. ZOO/05, izričito je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici istih dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Stoga je tužena sukladno navedenom načelu bila dužna tužiteljicu informirati o svim rizicima koje sklapanjem ugovora prihvaća, odnosno te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužiteljica mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula te na tome temeljiti svoju odluku o prihvaćanju iste. Odredbom čl. 81. st. 2. ZZP/03 i odredbom čl. 96. st. 2. ZZP/07 da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Istim člancima, st. 2., je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno Direktivi 93/13 EEZ, uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora. U konkretnom slučaju tužena nije postupila po ovim odredbama jer nije tužiteljici ostavila mogućnost pregovaranja o spornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te je tužiteljica mogla ili prihvatiti ugovor sročen od strane tužene ili odustati od zatraženog kredita. Isto tako, odredba čl. 296. st. 1. ZOO propisuje da su ništetne odredbe ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Prema obrazloženju VTS iz predmetne presude, a sukladno praksi suda Europske unije, ocjena da li je neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost. To se postiže predočenjem točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik kojeg je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo te znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ako se analizira predmetni ugovor o kreditu zaključen između parničnih stranaka, vidljivo je da nigdje nisu objašnjeni razlozi niti vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica, kao prosječni potrošač, mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze. Da je tužena doista imala namjeru da tužiteljica shvati realne posljedice takvog ugovora, onda je u predmetne ugovorne odredbe trebala unijeti i konkretne rizike, u čemu se oni sastoje, objasniti promjenu kamatne stope na način razumljiv prosječnom potrošaču, navesti kretanje tečaja CHF u nekom prethodnom razdoblju te dati daljnju procjenu kretanja tečaja, sukladno svojim stručnim znanjima i informacijama kojima kao banka raspolaže. Od svega navedenog, tužitelju je predočeno da je CHF sigurna i stabilna valuta uz mogućnost manjih odstupanja, te da anuitet po tom osnovu ne bi trebao ništa značajno rasti. Međutim, da su tužiteljici zaista rastumačeni svi potrebni parametri na temelju kojih bi mogla predvidjeti promjenu kamatne stope kao i oni koji mogu utjecati na porast tečaja franka, uz realnu procjenu rizika podizanja kredita u CHF, tužiteljica nikada na tako što ne bi pristala. Evidentno je da je valutna klauzula vezana za CHF poslužila samo tuženoj kao „sigurna valuta“ te da je tužena time štitila isključivo vlastite interese, dok je tužiteljici prepustila riziku enormnog tečajnog rasta CHF. Revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. da je zauzeto shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počine teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe. Navedenom odlukom da je nadalje obrazloženo kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora, te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena. Navedeno je kako sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. Sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH izraženom na sjednici dana 31.01.2022.g. zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na izraženo pravno shvaćanje u vezi zastare potraživanja, tužiteljica ovom tužbom potražuje samo iznose preplaćene na osnovi valutne klauzule u CHF, te razlike nedospjele glavnice.
