REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-262/2024-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu pojedincu Ivanu Dujiću, u pravnoj stvari tužitelja EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Šćulac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE ISTARSKE ŽUPANIJE, Pazin, M. B. Rašana 2/4, OIB: 29919922049, kojeg zastupa punomoćnik Dino Čekada, odvjetnik u Puli, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika ALLIANZ HRVATSKA d.d. Zagreb, Ulica Vjekoslava Heinzela 70, OIB 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Dean Ilijevski, odvjetnik u Puli, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 25. studenog 2025., na dan objave 24. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE ISTARSKE ŽUPANIJE d.o.o., OIB 29919922049, M.B. Rašana 2/4, 52000 Pazin, da isplati tužitelju EUROHERC osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, 10000 Zagreb, iznos od 517,62 EUR, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 19.01.2022. g. pa sve do isplate, a obračunava se za razdoblje do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od petnaest dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja 24. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tužitelju da umješaču na strani tuženika u roku od petnaest dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja 24. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi od 3. listopada 2024. tužitelj je naveo da se 2. listopada 2021. oko 10,00 sati na cesti Ž5013, Buzet-Cerovlje, oko 200 m nakon odvojka ceste za Kortinu, dogodila prometna nezgoda na način da je vozač ĐD, upravljao automobilom Hyundai Accent, reg. oz. [registarska oznaka], kada mu je na prometnicu iskočila srneća divljač uslijed čega je došlo do udara prednjeg i bočnog dijela vozila u životinju te su na automobilu nastala oštećenja. Na strani vozača nije bilo protupravnosti u postupanju. S obzirom da je štetu prouzrokovala divljač, u području nadležnosti lovoovlaštenika LD Mirna Buzet, koje lovačko društvo je u vrijeme nastanka štetnog događaja bilo osigurano kod tužitelja obzirom je na snazi bila polica osiguranja br. [broj police osiguranja] predmetom koje je osiguranje svih lovoovlaštenika na području RH za štete počinjene od divljači, to je tužitelj oštećeniku naknadio štetu na vozilu u iznosu 517,62 EUR. Prometna nezgoda se dogodila na dijelu ceste na kojem nije postojao znak „ divljač na cesti“. Pravna osoba koja je lovoovlaštenik u lovištu koje se prostire u području oko predmetne ceste je zatražila postavljanje znaka opasnosti od divljači na cesti, međutim isti u vrijeme štetnog događaja nije bio postavljen što predmetnu dionicu čini nesigurnom za promet a tuženika odgovornim za nastanak štetnog događaja. Oprema i signalizacija ceste su manjkavi (nepostojanje upozoravajućih katadioptera plave boje na smjerokaznim stupićima) unatoč zahtjevima lovoovlaštenika. Tužitelj se obratio tuženiku radi isplate međutim tuženik je odbio zahtjev radi čega tužitelj i podnosi ovu tužbu. Predlaže da sud donese presudu sa sadržajem kao u točki I izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, kako po osnovi tako i po visini tužbenog zahtjeva. Osporava sve navode iz tužbe. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije i neodgovornosti tuženika za nastalu štetu, a time i za isplatu regresa, pri čemu ukazuje da tuženik nije ni u kojem odnosu sa tužiteljem; sa njime nema nikakvih kontakata, niti mu je na bilo koji način prouzročio štetu, niti je štetu prouzročio osiguraniku tužitelja, tako da nema osnove niti za isplatu regresa.

U odnosu na tužitelja, na strani tuženika nema nikakvih elemenata građansko- pravne odgovornosti. Županijska uprava za ceste Istarske županije nije štetnik, ona tužitelju nije prouzročila štetu, nema štete, nema štetne radnje, pa samim time nema ni uzročno – posljedične veze, kao ni elemenata protupravnosti ni elementa krivnje. Isto se odnosi i u odnosu na osiguranika tužitelja.

