Posl. broj: P-402/2025-36

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Kožiću, odvjetniku iz Ivanca, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 3. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, 29. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a s e tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju ĐB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.872,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

27,2 EUR od 6.11.2007.

26,69 E UR od 5.12.2007.

27,54 E UR od 16.1.2008.

27,58 E UR od 15.2.2008.

55,53 E UR od 14.3.2008.

55,58 E UR od 15.4.2008.

53,76 E UR od 16.5.2008.

54,45 E UR od 17.6.2008.

53,91 E UR od 16.7.2008.

53,7 EUR od 15.8.2008.

53,78 E UR od 16.9.2008.

55,84 E UR od 6.10.2008.

58,18 E UR od 5.11.2008.

55,31 E UR od 6.12.2008.

60,12 E UR od 16.1.2009.

60,17 E UR od 17.2.2009.

56,42 E UR od 14.3.2009.

51,31 E UR od 16.4.2009.

59,04 E UR od 15.5.2009.

58,36 EUR od 16.6.2009.

58,47 E UR od 16.7.2009.

75,16 E UR od 14.8.2009.

75,74 E UR od 17.9.2009.

75,01 E UR od 6.10.2009.

75,81 E UR od 8.11.2009.

75,54 E UR od 6.12.2009.

77,24 E UR od 16.1.2010.

78,33 E UR od 16.2.2010.

78,32 E UR od 17.3.2010.

80,77 E UR od 14.5.2010.

81,15 E UR od 15.5.2010.

81,59 E UR od 16.6.2010.

83,93 E UR od 16.7.2010.

81,72 E UR od 12.8.2010.

88,41 E UR od 11.9.2010.

85,56 E UR od 8.10.2010.

86,12 E UR od 1.11.2010.

60,45 E UR od 0.12.2010.

63,17 E UR od 13.1.2011.

60,88 E UR od 10.2.2011.

61,16 E UR od 11.3.2011.

60,18 E UR od 9.4.2011.

61,83 E UR od 7.5.2011.

65,04 E UR od 8.6.2011.

64,76 E UR od 7.7.2011.

62,61 E UR od 9.8.2011.

62,33 E UR od 7.9.2011.

56,47 E UR od 5.10.2011.

55,9 EUR od 9.11.2011.

57,1 EUR od 9.12.2011.

58,09 E UR od 21.1.2012.

58,24 E UR od 7.3.2012.

57,85 E UR od 29.3.2012.

57,97 E UR od 8.5.2012.

58,39 E UR od 7.6.2012.

57,96 E UR od 6.7.2012.

58,12 E UR od 3.8.2012.

57,73 E UR od 7.9.2012.

57,11 E UR od 6.10.2012.

57,83 E UR od 8.11.2012.

57,57 E UR od 8.12.2012.

58,16 E UR od 9.1.2013.

80,09 E UR od 7.2.2013.

80,42 E UR od 7.3.2013.

81,32 EUR od 6.4.2013.

80,23 E UR od 8.5.2013.

79,22 E UR od 8.6.2013.

79,38 E UR od 8.8.2013.

79,8 EUR od 6.9.2013.

80,74 E UR od 5.10.2013.

80,4 EUR od 8.11.2013.

80,67 E UR od 8.11.2013.

80,98 E UR od 7.12.2013.

81,06 E UR od 1.12.2013.

1,77 EUR od 8.7.2014.

1,78 EUR od 9.8.2014.

1,79 EUR od 6.9.2014.

1,79 EUR od 8.10.2014.

1,81 EUR od 7.11.2014.

1,81 EUR od 0.12.2014.

1,81 EUR od 6.2.2015.

1,81 EUR od 6.3.2015.

1,81 EUR od 9.4.2015.

1,81 EUR od 8.5.2015.

1,81 EUR od 10.6.2015.

1,81 EUR od 7.7.2015.

1,81 EUR od 8.8.2015.

1,81 EUR od 8.9.2015.

1,81 EUR od 7.10.2015.

1,81 EUR od 6.11.2015.

