REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B

Broj: Rev 1630/2019-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse
predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice,
mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i
Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajne mase FIN-ART d.d.,
Zagreb, Trg kralja Tomislava 22, OIB 60573510115, zastupanom po stečajnom
upravitelju Marinku Pajiću, a ovaj po punomoćnicima Denisu Bajsu i Maru
Mihočeviću, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mihočević & Bajs d.o.o., protiv
tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Županijskom
državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate,
odlučujući o tužiteljevoj reviziji izjavljenoj protiv presude Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4408/16-5 od 20. studenoga 2018., kojom je
potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2992/2015 od 22.
travnja 2016., na sjednici održanoj 25. listopada 2023.

r i j e š i o j e:

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni
broj Pž-4408/2016-5 od 20. studenoga 2018. i predmet vraća tome sudu na ponovno
suđenje.

II. O troškovima nastalima u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4408/16-
5 od 20. studenoga 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu,
poslovni broj P-2992/2015 od 22. travnja 2016.u toč. I. i II. izreke, a kojima je odbijen
dio tužbenog zahtjeva za isplatu 3.771,023,90 kn sa zatraženim zateznim kamatama
(toč. I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu
od 425.420,00 kn (toč. II. izreke).

2. Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene

- 2 - Rev 1630/2019-2

materijalnog prava, s prijedlogom da se ista preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova revizije.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica plati iznos od 3.771.023,90 kn s
pripadajućim zateznim kamatama, a koji se zahtjev zasniva na tvrdnji da je kao
zakupac poslovnog prostora iz Ugovora o zakupu od 12. ožujka 1993. i od 19.
listopada 1993. koje je sklopio s Gradom Zagrebom u taj poslovni uložio 3.771.23,90
kn za koliko je njegova vrijednost povećana, a budući da je utvrđeno da je vlasnik tog
poslovnog prostora tuženica, smatra da mu je taj iznos dužna platiti po pravilima o
stjecanju bez osnove.

6. Prvostupanjski sud je detaljno analizirao sadržaj Ugovora o zakupu te je proveo
dokaz uviđajem uz sudjelovanje sudskog vještaka građevinske struke, koji je u svom
pisanom nalazu naveo da vrijednost svih ulaganja tužitelja u poslovni prostor koji je
bio predmet zakupa iznosi 8.570.509,00 kn. Međutim, sud je odbio tužbeni zahtjev jer
je ocijenio da je namjera ugovornih strana iz ugovora o zakupu bila da se ugovori
manja zakupnina od one koja bi odgovarala tržišnim uvjetima.

7. Drugostupanjski sud je potvrdio presudu suda prvog stupnja s obrazloženjem u
kojem objašnjava (teoretski) pravni institut stjecanja bez osnove i u suštini se ne
osvrće na dokaze koje izveo prvostupanjski sud, već zaključuje da je slijedom toga
što je navedeno o pravnom institutu stjecanja bez osnove „tužitelj trebao dokazati da
su se sve navedene pretpostavke ostvarile, što je propustio dokazati (članak 219. u
vezi s člankom 221.a ZPP“).

8. Osnovano tužitelj u reviziji navodi da je drugostupanjski sud učinio bitnu povredu
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer pobijana presuda ima
nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati. Drugostupanjski sud je naveo da tužitelj
u žalbi nije argumentirano ukazao „na nezakonitost pobijane presude i nije osnovano
doveo u sumnju njenu pravilnost“. Osim što se ovakva uopćena formulacija ne može
prihvatiti kao ocjena žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja u smislu čl. 375. st.

1. ZPP, ona upravo potkrepljuje tužiteljevu tvrdnju da je učinjena bitna povreda
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP. Naime, ako tužitelj u žalbi nije
doveo u pitanje zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude, trebalo bi zaključiti da
je po mišljenju drugostupanjskog suda ona zakonita i pravilna, a na to ukazuje i
činjenica da je pobijana presuda donesena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP (a ne čl.

374.a ZPP) i da je prihvatio utvrđenje da je tužitelj izvršio određena ulaganja u
poslovni prostor, ali da je između njega i zakupodavca ugovorno da će za vrijednost
tih ulaganja biti smanjena zakupnina. Međutim, drugostupanjski sud ne odbija
tužbeni zahtjev zbog tih razloga ili zbog pogrešne primjene materijalnog prava nego
ga odbija primjenom pravila o teretu dokaza. To je samo po sebi proturječno pri
čemu drugostupanjski sud ne navodi bilo koji dokaz kojeg tužitelj nije predložio, a
trebao bi kako dokazao postojanje pretpostavki za primjenu čl. 210. st. 1. Zakona o

- 3 - Rev 1630/2019-2

obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95,
7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05 - dalje: ZOO/91.).

9. Naime, ono što je tužitelj uložio u poslovni prostor prešlo je u imovinu tuženice jer
je ona vlasnik tog poslovnog prostora, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu
između stranaka u ovom sporu jer je ranije Ugovore o zakupu s tužiteljem sklopio
Grad Zagreb, a ne tuženica. Međutim, zakupodavac ne mora biti i vlasnik poslovnog
prostora. To ne utječe na valjanost ugovora o zakupu, a može eventualno dovesti do
odgovornosti za pravne nedostatke u smislu čl. 580. ZOO/91.

10. Sud je vezan za činjeničnu, ali ne i za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva (čl. 186.
st. 3. ZPP). Stoga bi odnos između stranaka bilo moguće razmatrati kao
izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove pod pretpostavkom da ono što je tužitelj
uložio u poslovni prostor nema osnove u Ugovorima o zakupu koje je sklopio s
Gradom Zagrebom, tj. da je suprotno zaključku prvostupanjskog suda plaćao
ugovorenu zakupninu po tržišnim cijenama, ali je neovisno o tome uložio u poslovni
prostor (dakle, neovisno od onoga što je ugovoreno) 3.771.23,90 kn. Ako je pak za
taj iznos umanjena zakupnina, onda je tužitelj taj iznos naplatio, pri čemu je
irelevantan odnos između tuženice i Grada Zagreba (je li tuženica platila Gradu
Zagrebu onoliko za koliko je povećana vrijednost njezine nekretnine ili nije).

11. Drugostupanjski sud nije razmatrao žalbu u tom smislu niti je uopće naveo zbog
čega ne prihvaća utvrđenja i ocjenu dokaza (posebno Ugovore o zakupu i Nalaz
vještaka) pa pobijanu presudu nije moguće ispitati je zapravo i nema valjanih razloga
koji se odnose na konkretan spor među strankama zbog čega je počinjena navedene
bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 254. st. 2. toč. 11. ZPP.

12. Stoga je valjalo riješiti na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP kao u izreci pod točkom I.

13. U ponovljenom suđenju drugostupanjski će sud donijeti novu i na zakonu
osnovanu presudu u povodu žalbe tužitelja, imajući pri tom na umu pravno shvaćanje
izraženo u ovom rješenju.

14. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 25. listopada 2023.

Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa

Broj zapisa: 9-3085e-c4e40

Kontrolni broj: 0f19c-62921-f5f36

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Đuro Sessa, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.