Kod izvanugovorne odgovornosti za štetu, tužitelj prije svega treba dokazati da mu je tuženik, njemu ili osiguraniku, nekom svojom radnjom ili propustom počinio štetu, odnosno povrijedio neko njegovo subjektivno pravo, a da bi uopće došao u mogućnost da to dokaže, potrebno je da dokaže postojanje određenog pravnog odnosa između njih. Ističe i prigovor zastare potraživanja.

U svakom slučaju, tuženik ni u kojem slučaju ne može biti odgovoran za nastanak predmetne prometne nesreće. Iz činjeničnog opisa tužbe vrlo jasno proizlazi da sam tužitelj ni na koji način ne obrazlaže na temelju čega smatra odgovornim tuženika za predmetni štetni događaj, pa nije jasno temeljem čega je uopće postavio tužbeni zahtjev protiv Županijske uprave za ceste Istarske županije, radi čega se ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužitelj nije dokazao ni pravni temelj podnošenja tužbe upravo protiv tuženika, nije dokazao pasivnu legitimaciju koju tuženik u cijelosti osporava. U svakom slučaju, kada se hipotetski govori o odgovornosti Županijske uprave za ceste Istarske županije, pod pretpostavkom da se dokaže da je postojao udar u divljač i pasivna legitimacija, potrebno je napomenuti kako tuženik, kao ni ostale pravne osobe u čiju nadležnost spada održavanje prometnica, ne odgovaraju za štete koje su sudionicima u prometu nastale zbog naleta divljači, već je u tim slučajevima odgovornost na strani lovačkih društava koja gospodare lovištem koje se nalazi uz prometnicu na kojoj je došlo do nastanka prometne nesreće (i to sukladno Zakonu o obveznim odnosima, Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, Zakona o cestama i Zakonu o lovstvu). Stoga tuženik i iz tog razloga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na Županijsku upravu za ceste Istarske županije.

U konkretnom slučaju, a s obzirom na činjenicu da je sklopljena „nacionalna“ polica osiguranja, iza koje stoji nadležno ministarstvo, očito je da je do aktivacije iste, dolazilo automatizmom, bez utvrđivanja svih relevantnih činjenica; bitno je bilo da se šteta naplati, da lovačka društva ne plaćaju ništa iz svojih sredstava, te se nije utvrđivalo tko je konkretno odgovoran za nastanak štete. Da takve police osiguranja nije bilo, lovačka društva sasvim sigurno ne bi plaćala štetu, već bi u cijelosti osporavale svoju odgovornost, a što je u praksi jako dobro poznato. Međutim, sada, u konkretnom slučaju, samom aktivacijom police i naplatom štete, očito je lovačko društvo priznalo svoju odgovornost, a što znači da odgovornosti tuženika, kao pravne osobe koja upravlja prometnicom, ne može biti, budući da je iz poduzetih radnji u vezi same štete, već utvrđena odgovornost lovačkog društva.

U svakom slučaju, očito je lovačko društvo preuzelo odgovornost na sebe, te je konkludentnim radnjama priznalo svoju odgovornost, što ekskulpira odgovornosti tuženika, a tužitelju oduzima aktivnu legitimaciju, koju također osporava. Tužitelj je od Ministarstva poljoprivrede za navedeno osiguranje primio nešto manje od 5.000.000,00 EUR (pet miliona eura), da bi sada od javne ustanove potraživao isplatu regresa. Nadalje, iz Ugovora o osiguranju od građanskopravne izvanugovorne odgovornosti prema trećim osobama svih lovoovlaštenika u Republici Hrvatskoj, a koji je sklopljen između tužitelja i RH, Ministarstva poljoprivrede, nije vidljivo kada je taj ugovor uopće stupio na snagu, tj. nije jasno vidljivo da li je važio u vrijeme nastanka predmetne nesreće, pa posljedično time, tuženik osporava da je uopće bilo uvjeta za aktivaciju tog Ugovora (i police), po kojoj se sada od tuženika traži isplata. Naime, u čl. 5. st.1. ugovoreno je da Ugovor stupa na snagu „datumom zadnjeg potpisa ugovornih strana“, a koja odlučna činjenica se u ovom slučaju ne može utvrditi. Naime, na zadnjem listu ugovora (sklopljen između tužitelja i RH, Ministarstva poljoprivrede), vidljivo je da je ministrica poljoprivrede, ugovor potpisala 31.05.2021.g., dok nije vidljivo kada su ga potpisali članovi uprave društva tužitelja. U ime tužitelja očito potpisuju 2 osobe, ali kako nije vidljivo kada su ga one potpisale, nije utvrđeno kada je ugovor stupio na snagu. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju, a tuženik osporava da je u trenutku nastanka nesreće ugovor bio na snazi, a što znači da tužitelj nije niti bio obvezan ništa plaćati, pa posljedično time, ukoliko je poduzeo bilo koju radnju, poduzeo ju je na svoj rizik i na svoju štetu, te od tuženika nije ovlašten ništa tražiti. Dakle, i sa te osnove osporava aktivnu legitimaciju tužitelja.

