REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. br.Pr-959/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Starčević kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Marku Gracinu, odvjetniku iz zajedničkog odvjetničkog ureda Marko Gracin & Vatroslav Šego iz Zagreba, Fra Andrije Kačića Miošića 12, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 15. prosinca 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja FM, odvjetničkog vježbenice i punomoćnice tuženika PM zaposlenice po generalnoj punomoći Su-198/23, dana 29. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.971,70 eura bruto uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku:

- za svibanj 2020. na iznos od 95,66 eura od 11. lipnja 2020. do isplate,

- za lipanj 2020. na iznos od 106,93 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,

- za srpanj 2020. na iznos od 107,59 eura od 11. kolovoza 2020. do isplate,

- za kolovoz 2020. na iznos od 104,57 eura od 11. rujna 2020. do isplate,

- za rujan 2020. na iznos od 103,15 eura od 11. listopada 2020. do isplate,

- za listopad 2020. na iznos od 102,29 eura od 11. studenoga 2020. do isplate,

- za studeni 2020. na iznos od 116,80 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- za prosinac 2020. na iznos od 118,43 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- za siječanj 2021. na iznos od 109,53 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- za veljaču 2021. na iznos od 83,86 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- za ožujak 2021. na iznos od 108,43 eura od 11. travnja 2021. do isplate,

- za travanj 2021. na iznos od 123,31 eura od 11. svibnja 2021. do isplate,

- za svibanj 2021. na iznos od 114,14 eura od 11. lipnja 2021. do isplate,

- za lipanj 2021. na iznos od 115,46 eura od 11. srpnja 2021. do isplate,

- za srpanj 2021. na iznos od 114,30 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- za kolovoz 2021. na iznos od 122,97 eura od 11. rujna 2021. do isplate,

- za rujan 2021. na iznos od 110,54 eura od 11. listopada 2021. do isplate,

- za listopad 2021. na iznos od 104,39 eura od 11. studenog 2021. do isplate,

- za studeni 2021. na iznos od 106,17 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,

- za prosinac 2021. na iznos od 114,56 eura od 11. siječnja 2022. do isplate,

- za siječanj 2022. na iznos od 119,58 eura od 11. veljače 2022. do isplate,

- za veljaču 2022. na iznos od 97,53 eura od 11. ožujka 2022. do isplate,

- za ožujak 2022. na iznos od 110,96 eura od 11. travnja 2022. do isplate,

- za travanj 2022. na iznos od 120,87 eura od 11. svibnja 2022. do isplate,

- za svibanj 2022. na iznos od 116,05 eura od 11. lipnja 2022. do isplate,

- za lipanj 2022. na iznos od 119,30 eura od 11. srpnja 2022. do isplate,

- za srpanj 2022. na iznos od 104,34 eura od 11. kolovoza 2022. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, da tužiteljici DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura prema određenju suda, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od presuđenja do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je od 10. lipnja 2019. godine zaposlenik društva Zagrebački električni tramvaj d.o.o.

U odnosu na radno mjesto tužiteljice, ističe se kako je tužitelj temeljem Ugovora o radu od 10. lipnja 2019.g bio zaposlen na određeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač autobusa I“, šifra radnog mjesta ZS182, Autobusni promet Dubrava, nakon čega je s poslodavcem 22. srpnja 2022.g. sklopio drugi Ugovor o radu na određeno za radno mjestu „Vozač autobusa III“, šifra radnog mjesta ZS184, Autobusni promet Dubrava. Tužitelj od kada je zasnovao radni odnos do danas, radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima, što je i vidljivo iz retroaktivne primjene zadnjeg ugovora. U skladu s odredbom čl. 6. i 7. Ugovora o radu određeno je kako će se radniku, ovdje tužitelju, obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu, i to prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Odredbom čl. 6. Ugovora o radu od 22. srpnja 2022. određeno je kako će se radniku isplaćivati plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,40. Do provedbe statusnih promjena 2018. godine tuženik je imao svojstvo podružnice Zagrebačkog holdinga d.o.o., a nakon provedbe statusnih promjena i osnivanja tuženika kao pravne osobe kod njega je produžena primjena TKU koji se primjenjivao u Zagrebačkom holdingu d.o.o. Tim Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., Dodatkom V. Temeljnog kolektivnog ugovora te Pravilnikom o radu za društvo Zagrebački holding d.o.o., a koji su se do 31. prosinca 2019. primjenjivali na tuženika određeno je da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Na istovjetan način osnovnu plaću člankom 67. regulira i Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31. prosinca 2019., koji se primjenjivao od 1. siječnja 2020. godine.

