REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-699/2025-6

Osijek, Vukovarska cesta 31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Huselić, u upravnom sporu tužiteljice MZE iz [adresa], prijavljene na adresi [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Anka Jakovljević Grizelj, odvjetnica u Đakovu, S. Radića 9/II, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Ulica Grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, kojeg zastupaju opunomoćenice MZ i CZ, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 24. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance KLASA: UP/I-216-02/23-20/821, URBROJ: 511-01-204-25-4 od 13. veljače 2025. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak upravnog spora u iznosu od 2.000,00 eura (slovima: dvije tisuće eura) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku uz zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/23-20/821, URBROJ: 511-01-204-25-4 od 13. veljače 2025. odbijen je zahtjev tužiteljice za odobrenje dugotrajnog boravišta iz razloga što nema sredstva za uzdržavanje, odnosno ne ispunjava uvjet propisan člankom 153. stavkom 1. točkom 2. tada važećeg Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.).

2. Tužiteljica u tužbi navodi kako je predmetni zahtjev podnijela prije dvije godine, u koje vrijeme je imala dostatna sredstva za uzdržavanje, redovnu plaću od oko 554,18 eura mjesečno, kao i sredstva na računu u iznosu od 8.000,00 do 9.000,00 eura, budući da nije imala dijete te je živjela kod brata JZ s njegovom obitelji (suprugom ĐZ i šestero djece) i nije plaćala najam za stan. Nadalje, navodi da su se u međuvremenu okolnosti promijenile jer je 11. kolovoza 2024. rodila sina, a sada je trudna 6 mjeseci s drugim djetetom te umjesto pune plaće prima naknadu za vrijeme bolovanja u iznosu od 565,054 eura (raniji iznos od 370,21 eura). U vezi zajedničkog kućanstva navodi kako živi u bratovom kućanstvu od ukupno deset članova, ali da ona ne uzdržava članove kućanstva već samo svoje malodobno dijete jer je njen brat vlasnik pekare “Pekarnica Satnica” u [adresa] u kojoj su svi zaposleni. K tome, navodi i da je brat financijski pomaže te u prilogu tužbe dostavlja Izjavu o uzdržavanju i dokaze o redovitim primanjima iz kojih tvrdi da je vidljivo da imaju dovoljno sredstava za uzdržavanje. Navodi da brat ostvaruje plaću od 1.208,00 eura mjesečno u 2025., a u 2024. 1.018,96 eura, dok iz prijave poreza na dohodak za ĐZ za 2024., kao vlasnice obrta [obrt] Pekarnica Satnica proizlazi da je ostvaren dohodak u iznosu od 12.229,44 eura te prilaže i promet po računu za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 9. srpnja 2025. iz kojeg je vidljivo da je uštedjela iznos od 7.184,46 eura koji iznos je dostatan za uzdržavanje svih članova zajedničkog kućanstva. Tužiteljica smatra kako tuženik nije pravilno utvrdio činjenično stanje niti na isto pravilno primijenio materijalno pravo jer nije u obzir uzeta cjelokupna situacija uključujući zajedničko kućanstvo, osiguran smještaj, zdravstveno osiguranje i boravak bez prekida od 2016. u kojem vremenu je tužiteljica završila studij ekonomije i stekla zvanje magistra ekonomije. K tome, ističe kako su ukupna primanja tužiteljice, njenog brata i šogorice u 2024. iznosila 2.408,29 eura mjesečno, osim ušteđevine od oko 15.000,00 eura te da su dostatna za uzdržavanje. Predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje i odobriti tužiteljici dugotrajno boravište ili vratiti predmet na ponovni postupak, uz naknadu troška spora, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje pri osporavanom rješenju te ponavlja navode istoga uz citiranje relevantnih odredbi Zakona o strancima. Pri tome ostaje pri stavu da za odobrenje dugotrajnog boravišta tužiteljici ona mora raspolagati iznosom od 1.371,00 eura s obzirom da se radi o obitelji s deset članova zajedničkog kućanstva. Navodi kako ona nije dokazala kontinuitet mjesečno osiguranih sredstava za uzdržavanje u navedenom iznosu niti je po pozivu tuženika dostavila izjave niti dokaze da ostali članovi kućanstva raspolažu sredstvima za uzdržavanje. Navodi i da uvidom u Središnji registar osiguranika na dan 27. siječnja 2025. je utvrđeno da tužiteljica ostvaruje prosječna mjesečna primanja u iznosu od 370,1 eura, a što nije dostatno budući da se radi o obitelji od 10 članova koji moraju na raspolaganju imati minimalno 1.371,00 eura. Predlaže Sudu odbiti tuženi zahtjev.

4. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim Sudom je održana javna rasprava 1. prosinca 2025. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS) u prisutnosti opunomoćenica tužiteljice i tuženika.

4.1. Opunomoćenica tužiteljice je predložila saslušati tužiteljicu, ali je odustala od dokaznog prijedloga za provođenjem vještačenja u ovom sporu. Ostala je pri svim navodima tužbe te je predložila Sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška upravnog spora pobliže određenog na str. 2 zapisnika (str. 65 spisa), u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura. Opunomoćenice tuženika su ostale pri navodima odgovora na tužbu te su predložile odbiti tužbeni zahtjev.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Iz podataka spisa proizlazi da je predmetni postupak izdavanja odobrenja za dugotrajno boravište u [adresa] pokrenut po zahtjevu tužiteljice 3. svibnja 2023.

7. Člankom 150. stavkom 1. Zakona o strancima je propisano da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.

7.1. Prema članku 153. stavku 1. Zakona o strancima, dugotrajno boravište će se odobriti državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz članka 150. ovog Zakona: 1. ima valjanu stranu putnu ispravu; 2. ima sredstva za uzdržavanje; 3. ima zdravstveno osiguranje; 4. zna hrvatski jezik i latinično pismo; 5. ne predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.

7.2. Stavak 5. članka 153. Zakona o strancima predviđa da Vlada uredbom propisuje način izračuna i visinu sredstava za uzdržavanje državljanina treće zemlje i članove njegove obitelji za odobrenje dugotrajnog boravišta.

7.3. Uredbom o načinu izračuna i visini sredstava za uzdržavanje državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 14/21. i 156/22., dalje. Uredba) u članku 2. stavku 1. je propisano da za ispunjenje uvjeta iz članka 153. stavka 1. točke 2. Zakona o stranima, državljanin treće zemlje mora mjesečno imati osigurana sredstva za uzdržavanje u visini od najmanje 50% prosječne mjesečne neto isplaćene plaće u prošloj godini. Stavkom 2. je previđeno da za dvočlanu obitelj ili životnog ili neformalnog partnera iznos se uvećava za dodatnih 10% prosječne mjesečne neto isplaćene plaće u prošloj godini.

7.4. Člankom 6. stavkom 4. Pravilnika o boravku državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 20/22. i 155/22., dalje: Pravilnik) predviđeno je da se dokazom o sredstvima za uzdržavanje za odobrenje dugotrajnog boravišta smatra: - šest obračuna isplaćenih plaća neposredno prije podnošenja zahtjeva; - porezno rješenje; - izvadak od mirovine; - rješenje o upisu u Upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava te dokaz o ostvarivanju sredstava s navedene osnove;

- pisana izjava o uzdržavanju državljanina treće zemlje koju daje član obitelji ili zajedničkog domaćinstva iz stavka 5. ovoga članka ili potvrda banke da državljanin treće zemlje tijekom šest godina neposredno prije podnošenja zahtjeva ima sredstva za uzdržavanje u visini kako je propisano stavkom 1. ovoga članka.

7.5. Prema članku 5. stavku 1. podstavku a) Direktive Vijeća 2003/109/EZ o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem propisano je da države članice zahtijevaju od državljana trećih zemalja da im za sebe i članove obitelji koji o njima ovise osiguraju dokaz da imaju sigurne i redovite izvore sredstava koji su dostatni za uzdržavanje njih samih i članova njihove obitelji bez traženja naknade od sustava socijalne pomoći dotične države članice.

8. Nesporno je da je tužiteljica imala odobren privremeni boravak u svrhu školovanja od 22. studenoga 2016. do 1. listopada 2019., a zatim joj je izdana radna dozvola za boravak i rad u kontinuitetu od 1. listopada 2019. do 1. listopada 2025.

8.1. Nadalje, nesporno je i da za odobravanje trajnog boravišta moraju biti kumulativno ispunjeni svi preduvjeti propisani člankom 153. stavkom 1. Zakona o strancima, a sporan uvjet za kojeg tuženik tvrdi da tužiteljica ne ispunjava je onaj predviđen točkom 2., da ima sredstva za uzdržavanje u visini prema članku 2. stavku 1. Uredbe od najmanje 50% prosječne mjesečne neto isplaćene plaće u prošloj godini. Pri tome prema stavku 2. za dvočlanu obitelj ili životnog ili neformalnog partnera iznos se uvećava za dodatnih 10% prosječne mjesečne neto isplaćene plaće u prošloj godini.

