REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-4939/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Branki Crnogorac, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja ČŽ, rođenog **.**.1997. u mjestu Ahtubinsk, Ruska Federacija, državljanina Ruske Federacije, trenutno smještenog u Prihvatnom centru za strance u Ježevu, Ježevo, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenica ŠŽ, pravnica u udruzi „Bez granica“, Zagreb, Ulica Milana Šenoe 8C, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ilica 335, radi ograničenja slobode kretanja, 24. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/25-06/6370, URBROJ: 511-01-213-25-8 od 20. studenoga 2025.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti udruzi "Bez granica", pružatelju pravne pomoći, troškove izvršene pravne pomoći u iznosu od 1.000,00 eura (tisuću eura) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/25-06/6370, URBROJ: 511-01-213-25-8 od 20. studenoga 2025., tužitelju je određeno ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, a ograničenje kretanja je određeno za razdoblje od 3 (tri) mjeseca od dana uručenja rješenja (točka 1. i 2. izreke rješenja).

2. Tužitelj u tužbi u bitnom osporava rješenje kao nezakonito zbog bitnih povreda postupka, pogrešne primjene materijalnog prava (Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti) i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe povredu načela zakonitosti, utvrđivanja materijalne istine i slobodne ocjene dokaza (čl. 5., 8. i 9. Zakona o općem upravnom postupku), te nedostatak valjanog obrazloženja sukladno čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku, jer iz rješenja ne proizlazi individualiziran i konkretan razlog za ograničenje slobode kretanja. Ističe da se pobijano rješenje temelji isključivo na dopisu Sigurnosno- obavještajne agencije u kojem se vrlo općenito navodi da je tužitelj sljedbenik radikalnog poimanja islama, simpatizer islamističkih terorističkih organizacija i pretraživač džihadističkih sadržaja, uz moguću povezanost s pripadnicima tih skupina. Tužitelj takve navode u cijelosti osporava, naglašavajući da dopis i rješenje ne sadrže konkretne podatke (vrijeme, mjesto, način, osobe, uloga) koji bi mu omogućili učinkovitu obranu. Time su, prema stajalištu tužitelja, povrijeđena njegova prava na informiranost, obranu, ravnopravno sudjelovanje u postupku i djelotvoran pravni lijek, zajamčena Poveljom EU, EKLJP-om i sudskom praksom Suda EU i ESLJP. Tužitelj dodatno opisuje ranije postupanje neimenovanih službenih osoba (za koje pretpostavlja da su iz Sigurnosno-obavještajne agencije) u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite – oduzimanje mobitela, pritiske da potpiše odricanje od zahtjeva za zaštitu uz prijetnje zatvaranjem i deportacijom – te tvrdnju da je izjavu potpisao pod pritiskom i bez razumijevanja posljedica. Ti događaji se navode kao okolnosti koje dovode u pitanje stvarne razloge za kasnije izricanje mjere ograničenja kretanja. Prema tužitelju, nije provedena individualna procjena svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja kako zahtijeva čl. 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, niti je obrazloženo zašto svrhu mjere nije moguće ostvariti blažim mjerama iz čl. 54. st. 5. Zakona. Razlozi u rješenju ocjenjuju se kao opći, strateško- politički (masovne migracije, opći sigurnosni rizici), a ne konkretno vezani uz tužitelja, pa mjera tromjesečnog smještaja u Prihvatni centar predstavlja nerazmjerno zadiranje u ustavno i konvencijsko pravo na slobodu kretanja. Tužitelj traži saslušanje u upravnom sporu radi utvrđivanja relevantnih činjenica, žurnost postupanja, poništenje rješenja tuženika i njegovo odmah puštanje na slobodu, odobrenje besplatne pravne pomoći te isplatu troškova pravne pomoći udruzi – punomoćnici.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom smatra da je tužba u cijelosti neosnovana te predlaže njezino odbijanje. Tuženik ističe da su u pobijanom rješenju ispitane i obrazložene sve relevantne okolnosti, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da je postupanje zakonito. Poziva se na Strategiju nacionalne sigurnosti i zakone koji uređuju sigurnosno-obavještajni sustav, naglašavajući proaktivnu ulogu Sigurnosno-obavještajne agencije i važnost ranog prepoznavanja prijetnji. Smatra neosnovanim prigovore o povredi načela materijalne istine, nedostatku obrazloženja i oslanjanju isključivo na dopis Sigurnosno-obavještajne agencije, jer je mjera donesena na temelju zakonskih ovlasti, uz individualnu procjenu i uvažavanje javnog interesa te prava pojedinca, u skladu s čl. 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i čl. 8. st. 2. toč. (e) Direktive 2013/33/EU. Navodi da je smještaj u Prihvatni centar krajnja mjera koja se primjenjuje kada blaže mjere nisu dovoljne u slučajevima ugroze nacionalne sigurnosti, da tužiteljevo nezadovoljstvo ne znači i nezakonitost rješenja, te predlaže potvrdu pobijanog rješenja.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 23. prosinca 2025. održao usmenu i javnu raspravu.