Kako je već istaknuto u historijatu tužbe Ad 1, tužitelj je s tuženikom zasnovao radni odnos na radnom mjestu „Vozač autobusa“. Od trenutka zasnivanja radnog odnosa za radno mjesto vozača autobusa, pa do danas, tužitelj prometuje redovnim autobusnim linijama tuženika koje su organizacijski raspoređene pod Autobusni promet Dubrava.

Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2,20 tužitelj je u utuženom periodu od diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti

posao.

Nakon sklapanja ugovora o radu za radno mjesto „Vozač autobusa III“ tužitelju se plaća također obračunavala primjenom koeficijenta 2,40 iako su njegovi radni zadaci bili nepromijenjeni.

Dakle, tužitelj je temeljem svih sklopljenih ugovora o radu obavljao u naravi isti posao slijedom čega mu se temeljem ranije sklopljenih ugovora o radu plaća neosnovano obračunavala primjenom koeficijenta 2,20.

Naime, drugim tuženikovim radnicima, koji su u naravi obavljali iste poslove kao tužitelj, mjesečna plaća je već tada obračunavana primjenom koeficijenta 2,40, čime su u konačnici ostvarivali bitno višu osnovnu plaću od tužitelja.

Diskriminacijski učinak još je jasniji ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radilo o radnom mjestu koje je organizirano kao rad u smjenama, pri čemu je nerijetko bio slučaj da nakon odrađene radne smjene pojedinog vozača zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti autobus na istoj relaciji do završetka svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20. Radnici tuženika koji su zaposleni na radnom mjestu vozača autobusa, prilikom uzajamne primopredaje autobusa potpisuju tzv. putne naloge. Iz putnih naloga se vidi, među ostalim, koji je od vozača upravljao autobusom, kojim su autobusom upravljali, te u kojem vremenu.

Iz same platne liste tužitelja koju sastavlja poslodavac – tuženik, razvidno je da se za radno mjesto vozača autobusa na koje je tužitelj bio raspoređen, ima primjenjivati koeficijent 2,40. Naime, sam tuženik na svakoj tužiteljevoj platnoj listi naznačuje koeficijent za radno mjesto vozač autobusa AP Dubrava 2,40, da bi zatim kao posebnu stavku iskazao korekciju koeficijenta za -0,20.

Tužitelj ističe kako je Poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti.

Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane u čl. 90. i 91. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR) se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta.

U smislu odredbe čl. 91. ZR – a dvije osobe obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako:

- obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju;

- je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti.

- je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kvalifikaciju stečenu određenom razinom obrazovanja i narav posla određenu prema objektivnim kriterijima kao što su potrebna znanja, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja.

Svi ostali vozači autobusa tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40, obavljali su isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima se rad obavlja te bi sve navedene osobe, kao vozači autobusa, mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Dakle, tužitelj ponavlja, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o radu, rad koji su obavljali vozači autobusa kojima se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40 jednak je radu samog tužitelja u vrijeme kada mu je plaća obračunavana po koeficijentu složenosti 2,20 te radu kojeg isti obavlja sada kada mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40.

Unatoč tome što je Ugovorom o radu određeno da se tužitelju plaća obračunava i isplaćuje po koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan, s obzirom na sve ranije navedeno, već tada obračunavati i isplaćivati plaću tužitelju po koeficijentu 2,40 jer je u skladu s člankom 91. stavkom 1. Zakona o radu poslodavac dužan radnicima isplaćivati jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti dok je sukladno stavku 5. istoga članka svaka odredba suprotna tome ništetna.

