- 1 -              Rev 1170/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1170/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva R. i p., odvjetnici u Z., radi utvrđenja diskriminacije i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-722/2020-2 od 28. srpnja 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2929/11-62 od 21. siječnja 2020., u sjednici održanoj 25. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da je tuženik Odlukom o otpremninama za poslovno uvjetovane otkaze od 27. travnja 2011. godine koja je stupila na snagu 05. svibnja 2011. godine diskriminirao tužitelja po osnovi dobi.

 

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju brutto iznos od 1.478.099,76 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom od 25. studenog 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje o godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 8 dana.“

 

II. Nalaže se tužitelju B. J. OIB: ... iz Z., da tuženiku S. d.d. OIB: ... iz Z., na ime parničnog troška isplati iznos od 171.093,75 kn, u roku od 15 dana.“

 

2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

 

„I. Odbijaju se žalbe tužitelja od 7. veljače 2020. kao djelomično neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2929/11-62 od 21. siječnja 2020. u stavku I. izreke te u stavku II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 139.387,50 kn kao i u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

 

II. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2929/11-62 od 21. siječnja 2020. u stavku II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 31.706,25 kn i sudi:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova u iznosu od 31.706,25 kn.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka povodom pravnog lijeka.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka povodom pravnog lijeka.“

3. Protiv drugostupanjske odluke tužitelj je podnio reviziju prema odredbi čl. 382.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a podredno da ukine nižestupansjke presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Iako je tužitelj u uvodu revizije naveo da ju podnosi na temelju odredbe čl. 382.a. ZPP, sadržajno je dio revizije podnio u formi pitanja navodeći pri tome da su predmetna pravna pitanja „od iznimne važnosti za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njihovoj primjeni, a obzirom da o predmetnim pravnim pitanjima nema prakse revizijskog suda, dok su odluke viših sudova oprečne“. Međutim, prema odredbi čl. 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine br. 85/08 i 112/12, dalje: ZSD) posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije su i tužba za naknadu imovinske i neimovinske štete uzrokovane povredom prava zaštićenih odredbama tog Zakona (čl. 17. st. 1. toč. 3. ZSD). Slijedom navedenog, u sporu po tužbi za zaštitu od diskriminacije, predmetom jedinstvenog spora smatraju se i nenovčani (deklaratorni) zahtjevi kao što je tužba za utvrđenje da je došlo do diskriminacije, kao i novčani (kondemnatorni) zahtjevi za naknadu štete zbog nejednakog postupanja, pa ovaj sud naglašava da je protiv pobijane presude, i u odnosu na deklaratorni, kao i u odnosu na kondemnatorni dio, dopuštena revizija bez prethodnog dopuštenja revizijskog suda.

 

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).

 

8. Pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, pa u postupku koji je prethodio reviziji nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva tužitelj. Obrazlažući tu povredu tužitelj zapravo iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza. U postupku nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP s obzirom na to da sud samostalno odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti (čl. 220. st. 2. ZPP), pa na isti način može od izvođenja dokaza i odustati, kao što je u predmetnom slučaju sud odustao od pribave podataka od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tuženik Odlukom o otpremninama za poslovno uvjetovane otkaze diskriminirao tužitelja po osnovi dobi i zahtjev za isplatu iznosa od 1.478.099,76 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

10. U postupku koji je prethodio revizijskome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio radnik tuženika,

 

- da je tuženik Odlukom o otpremninama za poslovno uvjetovane otkaze od 27. travnja 2011. (dalje: Odlukom o otpremninama) odredio način obračuna otpremnine za svoje radnike,

 

- da prema Odluci o otpremninama visina otpremnine ovisi o godinama radnog staža koje je pojedini radnik proveo kod tuženika,

 

- da iz Odluke o otpremninama proizlazi kako je visina otpremnine jednaka umnošku neto plaća u skladu s razredima u priloženoj tablici i koeficijenta 1,95 koji predstavlja korektivni faktor za usklađivanje prosjeka plaća s prosjekom plaća u S. d.d.,

 

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka tuženik obračunao tužitelju otpremninu u skladu sa svojom Odlukom o otpremninama u iznosu od 413.694,54 kn bruto, odnosno 294.233,57 kn neto.