1.2. Dana 30. rujna 2015. da je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), te su stranke 1. veljače 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj: 069-50-4762301. Navedenim Dodatkom da je utvrđeno da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 111.886,26 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.9.2015. prije provedbe konverzije iznosi 133.262,32 EUR. Preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedene konverzije na dan 30.9.2015. da iznosi 94.683,02 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Utvrđeno je i da tužiteljica nakon provedene konverzije prema tuženiku ima potraživanje temeljem preplate u iznosi od 6.381,66 EUR/48.705,32 kn. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. da je zauzeto shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu sukladno čl. 19. e Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Tužiteljica tvrdi da ima pravni interes tužbom tražiti utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima, budući da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu ista nije od strane banke bila informirana o parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Pravna posljedica ništetnosti da jest da djeluje ex tunc, od nastanka pravnog posla i ne može proizvoditi pravne učinke u budućnosti, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Okolnost što su u rujnu 2015. kroz Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju donesene odredbe o konverziji kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF da ne znači da je time konverzija provedena valjano i zakonito. Prije svega, tužiteljica osporava točnost izračuna konverzije jer se isti temelji na uplaćenim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti do dana konverzije, a koji anuiteti u sebi sadrže preplatu temeljem nezakonito povećane kamate, kao i porasta tečaja CHF. Polazeći od osnovnog pravila instituta ništetnosti, a to je da djeluje ex tunc, te od pravila o vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe ugovora, nedvojbeno je da iznos koji je plaćen temeljem ništetne odredbe banka mora vratiti tužiteljici. U ovom slučaju preplaćeni iznos obuhvaćen je izračunom konverzije i unesen u konverziju, stoga sam izračun konverzije odnosno preostalog iznosa kredita nije valjan. Ističe da zakonsko uređenje pitanja konverzije kredita nije prepreka da se utvrđuje ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu. Naime, Sud Europske unije je u predmetu LP protiv Este Bank Hungary Zrt dana 14. ožujka 2019. donio odluku broj C-118/17 u točki 43. naveo da činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. To je utemeljeno na čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima ugovora u potrošačkim ugovorima koje ne obvezuje potrošače, te je utvrđeno da se taj članak Direktive ima tumačiti kao da nepoštena ugovorna odredba koja je proglašena ništetnom nije ni postojala. Prema tome, odredbe osnovnog ugovora koje su gore navedenim presudama utvrđene nepoštenim i nezakonitima ne mogu više proizvoditi pravne učinke, a samim time niti Aneksi ugovora koji sadrže te odredbe odnosno koji se temelje na njima ne mogu biti pravno valjani. Iz svega navedenog da slijedi da je sukladno odlukama Suda Europske unije primarna zaštita potrošača, te se u pojedinačnom slučaju uvijek treba prosuđivati što je u interesu potrošača. Tužiteljica smatra da je najbitnije pitanje u vezi konverzije činjenica da je ista pristupila konverziji zbog stanja nužde. Naime, tužiteljica je prilikom sklapanja osnovnog ugovora bila svjesna na mogućnost manjih odstupanja od prvotnog anuiteta s obzirom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. No, tužiteljica da ne bi nikada prihvatila ono što je u kratkom vremenu uslijedilo, a to je vrtoglavi rast tečaja CHF. Budući da tužiteljica više nije financijski mogla podnositi plaćanje znatno viših anuiteta od prvotno ugovorenih, ista je u nuždi zaključila aneks ugovora o kreditu. Posebno napominjemo da je istekom roka za zaključenje aneksa ugovora prestajala i zaštitna intervencija države za dužnike u CHF kojom je fiksirana kamatna stopa na 3,23 % (tzv. Linićeva kamata koja je kroz izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju stupila na snagu dana 1. veljače 2014.) i fiksirani tečaj CHF na 6,39 kn. Dakle, tim mjerama je država pokušala privremeno olakšati položaj dužnicima CHF kredita, no iste su vrijedile samo do 30.09.2015.g. (kada je izvršena konverzija kredita), a nakon toga bi tužiteljica opet bila prepuštena nemilosti i rastu tečaja. Evidentno je da je tužiteljica pristupila konverziji jer je na neki način bila prisiljena budući je jedino tako mogla podnijeti mjesečnu kreditnu obvezu, a ne jer je to bio njezin slobodan izbor i jer je smatrala da je konverzijom obeštećena za do tada preplaćeni iznos kredita. I na kraju, još jedno bitno pitanje, koji bi to pravni interes tužiteljica imala za zaključenje aneksa o konverziji pored postojanja pravomoćnih presuda o ništetnosti odredaba o nezakonitom povećanju kamatne stope i valutne klauzule? Da je prva presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odmah u cijelosti potvrđena, a ne tek u lipnju 2018., do konverzije kredita ne bi niti došlo jer bi tužiteljica nakon ovakve presude imala kredit upravo onakav kakav je i ugovorila. Ne može ići na štetu tužiteljice činjenica što viši sudovi nisu odmah prepoznali pravnu osnovanost cijelog tužbenog zahtjeva kolektivne tužbe, dakle i za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule. Tek nakon rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-575/16 od 3. listopada 2017. kojim se usvaja revizija tužitelja, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača na odbijajući dio presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u pogledu valutne klauzule, donesena je ponovo presuda VTSRH br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom su odbijene žalbe tuženih banaka te potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Apsurdno je to što se u međuvremenu od dana donošenja prve presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. do dana posljednje pravomoćne presude VTSRH od 14. lipnja 2018. nije dogodilo ama baš ništa novo što bi moglo utjecati na donošenje drugačije odluke, dakle činjenično i pravno stanje je ostalo potpuno isto u vrijeme donošenja prve i posljednje pravomoćne presude pa tužiteljica ne može biti stavljena u gori položaj zbog u međuvremenu donesenih i ponovo ukinutih sudskih odluka.