1,81 EUR od 8.12.2015.

1,81 EUR od 9.1.2016.

a sve do isplate, u roku od 15 dana .

II. O d b i j a se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

III. N a l a ž e s e tužitelju ĐB da tuženiku Zagrebačka banka d.d. naknadi troškove postupka u iznosu od 1.250,00 EUR (tisućudvijestopedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 250,00 EUR (dvijestopedeset eura).

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 13. lipnja 2029. podnio tužbu u kojoj navodi da su on i tuženik 24. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu broj: 3207108419 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini u vlasništvo založnog dužnika OB, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čkbr. [katastarska čestica], što u naravi predstavlja visoko-prizemni stambeno poslovni objekt i dvorište ukupne površine 399 čhv, odnosno 1435 m2. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zvonimira Batroleka 29. srpnja 2005. pod brojem OU-167/06. Tuženik je po tom ugovoru isplatio tužitelja ukupan iznos od 131.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. U članku 4. ugovora o kreditu određena je promjenjiva kamatna stopa od 4,90 % godišnje, a koja se mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Takvom odredbom omogućeno je tuženiku da jednostranim odlukama mijenja kamatu stopu, pa je takva ugovorna odredbe neodređena i neodrediva, pa samim time i ništava. Tužitelj i tuženik su ugovor o kreditu zaključili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika s unaprijed formuliranim odredbama o kojima parnične stranke nisu pregovarale i zbog čega tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj. Time je ugovorena promjenjiva kamatna stopa svojevoljno određivana od strane tuženika, a o kojem načinu ili uvjetima mijenjanja tužitelj prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije imao saznanja, niti je taj podatak ili način mijenjanja bio ugovoren. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa između tužitelj i tuženik kamatna stopa se povećavala nekoliko puta i to s početne vrijednosti od 4,90 % godišnje na stopu od: 5,55 % od 1. listopada 2007., 6,30 % od 1. veljače 2008., 6,80 % od 1. srpnja 2009., 6,00 % od 1. studenoga 2010., 5,75 % od 1. srpnja 2011., 6,55 % od 1. prosinca 2012., 5,87 % od 1. siječnja 2016., 5,56 % od 1. srpnja 2016., 5,22 % od 1. siječnja 2017. te 5,12 % od 1. srpnja 2017. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Dužnik, ovdje tužitelj, je dužna platiti kamatu, ali ako je ugovorena promjenjiva kamata, mora se ugovoriti i način promjene kamate tako da on bude barem odrediv, a ne suprotan odredbi čl. 270. ZOO-a koja propisuje da je ugovor ništetan ukoliko je ugovorena činidba koja je neodređene ili neodrediva. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju presude i rješenja o odbijanju revizije tužitelja i sedam tuženih banaka broj Revt-249/14, a koja se odnosi i na ovaj ugovor o kreditu, utvrdio: Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamate, a kako su to činile tužene banke u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u spornom razdoblju bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visine kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni to ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovore o kreditu buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti mogao biti razumljiv.". Na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.c Zakona o parničnom postupku pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Tuženik je na temelju takvih odredbi ugovora o kreditu obračunavao tužitelju veće kamatne stope od ugovorene, čime je povrijedio odredbu čl. 3. ZOO-a koja se odnosi na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu te je tako na temelju nezakonito povećane kamatne stope neosnovano stekao, do zaključno 1. siječnja 2019. ukupan iznos od 37.614,25 kuna, a postavio je tužbeni zahtjev kojom potražuje iznos od 77.272,57 kuna sa zakonskom zatezno kamatom od pojedinih plaćanja kao u tužbi.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe da je predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 9. siječnja 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja nastupio, (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je dakle svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“ te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR; promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR; utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, tuženik ističe kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U vezi s time, tek podredno ističe da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile fiksne, a nakon tog razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13, presudu Vrhovnog suda RH (Revt 249/14 i odjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15) koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive, odnosno nepoštene, jer nisu omogućavale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banke nema mogućnost dovoditi u pitanje sadržaj tih odluke pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih one, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u pogledu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bilo u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno da ne može provjeriti opravdanost budući promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatnih stopa nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Sukladno tome, predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

