REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice broj 1

Poslovni broj: Kž-491/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kornelije Kallay Blažeković kao predsjednice vijeća te Ivane Dubravke Kovačević i Sandre Kantolić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Gordane Goršeta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog RF, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog RF, podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 4. studenog 2025. broj K-1710/2025-9, u sjednici održanoj 24. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog RF, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri te se ukida sigurnosna mjera, izrečena optuženom RF na temelju članka 69. KZ/11.

II. U ostalom dijelu žalba optuženog RF odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, optuženi RF je proglašen krivim zbog kaznenog djela prijetnje, iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11. te zbog kaznenog djela tjelesne ozljede, iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

1.1. Optuženom RF je, na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, a na temelju članka 117. stavka 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci. Primjenom članka 51. KZ/11., optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, a na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda tako da se od kazne na koju je osuđen izvršava jedna godine i tri mjeseca, a dio kazne u trajanju jedne godine i tri mjeseca se neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja pet godina ne počini novo kazneno djelo, s tim da rok provjeravanja počinje teći od izdržane kazne.

1.2. Primjenom članka 54. KZ/11., optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme lišenja slobode od 24. lipnja 2025. pa nadalje.

1.3. Na temelju članaka 68. i 69. KZ/11., optuženiku su izrečene sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koje se za vrijeme izvršavanja neuvjetovanog dijela kazne izvršavaju u okviru zatvorskog sustava, a za vrijeme uvjetovanog dijela kazne uz nadzor nadležnog tijela za probaciju i trajati do proteka roka provjeravanja uvjetovanog dijela kazne iz izrečene djelomično uvjetne osude, s tim da će sud po proteku prve godine od dolaska optuženika na izvršenje sigurnosnih mjera i potom najmanje jednom godišnje preispitati postoje li uvjeti za njihovim nastavkom i o tome donijeti rješenje, a na zahtjev ustanove u kojoj se mjera provodi, nadležnog probacijskog ureda ili na zahtjev počinitelja se ovo preispitivanje može učiniti i prije, ali ne prije proteka šest mjeseci od zadnjeg preispitivanja.

1.4. Primjenom članka 58. stavka 5. KZ/11., optuženik je upozoren da sud može opozvati uvjetni dio osude i odrediti izvršenje izrečene kazne optuženiku koji bez opravdanog razloga krši obveze koje su mu određene sigurnosnim mjerama izrečenim uz djelomično uvjetnu osudu.

1.5. Na temelju članka 73. (nepravilno se navodi i "članka 74.") KZ/11., optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane približavanja na razdaljinu od 100 metara, zabrana uznemiravanja ili uhođenja žrtve majke KF i zabrana pristupa adresi u Zagrebu, Vida Došena 40, u trajanju koje je pet godina dulje od kazne zatvora na koju je optuženik osuđen i počinje teći od izvršnosti presude.

1.6. Primjenom članka 148. stavka 1. (pravilno bi bilo: "stavka 6.") Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25. – dalje: ZKP/08.), optuženik je u cijelosti oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

2. Protiv ove presude je optuženi RF podnio dvije žalbe, jednu putem braniteljice Iline Cenov, odvjetnice u Zagrebu, a drugu osobno.

2.1. U žalbi koju je podnio putem braniteljice, optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni i sigurnosnim mjerama, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti "u dijelu kojim je utvrđeno da je isti počinio kazneno djelo prijetnje" te u dijelu koji se tiče bezuvjetnog trajanja kazne zatvora, odnosno izrečene djelomične uvjetne osude, a sigurnosne mjere ukinuti. U osobno podnesenoj žalbi, optuženik ne ističe žalbene osnove niti žalbeni prijedlog u smislu članka 466. stavka 1. točke 4. ZKP/08.

2.2. Imajući u vidu sadržaj ovih dviju žalbi, one će se razmatrati kao jedinstvena žalba optuženog RF.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sutkinji izvjestiteljici, bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

6.1. Nasuprot paušalnim tvrdnjama žalitelja, kojima se doslovno prepisuju oblici bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz teksta zakonske odredbe članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ali se pritom uopće ne obrazlaže u čemu bi se te povrede sastojale, sud prvog stupnja je, u pogledu odlučnih činjenica, označio jasne razloge na kojima se zasniva izreka presude. Izreka pobijane presude nije nerazumljiva niti je proturječna sama sebi i razlozima presude, a izneseni razlozi nisu nejasni i nisu proturječni međusobno niti ispravama i iskazima danih u postupku. Stoga nije u pravu žalitelj kada upire na navodnu kontradiktornost navoda prvostupanjskog suda. Prvostupanjski sud je, pod točkom 12.2. obrazloženja, citirao nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, iz kojeg proizlazi da je optuženik bio bitno smanjeno ubrojiv u vrijeme počinjenja djela. Ovaj navod nije u proturječju sa zaključkom suda prvog stupnja o očuvanoj svijesti optuženika, koji je postupao s izravnom namjerom, izloženim u točki 15. obrazloženja, s obzirom na to da vještačenjem optuženika nije otklonjena njegova ubrojivost. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kaznena djela kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio. To što sud u odnosu na pojedina utvrđenja ne prihvaća ocjenu dokaza, kako to sugerira žalitelj, ne predstavlja označenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, već se radi o žalbenoj tvrdnji usmjerenoj na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a nezadovoljstvo žalitelja stupnjem respektiranja bitno smanjene ubrojivosti optuženika i njegovog djelomičnog priznanja u odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede odnose se na žalbenu osnovu odluke o kazni.

7. Žalitelj nije u pravu niti kada, u osobno podnesenoj žalbi, sadržajno upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., navodeći kako je došlo do "povrede Ustava" jer je prisilno zadržan "u Vrapču", a "svima se garantira zdravstvena skrb i zaštita".

7.1. Žalitelj niti za ovu tvrdnju ne iznosi konkretnu argumentaciju, a to se ne može razabrati niti iz sadržaja žalbe. Pri tomu, iz podataka u spisu predmeta nije razvidno da bi on bio "prisilno zadržan u Vrapču", niti da bi u bilo kojem segmentu postupanja prema optuženiku bila primijenjena protuzakonita ili protuustavna prisila. Time što se optuženik tijekom postupka nalazio u istražnom zatvoru ne znači, samo po sebi, da bi mu bila povrijeđena neka od prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17. i 6/24.), s obzirom na to da su sve utvrđene okolnosti upućivale na zaključak da zahtjevi javnog interesa i očuvanja sigurnosti pretežu nad pravom na slobodu optuženika, a također nije vidljivo da bi optuženiku tijekom boravka u istražnom zatvoru bila uskraćena liječnička pomoć.

8. Premda uvodno ističe žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ne argumentira tvrdnju o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, nego smatra kako je prvostupanjski sud donio pogrešan zaključak o krivnji optuženika.

8.1. Suprotno ovom žalbenom prigovoru, činjenično stanje je pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja su utemeljeni na pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i svih ostalih provedenih dokaza, te su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno zasnovani na izvedenim dokazima.

8.1.1. Nije u pravu žalitelj kada, iznoseći vlastitu vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, nalazeći da je prvostupanjski sud neutemeljeno vjerodostojnim ocijenio iskaz žrtve KF.

8.1.2. Prvostupanjski sud je iskaz žrtve KF pravilno ocijenio vjerodostojnim. Oštećenica je bila jasna kada je iskazivala, dosljedno potvrđujući okolnosti odvijanja događaja, iz kojih proizlaze sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenih djela zbog kojih je optuženik osuđen. Oštećenica je decidirano navela da joj je kritične zgode optuženik, zbog svađe oko bicikla, uzeo štap za hodanje i njime je tukao, govoreći "ubit ću te, ubit ću te", a nakon što je pala na pod ju je "cipelario" i razbio joj mobitel. Pored toga što je optuženik naveo kako priznaje kazneno djelo tjelesne ozljede (premda je ovo priznanje relativizirano navodima njegove obrane, u dijelu u kojem navodi kako se ne sjeća da je majku "cipelario", a priznaje da joj je istrgnuo štap i udario je), sud prvog stupnja je iskaz oštećenice pravilno doveo u vezu i sa sadržajem medicinske dokumentacije oštećenice te s nalazom i mišljenjem sudskomedicinske vještakinje, iz kojeg proizlazi kako sve utvrđene ozljede oštećenice svaka za sebe i u ukupnosti predstavljaju tjelesnu ozljedu, a mogle su nastati na način kako se optuženiku stavlja na teret.

8.1.3. U kontekstu navedenog, prvostupanjski sud je pravilno nevjerodostojnom ocijenio obranu optuženika i njegove, ničim potvrđene, tvrdnje o njegovoj brizi za majku koja je "psihički bolesna" i kojoj nije rekao da će je ubiti. Ova pravilna odluka suda prvog stupnja nije dovedena u pitanje neprimjerenim i nepotrebno opsežnim opisima davnih događaja iz prošlosti zajedničkog života optuženika i oštećenice, koje optuženik iznosi u osobnoj žalbi, a koji moguće predstavljaju okidač njihovim aktualnim problemima ali nemaju nikakve odlučne poveznice s počinjenim kaznenim djelom, kao što to nema niti optuženikovo žalbeno polemiziranje o navodnoj zločinačkoj sprezi policijskih službenika i zaposlenika Klinike za psihijatriju "Vrapče". Isto tako, neosnovani su potpuno paušalni prigovori žalitelja o navodnoj "iskonstruiranosti" iskaza oštećenice u pogledu kaznenog djela prijetnje, koji ni na koji način nisu argumentirani niti konkretizirani.

8.2. Slijedom izloženog, suprotno tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud opravdano nije primijenio načelo "in dubio pro reo", jer nije našao postojanje nekih dvojbi u pogledu odlučnih činjenica.

8.3. Stoga je prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim navodima optuženika, na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano zaključio da je optuženik počinio kaznena djela, upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

9. Nije u pravu optuženi RF kada se žali zbog odluke o kazni.

9.1. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

9.2. S tim u vezi, prvostupanjski sud je optuženiku pravilno otegotnim vrednovao njegovu dosadašnju osuđivanost, zbog istovrsnog kaznenog djela prijetnje, te izrazitu bezobzirnost i nasilnost njegovog protupravnog ponašanja prema majci, pravilno olakotnim ocjenjujući njegovu bitno smanjenu ubrojivost u vrijeme počinjenja djela.

9.3. Žalitelj samo paušalno tvrdi kako je "sankcija odmjerena previsoko", smatrajući da je prvostupanjski sud trebao cijeniti činjenicu da tjelesne ozljede oštećenice predstavljaju lakše tjelesne ozljede. Ovime žalitelj zanemaruje kako kvalifikacija ozljeda oštećenice predstavlja jedno od bitnih obilježja kaznenog djela, te je nije dopušteno dvostruko vrednovati, najprije kao bitno obilježje djela, a onda i kao olakotnu okolnost. Prvostupanjski sud je sve olakotne okolnosti imao u vidu i pravilno ih je ocijenio, a žalitelj pretjerano naglašava okolnost optuženikovog djelomičnog priznanja kaznenog djela tjelesne ozljede, za koje prvostupanjski sud pravilno nije smatrao da ima odlučan utjecaj na vrstu i mjeru kazne. Kao što je već rečeno, premda je optuženik u svojem očitovanju o krivnji naveo da se smatra krivim za kazneno djelo tjelesne ozljede, takvo njegovo priznanje je relativizirano sadržajem njegove obrane, u kojoj navodi da se ne sjeća da je majku "cipelario" i poriče da bi je udario po leđima, te osporava da je majka pala uslijed njegovih udaraca. Pored toga, da bi priznanje kaznenog djela bilo cijenjeno olakotnom okolnošću, ono mora predstavljati znatan doprinos bržem, lakšem i ekonomičnijem okončanju kaznenog postupka, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Isto tako, protivno žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja nije podcijenio okolnost optuženikove bitno smanjene ubrojivosti. Pored toga, žalitelj zanemaruje da su optuženiku za oba kaznena djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora koje tek neznatno nadmašuju minimume kazni propisanih za ova kaznena djela, a jedinstvena kazna zatvora je odmjerena sukladno članku 51. stavku 2. KZ/11.

9.4. S obzirom na izloženo, prema stavu i ovog drugostupanjskog suda, vodeći računa o međusobnom odnosu počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, kao i o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.), te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11.), primjereno su utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju u trajanju po jednu godinu i šest mjeseci za svako kazneno djelo, te je opravdano optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci. Isto tako, pravilno je ocijenjeno postojanje visokog stupnja vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne optuženik neće činiti kaznena djela. Uvažavajući sve utvrđene okolnosti, prvostupanjski sud je pravilno imao u vidu odredbu članka 57. stavka 1. KZ/11., temeljem koje je osnovano izricanje djelomične uvjetne osude, tako da neuvjetovani dio iznosi jednu godinu i tri mjeseca, a dio u trajanju jedne godine i tri mjeseca se uvjetuje na vrijeme pet godina. Upravo izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

9.5. Zato nije osnovano blaže kažnjavanje na koje apelira žalitelj.

10. Nije u pravu optuženik kada se žali zbog odluke o sigurnosnim mjerama obveznog psihijatrijskog liječenja iz članka 68. KZ/11. i zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja iz članka 73. KZ/11.

10.1. Protivno paušalnom žalbenom prigovoru o bezrazložnosti i neopravdanosti izricanja sigurnosne mjere iz članka 68. KZ/11., prvostupanjski sud je pravilno optuženiku izrekao sigurnosnu mjere obveznog psihijatrijskog liječenja. Žalitelj očito zanemaruje, a sud prvog stupnja je pravilno vodio računa o svrsi sigurnosnih mjera iz članka 66. KZ/11., kada je prihvatio zaključke iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka dr. Igora Marinića i mr. sc. VF, iz kojih proizlazi kako je optuženik u vrijeme počinjenja kaznenih djela bio bitno smanjeno ubrojiv te da postoji opasnost i od počinjenja jednakih ili sličnih kaznenih djela te je preporučeno izricanje navedene sigurnosne mjere.

10.2. Isto tako, nasuprot neobrazloženim žalbenim tvrdnjama o nepotrebnosti i neosnovanosti sigurnosne mjere iz člana 73. KZ/11., prvostupanjski sud je pravilno optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja, pravilno vodeći računa o svrsi sigurnosnih mjera iz članka 66. KZ/11. te svrsi izricanja ove sigurnosne mjere iz članka 73. stavka 1. KZ/11. Naime, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio navode žrtve KF te je osnovano zaključio kako je opravdano izricanje ove mjere, s obzirom na to da zbog očigledne netrpeljivosti i dugotrajnosti narušenih odnosa između optuženika i žrtve, evidentno postoji opasnost da bi optuženik ponovio takvo ponašanje prema oštećenici, zbog čega je oštećenicu potrebno dodatno zaštititi od budućeg mogućeg uznemiravanja, izricanjem sigurnosne mjere. Na pravilnost ove odluke suda prvog stupnja su bez odlučnog utjecaja žalbeni navodi o onemogućenosti optuženika pristupu vlastitim stvarima, jer je pristup istima moguće provesti na razne druge načine. Pored navedenog, iz sadržaja osobno podnesene žalbe optuženika je razvidno da optuženik ovu sigurnosnu mjeru smatra "dobrodošlom".

11. Međutim, u pravu je žalitelj kada prigovara izricanju sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu iz članka 69. KZ/11.

11.1. Naime, u konkretnoj situaciji nema mjesta izricanju ove sigurnosne mjere jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti za istu. Odredbom članka 69. stavka 1. KZ/11. je propisano da se ova sigurnosna mjera izriče počinitelju koji je kazneno djelo počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o alkoholu te ako postoji opasnost da će zbog te ovisnosti u budućnosti počiniti teže kazneno djelo.

11.2. Prvostupanjski sud je, izričući ovu sigurnosnu mjeru, propustio imati u vidu da iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka dr. Igora Marinića i mr. sc. VF ne proizlazi da bi optuženiku bila dijagnosticirana ovisnost o alkoholu, već ovisnost o opijatima, štetna uporaba više psihoaktivnih tvari i mješoviti poremećaj ličnosti, dissocijalnih, paranoidnih i emocionalno-nestabilnih karakteristika. U odnosu na alkohol utvrđena je tek sklonost zlouporabi, ali ne i ovisnost o alkoholu, što je nužan preduvjet za izricanje sigurnosne mjere iz članka 69. KZ/11.

11.3. Zato je prvostupanjsku presudu u tom dijelu, djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, trebalo preinačiti, kao pod točkom I. izreke ove presude.

12. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

12.1. Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene ni ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni druge povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Imajući u vidu izloženo, primjenom odredbe članka 486. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom I., a na temelju članka 482. ZKP/08. kao pod točkom II. izreke ove presude.

Velika Gorica, 24. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Kornelija Kallay Blažeković