Također, nije utvrđeno, jer tužitelj nije dokazao, da bi uopće bile plaćane premije osiguranja, a što znači, da ukoliko se premije osiguranja ne plaćaju, tada ne postoji obveza plaćanja po prijavljenom događaju, a sve temeljem odredbe iz čl. 937. Zakona o obveznim odnosima.

Tuženik je dužan održavati ceste koje su u njegovoj nadležnosti u takvom stanju da se po istima može odvijati promet, a kako nikakva primjedba o stanju ceste ne proizlazi iz činjeničnog opisa tužbe i priloženih dokaza, to nema ni odgovornosti pravne osobe koja upravlja prometnicom. Tuženik, kao ni druge pravne osobe koje po zakonu upravljaju određenim prometnicama, nemaju apsolutno nikakvog utjecaja na kretanje divljači, njihovo prehranjivanje, boravak u određenom lovištu i sl. Zakonom o cestama jasno su definirana tuženikova prava i obveze, a među koje ni u kojem slučaju ne spada briga za divljač, lovište i sl. Za divljač, kao i sve radnje oko divljači brine i odgovara lovačko društvo i to po principu objektivne odgovornosti, budući je upravo on vlasnik i imatelj divljih životinja, što proizlazi iz činjenice što je uginula divljač preuzeta upravo od strane lovačkog društva. U potvrdi RH, MUP, PU Istarska, PP Buzet, od 04.10.2021.g., navedeno je kako slijedi: „… O naletu na divljač izvješteno je nadležno lovačko društvo „Mirna“ iz Buzeta, koji gospodari navedenim lovačkim područjem, čiji je predstavnik izašao na mjesto događaja i preuzeo uginulu divljač…“

Stoga je jasno vidljivo da tuženik ne može imati nikakvog utjecaja na nalet divljači na vozila, već za te životinje odgovara njen imatelj, tj. lovačko društvo. Na strani tuženika, nema odgovornosti iz razloga što nema nikakve njegove štetne radnje, kao ni uzročno posljedične veze između nastale štete i štetne radnje (koja uopće ne postoji). Također, nema ni protupravnosti na strani tuženika, jer isti nije prekršio ni jednu jedinu zakonsku ili podzakonsku odredbu pozitivnog pravnog poretka Republike Hrvatske. Iz navedenog proizlazi kako nisu ispunjeni osnovni elementi koji se sukladno Zakonu o obveznim odnosima (kao lex generelis-u) moraju ispuniti da bi se mogla utvrditi nečija građansko-pravna odgovornost. Kako tih elemenata nema, nema odgovornosti tuženika, a samim time ni naknade štete. U svakom slučaju, teret dokazivanja postojanja tih elemenata je na strani tužitelja.