Temeljem izračuna razlike plaće primjenom koeficijenta 2,40 u skladu s podacima sadržanima u priloženim platnim listama, proizlazi kako je tužitelj za period od travnja 2020.g pa do zaključno sa srpnjem 2022., uskraćen za 3.430,00 eura bruto, a koji iznos predstavlja razliku plaća koje su mu morale biti obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,20. Plaća se, u skladu s Kolektivnim ugovorima te ugovorima o radu, isplaćuje najkasnije do desetog dana u mjesecu za rad u prethodnom obračunskom razdoblju. Tužitelj na utuženu razliku plaća u iznosu od 2.971,70 eura bruto, koje mu je tuženik isplaćivao prema koeficijentu 2,20, potražuje zakonske kamate na način specificiran u izreci presude po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže sudu, tužbu i tužbeni zahtjev usvojiti, a tuženika osuditi na plaćanje troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava visinu i neosnovano postavljen tužbeni zahtjev tužitelja. Prvenstveno, tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao je uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti u roku propisanom u čl. 133. Zakona o radu, stoga tuženik predlaže Naslovljenom sudu da tužbu i tužbeni zahtjev odbaci. U slučaju da Naslovljeni sud ne odbaci tužbu, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni i neosnovani te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva.

Tužitelj je kod Naslovnog suda ustao tužbom radi isplate iznosa od 3.430,00 eura bruto, a koji iznos predstavlja razliku plaće koje su mu trebale biti obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate po koeficijentu 2,20. Tužitelj je sklopio Ugovor o radu za radno mjesto „Vozača autobusa I“ sukladno tada važećim aktima, Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11 – 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015. godine, kojim su utvrđena slijedeća radna mjesta:

-VOZAČ AUTOBUSA I – koeficijent složenosti poslova 2,20

-VOZAČ AUTOBUSA II – koeficijent složenosti poslova 2,30

-VOZAČ AUTOBUSA III – koeficijent složenosti poslova 2,40

Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društva u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40.

Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 70 Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. godine i trenutno važećeg Kolektivnog ugovora iz 2023. godine, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,01 – 3,00.

Dakle, plaća tužiteljice je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl. 90. važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Obzirom na sadržaj tužbe i tužbenog zahtjeva tužiteljice, tuženik navodi da sudska praksa ističe kako je poslodavac dužan isplatiti plaću sukladno zaključenom Ugovorom o radu s radnikom, što je vidljivo iz presude Županijskog suda u Zagrebu od 7.1.2020., Gž R-1627/2017 koja navodi:

„ …tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme.

Iz navedenog proizlazi da je tuženik izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traže da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena.“ Da tužiteljica ima pravo na plaću koju je ugovorio potvrđuje dodatno i sljedeća odluka Vrhovnog suda od 25.4.2007. godine (Revr-225/2007):

„Radnik u osnovi ima pravo na plaću koja je ugovorena između njega i poslodavca neovisno o ugovornom odnosu između poslodavca i drugih radnika. Pravilo sadržano u odredbi čl. 148. st. 1. ZOO/91 da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane može se, uz uvjete iz čl. 6. ZR/95, primijeniti i na ugovor o radu. Za ishod ovog spora bilo je pravno odlučno (relevantno) odgovoriti na pitanje je li tuženik kao poslodavac tužiteljici kao radnici isplatio plaću u skladu s onim što je među njima ugovoreno, odnosno je li tuženik postupio sukladno ugovoru o radu, pravilniku o radu i odredbama čl. 88. do 95. ZR/95 kojima se uređuje plaća, a nije od značenja odnos između tuženika i drugih radnika.

Tužiteljica je mogla odbiti ponudu ugovora o radu, tj. ne potpisati isti ukoliko nije bila zadovoljna ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“ za koje je zaključila ugovor o radu.

Tužiteljičini navodi kako je u neravnopravnom položaju i diskriminirana u odnosu na druge zaposlenike tuženika koji su zaposleni na istom radnom mjestu su neutemeljeni i ničim dokazani, budući da zaposlenici na navedenom radnom mjestu imaju utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 i primaju plaću u skladu sa navedenim koeficijentom.

Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužiteljici su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužiteljica je znala i pristala da joj plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20. Navodi tužiteljice da tuženik neosnovano vrši korekciju koeficijenta za 0,20 su neistiniti, jer tužiteljica prima plaću u skladu s koeficijentom radnog mjesta za koje je potpisala ugovor o radu. Podaci na isplatnim listama radnika automatski se ispisuju temeljem podataka koji se povlače iz sustava, odnosno programa Argosy kojeg poslodavac, ovdje tuženik, koristi za vođenje elektronske evidencije svih potrebnih osobnih podataka o radniku i podataka relevantnih za njegov radno pravni status i odnos kod poslodavca. Zbog ograničenosti mogućnosti akcija u sustavu i mogućnosti programa, a obzirom na kompleksne izmjene svih dosadašnjih organizacija i sistematizacija radnih mjesta koje je sa šiframa svih radnih mjesta potrebno evidentirati u samom sustavu, ovo pitanje je isključivo tehničke naravi i ne utječe na isplatu plaće koja je isplaćena sukladno ugovoru o radu kojeg je radnica sklopila.