1.3. Tužiteljica navodi da je prije podnošenja ove tužbe sama izradila financijski izračun na temelju kojeg postavlja okvirnu visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 13.245 eura / 99.795,00 kn. Smatra da je preplatila kredit po osnovi porasta tečajne razlike u iznosu od 108.500,00 kn, što umanjeno za preplatu priznatu konverzijom od 48.705,00 kn, iznosi 81.294,00 kn. Ovaj iznos je uvećan za iznos od 40.000,00 kn a koji predstavlja veću glavnicu nakon provedene konverzije (razlika nedospjele glavnice u EUR na dan 30.09.2015. u iznosu od 94.683,02 EUR/719.590,00 kn i nedospjele glavnice prema početnom otplatnom planu u CHF na dan 30.09.2015. u iznosu od 145.220,00 CHF/676.725,00 kn).
1.4. Tužiteljica je tužbeni zahtjev za isplatu konačno precizirala nakon provođenja dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, u podnesku od 21. rujna 2025., prema kojem predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, isplati iznos od 7.056,47 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. godine do isplate, te s osnove obračunate glavnice prilikom konverzije predmetnog Ugovora o kreditu, iznos od 5.847,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.10.2015. do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 14.3.2008.. zaključili Ugovor o kreditu broj 069-50-4762301 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 174.330,00, te kojim je ugovorena redovna kamata 4,00 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Također navodi da nije sporno da su stranke 1.2.2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 069-50-4762301 kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.
2.1. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i
b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.
2.2. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 069-50-4762301 o valutnoj klauzuli CHF cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer da konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Tvrdi da bi takav institut došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj da nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Tvrdi da ,sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnovu njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa da se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.
2.3. U odnosu na provedenu konverziju, tuženik navodi da je čl. 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužitelj i tuženik su dana 1.2.2016. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka.
2.4. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice u cijelosti kao neosnovane.
3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 069-50-4762301 od 14.3.2008., Dodatka broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu broj 069-50-4762301 od 1.2.2016., Zahtjeva za kredit, Izjave o prihvatu konverzije od 8.12.2015, u početni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu po predmetnom kreditu, pregled uplata po kreditu, u Obavijest o izračunu efekata konverzije, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije, te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.
4. Između stranaka je nesporno sljedeće:
- da su tužiteljica i tuženik dana 14.3.2008. .zaključili Ugovor o kreditu broj 069-50- 4762301 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 174.330,00, te kojim je ugovorena redovna kamata 4,00 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva
- da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za valutu istog ugovora na dan dospijeća,
- da su stranke 1.2.2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 069-50-4762301,temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.
5. Među strankama je sporno:
- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu broj 069-50-4762301 od 14.3.2008. kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak (CHF), ništetne
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita
- ima li tužiteljica posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, te na razliku preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije
- je li nastupila zastara potraživanja,
- tijek zakonskih zateznih kamata na novčane iznose koje tužiteljica potražuje.
6. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe radi utvrđenja ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i radi isplate s navedene osnove, iz razloga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica, unatoč toj činjenici, ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj, putem suda, ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.
7. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir i odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja, te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
8. Prema tome, tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu. Naime, odredbe ZID ZPK-a, temeljem kojih je provedena konverzija, niti sklopljeni Dodatak Ugovoru o konverziji, ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti tih odredaba, a koja ništetnost je kao takva, kasnije i utvrđena. Također, valja istaknuti da, u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Dodatka Ugovora o konverziji.
9. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula R i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
10. Nadalje, valja navesti da je odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje, u smislu postojanja povrede propisa potrošača, ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.
11. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza Proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila djelatnica tuženika, na radnom mjestu voditeljice poslovnice u Ivanić Gradu. Predmetni kredit je ugovorila u svrhu refinanciranja prethodnog kredita a koji sam podigla u namjenu kupnje i adaptacije svog obiteljskog stana u kojem je živjela. Što se tiče samog ugovaranja predmetnog kredita za njih djelatnike Banke koji su ugovarali kredit, postojao je poseban odjel za kreditiranje u kojem se prikupljala njihova dokumentacija potreban za odobravanje kredita, a koja je bila bankarska tajna, međutim, svi uvjeti kreditiranja bili su jednaki kao i prema ostalim klijentima. Ona se odlučila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom jer je u to vrijeme bio najpovoljniji. U usporedbi s kreditom vezanim uz eure, bio je u to vrijeme dosta povoljniji s obzirom na tadašnju kamatnu stopu i tečaj CHF. Ona , kao djelatnik banke, zna što znači promjenjiva kamatna stopa te vezanost uz valutnu klauzulu , međutim, u to vrijeme nitko od njih djelatnika Banke nije mogao predvidjeti da će doći do tako velikog porasta tečaja CHF i kamatne stope kao što se to dogodilo bilo u otplatnom periodu, tim više što su bili upoznati s prijašnjim kretanjima kamatnih stopa i tečaja CHF koji su do tada bio stabilni i u usporedbi s kretanjem tečaja eura nije bilo nikakvih većih oscilacija. Na pitanje tuženika da li je ona u okviru svog radnog mjesta sudjelovala i u ugovaranju kredita, odgovorila je da se u njezinoj poslovnici nisu ugovarali stambeni krediti niti auto krediti, ali da su se klijenti znali na njezino radno mjesto dolaziti raspitivati se i o takvim kreditima. Na pitanje tuženika da li je njoj kao djelatnici banke naplaćena naknada za obradu kredita odgovorila je da nije, što je bilo u skladu s pravilima Banke te pojašnjava da su za djelatnike banke postojali nešto povoljniji uvjeti kreditiranja.
12. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor klijentima ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke. Iz njezinog iskaza proizlazi da su ti uvjeti pregovaranja u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bili isti za nju, kao djelatnicu Banke, kao i za ostale klijente, u smislu da nije imala mogućnost mijenjati pojedine odredne Ugovora, niti je mogla predvidjeti tako veliki rast kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na kune koji se dogodio tijekom otplate predmetnog kredita, u kojem dijelu je sud njezin iskaz također ocijenio uvjerljivim i objektivnim jer je životno logično da u slučaju da je bila upoznata s tim rizicima sklapanja takvog Ugovora, zasigurno ga ne bi niti zaključila.
13. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju, prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljicom postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, odnosno, a kao što nije predložio niti dokaze na okolnost da je tužiteljicom pojedinačno pregovarao u vezi pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.
14. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit zaključila kao fizička osoba u svrhu kupnje stana za vlastito stanovanje, što znači da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07, koji Zakon se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Naime, na tuženiku je teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica zaključila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da ista ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.
15. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama 97. i 99. tada važećeg ZZP/07, kojima je propisano koje odredbe potrošačkog ugovora se mogu smatrati nepoštenima pa su, sukladno odredbi čl. 102. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
16. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
17. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik sporne odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog neosnovano plaćenog iznosa.
18. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 12. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
19. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na podnošenje restitucijskog zahtjeva za do postizanja potpune ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, i to, unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR.
20. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice, sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću.
21. Vještaku je sud naložio sljedeći zadatak vještačenja:
- izračunati visinu iznosa kojeg je tužiteljica preplatila tuženiku na temelju odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF, i to na način da izračuna razliku između iznosa kojeg je tužiteljica plaćala po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćala do provedbe konverzije po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate s time da prikaže ukupan iznos preplate, kao i iznose i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta te izračunati koliki je iznos preostale glavnice na dan konverzije više obračunat tužiteljici u odnosu na iznos preostale glavnice da se od početka otplate kredita do dana konverzije primjenjivao tečaj CHF prema kunama na dan isplate kredita.
22. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 23. siječnja 2025., proizlazi sljedeće:
22.1. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 77.891,45 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.337,93 EUR.
22.2. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja i primjenom tečaja na dan isplate, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 44.056,63 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 5.847,32 EUR.
a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu br. 069-50- 4762301 iznosi 94.683,02 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan konverzije iznosi 722.628,19 HRK. Iznos preostale glavnice prema obračunu banke iznosi 145.695,69 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosi 678.571,56 HRK. Razlika između iznosa 722.628,19 HRK i iznosa 678.571,56 HRK je 44.056,63 HRK.
b) Prema Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu br. 069-50-4762301 utvrđen je više plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.0215. Tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 6.381,66 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 48.705,32 kn.
23. Stranke se nisu posebno očitovale na navedeni pisani nalaz i mišljenje vještaka, međutim, sud je odlučio po službenoj odrediti dopunu knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Naime, po stavu ovog suda, da bi se u konkretnom slučaju pravilno utvrdila visina potraživanja koja tužiteljici pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, odnosno je li tužiteljica prilikom zaključenja Sporazuma o konverziji s te osnove djelomično obeštećena, potrebno je utvrditi da li je tuženik prilikom zaključenja Sporazuma o konverziji priznao tužiteljici preplatu koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR., te ako jest, u visinu iznosa preplate koja tužitelju pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezna uz CHF potrebno je uračunati tu preplatu priznatu tužiteljici u konverziji, a koji zadatak vještaku nije zadan prilikom određivanja prvobitnog vještačenja. Stoga je sud naložio vještaku da dopuni svoj nalaz i mišljenje na način da utvrdi da li je tužitelju prilikom provedbe konverzije priznata preplata, te ako jest, da u preplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu s osnove valutne klauzule izvrši uračunavanje preplate priznate tužitelju u konverziji, i to na način da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate, tekuće na više plaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule, a zatim po potrebi i u glavnicu, a sve temeljem pravila o uračunavanju novčanih obveza dužnika prema vjerovniku propisnih odredom čl. 172. ZOO-a.
24. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 21. svibnja 2025. proizlazi da ukoliko uzmemo u obzir potraživanje tužitelja za zatezne kamate i preplatu s osnove valutne klauzule te umanjimo za preplatu iz konverzije, te ukoliko uzmemo u obzir razliku u iznosu preostale glavnice proizlazi sljedeće:
- zatezne kamate na više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 3.100,20 EUR.
- više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 10.337,93 EUR.
- preplata utvrđena konverzijom iznosi 6.381,66 EUR.
- ukoliko zatezne kamate i više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule umanjimo za preplatu utvrđenu konverzijom dobijemo ukupno 7.056,47 EUR.
- ukoliko bi u obzir uzeli i razliku preostale glavnice po konverziji u iznosu od 5.847,32 EUR sveukupna razlika iznosila bi 12.903,79 EUR.
25. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je, u skladu s nalazom i mišljenjem od 23.1.2025., te dopunom istog od 21.5.2025., u podnesku od 21. rujna 2025. precizirala tužbeni zahtjev, prema kojem, s osnove preplate uslijed ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, potražuje iznos od 7.056,47 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od tekućim od 1.10.2015. do isplate, te s osnove obračunate glavnice prilikom konverzije predmetnog kredita ,iznos od 5.847,32 EUR, također sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.10.2015. do isplate.
26. Tuženik se u podnesku od 22. rujna 2025. očitovao da nema primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod svojih prigovora koji se tiču pravne osnove tužiteljičinog zahtjeva za isplatu, metodologije vještačenja, te je ujedno specificirao prigovor radi prebijanja s osnove preplate priznate u konverziji u iznosu od 6.381,66 EUR.
27. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti ocijenio stručnim, objektivnim, valjano obrazloženim i danim u skladu sa zadatkom suda.