4.1. Sud je na raspravi saslušao tužitelja. Tužitelj navodi da je prije dolaska u Republiku Hrvatsku živio s majkom, dok je teta povremeno dolazila. Trenutno ne raspolaže vlastitim novčanim sredstvima. Njegov otac živi i radi u drugom dijelu Rusije, dolazi nekoliko puta godišnje te ostvaruje približno 1.000 eura mjesečnih prihoda, smanjenih zbog zdravstvenog stanja (srčani udar). Tužitelj nema pokretne imovine veće vrijednosti niti nekretnine; zemljište u rodnom mjestu upisano je na ime oca, dok za vlasništvo nekretnine u kojoj je ranije živio nije siguran. U pogledu sigurnosnih navoda, tužitelj izričito poriče da je sljedbenik radikalnog poimanja islama, simpatizer islamističkih terorističkih organizacija ili da je pretraživao džihadističke sadržaje ili bio povezan s pripadnicima Al-Qaide ili tzv. Islamske države. Ističe da protiv njega u Republici Hrvatskoj ne vodi kazneni ni prekršajni postupak. Tužitelj navodi da prije smještaja u Centar za strance nije imao problema s vlastima u Republici Hrvatskoj, osim događaja od 9. listopada 2025. u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, kada su ga neimenovane osobe u civilu, uz prevoditelja, privele na razgovor, zatražile lozinku njegovog mobitela te mu oduzele telefon i putovnicu. Tijekom tog razgovora, prema njegovim navodima, vršen je pritisak da potpiše izjavu o odustajanju od zahtjeva za međunarodnu zaštitu, uz prijetnje zatvaranjem i deportacijom u Rusiju. Izjavu je, zbog straha za sebe i majku, potpisao pod pritiskom, bez razumijevanja posljedica. Sljedećeg dana je, nakon savjeta drugih tražitelja, podnio izjavu MUP-u da se takvo odustajanje smatra nevažećim. Telefon mu je vraćen 10. listopada 2025. bez izdavanja potvrde o privremenom oduzimanju. Tužitelj navodi da mu je prije smještaja u Centar za strance uručen dokument na hrvatskom jeziku u kojem je navedeno da predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost, koji je fotografirao i proslijedio svojoj punomoćnici, ali da zbog jezika nije razumio njegov sadržaj.

5. Tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog rješenja nije osnovan, dok je osnovan zahtjev za odobrenje besplatne pravne pomoći i isplatu troškova pravne pomoći.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj 22. kolovoza 2025. u policiji izrazio namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu;

- da je 27. kolovoza 2025. podnio zahtjev, uz prisutnost prevoditelja za ruski jezik;

- da je tužitelj 11. kolovoza 2025. vraćen iz Kraljevine Švedske u Republiku Hrvatsku temeljem Dublinskog postupka.

- da je tuženik 19. studenog 2025. zaprimio dopis Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) od 17. studenog 2025. u kojem se navodi da je tužitelj: sljedbenik radikalnog poimanja islama, simpatizer islamističkih terorističkih organizacija/skupina, da je putem društvenih mreža pretraživao džihadističke sadržaje Al-Qaide i tzv. Islamske države te da je moguće povezan s pripadnicima navedenih organizacija/skupina.

7. Na temelju dostavljenog sigurnosnog podatka Sigurnosno-obavještajne agencije od 17. studenog 2025., procijenjeno je da je mjera ograničenja slobode kretanja nužna radi zaštite nacionalne sigurnosti i javnog poretka Republike Hrvatske u smislu članka 54. stavka 2. točke 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25., dalje Zakon). Kako je Zakonom predviđeno da se ograničenje može provesti smještajem u Prihvatni centar za strance (čl. 54. st. 5. t. 5. Zakona), te imajući u vidu da se ciljevi sigurnosne zaštite ne bi mogli ostvariti blažim mjerama, određeno je ograničenje kretanja u trajanju od tri mjeseca, sukladno članku 54. stavku 9. navedenog Zakona.

8. Sud je na temelju članka 49. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje: ZUS) uzeo u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku.

9.1. Prema odredbi članka 54. stavka 1. Zakona tražitelj i stranac u transferu ima slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj.

9.2. Prema odredbi članka 54. stavak 2. točke 3. Zakona tražitelju se može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske.