Zakonom o obveznim odnosima (ZOO), kao općim propisom, propisano je da za štetu odgovara onaj koji ju drugome prouzroči. Županijska uprava za ceste Istarske županije tužitelju nije prouzročila štetu, niti je na bilo koji način doprinijela nastanku iste. Sukladno važećoj sudskoj praksi, divljač se smatra opasnom stvari iz razloga što od nje za okolinu prijeti pojačana opasnost. Za takvu (opasnu) stvar odgovara njen imatelj, odnosno onaj kojemu je ona dana na upravljanje. Kako tuženik nije imatelj divljači, niti mu je divljač dana na upravljanje, to isti nema nikakve veze sa takvim stvarima, pa tako ne može odgovarati ni za štete koje nastanu od tih stvari, već za takve štete mogu odgovarati isključivo lovačka društva, stoga se ističe prigovor promašene pasivne legitimacije i iz tog razloga. Imatelj divljači su lovačka društva, koja redovno, preuzimaju divljač, traže ozlijeđenu i sl. Člankom 1. Zakona o lovstvu, a kojim se određuje područje primjene tog zakona, jasno je navedeno kako se tim zakonom uređuje gospodarenje lovištem i divljači, te da gospodarenje obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njenih dijelova. Drugim riječima, područje primjene tog zakona ni u kojem se slučaju ne proteže na utvrđivanje odgovornosti uprava za ceste zbog naleta divljači. Nadalje, ukazuje na činjenicu da je tuženik u cijelosti izvršio sve svoje zakonom propisane obveze, koje propisane Zakonom o cestama, kojim su propisani uvjeti odgovornosti za štete koje nastanu na prometnicama od divljači.

Da bi se moglo pristupiti obilježavanju određene prometnice, odnosno dionice ceste odgovarajućim prometnim znakom opasnosti od naleta divljači, kako to sugerira tužitelj, potrebno je da se radi o posebno opasnoj dionici ceste, na kojoj postoji opasnost od naleta divljači na vozila. Ne mogu se prometni znakovi postavljati kako se kome prohtije i paušalno. Potrebno je da na jednom te istom mjestu postoji učestali broj naleta životinja na prometnicu, da bi ono predstavljalo opasno mjesto, a o kojem potom, lovačka društva obavještavaju tuženika. U praksi, lovačka društva šalju uopćene dopise, pri čemu prethodno ne utvrđuju koja su to opasna mjesta na kojima postoji učestali dolazak divljači na javne ceste, jer o tome ne dostavljaju nikakve dokaze.

Odredbom iz čl. 22. st. 31. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama (NN br. 33/05, 64/05, 155/05 i 14/11), propisano je da znak opasnosti »divljač na cesti« (A44) označuje posebno opasna mjesta na kojima divljač često prelazi preko ceste. Istog je mišljenja i Županijski sud u Zagrebu izraženog u presudi pod Posl.br. Hž-4523/2019 od dana 11. listopada 2021. godine i to kako slijedi: „14. Dopisom tuženika na kojem sud u bitnom temelji odluku, traži se označavanje cesta kojima tuženik upravlja na području lovišta X..., te se zahtjev odnosi na označavanje prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima svih cesta u cijeloj njihovoj duljini kojima upravlja umješač 2/Županijska uprava za c. I. ž. u granicama tuženikovog lovišta – prilog je karta lovišta sa označenim posebno opasnim mjestima naleta vozila na divljač.

15. Sud je propustio navedeni dopis ocijeniti u smislu čl. 22. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama (NN br. 33/05, 64/05, 155/05 i 14/11, dalje: Pravilnik) na koju se poziva umješač 2/Županijska uprava za c. I. ž., koji određuje da znak „divljač na cesti“ označuje posebno opasna mjesta na kojima divljač često prelazi preko ceste.

16. Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda U-I-6264/2014 od 4. ožujka 2015. proizlazi, da je člankom 50. ZC pravno uređena odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači, a isti prema čl. 50. ZC odgovara za štetu po osnovi krivnje, ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima, dakle njena krivnja može se sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači.

Odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištima uređena je kao objektivna odgovornost Zakonom o lovstvu (NN br. 140/05, dalje: Zakon o lovstvu) i općim propisima obveznog prava (čl. 1063-1067 ZOO), a člankom 50.st.1. ista nije derogirana.