28. Međutim, iako je vještaku bilo dano u zadatak da izračuna razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica nema pravo na isplatu tog dijela potraživanja. Naime, nedospjela glavnica koja je tužiteljici od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Pri tome valja naglasiti da tužiteljica tijekom ovog postupka niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu tog iznosa. Stoga sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je izračunao razliku između glavnice prema izračunu banke na dan konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate, te u dijelu u kojem je za preplatu priznatu tužiteljici Sporazumom o konverziji umanjio ukupni iznos preplate uzevši u obzir i razliku preostale glavnice po konverziji.
29. Stoga je, sud u cijelosti odbio neosnovanim dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim, s osnove obračunate glavnice prilikom konverzije predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatka ugovora o kreditu potražuje od tuženika iznos od 5.847,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.10.2015., a kako je odlučeno u izreci presude pod točkom III.
30. Što se tiče tuženikovog prigovora radi prebijanja s osnove preplate priznate u konverziji u iznosu od 6.381,66 EUR, o tom prigovoru nije bilo potrebno donositi konstitutivnu odluku jer je sud, uvažavajući ovu činjenicu, za taj iznos umanjio visinu preplate koja tužiteljici pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, na koji način je knjigovodstveno-financijskom vještaku i postavljen zadatak, tako da je o tom prigovoru radi prebijanja odlučeno prilikom određivanja visine preplate koja pripada tužiteljici s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF.
31. Prema tome, uzevši u obzir nalaz i mišljenje vještaka, prema kojem proizlazi da ukoliko zatezne kamate i više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule umanjimo za preplatu utvrđenu konverzijom dobijemo iznos od ukupno 7.056,47 EUR, to je u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF zahtijeva isplatu u tom iznosu, jer navedeni iznos predstavlja ukupni iznos preplate s osnove rasta tečaja CHF u iznosu od 10.337,93 EUR, uvećan za zakonske zatezne kamate, koje tužiteljici u smislu odredbe 1115. ZOO-a, pripadaju od dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, a koje do 30. rujna 2015. iznose ukupno 3.100,20 EUR, sve umanjeno za iznos preplate koji je tužiteljici priznat Sporazumom o konverziji u iznosu od 6.381,66 EUR, pri čemu sud navedenu preplatu uračunao u iznos preplate koji tužiteljici pripada s osnove primjene valutne klauzule na način da je istu prvo uračunao u zakonske zatezne kamate na taj iznos, te nakon toga i u glavnicu, a sve u smislu odredbe čl. 172. ZOO-a.
32. Nadalje, od dana provedbe konverzije, tj. od 1. listopada 2015., na iznos glavnice od 7.056,47 EUR, tužiteljici pripadaju i daljnje zakonske zatezne kamate, s obzirom da joj iste pripadaju od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, a iste su joj obračunate i dosuđene u apsolutnom iznosu do 30. rujna 2015., tako da je osnovan i tužbeni zahtjev tužiteljice kojim na iznos od 7.056,47 EUR zahtijeva i zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. do isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO).
33. Na osnovu navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.
34. Nadalje, na glavnoj raspravi od 4. studenog 2025., u odnosu na precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice kao u podnesku od 21. rujna 2025., tuženik se očitovao da se protivi takvom djelomičnom povlačenju tužbe, te kako je u tužbi tužiteljica potraživala iznos od 13.245,00 EUR, a u citiranom podnesku potražuje ukupno iznos od 12.903,79 EUR, dosta se radi o djelomičnom povlačenju tužbe, te kako se tuženik, u smislu odredbe čl. 193. ZPP-a, takvom povlačenju usprotivio, to je za povučeni iznos, tj. za iznos od 341,21 EUR valjalo tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom III.
35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od ukupno 6.188,53 EUR, s obzirom da je u cijelosti uspjela dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).
36. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema VPS-u u iznosu od 12.903,79 EUR. Sud je tužiteljici, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 8.7.2024. i 24.4.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 7.5.2024., 9.7.2024. i 4.11.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svako, što ukupno iznosi 1.200,00 EUR. Na navedeni iznos tužiteljici je priznat trošak PDV-a od 25% u iznosu od 300,00 EUR, te joj je priznat i trošak knjigovodstveno- financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, tako da joj je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 1.900,00 EUR. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
37. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.
U Pregradi, 29. prosinca 2025.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