Netočni su navodi tužiteljice da predloženi svjedoci, kao i svi ostali vozači autobusa kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40, obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužiteljica te da među njima nema razlike, jer imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima obavljaju rad. Upravo suprotno navodima tužiteljice, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju, obzirom da voze različite autobusne linije. Iz priloženih ugovora o radu, za radno mjesto „ ZM“, u čl. 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da, između ostalog, „ ZM“ obavlja poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Zbog svega navedenog tuženik je razvrstao vozače u tri skupine (Vozač I, Vozač II, Vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koef. složenosti poslova (2,20, 2,30 i 2,40).

U utuženom razdoblju kod tuženika su na snazi bile karte radnog mjesta „Vozač autobusa I“ i „Vozač autobusa III“, iz kojih je vidljivo da postoji razlika, između ostalog, i u tome što se u Karti radnog mjesta za radno mjesto „Vozač autobusa I“ navodi kao potrebno radno iskustvo od 1 godine na poslovima vozača C i D kategorije, dok se za radno mjesto „Vozač autobusa III“ kao potrebno navodi radno iskustvo od 2 godine na poslovima vozača autobusa u ZET-u. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, jer tužiteljica nije priložila valjane dokaze na kojima temelji razlike plaće koje potražuje tužbom.

Tužiteljica nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na porez na dobit i na prirez kao sastavni dio bruto plaće radnika, jer prema čl. 22. st. 3. važećeg Zakona o porezu na dohodak, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koje potražuje tužiteljica, a ukoliko isti budu dosuđeni te koji se budu isplaćivali po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće. Slijedom navedenog, treba odbiti zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, ukoliko će tužiteljica iste potraživati. Predloženim dokazima tužiteljica nije dokazala osnovanost, niti visinu tužbenog zahtjeva te se predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu, a saslušan je svjedok ĆM i SM i tužiteljicu.

4. Ocjenjujući rezultate dokaznog postupka, u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

5. Među strankama nije sporno da je Zagrebački holding d.o.o. uputio radnicima Obavijest od 29.12.2017., kojim su radnici obaviješteni o prijenosu njihovih ugovora o radu na novog poslodavca, ovdje tuženika, te da su obaviješteni da se kolektivni ugovor koji se primjenjivao na društvo Zagrebački holding d.o.o. nastavlja primjenjivati na sve radnike novoosnovanog društva, na način i pod uvjetima određenim Zakonom o radu.

6. Nadalje, iz Pravilnika o radu Zagrebačkog holdinga d.o.o. iz studenoga 2016. slijedi da su sva radna mjesta razvrstana u deset grupa složenosti poslova, a kao vozač autobusa tužitelj je razvrstan u V. grupu koja se odnosi na radnike koji imaju potrebna znanja i vještine u rukovanju strojevima, opremom i raznim alatima, te je tu većina zanimanja majstora i specijaliziranih mehaničara, montera, strojara, vozača, rukovatelja te manjim dijelom uslužna i službenička zvanja, za koje je predviđen raspon koeficijenta složenosti poslova 2,11-2,40. I prema KU za radnike ZET-a tužitelj je kao vozač razvrstan u V. grupu složenosti poslova. temeljem Ugovora o radu od 10. lipnja 2019.g bio zaposlen na određeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač autobusa I“, šifra radnog mjesta ZS182, Autobusni promet Dubrava, nakon čega je s poslodavcem 22. srpnja 2022.g. sklopio drugi Ugovor o radu na određeno za radno mjestu „Vozač autobusa III“, šifra radnog mjesta ZS184, Autobusni promet Dubrava. Nesporno je i da u skladu s odredbom čl. 5 i 9. Ugovora određeno je kako će se tužitelju, obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu, i to prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Odredbom čl.6. Ugovora o radu od 22. srpnja 2022.g.određeno je kako će se radniku isplaćivati plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,40.