3. Tužitelj je podneskom od 24. ožujka 2020., nakon provedenog financijskog vještačenja, navodeći prvo da je tužitelj laik u pravu zbog čega je vrijednost predmeta spora naznačio na način da je zbroji preplaćene anuitete e je na dan pisanja tužbe obračunao zakonske zatezne kamate na tako preplaćene anuitete i pribroji ih preplaćeni anuitetima i tako došao do iznosa od 77.272,15 kuna, a u historijatu tužbe je naveden iznos od 37.614,25 kuna, koji iznos čini zbroj pojedinačnih preplaćenih anuiteta te je i sam vještak došao do skoro istog iznosa. Sukladno tome, preciziranim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 36.383,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose preplata, kao u tom podnesku.

4. Tuženik se podneskom od 8. lipnja 2020. protivi preinaci tužbe, a ako sud preinaku dopusti, ističe prigovor zastare iz razloga koje obrazlaže. Osim toga, poziva se na pravna shvaćanja iz oglednog spora, a i osporava tužitelju status potrošača.

5. Rješenjem posl. broj: P-400/2019-27. od 12. studenoga 2020. određen je prekid postupku do završetka postupka koji se vodi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u predmetu posl. broj: Rev 1042/2017, odnosno kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka njegov završetak. Rješenje je postalo pravomoćno 2. prosinca 2020.

6. Budući da je navedeni postupak završio, rješenjem posl. broj: P-400/2019- 28. od 13. kolovoza 2025. nastavljen je postupak, a to je rješenje postalo pravomoćno 19. rujna 2025.

7. Tužitelj je podneskom od 28. listopada 2025., s obzirom na promjenu valute u Republici Hrvatskoj, uskladio tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 4.872,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose preplate kao u izreci presude.

8. Tuženik podneskom od 19. studenoga 2025. ustraje na protivljenju preinaci tužbe i prigovoru zastare.

9. Sud je na ročištu 3. prosinca 2025. dopustio preinaku tužbe budu da je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.

10. U postupku su pročitani: ugovor o namjenskom kreditu broj 3207108419 od 27. srpnja 2006., pregled promjena kamatni stopa po kreditu od 30. svibnja 2019.,tuženikov prijedlog konverzije s prilozima, dodataka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 9. siječnja 2016., izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita društva KPMG Croatia d.o.o. od 14. studenoga 2015.; provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja mr. sc. Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj.

11. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

12. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

13. Nije sporno:

- da je tužitelj 27. srpnja 2006. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 3207108419 kojim mu je odobren kredit u iznosu od 131.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s namjenom definiranom kao "otplata postojećeg kredita i adaptacija kuće";

- da je člankom 7. ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF;

- da je člankom 2. ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i ugovora o suradnji, a u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,90 % godišnje;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 9. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona.

14. Sporno je, za početak, ima li tužitelj uopće status potrošača po predmetnom ugovoru o kreditu.

15. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

16. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003., dalje: ZZP) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

17. Tuženik sasvim neosnovano tužitelju osporava status potrošača budući da je taj status sasvim jasno vidljivi iz samog ugovora o kreditu (u kojem je tužitelj navedena isključivo kao fizička osoba bez ikakvog spominjanja njegovog zanimanja ili kakve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a namjena kredita je definirana kao kupnja nekretnine – obiteljske kuće), a naročito iz dodatka tom ugovoru. Naime, odredbama ZIDZPK-a, je propisana konverzija ugovora o kreditu, za banke kao obveza, a kao mogućnost isključivo za potrošače te je i tuženik, očito svjestan takvog statusa tužitelja, njemu i ponudio konverziju.

18. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015., dalje: ZID ZPK), u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015. i 78/2015.) iza članka 19. dodana je, među ostalim, glava IV.a, naslovi iznad članaka i članci 19.a do 19.1, kojima je regulirana konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

19. Člankom 19.a definiran je predmet konverzije, a člankom 19.b načelo konverzije na način da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način se položaj potrošača s kreditnom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

20. Način izračuna konverzije propisan je odredbama čl. 19.c i to tako da se: 1. na iznos početno odobrene glavnica kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivanog na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominiranog u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita; 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaja ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominirano u kunama s valutnom klauzulom u CHF; 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHR i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjete koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom EUR te takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate; 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavke veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR ili valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog stavka smatra se preplatom koja se: - ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos od najviše 50 % dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vjerovnik i potrošak sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta i valutnoj klauzuli u EUR; a ako iznos preplate prelazi ukupni zbog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. runa 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, pri čemu se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Prema stavku 6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog ugovora, namiri se vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošaka, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača; 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovog stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovog stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

21. Konačno, prema stavku 8., učinak konverzije utvrdi se kao razlika: - stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunate u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovog Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz čl. 11.d ovog Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovog stavka.

22. Odredbama čl. 19.d. detaljno je propisano informiranje potrošača za potrebe provjere izračuna konverzije, pri čemu je, sukladno stavku 3., prije objave kalkulatora iz stavka 1. (na temelju kojeg je konverzija izračunata), vjerovnik dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama.

23. Zaključno, odredbama čl. 19.e propisana je sama konverzija kredita i to na način da je vjerovnik dužna potrošaču ponuditi konverziju u formi i sa sadržajem propisani stavcima 1-4. navedenog članka, a potrošak sukladno stavku 6. nije obvezan prihvatiti izračun konverzije ni sklopiti s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovog Zakona, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona. Ako pak potrošač prihvati izračun konverzije kredita, učinak konverzije iz čl. 19. st. 1. t. 8. ovog Zakona snosi vjerovnik, dok razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza čl. Čl. 19. s. t. 1. t. 1. ovog Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. t. č. ovog Zakona te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c. stavka 1. t. 5. ovog Zakona snosi potrošač.

24. U ovom slučaju nije sporno da je tužitelj konverziju prihvatio te da je izračun konverzije napravljen sukladno navedenim odredbama.

25. Navedenim odredbama nije izrijekom propisano ima li potrošač koji je prihvatio konverziju ipak pravo od vjerovnika potraživati novčane iznose koji bi bili posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te je to pitanje, barem djelomično i posredno bilo predmetom raspravljanja u sudskoj praksi.

26. Sam ZID ZPK bio je predmetom raspravljanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske budući da je više kreditnih institucija i fizičkih osoba pokrenulo postupak za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom. Ustavni sud rješenjem broj: U- I-3685/2015. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog Zakona s Ustavom. Ustavni se sud očitovao o formalnoj i materijalnoj (ne) ustavnosti navedenog Zakona, utvrđujući da je donesen zbog trajnog otklanjanja poremećaju u gospodarstvu, izbjegavanja dužničke krize, rasterećenja sudova (među ostalim se navodi da se čini da je za donošenje tog Zakona postojao osobito važan interes i u pogledu rasterećenja sudova – na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija trži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane), osiguranje otplate kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kredita u CHF ne dovode u neravnopravan i ovisan položaj u odnosu na kredite institucije, te sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija. Utvrđuje se i da su Vlada odnosno Ministarstvo financija iznijeli relevantne i dostatne razloge zbog čega je model konverzije predviđen osporenim Zakonom bio nužan odnosno da u konkretnom slučaju nije postojala manje ograničavajuća mjera u slučaju CHF kredita; primjećuje da je njime određena konverzija kao zakonska interventna mjera, bila dobrovoljna mjera za potrošače CHF kredita, a obvezna za kreditne institucije, a utvrđuje se da su i svi potrebni uvjeti retroaktivnosti (za pojedine odredbe) u potpunosti zadovoljeni.

27. Dakle, provedenim testom razmjernosti Ustavni sud utvrđuje da je osporeni zakon imao legitiman cilj, da je osporena mjera – konverzija bila prikladna za ostvarenje legitimnog cilja te da je taj Zakon bio nužan, odnosno da nije postojala druga manje ograničavajuća mjera.

