Poslovni broj: Us I-4451/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze i Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆŽ, rođenog **.**.1990., u [adresa], Narodna Republika Bangladeš, smještenog u Prihvatnom centru za strance Ježevo, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82 , kojeg zastupa opunomoćenik Dinko Kulaš, odvjetnik u Dugom Selu, Bjelovarska 5, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, u Zagrebu, Ilica 335, radi ograničenja slobode kretanja smještajem u prihvatnom centru, 24. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, KLASA: UP/I-216-03/25-06/9653, URBROJ: 511-01- 213-25-2, od 54. studenoga 2025.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku, Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878 da odvjetniku Dinku Kulašu, pružatelju pravne pomoći, isplati iznos od 1.875,00 Eura, u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tužitelju se, kao tražitelju međunarodne zaštite, određuje ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance u najduljem trajanju od tri mjeseca od dana uručenja rješenja.

2. Osporavajući zakonitost naprijed navedenog određenja tužitelj, u svojoj tužbi navodi kako bio prinudno smješten u prihvatnom centru za strance i prije donošenja osporenog rješenja i to više od mjesec dana, a što je, po njegovom mišljenju, tuženik trebao uzeti u obzir kod određenja rokova novog ograničenja. Ističe kako će mu na ovaj način i sukladno izreci osporenog rješenja, biti ograničeno kretanje više od četiri mjeseca ukupno, a što je dulje od rokova propisanih Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Uz navedenu okolnost navodi i kako je samo činjenično stanje na kojem je bazirana odluka potpuno pogrešno utvrđeno, budući ono počiva na stavu da je on zatražio međunarodnu zaštitu isključivo radi izbjegavanja postupka repatrijacije. Smatra da okolnost što nije odmah podnio zahtjev za međunarodnom zaštitom ne znači da takav zahtjev nije osnovan, posebno imajući na umu da je kod ulaska na teritorij Republike Hrvatske već imao odobrenje za boravak i rad izvan zemlje podrijetla, iz kojeg razloga zahtjev za međunarodnu zaštitu nije ni trebao podnositi. Ne osporava okolnost da nije napustio teritorij Republike Hrvatske nakon što su mu opozvane radne dozvole, ali ukazuje kako je to učinio iz razloga što mu poslodavac nije objasnio koja su mu prava i obveze. Svjestan je da ga ovo ne oslobađa obveze napuštanja, ali dodaje kako nikad nije pokušavao da se prikrije ili napusti Republiku Hrvatsku te da je upravo tu okolnost tuženik morao uzeti u obzir i slijedom toga primijeniti blažu mjeru. Predlaže Sudu da poništiti osporeno rješenje i odobri im besplatnu pravnu pomoć u ovom upravnom sporu.

3. Tuženik u svom odgovoru navodi kako je tužitelj 24. rujna 2025. zatečen na teritoriju Republike Hrvatske nelegalno, jer su svi njegovi prijašnji zahtjevi za izdavanjem dozvola za boravak i rad obustavljeni ili odbijeni, dok u tom trenutku nije postojao postupak za izdavanjem ikakve dozvole za boravak i rad. Dodaje kako je posljednji postupak koji je vođen u smislu izdavanja dozvola za boravak i rad okončan 15. svibnja 2025., njegovom obustavom te da je od tog trenutka pa sve do njegovog uhićenja, tužitelj bio u nedozvoljenom boravku na teritoriju Republike Hrvatske. Slijedom navedenih utvrđenja ističe kako je tužitelju 24. rujna 2025. doneseno rješenje kojim mu se određuje smještaj u prihvatni centar za strance te da je tek nakon smještaja u taj centar 4. studenoga 2025., on izrazio namjeru za međunarodnom zaštitom. Upravo iz razloga takvog postupanja zauzet je stav da tužitelj svojim zahtjevom za međunarodnu zaštitu samo želi odgoditi ili otežati izvršenje rješenja o udaljavanju, slijedom koje okolnosti smatra kako je tužitelju, temeljem članka 54. stavka 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, zakonito ograničena sloboda kretanja smještajem u prihvatni centar. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev i na snazi ostavi osporeno rješenje.