17. Zbog pogrešnog pravnog stava, da je podnošenjem zahtjeva za označavanje prometnom signalizacijom i opremom cesta u području lovišta, tuženik u cijelosti otklonio svoju odgovornost za moguće štete na cesti trećim osobama, prvostupanjski sud nije ocijenio njegovu odgovornost za štetni događaj, niti raspravio njegove prigovore.“.

Citiranom presudom Županijski sud u Zagrebu jasno objašnjava da zahtjevom za označavanje prometnica u cijeloj dužini lovišta, lovačko društvo ne može otkloniti odgovornost za nalet od divljači. Dok Županijska uprava za ceste Istarske odgovara samo po principu krivnje, i to isključivo u slučaju da lovačko društvo označi posebno opasna mjesta, a ŽUCIŽ propusti postaviti prometne znakove i signalizaciju na takvim mjestima. To u ovom predmetu svakako nije slučaj, jer lovačko društvo predmetni dio prometnice nije označilo kao posebno opasno mjesto, kamoli da bi dokazalo da je tomu tako. Stoga, u potpunosti je jasno kako se radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji u odnosu na tuženika, budući da se o navodnoj odgovornosti ŽUCIŽ može govoriti samo u slučaju da prometni znak „Divljač na cesti“ NIJE postavljen a da je to traženo na posebno opasnom mjestu na kojem postoji učestali dolazak divljih životinja na cestu. Takvo je uostalom i mišljenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture iz 29.08.2011. godine kojeg se je dužan držati tuženik.

U konkretnom slučaju, LD Mirna Buzet, podnijelo je općeniti zahtjev, a sve kako bi od sebe otklonili odgovornost, a koje postupanje nije po zakonskim niti po podzakonskim propisima, jer nisu obrazložili niti naveli (kamoli) dokazali učestalost naleta divljači na vozila na točno određenoj dionici ceste, stacionaži, što takav dopis čini neuporabljivim. Iz dopisa LD „Mirna“ Buzet, proizlazi da se isti: „… odnosi na označavanje prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima svih cesta u cijeloj njihovoj duljini kojima upravljate u granicama našeg lovišta…“, što se samo da nije određeno, nego je paušalno, ali što bi u praksi stvorilo ogromne probleme, jer bi praktički čitava Istarska županija, sve prometnice u čitavoj njihovoj duljini bile „pokrivene“ znakovima opasnosti od naleta divljači (imajući u vidu činjenicu da sva lovačka društva šalju identične paušalne i neodređene zahtjeve), a što je po samoj logici stvari nemoguće.

O svemu tome, odnosno o načinu dostavljanja zahtjeva, odnosno njegova sadržaja, lovačko društvo „Mirna“ Buzet upozoreno je posebnim dopisima tuženika, između ostalog i od dana 03.02.2021. god., a u kojem je isto obaviješteno o nemogućnosti postavljanja predmetnih prometnih znakova na svim dionicama svih cesta, te je ujedno ukazano na nužnost utvrđivanja posebno opasnih mjesta, kao što je to i navedeno u ovom odgovoru na tužbu. Konkretno, točno je navedeno kako i na koji način treba postupiti, odnosno kako i na koji način, a da bi bilo u skladu sa zakonom, treba postaviti uredan zahtjev za postavljanje odgovarajuće prometne signalizacije. U osnovi, objašnjeno je da se moraju odrediti točne dužine, kako bi se mogle postaviti dopunske ploče, nakon što se utvrdi točna stacionaža na kojoj dolazi do učestalog naleta divljači na vozila.

Da je tomu tako, odnosno da predmetna dionica ceste ne predstavlja posebno opasno mjesto, jer na njoj ne postoji učestali dolazak divljači na prometnicu, proizlazi iz posebnog dopisa PP Pazin s ispostavom Buzet, od 21.10.2024. god., koje je na traženje samog tuženika (dopis od 15.10.2024.g.), dostavilo vjerodostojan podatak o tome da je u razdoblju od 01.01.2019.g – 31.12.2021.g., na predmetnoj dionici ceste, zabilježen samo jedan nalet divljači, i to očigledno upravo ovaj o kojemu je riječ u ovom postupku.