 

11. Na temelju tih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da tuženik Odlukom o otpremninama nije diskriminirao tužitelja po osnovi dobi s obzirom na to da su svi radnici koji su imali isti broj godina staža imali pravo na otpremninu obračunatu prema istim kriterijima i da tuženik nije bio dužan tužitelju isplatiti razliku između otpremnine obračunate na temelju 124,80 plaća i otpremnine koja mu je isplaćena. Također, u pobijanoj odluci naglašeno je da iz Odluke o otpremninama proizlazi kako način obračuna otpremnine ovisi o godinama radnog staža provedenih kod tuženika, a ne i o dobi radnika te da se povećanjem godina radnog staža kod tuženika povećava i broj neto plaća na temelju koje se zaposleniku obračunava otpremnina, pa samim time navedeni način obračuna otpremnine ne ukazuje na diskriminaciju.

 

12. Tužitelj u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava s obzirom na to da je u pobijanoj odluci drugostupanjski sud svoju odluku utemeljio samo na čl. 1. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine br. 85/08, dalje: ZSD), iako je trebao primijeniti odredbu čl. 2. st. 2. ZSD. Diskriminatorna osnova u ovom predmetu je dob, a tužitelj u reviziji navodi da su staž i dob u neraskidivoj korelaciji. Također, tužitelj smatra da se diskriminacija sastoji u tome što je kao radnik s više godine staža stavljen u nepovoljniji položaj od radnika s manje godina staža s obzirom na to da će za otpremninu dobiti manju vrijednost od radnika s manje godina staža. Uz sve navedeno, tužitelj osporava i odluku o naknadi troškova postupka jer smatra da se, s obzirom na to da se radi o radnom sporu, treba primijeniti odredba Tbr. 7.2. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa).

 

13. Odredbom čl. 1. st. 1. ZSD propisano je da se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Odredbom čl. 20. st. 1. ZSD propisano je da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije te tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

 

13.1. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

 

13.2. Prema odredbi st. 2. čl. 2. ZSD neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. tog Zakona u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

 

14. Ovaj sud smatra da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili kako tužitelj nije bio diskriminiran po osnovi dobi donošenjem Odluke o otpremninama. Naime, kako to pravilno navode nižestupanjski sudovi, predmetnom Odlukom propisan je način obračuna otpremnine koji ovisi o godinama radnog staža provedenog kod tuženika, ali ne i o dobi radnika. U predmetnom slučaju ne radi se o (izravnoj) diskriminaciju po čl. 2. st. 1. ZSD, kao ni o (neizravnoj) diskriminaciji po odredbi čl. 2. st. 2. ZSD s obzirom na to da se povećanjem godina staža kod tuženika povećava i broj neto plaća na temelju kojih se radniku obračunava otpremnina. Slijedom navedenog, prema Odluci o otpremninama, hipotetski je moguće da radnik s više godina radnog staža kod tuženika bude po godinama života mlađi od radnika s manje godina radnog staža i obrnuto pa ovaj sud smatra kako tužitelj nije u smislu odredbe čl. 20. st. 1. ZSD učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije po osnovi dobi samo zbog činjenice što porast broja neto plaća u odnosu na porast godina staža kod tuženika nije bio proporcionalan. Tužitelj neosnovano pobija drugostupanjsku odluku i u dijelu koji se odnosi na način obračuna troškova parničnog postupka. Naime, s obzirom na to da je tužitelj uz deklaratorni zahtjev na utvrđenje diskriminacije, postavio i kondemnatorni na isplatu, pravilno su nižestupanjski sudovi vrijednost predmeta spora odredili prema visini postavljenog kondemnatornog zahtjeva.

 

15. Stoga je reviziju na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP trebalo odbiti kao neosnovanu te je odlučeno kao u izreci presude.

 

Zagreb, 25. listopada 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

                                                                                                                              Renata Šantek, v.r.