4. Sud je 17. prosinca 2025. i 23. prosinca 2025. održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i u prisutnosti opunomoćenice tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, proveo saslušanje tužitelja te izvršio uvid u spis tuženika i priložene isprave.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Tužitelj je u svom iskazu evidentiranom na raspravni zapisnik od 17. prosinca 2025. (list 19 spisa), iskazao kako je u Republiku Hrvatsku ušao legalno, temeljem valjano izdane radne dozvole, u ožujku 2023. godine. Iskazuje kako je kod poslodavca kod kojeg mu je izdana radna dozvola radio oko godinu dana, nakon čega se legalno zaposlio u Karlovcu. Dodaje da je nakon Karlovca pronašao posao u Zagrebu te mu je tada obećano da će mu biti ishođena dozvola za boravak i rad, ali da to poslodavac za njega nikad nije učinio. Tužitelj je iskazao i kako je bio svjestan da nema važeću dozvolu za boravak i rad, ali da je očekivao kako će njegov status urediti njegovi poslodavci. Konačno tužitelj je iskazao i kako nikad nije imao, niti ima namjeru napustiti teritorij Republike Hrvatske te da je svoju zemlju napustio iz političkih razloga.

8. Člankom 54. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine broj 70/15., 127/17. i 33/23., u daljnjem tekstu Zakon) propisano je da tražitelj i stranac u transferu ima slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj.

Člankom 54. stavkom 2. točkama 1. i 7. Zakona određeno je da se tražitelju može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno: radi utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koje se ne mogu utvrditi bez ograničenja kretanja, osobito ako se ocijeni da postoji rizik od bijega; odnosno ako se zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima.

9. U ovom predmetu nije sporno da je tužitelj legalno ušao u Republiku Hrvatsku, temeljem izdane radne dozvole, da je u Republici Hrvatskoj bio legalno zaposlena osoba, da nikad nije ilegalno napuštao teritorij Republike Hrvatske te da do trenutka smještaja u prihvatni centar nije tražio, ni pokušao tražiti međunarodnu zaštitu već da je tek nakon njegovog prisilnog zadržavanja, iskazao takvu namjeru. Stav tuženika je da i bez obzira na navedeno te upravo „uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite“ tužitelju treba biti ograničena sloboda ograničenja kretanja, jer se istim „opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima.“

10. Sukladno navedenom Sud nalazi kako je ograničenje slobode kretanja ispunjenjem naprijed opisanih uvjeta evidentno na zakonu utemeljeno, međutim ukazuje kako samo ograničenje slobode kretanja smještanjem u prihvatni centar, a kao najteža moguća mjera, mora biti razmjerna svakom konkretnom slučaju u kojem se ograničenje takvog kretanja određuje.

11. Člankom 54. stavkom 5. Zakona propisano je da se s loboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama: 1. zabrana kretanja izvan Prihvatilišta, 2. zabrana kretanja izvan određenog područja., 3. osobnim pristupanjem u Prihvatilište u određeno vrijeme., 4. davanje u polog Prihvatilištu putnih isprava i karata., 5. smještaj u prihvatni centar za strance.

Člankom 54. stavkom 6. Zakona određeno je da se mjera smještaja u prihvatni centar za strance može izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. ovoga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.

12. Cijeneći naprijed citiranu odredbu Sud ne nalazi obrazloženim razloge određenja najstrože mjere u konkretnom slučaju. Naime promatrajući razmjernost mjere određene u konkretnom slučaju i stavljajući je u razmjer s odlučnim okolnostima ovog slučaja, Sud ponavlja kako je tužitelj osoba koja je legalno ušla u Republiku Hrvatsku, temeljem izdane radne dozvole, da je aktivo tražila zapošljavanje te da nikad nije ni pokušala ilegalno napustiti teritorij Republike Hrvatske. Iz ovog razloga Sud određenje najstrože moguće mjere, bez jasnog obrazloženja razloga zbog kojeg u konkretnom slučaju nije određena blaža mjera, primjerice zabrana kretanja izvan određenog područja, uz davanje u polog Prihvatilištu putnih isprava, ne može ocijeniti zakonitom.

13. Slijedom navedenoga, sud je na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima usvojio tužbeni zahtjev i presudio kao u točki I. izreke presude.

14. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II. izreke odobrena je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15).

15. Budući da je pravnu pomoć pružio odvjetnik Dinko Kulaš, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.875,00 Eura, u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Naime, odvjetniku je u skladu s Tbr. 23. t. 1. i 2. Tarife priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 Eura i trošak zastupanja na raspravama po pozivu suda u iznosu od po 500 Eura, sve uvećano za porez na dodanu vrijednost.

Zagreb, 24. prosinca 2025.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Odvjetnik Dinko Kulaš, u Dugom Selu, Bjelovarska 5,

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove u Zagrebu, Ilica 335,

3. U spis