28. Slijedeća relevantna odluka je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019. kojim je prihvaćena revizija tužiteljice ukinuta su rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-1097/17-2. od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-4233/15-17. od 17. siječnja 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjskim je rješenjem odbačena tužbu u dijelu kojim je traženo da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u člancima 2. i 7. ugovor o namjenskom kreditu, istovremeno je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa čija će se visina utvrditi nakon što tuženica dostavi potrebne podatke odnosno kad se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o tim podacima. Drugostupanjskim je rješenjem prvostupanjsko rješenje potvrđeno, a presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Iz obrazloženja je vidljivo da se tražilo utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome isplati, a da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a jer se tuženica suglasila s izračunom konverzije. Na temelju toga nižestupanjski su sudovi zaključili da je konverzijom izmijenjen ugovor i u pogledu kamatne stope te da je time suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i pravni učinci te ništetnosti pa tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi. Revidentica je u bitnome postavila pitanje: "Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu", a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i to stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). S obzirom na navedeno, zaključuje se da tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila svoja eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

29. Pitanje pravnog interesa razmatrano je i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11- od 3. rujna 2019. kojima su u bitnome odbijene revizije banaka te je potvrđena ništetnost ugovorni odredbi kako o valutnoj klauzuli u CHF (još ranije je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine kojom su, među ostalim, odbijene žalbe prvotuženika Zagrebačke banke d.d. i ostalih tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizije 1-7. tuženika, potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi). U navedenoj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da tužene banke neosnovano prigovaraju nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog spora nakon što je stupio na snagu ZID ZPK kojim je omogućeno potrošačima – korisnicima kredita konverzija ugovora o kreditu jer da se radi o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se po svojoj pravnoj naravi, u dijelu kojim se traži utvrđenje da je konkretnim postupanjem tuženih banaka povrijeđen pravni interes potrošača, koja predstavlja tužbu za utvrđenje u smislu 187. ZPP-a, te pravni interes postoji zato što je odredbama ZID ZPK "potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni s valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i daje pitanje valjanosti takvih ugovora ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka" (str. 22.).

30. Nadalje, prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020., na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/015) nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", odgovor glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". U obrazloženju rješenja navodi se sadržaj citiranih odredbi ZID ZPK-a uz zaključak da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošački mogli sklopiti sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima u sukladno odredbama ovog Zakona. Navodi se i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., uz zaključak: "U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. To sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.".

31. U nastavku se otklanjaju prigovori u pogledu nepostojećeg ugovora, npr. zbog nesporazuma na strani potrošača i u pogledu "pravne relevantnosti" sporazuma o konverziji zbog tvrdnji potrošača da je naknadno otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita (u smislu da korisnici kredita prigodom sklapanja sporazuma nisu u svemu mogli biti upoznati sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10. od 10. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019.).

32. U vezi nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, osvrće se i na rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2. od 12. veljače 2019. te obrazlaže: "… da bi se mogla razumjeti navedena odluka, treba poći od toga da podnositelji tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa" te da iako kazuistička zakonska pravila o pravnom interesu iz odredbi čl. 187. st. 2. i čl. 186.b ZPP-a ne znače da postojanje pravnog interesa u ostalim situacijama koje bi mogle nastupiti nije potrebno, ipak se pitanja svodi na pravila o dokazivanju tako da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik, a "u svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz opće obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.". Navodi se dalje da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavi u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e". Vrhovni sud Republike Hrvatske se dalje u obrazloženju osvrće i na presudu Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungay Zrt od 14. ožujka 2014., u smislu članka 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. te zaključuje da je temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske ugovorne intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Zaključno se navodi: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHR o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ali nije rečeno da bi osnovi ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti; da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 102/15); da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu veznih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR; da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete; da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovi izloženoga konačno se zaključuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

33. U vezi prethodno navedenih pravnih stavova treba istaknuti da su prema odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 99/99 i 29/02) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštivati svaka fizička i pravna osoba; da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati; da će prema odredbi čl. 502.n ZPP-a, nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem (iako ovaj postupak nije prekinut temeljem odredbe čl. 213. st. 1. st. 3. ZPP-a, s obzirom da je svrha oglednog postupka upravo jedinstvena primjena prava, jasno je da se i na ovaj postupak ta vezanost odnosi) te da je i svrha tzv. izvanredne revizija iz tada važeće odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (povodom koje je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019.) upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pa je takvim odlukama i ovaj sud vezan.

34. Odredbama ZID ZPK pa ni navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske očito nije zauzet jasan i nedvosmislen stav o pravnim učincima ugovora o konverzije i njegovim posljedicama, kako u pogledu kondemnatornih zahtjeva za isplatom koji bi se temeljili na ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj u CHF tako i u pogledu pravnog interesa za deklaratornim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi te o tome i dalje postoje različiti, pa i kontradiktorni stavovi, kako u sudskoj praksi tako i u stručnim člancima pa je o tim, pravnim pitanjima, potrebno odlučiti u pojedinačnim parnicama.

35. Daljnja relevantna odluka o učincima konverzije jest presuda Suda Europske unije u predmetu C-567/20. od 3. veljače 2022. Iz navedene presude proizlazi da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima, a na koju se pozivaju i stranke u ovom postupku, nije primjenjiva na ugovora koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.) pa tako ni na konkretni ugovor o nenamjenskom kreditu koji je sklopljen 9. svibnja 2007., zbog čega je i u ovom slučaju primjenjiv zaključak iz 38. odlomka te presude da "eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive". Nasuprot tome, na Dodatak ugovoru, koji je sklopljen 18. prosinca 2015. primjenjuju se odredbe Direktive 93/13, ali navedeni dodatak ne može proširiti područje primjene ratione temporis te direktive te obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.

36. Što se merituma tiče, u presudi Suda Europske unije C-567/20. od 3. veljače 2022. ističe se da u skladu s ustaljenom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz "(obveznih) zakonskih ili regulatornih odredaba" što je opravdano činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju zakonodavac Unije izričito namjerava očuvati te je na nacionalnim sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora i o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pritom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te direktive, iznimku uspostavljenu člankom 1. stavkom 2. iste direktive treba tumačiti usko. Sud ukazuje i da zahtjev prihvata potrošača sam po sebi nije prepreka tome da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom, te je iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Sukladno tome, Sud zaključuje da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

37. Dakle, Sud Europske unije nije meritorno odlučio o učincima konverzije već je to u nadležnosti nacionalnih sudova.

38. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeta su pravna shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača i to:

Prvo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Drugo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Treće pravno shvaćanje koje glasi:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

39. U priopćenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da će sve sudske odluke koje su uvodno navedene i koje zastupaju tri različita pravna shvaćanja biti premet kontrole Službe evidencije sudske prakse.

40. Krajem 2024. otpremljene su i objavljene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se zauzimaju prethodno navedena pravna shvaćanja, odnosno:

- presuda i rješenje broj: Rev 586/2019-14. od 21. prosinca 2022., u kojoj je zauzeto treća pravno shvaćanje, a kojom je, među ostalom preinačena drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te je suđeno da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa, a u preostalom dijelu su ukinute nižestupanjske odluke te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;

- rješenje broj: Rev 1096/2022-2. od 8. studenoga 2022., u kojem je zauzeto drugo pravno shvaćanje, a kojim je prihvaćena revizija tužiteljice te su ukinute drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu kao i u dijelu kojim je odučeno o troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na odlučivanje;

te, na kraju, i:

- presuda broj: Rev 637/2019-2. od 15. studenoga 2022., u kojoj je zauzeto prvo pravno shvaćanje, a kojom je prihvaćena revizija tuženice i preinačena drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, tako da je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 37.630,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznosa.

41. Ovome sudu nisu poznate eventualne naknade odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima bi se zauzimalo pravno shvaćanje o pravnim učincima sklapanja sporazuma o konverziji ugovora o kreditu.

42. Dakle, u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, pa i u trenutku objave ove presude, o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani.

43. Prema nalazu stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz društva Ručević vještačenja d.o.o., Zagrebačka banka d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 27. srpnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207108419 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 131.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, ugovoren je rok otplate od 12 godina, (otplata u jednakima anuitetima), te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,90 % godišnje, dospijeće prve obveze bilo je 1. listopada 2006., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu, utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Kredit je iskorišten 2. kolovoza 2006., s kojim danom je srednji tečaj HNB-a za valutu CHF iznosio 4,611981 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 131.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 604.169,51 kn. Uvidom u prijepis promjena kamatnih stopa po kreditu i promet po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita, kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi: 4,90 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007., 5,55 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008., 6,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009., 6,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2010., 6,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011., 5,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2012., 6,55 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2013. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014. te 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do izračuna konverzije 30. rujna 2015. Za odgovaranje na postavljene zadatke u nastavku nalaza se daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, kao i sporedni otplatni plan prema sljedećim elementima: glavnica u iznosu od 131.000,00 CHF i fiksna stopa ugovorenih kamata od 4,90 % godišnje, te je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatni planova iskazao razlike u visini obveze i to: prvo razlike u visini anuiteta koji proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetom razdoblju (stupa "m" tabele 1), a zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB-a na dan plaćanja (stupac "p" tabele 1). Imajući u vidu postavljeni zadatak, koji se odnosi na dio da je po predmetnom kreditu proveden izračun konverzije, vještak napominje kako je prema Dodatku ugovora o kreditu preplata po kreditu na dan 30. rujna 2015. iznosila 66.815,56 kuna, no vještak se ne može očitovati koji dio od navedenog iznosa se odnosi na razliku koja je ja nastala zbog promjene kamatnih stopa, a koji dio na razliku koja je nastala zbog promjene početnog tečaja CHF-a

44. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da razlika obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze (1. listopada 2006.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju od otplate kredita iznosi ukupno 6.647,21 CHF, odnosno 36.328,48 kuna (iskazao prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze), s pojedinim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "m" tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF) odnosno u stupcu "p" tabele (u kunama).

45. Tužitelj se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao podneskom od 10. prosinca 2019., prigovarajući da isti nisu sačinjeni do dana provedene konverzije, odnosno do 11. siječnja 2016. do kada su otplaćivani anuiteti te da nisu prikazana četiri plaćena anuiteta, a i da nisu pravilno obračunane razlike preplaćenih kamata u stupcu "m" tabele 1.

46. Tuženik se očitovao podneskom od 12. prosinca 2019., prigovarajući da vještak prilikom izračuna nije uzeo u obzir izvršenu konverziju.

47. Vještak se na prigovore očitovao pismeno, navodeći da je predmetnim ugovorom o kreditu utvrđena otplata u anuitetima, te imajući u vidi da se svaki anuitet sastoji od iznosa redovnih kamata i dijela koji se odnosi na razduženje glavnice, nije matematički ispravo promatrati samo dio anuiteta, kako to predlaže tužitelj, već se uspoređuju stvarno plaćeni anuiteti s početno ugovorenim anuitetom za svaki pojedinačni iznos. U odnosu na četiri plaćena anuiteta nakon 30. rujna 2015., vještak je ponovnim uvidom u promet po računu utvrdio da je tuženik uistinu do dana provedbe konverzije, 11. siječnja 206., obračunavao anuitete i uplate u CHF pa je stoga u tabeli 1a napravio izračun u kojem su uključene razlike sve do anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2016. U odnosu na prigovor tuženika, vještak navodi da je na stranici 2. osnovnog nalaza i mišljenja pojasnio iz kojeg razloga se nije mogao očitovati na dio zadatka koji se odnosi na izvršenu konverziju te to ponavlja, dok su ostali prigovori tužitelja i tuženika pravne prirode te se vještak o njima nema što očitovati. Sukladno dopunskom izračunu vještak navodi da razlika obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze (1. listopada 2006.) do provedbe konverzije (11. siječnja 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju od otplate kredita iznosi ukupno 6.655,77 CHF, odnosno 36.383,14 kuna (iskazao prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze), s pojedinim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "m" tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF) odnosno u stupcu "p" tabele (u kunama).

48. Tužitelj se podneskom od 9. ožujka 2020. očitovao, iznoseći, u bitnome pravne prigovore.

49. Tužitelj je podneskom od 24. ožujka 2020. tužbeni zahtjev precizirao prema dopunskom nalazu i mišljenju.

50. Tuženik podneskom od 17. listopada 2025. ponovno prigovara da vještak nije uzeo u obzir preplatu priznatu prilikom provođenja konverzije u iznosu od 66.815,56 kuna, ali podneskom od 19. studenoga 2025. povlači taj prigovor jer je tužitelj u predmetu P-300/23 (između istih stranaka po istom ugovoru o kreditu, a radi preplate po osnovi valutne klauzule) uzeo u obzir tu preplatu.

51. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje stručnim i objektivnim ali, zbog pravnih pitanja, nalaz i mišljenje vještaka u ovoj parnici nije odlučan.

52. Naime, imajući u vidu prvenstveno odredbe ZID ZPK i to ne samo gramatički već i teleološki (dakle, tumačeći ih u skladu s društvenim kontekstom i ciljem donošenja, a koji je izražen prvenstveno u prijedlogu ZID ZPK te u očitovanju Ministarstva financija kako je to navedeno na stranama 86-87. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015. od 4. travnja 2017.), a zatim i prethodno navedene odluke sudova, kako kronološki, tako i sadržajno, te stoga naročito rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. budući da je donesena u oglednom sporu, svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljio na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

53. Naime, među osnovnim svrhama donošenja ZID ZPK bilo je otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK).

54. Osim toga, legitiman cilj donošenja ZID ZPK bilo je i rasterećenje sudova budući da je već u vrijeme predlaganja navedenog zakona pred sudovima bio veliki broj pojedinačnih restitucijskih tužbi (od kojih su, nakon njegova donošenja, neke i povučene) i osnovano se očekivalo i podnošenje novih tako da je volja zakonodavca očito bila da se problem kredita vezanih uz CHF riješi trajno.

55. Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije sukladno odredbama ZID ZPK, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita pa i kad se uračunaju učinci konverziji, a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.

56. Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.

57. Tužitelj u ovoj parnici niti ne tvrdi da bi se nevaljanost osnovnog ugovora o kreditu temeljila ne nekom od takvih razloga niti tvrdi da konverzija ne bi bila provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK.

58. Zbog svega navedenoga, ni iskaz tužitelja za ovu parnicu nije odlučan te je valjalo tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

59. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tuženik u cijelosti uspio u postupku.

60. Sukladno tome, tužiteljev zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka.

61. Troškovi zastupanja tuženiku su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.

62. Tuženiku su, od troškova određeno zatraženih troškovnikom u podnesku od 19. studenoga 2025., kao potrebni priznati troškovi: sastava odgovora na tužbu te podnesaka od 12. prosinca 2019, 8. lipnja 2020. i 17. listopada 2025. po tbr. 8/1 u visinama od po 100 bodova te zastupanja na ročištu 29. listopada 2025. po tbr. 9/1 u visini od po 100 bodova, a što zajedno iznosi 500 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54 Tarife, 1.000,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 250,00 eura.

63. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podneska od 9. rujna 2020. jer takvog podneska u spisu ni nema.

64. Sukladno navedenom, tužitelju je naloženo da tuženiku na ime naknade troškova plati ukupno 1.250,00 eura, a odbijen je preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 250,00 eura.

65. Na troškove je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zlataru 29. prosinca 2025.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja Darku Kožiću, odvjetniku iz Ivanca

2. punomoćniku tuženika Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Zagreba