9. Nadalje, prema članku 6. stavku 4. Pravilnika, dokazom o sredstvima za uzdržavanje za odobrenje dugotrajnog boravišta smatra se šest obračuna isplaćenih plaća neposredno prije podnošenja zahtjeva, a tuženik je u obzir uzeo prema podacima Središnjeg registra primanja tužiteljice na dan 27. siječnja 2025., iako je zahtjev tužiteljica podnijela 3. svibnja 2023. K tome, tužiteljica je dostavila tuženiku dokaze, a isti se nalaze u spisu upravnog postupka, i to Ugovor o radu na određeno vrijeme u P.T.O “Pekarnica Satnica” od 3. listopada 2022. i obračunske liste plaća tužiteljice za šest mjeseci koji prethode podnesenom zahtjevu od 3. svibnja 2023., upravo kako to zahtijeva članak 6. stavak 4. Pravilnika, a koji iznosi nisu uzeti u obzir.

10. Skoro dvije godine nakon podnošenja zahtjeva tužiteljice, dakle protivno svim rokovima za odlučivanje o podnesenom zahtjevu predviđenim Zakonom o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21.) tuženik je zaključkom od 27. siječnja 2025. pozvao tužiteljicu vrlo općenito da dostavi izjavu o tome s koliko članova zajedničkog kućanstva boravi na prijavljenoj adresi boravišta te na okolnost posjedovanja sredstava za uzdržavanje.

11. Tužiteljica je 10. veljače 2025. dostavila izjavu u kojoj je navela da živi u zajedničkom kućanstvu sa svojim malodobnim djetetom, bratom, njegovom suprugom i njihovo šestero djece i da ima osigurana sredstva potrebna za život, bez dostavljanja drugih dokaza.

12. Tuženik je potom ne uzimajući u obzir dostavljenih 6 lista obračuna plaće uz zahtjev, provjerom u Središnjem registru utvrdio da na dan 27. siječnja 2025. tužiteljica ostvaruje prosječna mjesečna primanja u iznosu od 370,21 eura mjesečno, te je navedeni iznos ocijenio nedostatnim uz obrazloženje da je za obitelj od 10 članova potrebno imati na raspolaganju minimalno 1.371,00 eura. Stoga je tuženik zaključio kako tužiteljica ne ispunjava potrebni uvjet za odobrenje dugotrajnog boravišta propisan člankom 153. stavkom 1. točkom 2. Zakona o strancima.

13. Prije svega, obitelj tužiteljice čini ona i njeno malodobno dijete, a ne članovi kućanstva, kako to pogrešno zaključuje tuženik navodeći koliko je potrebno sredstva za uzdržavanje za obitelj od 10 članova, što nije konkretni slučaj. Kućanstvo se definira kao skupina osoba koje žive u istom domu, dijele životni prostor, često zajednički troše prihode i podmiruju troškove života, bez obzira na to jesu li rodbinski povezani ili ne. To može biti jedna osoba koja sama živi, bračni par, obitelj ili bilo koja druga zajednica ljudi koji dijele životne troškove i prostor, i definira se kao osnovna ekonomska jedinica. Nadalje, upravo Uredba koja regulira visinu i izračun sredstava za uzdržavanje stranca, u članku 2. stavku 2. predviđa uvećanje potrebnog iznosa za 10% kada se radi o dvočlanoj obitelj ili životnom ili neformalnom partneru, a ne i članovima kućanstva.

13.1. S obzirom na odlučne podatke o prihodu tužiteljice, koga ista uzdržava, te tko čini članove kućanstva te imaju li isti prihode, iako je upravni postupak trajao skoro dvije godine i financijska situacija tužiteljice se u međuvremenu promijenila, tuženik navedeno nije utvrdio niti je u obzir uzeo dokaze o prihodima dostavljene uz zahtjev. K tome, tuženik nije imao u vidu niti da je tužiteljica pravno neuka osoba, te da je po pozivu od 27. siječnja 2025. dostavila izjavu o članovima kućanstva i svojim vlastitim sredstvima za uzdržavanje, a s obzirom da obitelj njenog brata s kojom dijeli kućanstvo ima vlastita sredstva za uzdržavanje, podatke o tome nije dostavila niti iz zaključka proizlazi da navedeno treba dokazivati.

13.2. Nadalje, iako je tužiteljica u svojoj izjavi navela da živi u kućanstvu sa obitelji svog brata, iz dokaza dostavljenih u ovom sporu o prihodima JZ te njegove supruge ĐZ (plaća od 1.208,00 eura mjesečno u 2025., a u 2024. 1.018,96 eura, prijava poreza na dohodak za ĐZ za 2024., kao vlasnice obrta [obrt] Pekarnica Satnica i ostvaren dohodak u iznosu od 12.229,44 eura, te promet po računu za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 9. srpnja 2025.) proizlazi da ona obitelj svog brata ne uzdržava niti dijeli prihode već su njihova primanja, a kako to proizlazi dostavljenih dokaza (ukupna primanja tužiteljice, njenog brata i šogorice u 2024. iznosila su 2.408,29 eura mjesečno), odvojena jer bratova obitelj živi od vlastitog obrta i prihoda. Stoga je nejasno na osnovi čega je tuženik zaključio da tužiteljica uzdržava svih deset članova kućanstva, pa tako i dvije odrasle osobe tog kućanstva i njihovu djecu, jer je provjerom u Središnjem registru tuženik mogao utvrditi i prihode drugih odraslih osoba u kućanstvu, odnosno brata tužiteljice i njegove supruge. K tome, tuženik je mogao tužiteljicu kao pravno neuku osobu dodatno pozvati da dostavi dokaze o svim prihodima u kućanstvu, a ne pretpostaviti da tužiteljica uzdržava sve članove kućanstva i da mora imati dostatna sredstva za uzdržavanje cijelog kućanstva od 1.371,00 eura, iako se ne radi o njenoj užoj obitelji već dijeljenju životnog prostora.

14. U vezi dokaznog prijedloga tužiteljice za njenim saslušanjem, isto je Sud ocijenio nepotrebnim budući da su svi dokazi u vezi visine ostvarenih prihoda kako tužiteljice tako i drugih članova kućanstva dostavljeni uz tužbu i predstavljaju relevantan dokaz.

15. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje te mjerodavne odredbe Zakona o strancima, Pravilnika i Uredbe, Sud nije mogao ocijeniti zakonitim rješenje tuženika budući da nije uzeo u obzir dokaze o prihodima tužiteljice unazad 6 mjeseci od podnesenog zahtjeva, u članove obitelji tužiteljice je ubrojio članove kućanstva koje ona ne uzdržava niti je jasno i nedvojbeno zatražio dostavu dokaza o njihovim prihodima.

15.1. Stoga će tuženik u ponovnom postupku razmotriti sve dokaze o prihodima tužiteljice, tko čini njenu obitelj te visinu sredstava potrebnih za uzdržavanje iste u skladu s Uredbom te ponovno odlučiti o zahtjevu tužiteljice imajući u vidu sve potrebne preduvjete propisane člankom 153. stavkom 1. Zakona o strancima. Pri tome dugotrajnost vođenja upravnog postupka i u međuvremenu promjene u okolnostima od utjecaja na odlučivanje se ne mogu tumačiti na štetu stranke.

15.2. Slijedom svega iznesenoga, a s obzirom da zbog prirode stvari Sud nije mogao sam riješiti predmetnu upravnu stvar, na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a je poništio pobijano rješenje i odlučio kao pod točkom I. izreke presude, te predmet vratio na ponovni postupak u kojem je tuženik obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda izraženima u obrazloženju odluke (članak 119. stavak 4. ZUS-a).

16. Odlučujući o zahtjevu tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbama članka 144. i 147. ZUS-a, a visina troškova je određena u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., dalje: Tarifa), odnosno predviđenim Tbr. 52. stavkom 3.

16.1. Člankom 144. stavkom 3. ZUS-a je propisano da se vrijednost spora smatra neprocjenjivom te se stoga u upravnom sporu primjenjuje Tbr. 27. točka 1. podstavak 2. prema kojem za sastavljanje tužbe, odgovora na tužbu, prijedloga za donošenje privremene mjere, prijedloga za nagodbu te obrazloženih podnesaka s činjeničnim ili pravnim navodima u prvostupanjskom upravnom sporu u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova. Vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife).

16.2. Tako tužiteljici pripada zatraženi trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 27/1 Tarife), te isti iznos za pristup na ročište 1. prosinca 2025. (Tbr. 27/2 Tarife), odnosno ukupno 2.000,00 eura.

16.3. Slijedom iznesenoga, a budući da je tužiteljica uspjela u sporu, pripada joj pravo na naknadu navedenog zatraženog i priznatog troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura, u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a, a koji joj je tuženik dužan naknaditi.

16.4. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke presude

U Osijeku 24. prosinca 2025.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točke I. ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS-a). Protiv točke II. dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA

1. Tužiteljici, po opunomoćenici

2. Tuženiku