- 1 -              Rev 2592/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2592/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. d.d. S. V., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva K., K. i partneri sa sjedištem u R. i K. K., odvjetnik u Š., protiv tuženika: 1. Republika Hrvatska, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., Građansko-upravni odjel i 2. O. S., S. D., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. T. P., odvjetnik u S., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž - 558/2019-2 od 28. veljače 2019. kojim je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj 55 P - 1520/2016-20 od 6. rujna 2018., u sjednici održanoj 25. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva nad nekretninama označenim kao čest. zem. 327/136, te čest. zgr. 1133, 1134, 1135, 1136, 1137, 1138 i 1139 k.o. S., sve kao osnova upisa stečenog prava vlasništva u zemljišne knjige (kako je to precizno navedeno u izreci pod t. I. prvostupanjske presude). Potvrđena je i odluka o troškovima postupka u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku pod 1. iznos od 69.750,00 kuna. Preinačena je odluka o troškovima postupka u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka tuženika pod 2. na način da je tužitelj obvezan ovom tuženiku naknaditi iznos od 92.187,50 kuna.

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) je podnio tužitelj po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K., K. i partneri sa sjedištem u R., te reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a po punomoćniku K. K., odvjetnik u Š., sve s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora (510.000,00 kuna) dopuštena je „redovna“ revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a. Kako je revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a supsidijarna u odnosu na onu iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, to je o reviziji tužitelja odlučeno u okvirima odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, na način da je pobijana presuda ispitana u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i iskazima danim u postupku i samih tih isprava. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskog suda, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje stečenog prava vlasništva nad nekretninama pobliže određenih izrekom nižestupanjskih presuda, a sve kao osnova upisa stečenog prava u zemljišne knjige. Pri tom tužitelj svoj zahtjev temelji na činjeničnom osnovu: - da su njegovi pravni prednici (poduzeće V. B. s.p.o. S. V., D. H. M. S. D., te O. K. u sastavu R. U. D. S.) cijeli prostor apartmanskog naselja M. i auto kampa u S. V. priveli turističkoj namjeni, izgradili objekte apartmanskog naselja, auto kamp, restoran i dr., za što su dobili uporabnu dozvolu, te – da su predmetne nekretnine u postupku pretvorbe procijenjene u vrijednost društvenog kapitala.

 

8. Pobijanom presudom odbijen je zahtjev tužitelja temeljem činjeničnih utvrđenja: - da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo s pravom upravljanja O. T., - da iste predstavljaju dio matične čest. zem. 327/3 k.o. S. koja je u površini od 10.024 m2 procijenjena u kapital društva V. B. prema rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju od 22. srpnja 1997., uz napomenu da su dionice u protuvrijednosti nekretnina rezervirane pri HFP zbog nesređenih imovinskopravnih odnosa, - da je Zaključkom Skupštine O. T. od 19. ožujka 1982. predniku tužitelja R. U. D. S., O. K., T., dano na privremeno korištenje pomorsko dobro i to čest. zem. 327/3 k.o. S. koja je u površini od 73.558 m2, - da se navedeni Zaključak o privremenom korištenju temelji na odredbi čl. 5. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima ("Narodne novine" broj 17/74, 24/74, 39/74, 17/75 i 8/81 – dalje: ZPVDLP) koja je predviđala mogućnost davanja nekretnina koje su pomorsko dobro na privremeno korištenje, - da je navedena nekretnina temeljem ugovora o privremenom korištenju pomorskog dobra od 5. kolovoza 1982. ukupnom površinom od 73.558 m2 dodijeljena navedenom pravnom predniku tužitelja na privremeno korištenje na rok od 10 godina u svrhu izgradnje autokampa „M.“, tako da je ova nekretnina u vrijeme dodjele na korištenje predniku tužitelja predstavljala pomorsko dobro, - da je predniku tužitelja upravo temeljem odluke o dodjeli predmetne nekretnine na privremeno korištenje izdano odobrenje za gradnju i 14. lipnja 1988. građevinska dozvola za izgradnju apartmanskog naselja, - da je odlukom o utvrđivanju pojasa pomorskog dobra (Službeni glasnik Općine Trogir broj 8/81) pomorski pojas određen vrlo široko u odnosu na područje društvenog vlasništva, tako da je prostorno obuhvaćena i čest. zem. 327/3 k.o. S., - da se predmetne nekretnine nalaze u mjestu S. V., unutar kampa V. B. i u naravi predstavljaju uređeno i kultivirano zemljište s provedenom infrastrukturom na kojem je izgrađeno 7 samostalnih objekata – apartmana, te – da je Uredbom o utvrđivanju granica pomorskog dobra na dijelu k.o. S. D. od 6. listopada 2004. ("Narodne novine" broj 141/04) Vlada Republike Hrvatske odredila granice pomorskog dobra ispred autokampa V. B., prema kojoj Uredbi se predmetne nekretnine ne nalaze unutar granica pomorskog dobra.