Navedeni zahtjev, tuženik je podnio nakon primitka tužbe, a PP Pazin s ispostavom Buzet, odgovorilo je u svega par dana, što znači da bi lovačka društva samostalno tražiti podatke o evidentiranim mjestima naleta divljači, te o tome, na taj način, dakle dokumentirano javnim ispravama, tražiti postavljanje prometnih znakova, odnosno njihovo uklanjanje ukoliko duže vrijeme nije zabilježen nikakav nalet. U svakom slučaju, iz navedenog dopisa, dakle javne isprave PP Pazin sa ispostavom Buzet, jasno je utvrđeno da predmetan dio prometnice, ne predstavlja posebno opasno mjesto na kojem divljač učestalo izlazi na prometnicu, stoga se na takvom mjestu – predmetnom, niti ne može postaviti takva prometna signalizacija. Na županijskim cestama nema zakonske osnove za postavljanjem ograde, što je i važeći stav sudske prakse, i to konkretno u presudi Županijskog suda u Zagrebu pod posl. br. 7 Gž-6059/16 od 23.05.2017, u kojoj je zauzet pravni stav da za nalet divljači na javnu cestu odgovara isključivo lovačko društvo po pravilima o objektivnoj odgovornosti, te da nepostojanje zaštitne ograde ne može se smatrati nepostupanjem, jer je neživotno i u neskladu sa prihvaćenim standardima održavanja cesta i protivno mnogobrojnim interesima i potrebama stanovništva ograđivati županijske ceste od susjednih nekretnina (prostora) da se spriječi pristup divljači na cestu, pa u tom smislu nepostavljanje zaštitne ograde koja nije propisani standard zaštite prometa na cestama te vrste (prema odredbi čl. 94. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama – NN 33/05, 64/05, 155/05), zaštitne žičane ograde postavljaju se uz autoceste i brze ceste, ne može se tretirati kao propust pravne osobe koja je nadležna za održavanje županijskih i lokalnih cesta. Radi se o javnim cestama niže kategorije.

Ista stvar je i sa postavljanjem upozoravajućih reflektora plave boje na smjerokaznim stupićima, a što nije zakonska obveza tuženika, već se radi o opremi koju postavljaju lovačka društva, koja za to također dobe sredstva od središnje državne vlasti.

Kada se govori o dozvoljenoj brzini, ukazuje na opću odredbu iz čl. 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kojom je jasno propisano da je svaki vozač dužan brzinu kretanja svojeg vozila prilagoditi stanju i uvjetima na cesti, tako da vozilo može zaustaviti u bilo kojem trenutku, bez opasnosti za sebe i druge sudionike u prometu. U konkretnom slučaju dakle, nema odgovornosti Županijske uprave za ceste Istarske županije jer je svoju zakonsku obvezu uredno izvršila.

Naime, kao što je i navedeno, tuženik je u cijelosti izvršio sve svoje zakonom propisane obveze, koje propisane Zakonom o cestama, i to konkretno iz čl. 50., kojim su propisani uvjeti odgovornosti za štete koje nastanu na prometnicama od divljači. Tom je odredbom, u st. 2. navedenog članka, propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odgovara za štetu od divljači nastalu na javnoj cesti, ukoliko javna cesta na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojem rješenju pod Posl. br. U-I- 6264/2014 od 04.03.2015. god., dao svoje tumačenje čl. 50. st. 1. Zakona o cestama, u kojem je zauzet stav vezan uz (ne)odgovornost pravnih osoba koje upravljaju javnim cestama, sukladno tom članku; „...Pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar, na temelju stavka 1. članka 50. ZoCes-a, odgovara za štetu po osnovi krivnje, ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, javnu cestu ne označi signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Drugim riječima, krivnja pravne osobe koja upravlja cestom odnosno koncesionara može se sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koje će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači...“

U vrijeme nastanka štetnog događaja, tuženik imao je sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti za štete, i to sa osiguravajućom kućom Allianz osiguranje d.d. Zagreb, stoga se predlaže da se navedeno društvo, temeljem odredbe iz čl. 211. ZPP-a, obavijesti o ovoj otpočetoj parnici. Razlog pozivanja jeste zasnivanje intervencijskog učinka postupka, te pozivanje treće osobe da se u svojstvu umješača na strani Županijske uprave za ceste Istarske županije, priključi u ovaj spor. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva, u cijelosti je osporava.

Zbog svega naprijed navedenog, tuženik predlaže naslovljenom sudu da nakon zaključenja glavne rasprave presudom odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao pravno neosnovan, te da tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na priznate i dosuđene parnične troškove teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, a u koje troškove spada i sastav dopisa PP Pazin s Ispostavom Buzet od 15.10.2024.g., budući da se radi o radnji pribavljanja dokaza, koje je bilo neophodno za vođenje ovog postupka, a sve temeljem odredbe iz čl. 232. st.1. ZPP-a, kojom je propisano da je stranka dužna sama dostaviti isprave na koje se poziva u postupku.

3. Proveden je dokazni postupak uvidom u isprave u spisu te su izvedeni i dokazi uviđajem na licu mjesta, saslušanjem svjedoka ID i FD te vještačenjem po vještaku prometne struke.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Na pitanje tuženikove odgovornosti primjenjuje se odredba čl. 50. st. 2. Zakona o cestama (dalje: ZC), kojom je propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Za propuste u održavanju državnih cesta tuženik odgovara za štetu po načelu krivnje, a kako je to propisano odredbom članka 1045. stavka 1. ZOO-a. U skladu s tom odredbom, krivnja za prouzročenu štetu se presumira zbog čega je na tuženiku teret dokazivanja činjenice da je šteta nastala bez njegove krivnje.

6. S druge strane, odgovornost lovačkih društava za štetu nastalu naletom divljači na vozilo na cesti je objektivna, tako da lovačka društva ili udruge za tu štetu odgovaraju po načelu uzročnosti, jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar, a sukladno odredbi čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima dalje: ZOO). Oslobođenje od odgovornosti za štetu prouzročenu opasnom stvari moguće je u slučajevima propisanim odredbom čl. 1067. ZOO, prema kojoj se, vlasnik opasne stvari oslobađa odgovornosti, ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (st. 1.), ako je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao spriječiti (st. 2.), a ako je nastanku štete djelomično pridonio oštećenik vlasnik se oslobađa djelomično (st. 3.), ili ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje (st. 4.).

7. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev-352/2022 od 5. travnja 2022. izrazi pravno shvaćanje da nepostupanje osobe ovlaštene upravljati javnom cestom po zahtjevu lovoovlaštenika iz čl. 50. st. 2. ZC oslobađa lovoovlaštenika od objektivne odgovornosti za štetu nastalu naletom divljači na vozilo na cesti samo ako je to nepostupanje u uzročnoj vezi sa štetnim događajem i štetom, jer bi u tom slučaju lovoovlaštenik dokazao da je šteta, djelomično ili potpuno, nastala radnjom treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti, čime bi bile ostvarene pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbe čl. 1067. ZOO. To znači da se lovoovlaštenik, odnosno njegov osiguratelj, u okolnostima konkretnog slučaja može osloboditi od objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari ako dokaže propust tuženika, kao osobe zakonon ovlaštene za održavanje državnih cesta, vezan uz nepostavljanje znaka divljač na cesti na predmetnoj prometnici i da je takav propust bio u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem.