7. Nedvojbeno su prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj, Prilogu 3., Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, pod V. grupu složenosti poslova navedeni: Vozač autobusa I s koeficijentom složenosti poslova 2,20, Vozač autobusa II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i Vozač autobusa III s koeficijentom složenosti poslova 2,40, čime je prednik tuženika odredio različitu visinu plaće za ove kategorije vozača.

8. Pritom je sam tužitelj iskazao da je zaposlen kao vozač autobusa i obavlja iste poslove kao i ostali vozači kod tuženika, ali ima manji koeficijent od navedenih vozača. Nije postojala razlika između poslova koje su obavljali, njima je predavao i od njih preuzimao smjenu.

9. Svjedoci su potvrdili da im je za obavljanje identičnog posla kakvog obavlja i tužiteljica propisan veći koeficijent, pa su njihovi iskazi u potpunom skladu s iskazom tužiteljice.

10. Iskaze saslušanih svjedoka i tužiteljice sud je prihvatio u cijelosti, kao životne, uvjerljive i u pogledu odlučnih okolnosti međusobno suglasne, te iz istih nedvojbeno proizlazi kako se radi o radnicima tuženika koji svi rade na radnom mjestu vozača autobusa, te cijelo vrijeme primaju plaću prema koeficijentu od 2,40 dok jedino tužiteljica iskazuje da je njen koeficijent iznosio 2,20, a da je tek od potpisivanja Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2018. plaću ostvarivao prema koeficijentu složenosti poslova od 2,40. Iz svih iskaza, kako svjedoka tako i tužitelja, slijedi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova u odnosu na vozača autobusa I, vozača autobusa II i vozača autobusa III, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača autobusa među kojima nema nikakve razlike u pogledu poslova koji se obavljaju u okviru tih radnih mjesta. Nadalje, proizlazi i da su se vozači u svom radu (pa tako i tužiteljica) često znali međusobno izmjenjivati, odnosno da su vozili istu autobusnu liniju.

11. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane su u čl. 90. ZR-a, koji u st. 4. određuje da se primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, te u čl. 91. ZR-a koji propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a da dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti: ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti ili ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi.

12. Pritom se odredbe o jednakosti plaća imaju tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća radnika koji neovisno od imenovanog radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, kao što je ovdje slučaj, u odnosu na tužitelja i sve ostale radnike koji obavljaju kod tuženika poslove vozača.

13. Stoga su i sve odredbe navedenih Ugovora o radu koje je tužitelj sklapao sa prednikom tuženika, i kojima je koeficijent za obračun plaće utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40 ništetne, imajući u vidu odredbu čl. 91.st. 4. ZR-a. Slijedom navedenog, nisu odlučni navodi tuženika na koji način Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, utvrđuje radna mjesta vozača autobusa; da li je navedeni raspon koeficijenta u skladu s čl. 71. TKU, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u tom razdoblju primao plaću prema većem koeficijentu za obračun plaće (2,40).

14. U odnosu na navode da je tužiteljica mogla podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom se pravo povrijedilo, odnosno od dana saznanja za povredu prava što tužiteljica nije učinila, valja ukazati da je odredbom čl. 133.st.3. ZR-a propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, a u ovom slučaju se upravo radi o novčanom potraživanju radnika.

15. Stoga je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice, imajući u vidu da je sam tuženik sačinio izračun utuženog potraživanja prema kojem je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev i koju visinu tuženik u konačnici nije osporavao. Prema odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) tužiteljica ostvaruje pravo i na isplatu zatezne kamate po propisanoj stopi, dok iz svih citiranih Ugovora o radu proizlazi da su ugovorne strane dogovorile isplatu plaće najkasnije desetog dana u mjesecu za izvršeni rad u prethodnom mjesecu.

16. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće (Gž R-624/14 od 16.04.2015., Gž R-376/15 od 02.06.2015., Gž R-440/15 od 24.02.2015., Gž R-508/14 od 14.04.2015.). Slijedom navedenog, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja ada mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:OT), i to: sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav dva podneska - svaki po 100 bodova (Tbr.8.1. OT), zastupanje na dva ročišta- svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9.1. OT), odnosno ukupno 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.000,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

18. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog Zakona (NN 112/12).

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 29. prosinca 2025.

Sudac:

Ivana Starčević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 5 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. tuženiku