 

9. Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenata kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

10. Temeljem prethodno utvrđenog činjeničnog stanja pobijanom presudom pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev tužitelja. Kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina, kako zbog činjenice što predmetne nekretnine s trenutkom pretvorbe kao pomorsko – opće dobro nisu bile sposobne biti predmetom (objektom) stjecanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava, tako i zbog činjenice što je društveno poduzeće čiji je tužitelj sljednik s trenutkom pretvorbe imalo privremeno pravo korištenja predmetnih nekretnina. Naime, osnovom Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine" broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95, 21/96, 18/99, 42/05 i 99/03 – dalje: Zakon o pretvorbi) izvršena je pretvorba poduzeća s društvenim kapitalom u dionička društva i društva s ograničenom odgovornošću. Shodno odredbi čl. 2. navedenog Zakona, društveni kapital predstavljao je razliku između vrijednosti sredstava (ukupne aktive) poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća, uključujući obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trajnih uloga u poduzeću. Pretvorba se provodila uz suglasnost i nadzor Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj (Zakon o Agenciji Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj /"Narodne novine" broj 30/91/), što je naknadno prešlo u nadležnost Hrvatskog fonda za privatizaciju (Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju /"Narodne novine" broj 84/92, 70/93, 76/93, 19/94, 52/94 i 87/96/). Nastankom trgovačkog društva u koje se dotadašnje društveno poduzeće pretvorilo (upisom u sudski registar – čl. 6. st. 2. Zakona o pretvorbi) prestalo je postojati ono dotadašnje društveno poduzeće koje se pretvorbom pretvorilo u trgovačko društvo, s tim da je pretvorbom nastalo trgovačko društvo pravni sljednik (sukcesor) onog društvenog poduzeća koje je tom pretvorbom prestalo postojati. Kako je to naknadno regulirano odredbom čl. 360. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZV), izvan statusne izvršena je i stvarnopravna pretvorba na način da je pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo pretvorbom nositelja toga prava - pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

 

11. Prednik tužitelja, prema utvrđenju nižestupanjskog suda, prije pretvorbe imao je samo pravo privremenog korištenja predmetnih nekretnina koje je u to vrijeme osnovano u pretpostavkama iz odredbe čl. 5. ZPVDLP-a na rok od 10 godina, pa nisu ispunjene pretpostavke u kojima bi tužitelj kao pravni sljednik društvenog poduzeća pretvorbom stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina (pravo vlasništva, uz ostale pretpostavke, mogao je steći samo nad onim nekretninama nad kojima je društveno poduzeće imalo pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu, koje pretpostavke u konkretnom slučaju nisu ispunjene).

 

12. Isto tako, u konkretnom slučaju predmetne nekretnine su s trenutkom pretvorbe bile pomorsko, dakle opće dobro. Kako je to uređivala odredba čl. 4. st. 4 ZPVDLP-a temeljem kojeg Zakona su predmetne nekretnine dane predniku tužitelja na privremeno korištenje, te kako to uređuje odredba čl. 3. st. 2. ZV-a, opće dobro nije sposobno biti predmetom (objektom) prava vlasništva i drugih stvarnih prava. U tom smislu pretvorbom društvenog poduzeća niti njegova dotadašnja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvarima koje nisu sposobne biti objektom prava vlasništva nisu se mogla pretvoriti u pravo vlasništva tih stvari. Činjenica da su nakon izvršene pretvorbe predmetne nekretnine izuzete iz statusa pomorskog - općeg dobra ne utječe na stvarnopravne ovlasti tužitelja stečene pretvorbom nad predmetnim nekretninama.

 

13. Neosnovano se tužitelj poziva na okolnost da je samim unošenjem nekretnina u društveni kapital pretvorbom stekao pravo vlasništva nad istima. Naime, kako je to naknadno izričito regulirano odredbom čl. 390.a ZV-a, samim unošenjem nekretnine u društveni kapital ne stječe se pravo vlasništva nad tom nekretninom (u tom smislu rješenje o pretvorbi nema konstitutivni značaj). Za stjecanje prava vlasništva nekretnine potrebno je da su se izvan pretpostavke da je vrijednost predmetne nekretnine procijenjena u kapital društva i po nadležnom tijelu u kapitalu društva iskazana, kumulativno ispunile i pretpostavke da su nekretnine na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i da su mogle biti predmet (objekt) stjecanja prava vlasništva, koje pretpostavke u konkretnom slučaju nisu ispunjene.

 

14. Neosnovano se tužitelj poziva i na Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije ("Narodne novine" broj 92/10 i 50/20), jer prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, između ostalog, nije riječ o zemljištu koje nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe, odnosno koje nije uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije u smislu odredbe čl. 2. st. 1. ovog Zakona.

 

15. Status predmetnih nekretnina, kao i ovlasti koje je prednik tužitelja kao društveno poduzeće imao nad tim nekretninama bio je poznat s trenutkom pretvorbe, pa se tužitelj neosnovano poziva na legitimna očekivanje stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima, biti poštivana, a njihovo ostvarenje zaštićeno u smislu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-551/1999 od 25. svibnja 2000., U-III-476/2000 od 14. lipnja 2000. i dalje).

 

16. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 25. listopada 2023.