9.3. Odredbom članka 54. stavka 5. Zakona propisano je da se sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može ograničiti sljedećim mjerama: 1. zabrana kretanja izvan Prihvatilišta, 2. zabrana kretanja izvan određenog područja, 3. osobnim pristupanjem u Prihvatilište u određeno vrijeme, 4. davanje u polog Prihvatilištu putnih isprava i karata, 5. smještaj u prihvatni centar za strance.

9.4. Odredbom članka 54. stavka 6. Zakona propisano je da se mjera smještaja u prihvatni centar za strance može izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. ovoga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.

9.5. Prema odredbi članka 54. stavka 9. Zakona, mjere ograničavanja slobode kretanja izriču se dok za to postoje razlozi iz stavka 2. ovoga članka, najduže do tri mjeseca. Iznimno, iz opravdanih razloga primjena mjera ograničavanja slobode kretanja može se produžiti za još najduže tri mjeseca.

10. Polazeći od članka 54. stavka 1. Zakona, tražitelj međunarodne zaštite načelno uživa slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj. Ipak, Zakon propisuje iznimke od tog pravila: prema članku 54. stavku 2. točki 3. sloboda kretanja može se ograničiti ako se, na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja, procijeni da je takva mjera nužna radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske. Mjera smještaja u Prihvatni centar za strance jedna je od pet zakonom dopuštenih mjera (čl. 54. st. 5. Zakona), a može se izreći samo ako individualna procjena pokaže da se svrha ograničenja ne može ostvariti blažim mjerama (čl. 54. st. 6. Zakona). Trajanje takve mjere ograničeno je razdobljem postojanja razloga iz članka 54. stavka 2. Zakona, a može najdulje trajati tri mjeseca uz mogućnost produženja za još najduže tri mjeseca (čl. 54. st. 9. Zakona).

11. Prema odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22., 151/22. i 50/25.), koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 3. stavka 1. Zakona, sigurnosnu provjeru za državljanina treće zemlje u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti provodi Sigurnosno-obavještajna agencija sukladno propisu kojim se uređuje provođenje sigurnosnih provjera.

12. Sigurnosno-obavještajna agencija (u nastavku teksta: SOA) je tijelo koje je nadležno za obavljanje sigurnosne provjere državljana treće zemlje radi zaštite nacionalne sigurnosti pa tako u slučaju ograničenja slobode kretanja tražitelja međunarodne zaštite radi zaštite nacionalne sigurnosti.

13. Prema članku 41. Zakona o sigurnosnim provjerama (Narodne novine, broj 85/08. i 86/12.) kad je riječ o sigurnosnim provjerama za strance koji će boraviti ili borave u [adresa], SOA dostavlja samo mišljenje o postojanju ili nepostojanju sigurnosne zapreke, a ne dostavlja izvješće o provedenoj sigurnosnoj provjeri.

14. U neklasificiranom dopisu SOA-e, KLASA: 216-01/25-01/71, URBROJ: 539-1603/724-25-1 od 17. studenog 2025., kojim je zatraženo ograničenje kretanja tužitelja iz razloga nacionalne sigurnosti, navodi se da je tužitelj sljedbenik radikalnog poimanja islama i simpatizer islamističkih terorističkih organizacija/skupina, koji je putem društvenih mreža pretraživao džihadističke sadržaje terorističkih organizacija Al Qaide i tzv. Islamske države te koji je moguće povezan s pripadnicima spomenutih terorističkih organizacija/skupina.

15. Iz navedenog proizlazi da je SOA-e podnijela tzv. neklasificirani sažetak sigurnosne provjere, odnosno kratki prikaz koji otkriva bitan sadržaj sigurnosne provjere, a nije klasificiran podatak.

16. Sud je, radi ocjene zakonitosti mjere, izvršio uvid i u klasificirane podatke SOA-e dana 22. prosinca 2025. Prema ocjeni ovog Suda u podacima SOA-e postoje dostatni i uvjerljivi razlozi zbog kojih je tužitelja opravdano smatrati rizikom za nacionalnu sigurnost.

17. Iz tih podataka, čiji sadržaj Sud ne može izravno reproducirati zbog ograničenja iz Zakona o tajnosti podataka (Narodne novine, broj 79/07. i 86/12.), proizlazi da postoje konkretni i individualizirani elementi koji nadilaze razinu paušalne sumnje, a koji prema ocjeni Suda stvaraju razumno utemeljenu sigurnosnu procjenu da bi tužiteljevo slobodno kretanje moglo predstavljati rizik za nacionalnu sigurnost. U tom je kontekstu Sud procijenio da je tužitelju ipak osigurana dostatna mogućnost očitovanja, budući da se od njega ne zahtijeva opovrgavanje izvora sigurnosne provjere, već osporavanje vlastitog ponašanja i navodnih veza.