8. U točki 7. nalaza i mišljenja prometnog vještaka Monasa (str. 147 spisa) naslovljenoj „PROMETNA SIGNALIZACIJA NEPOSREDNO PRIJE NASELJA KRUŠVARI GLEDANO IZ SMJERA CEROVLJA PREMA BUZETU“, navodi se, kako slijedi:

„Prometni znak opasnosti A33 ''Divljač na cesti'' se nalazi neposredno prije naselja Krušvari, gledano iz smjera Cerovlja prema Buzetu na županijskoj cesti Ž5013, odnosno predmetni prometni znak prethodi mjestu kontakta vozila osiguranika tužitelja sa srnećom divljači za oko 1,6km. Budući da predmetni prometni znak opasnosti A33 ''Divljač na cesti'' ima dopunsku ploču E02 koja označava duljinu od 4,5km na kojoj prijeti opasnost od ''Divljači na cesti'', to proizlazi da predmetni prometni znak pokriva svojim važenjem mjesto kontakta vozila osiguranika tužitelja sa srnećom divljači. Prema naljepnici sa stražnje strane navedenog prometnog znaka proizlazi da je isti postavljen u mjesecu listopadu 2013. godine, odnosno prije nastanka predmetnog štetnog događaja.“.

U nastavku te točke nalaza su fotografije predmetnog prometnog znaka ''Divljač na cesti'' sa dopunskom pločom.

Stoga je, na temelju nalaza prometnog vještaka Monasa, sud utvrdio da je (protivno tvrdnjama tužitelja) u vrijeme predmetne prometne nezgode predmetna dionica ceste bila označena znakom opasnosti od ''Divljač na cesti''.

Posljedično, ne postoji odgovornost tuženika za predmetni štetan događaj po prethodno citiranoj odredbi čl. 50. st. 2. ZC.

9. Može se dodati da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka Monasa jasno proizlazi da vozač nije imao tehničke mogućnosti niti poduzeti radnju kočenja prije mjesta naleta životinje, kao niti zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta. Stoga sve i da tuženik nije postavio znak opasnosti od ''Divljač na cesti'' (a utvrđeno je da jest) to nepostupanje ne bi bilo u uzročnoj vezi sa štetnim događajem i štetom pa, stoga, tuženik (čak i da nije postavio znak opasnosti ''Divljač na cesti'') ne bi bio odgovoran za predmetnu štetu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-352/2022 od 5. travnja 2022.).

10. S obzirom na sve navedeno tužbeni je zahtjev odbijen, kao neosnovan (točka I izreke).

11. Temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a tužitelju je naloženo da (u točki II izreke) da tuženiku naknadi troškove postupka i to: za sastav odgovora na tužbu i podneska od 8. srpnja 2025. iznos od 100,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8.1. Odvjetničke tarife), za zastupanje na ročištima od 27. veljače, 9. svibnja i 25. studenog 2025. iznos od 100,00 eura po ročištu (Tbr. 9.1. Odvjetničke tarife), PDV od 25% u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 42 Odvjetničke tarife), ukupno 625,00 eura. Budući da trošak postupka ne predstavlja potraživanje iz trgovačkog ugovora, tuženiku su na trošak postupka, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, dosuđene zakonske zatezne kamate po stopi koja se odnosi na ostale odnose.

12. Tužitelju je, temeljem odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, naloženo (u točki III izreke) da umješaču na strani tuženika naknadi troškove postupka i to: za sastav podneska od 16. siječnja i 16. srpnja 2025. iznos od 100,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8.1. Odvjetničke tarife), za zastupanje na ročištima od 27. veljače, 9. svibnja i 25. studenog 2025. iznos od 100,00 eura po ročištu (Tbr. 9.1. Odvjetničke tarife), PDV od 25% u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 42 Odvjetničke tarife), ukupno 625,00 eura. Budući da trošak postupka ne predstavlja potraživanje iz trgovačkog ugovora, tuženiku su na trošak postupka, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, dosuđene zakonske zatezne kamate po stopi koja se odnosi na ostale odnose.

U Pazinu, 24. prosinca 2025.

Sudac

Ivan Dujić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu. Odluka o sporu male vrijednosti može se pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. ZPP).

DNA:

- Tužitelju, po pun, uz rješenje o pristojbi na presudu,

- tuženiku, po pun.,

- umješaču na strani tuženika, po pun.