18. Sud je razmotrio iskaz tužitelja u kojem on u cijelosti poriče postojanje bilo kakvih veza s radikalnim tumačenjima islama, islamističkim terorističkim organizacijama ili povezanim aktivnostima. U okolnostima kada postoje dostatni i uvjerljivi sigurnosni podaci SOA-e, u koje je Sud imao uvid, a koji se temelje na izvorima i metodama nedostupnima tužitelju, samo poricanje tih navoda ne može biti odlučno za ocjenu postojanja sigurnosnog rizika.

18.1. Sud pritom naglašava da se u ovom upravnom sporu ne ispituje kaznena odgovornost tužitelja niti se donosi zaključak o njegovoj krivnji, već se ocjenjuje postojanje preventivne potrebe za zaštitom nacionalne sigurnosti. U tom okviru, iskaz tužitelja cijenjen je kao izraz njegovog prava na očitovanje, ali ne dovodi u razumnu sumnju vjerodostojnost sigurnosne procjene nadležnog tijela.

19. Sud je razmotrio navode tužitelja prema kojima su ga dana 9. listopada 2025. u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite neimenovane osobe, za koje pretpostavlja da su djelatnici sigurnosnih službi, pozvale na razgovor, zatražile uvid u njegov mobilni uređaj te ga navodno poticale da potpiše izjavu o odustajanju od zahtjeva za međunarodnu zaštitu, uz prijetnje smještajem u prihvatni centar za strance i deportacijom.

19.1. Međutim, Sud ocjenjuje da se navedeni događaji, ne odnose izravno na odlučno pitanje u ovom upravnom sporu, a to je postojanje razloga za ograničenje slobode kretanja tužitelju radi zaštite nacionalne sigurnosti u smislu članka 54. stavka 2. točke 3. Zakona. Naime, čak i ako bi se prihvatilo da je tijekom navedenog razgovora došlo do nepravilnosti u postupanju pojedinih službenih osoba, takve okolnosti same po sebi ne dovode u pitanje postojanje sigurnosnih razloga koji su naknadno i neovisno ocijenjeni u okviru sigurnosne provjere Sigurnosno-obavještajne agencije.

19.2. Sud nalazi da navedene tvrdnje tužitelja ne dovode u razumnu sumnju vjerodostojnost sigurnosne procjene, niti ukazuju na to da bi mjera ograničenja slobode kretanja bila izrečena u svrhu različitoj od one propisane zakonom. Slijedom navedenog, Sud te navode ocjenjuje pravno neodlučnima za ishod ovog upravnog spora.

20. U pogledu razmjernosti mjere, Sud prihvaća stajalište tuženika da se svrha zaštite ne bi mogla ostvariti blažim mjerama iz članka 54. stavka 5. Zakona. Naime, alternativne mjere pretpostavljaju određenu razinu slobode kretanja (npr. zabrana izlaska iz Prihvatilišta ili određeno područje kretanja), dok sigurnosni razlozi navode na zaključak da primjena blažih mjera ne otklanja rizik koji je identificiran kroz sigurnosnu provjeru.

20.1. U pogledu razmjernosti trajanja mjere, Sud utvrđuje da je ograničenje slobode kretanja određeno na razdoblje do tri mjeseca radi kontinuirane kontrole postojećeg sigurnosnog rizika tijekom trajanja postupka međunarodne zaštite. Iz sigurnosnih podataka proizlazi da se radi o aktualnom i trajnom riziku koji se ne može učinkovito kontrolirati blažim mjerama. Kraće trajanje mjere ne bi omogućilo djelotvoran nadzor, jer ne bi osiguralo kontinuiranu i stabilnu kontrolu kretanja i ponašanja tužitelja u razdoblju u kojem njegov pravni status još nije konačno riješen, a identificirani sigurnosni rizik i dalje postoji. Određeno trajanje predstavlja zakonski dopuštenu gornju granicu, ali mjera traje samo dok postoje razlozi njezine primjene i ukida se bez odgode ako ti razlozi prestanu, čime je razmjerna legitimnoj svrsi zaštite nacionalne sigurnosti.

21. Slijedom navedenog, Sud je osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim.

22. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a.

23. Sud je utvrdio da tužitelj nema imovine - novčanih sredstava, dohotka i primitaka, niti stvari veće vrijednosti, slijedom čega je istom u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu sa člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik).

24. Budući da je pravnu pomoć pružila udruga „Bez granica“, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.000,00 eura, u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.), i to trošak sastavljanja tužbe i zastupanja na raspravi u iznosu od po 500,00 eura.

U Zagrebu, 24. prosinca 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Udruga „Bez granica“ – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis