Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Pn-51/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Milanu Piperu, odvjetniku u Požegi, protiv I-tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz OD Kožul & Petrinović d.o.o, II-tuženika H-Abduco d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 6a, OIB 13667298928, zastupan po punomoćniku iz OD Buterin & Partneri d.o.o., i III- tuženika B2 Kapital d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB 57509775367, zastupan po opunomoćenicima iz OD Buterin & Partneri d.o.o., radi naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene 11. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika I-tuženika i punomoćnika II i III-tuženika, dana 24. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se I-tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, II tuženiku H-Abduco d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 6a, OIB 13667298928 i III tuženiku B2 kapital d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB 57509775367, da tužitelju CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] s osnova naknade štete isplati iznos od 91.871,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena tekućom od 25. listopada 2017. pa do isplate i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 21.543,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 96,84 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj CŠS podnio je 25. listopada 2017. tužbu radi naknade štete protiv tuženika Addiko Bank d.d. (ranije Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.), tuženika H-Abduco d.o.o. i tuženika B2 kapital d.o.o. (u daljnjem tekstu: tužitelj, I-tuženik, II-tuženik i III- tuženik). Tužitelj je od tuženika solidarno zahtijevao da mu isplate iznos od 1.286.264,77 kn sa zakonskom zateznom kamatom sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05,41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 dalje: ZOO/05) i trošak parničnog postupka, na način da mu glavno potraživanje isplate sa z. z. kamatom od utuženja, a trošak parničnog postupka sa z. z. kamatom od presuđenja pa do isplate. Isticao je u tužbi da je 17. ožujka 2003. zaključio Ugovor o kupoprodaji s tvrtkom Kamen Ingrad d.d. Velika, kojim ugovorom je u svojstvu kupca kupio suvlasnički dio od 3207/100000 dijela u stambeno-javnoj građevini, a s kojim suvlasničkim dijelom će biti povezano vlasništvo lokala u prizemlju i skladišta u suterenu oznake P-7, ukupne površine 73,40 m2 kao posebnog dijela kad zgrada bude sagrađena i etažirana. Stambeno-javna građevina je sagrađena u [adresa] u [adresa], na k. č. br. [katastarska čestica], a u toj zgradi se lokal nalazi prizemlju – jugoistočna strana, lokal broj 7 ukupne prodajne površine 40,51 m2 s tim da se skladište nalazi u podrumu – zapadna strana ukupne površine 32,89 m2. Člankom 2. navedenog ugovora ugovorne strane su utvrdile ukupnu kupoprodajnu cijenu od 67.013,99 eura, a člankom 3. ugovorili da će on kao kupac isplatiti ugovorenu cijenu realizacijom kredita kod pravnog prednika I-tuženika, tj. Slavonske banke d.d. Osijek. Člankom 7. ovog ugovora prodavatelj je ovlastio njega kao kupca da temeljem ugovora može ishoditi uknjižbu prava vlasništva nekretnine – lokala u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Požegi. Kupoprodajni ugovor od 17. ožujka 2003. ovjeren je kod javnog bilježnika pod brojem Ov-4462/03. Tužitelj je nadalje istakao kako je s pravnim prednikom I-tuženika, tj. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek zaključio 5. travnja 2003. Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 97000287/2003 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, ovjerenim 22. travnja 2003. kod javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa], broj OU-533/03. Naprijed navedenim ugovorom pravni prednik I-tuženika je odobrio kredit njemu za kupnju lokala u vlasništvu društva Kamen Ingrad d.d. Velika u iznosu od 67.013,99 eura u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek na dan isplate, a I-tuženik, tj. njegov pravni prednik, je svoju obvezu iz Ugovora prema njemu – tužitelju ispunio Ugovorom o ustupanju tražbine zaključenim 15. svibnja 2003. između društva Kamen Ingrad d.d., kao Cedenta, njega – tužitelja kao Cesusa i I-tuženika, tj. Slavonske banke d.d., kao Cesionara.

1.1.Tužitelj je zaključio kako je I-tuženik, tj. njegov pravni prednik Slavonska banka d.d., iako svjestan da nije vlasnik lokala oznake P7 koji se nalazi u zgradi na k. č. br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] već da je vlasnik on – tužitelj koji je taj lokal platio namjenskim kreditom, I- tuženik u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Požegi u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] ishodi pravo vlasništva na svoje ime te je izvršio etažiranje zgrade i u vlasničkom listu pod rednim brojem 7 upisao pravo vlasništva na etaži: u nastavku 3170/100000, lokal 7 u prizemlju na adresi [adresa] i spremište u suterenu, ukupne površine 73,88 m2. Kako mu je I-tuženik osporavao pravo vlasništva on – tužitelj je ustao tužbom kod ovog suda pod poslovnim brojem P-476/2010, P-405/2014 i P-350/2015, a koji je postupak okončan pravomoćnom i ovršnom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1246/2016-3 od 20. ožujka 2017. Presudama I-stupanjskog i II- stupanjskog suda je utvrđeno da je on stekao pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini kao i da je obveza I-tuženika da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za upis njegova – tužiteljeva prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a koju će u slučaju neizdavanja zamijeniti presuda, zajedno s obvezom tuženika da mu naknadi troškove parničnog postupka.

1.2.Za vrijeme trajanja ovog parničnog postupka I-tuženik je svoju tražbinu prema tužitelju iz Ugovora o kreditu ustupio II-tuženiku 5. lipnja 2014., a koji je istu tražbinu ustupio III- tuženiku, a i pored navedenog tuženik je nakon objave I-stupanjske presude, koja je objavljena 13. svibnja 2016. prenio pravo vlasništva ove nekretnine na Hrvatski crveni križ s tim da je prethodno prenio vlasništvo na II-tuženika, a koji mu je vlasništvo predmetne nekretnine vratio kako bi ju mogao prodati Hrvatskom crvenom križu, Gradsko društvo Crvenog križa Požega. Tužitelj ocjenjuje kako je sve ovo I-tuženik učinio s ciljem da s jedne strane realizira svoju tražbinu prema njemu s osnova ugovora o kreditu, a s druge strane da njegovo pravo u smislu upisa prava vlasništva na nekretnini, temeljem donesene presude, učini nemogućim.

1.3.Nakon okončanja parničnog postupka započetog 7. lipnja 2010. III-tuženik je protiv tužitelja 20. travnja 2017. pokrenuo ovršni postupak na nekretninama kod ovog suda pod poslovnim brojem Ovr-127/2017 za iznos od 1.132.544,77 kn i kako on svoje vlasništvo nije u mogućnosti upisati na identificiranoj nekretnini na temelju pravomoćne presude ovog suda poslovni broj P-350/2015-12 s jedne strane, a I-tuženik i njegovi pravni sljednici, tj. II-tuženik i III-tuženik, od njega potražuju 1.132.544,77 kn tužitelj je, imajući u vidu činjenicu da je na ime otplate kredita I-tuženiku do raskida ugovora uplatio 134.632,72 kn te uskratom dijela mirovine u razdoblju od 3. srpnja 2012. do 28. veljače 2017. u ukupnom iznosu od 19.087,28 kn, od tuženika solidarno zahtijevao ukupan iznos štete od 1.286.264,77 kn i trošak parničnog postupka kako je prethodno istaknuto.

2. U odgovoru na tužbu I-tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti i predložio ovom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim te da nakon pravomoćnosti rješenja predmet ustupi stvarno mjesno nadležnom sudu i to Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

2.1. I-tuženik je osporavao i osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u odgovoru na tužbu ističući da tužitelj neosnovano navodi da bi isti kao kupac sklopio Ugovor o kupoprodaji s trgovačkim društvom Kamen Ingrad d.d., a jer da iz samog Ugovora o kupoprodaji proizlazi kako je ugovor zaključilo društvo " [obrt]", [adresa] i da je kupac pravna osoba, a ne fizička osoba. Osim toga, tuženik ističe kako tužitelj pogrešno navodi da bi 5. travnja 2003. s tuženikom sklopio Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, budući da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi kako je korisnik kredita "Soboslikarski i ličilački radovi Boja", tj. pravna osoba, a ne fizička osoba, tj. tužitelj.

2.2. I-tuženik se protivio ocjeni tužitelja da bi tužitelj kao kupac Ugovorom o kupoprodaji stekao vlasništvo predmetne nekretnine, a jer da tužitelj nikad nije kupio predmetnu nekretninu i onda ne može trpjeti štetu zbog navodne nemogućnosti uknjižbe prava vlasništva.

2.3.Predložio je sudu da u odnosu na njega – I-tuženika sud tužbu odbaci, a podredno odbije tužbu i tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije. I-tuženik je istakao i prigovor promašene pasivne legitimacije te osporavao da bi tužitelj pretrpio naknadu štete upravo zbog toga što tuženik nije vlasnik predmetne nekretnine niti je nositelj tražbine s osnova Ugovora o kreditu, budući da je tražbinu s osnova navedenog Ugovora prenio na II-tuženika, a što je u ovom postupku nesporno.

2.4. I-tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu, budući da u tužbi nije dokazao koju štetu je pretrpio, koja bi bila štetna radnja, tko je štetnik, u čemu se sastoji protupravnost, a niti je dokazao uzročnu vezu između štetne radnje i štetne posljedice. I-tuženik ocjenjuje kako tužitelj tužbu temelji na paušalnim navodima koji su u međusobnoj proturječnosti i to tako da navodi da je sklopio Ugovor o kupoprodaji i Ugovor o kreditu, a što nije točno.

2.5. I-tuženik je istakao kako je Ugovorom o kreditu upravo Slavonska banka d.d. Osijek odobrila kredit iz čega je razvidno da jedino Slavonska banka d.d. Osijek može biti vjerovnik tužitelju, a ne obrnuto i da tužitelj pogrešno navodi da bi Slavonska banka d.d. Osijek svoju obvezu prema njemu ispunila Ugovorom o ustupanju tražbine 15. svibnja 2003., na način da je tim Ugovorom utvrđeno da je Cedent društvo Kamen Ingrad d.d., da je tužitelj dužnik, tj. Cesus i da je Slavonska banka d.d. novi vjerovnik, tj. Cesionar. Ponovno je I-tuženik ustvrdio da je tužitelj imao obvezu prema Slavonskoj banci d.d. sve do trenutka dok tražbina s osnova Ugovora o kreditu nije ustupljena novom vjerovniku.

2.6. I-tuženik se protivio i navodima tužitelja kada je tužitelj isticao "iako očito svjestan da nije vlasnik", a da su navodi iz točke III tužbe u suprotnosti s navodima iz točke IV tužbe u kojoj tužitelj navodi "obzirom da je I-tuženik osporavao tužitelju pravo vlasništva nekretnine". Naprotiv, I-tuženik je isticao kako je vlasništvo predmetne nekretnine stekao na zakonitoj i valjanoj pravnoj osnovi, a da to proizlazi iz presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-350/2015-12 od 13. svibnja 2016., a da iz preslike glavne knjige proizlazi da je 2002. u korist pravnog prednika I-tuženika, tj. Slavonske banke d.d. uknjiženo temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji sa Sporazumom o osiguranju tražbine pravo prethodnog vlasništva za namirenje tražbine između ostalih i na predmetnom 3720/100000, lokalu u prizemlju i skladištu u suterenu površine 53 m2. Nadalje, da je uvidom u preslik glavne knjige za z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno da je 2006. pod brojem Z-5878/06 brisano prethodno vlasništvo Slavonske banke d.d. kao pravnog prednika I-tuženika i uknjiženo pravo vlasništva između ostalih i na etaži 7 kad zgrada bude sagrađena i etažirana u korist pravnog prednika I-tuženika Slavonske banke d.d. Osijek. I-tuženik ističe kako je zakonito uknjižio svoje pravo vlasništva i da tužitelj u tom postupku nije osporavao upis prava vlasništva u korist prednika I-tuženika.

2.7. I-tuženik je isticao kako tijekom vlasničkog spora tužitelj nije postupio po članku 81. Zakona o zemljišnim knjigama, a jer je tom odredbom propisana mogućnost zabilježbe spora, a koja ima učinak da pravomoćna presuda donesena povodom tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava, pošto je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišno-knjižnom sudu. Dakle, I-tuženik ocjenjuje da je prilikom podnošenja tužbe radi utvrđenja prava vlasništva tužitelj mogao koristiti ovu zakonsku mogućnost zabilježbe spora i kako tužitelj zabilježbu spora nije tražio nije se mogao niti uknjižiti kao vlasnik na temelju pravomoćne presude pa je sam odgovoran za eventualnu štetu po načelu ignorantia iuris nocet. Tuženik se protivio tvrdnji tužitelja da bi mu on – I-tuženik htio učiniti nemogućim da ostvaruje bilo koje pravo koje ima na temelju zakona.

2.8. I-tuženik je istakao i prigovor zastare jer da iz historijata tužbe proizlazi kako zahtijeva naknadu štete, a budući se on – tuženik kao vlasnik nekretnine uknjižio još 2010. i svoju tražbinu je prenio s osnova Ugovora o kreditu 2014. tada je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan i treba ga sud odbiti uz naknadu troškova I-tuženiku.

3. U odgovoru na tužbu II-tuženik je istakao da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti ističući prigovor promašene pasivne legitimacije, a koji je obrazložio da niti iz činjeničnog supstrata tužbe, a niti iz isprava koje tužitelj u tužbi prilaže ne proizlazi da bi II-tuženik bio u bilo kakvom pravnom odnosu s tužiteljem, a osobito da bi u odnosu na tužitelja imao ikakvu, pa makar i izvanugovornu odgovornost. Prijenos i tražbina koje tužitelj spominje u tužbi nisu ni na koji način povezani s tužbenim zahtjevom, nisu predmet ovog spora i ne tiču se pitanja prava vlasništva na identificiranoj nekretnini iz tužbe pa II- tuženik nije pasivno legitimiran obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. I II-tuženik je isticao kako u vrijeme sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnine tadašnji prodavatelj Kamen Ingrad d.d. Velika nije bio upisan kao prethodni vlasnik već kao potonji vlasnik te nekretnine dok je kao prethodni vlasnik bio uknjižen upravo pravni prednik I-tuženika, tj. Slavonska banka d.d.

3.1. II-tuženik je također isticao da je prodavatelj Kamen Ingrad d.d. bio predbilježen kao potonji vlasnik predmetne nekretnine u skladu s naprijed navedenim propisima, tj. Zakonom o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj: 91/96) i da tužitelj nikad nije ishodio predbilježbu iako je sukladno članku 67. Zakona o zemljišnim knjigama to mogao učiniti. No, čak da je tužitelj ishodio svoj upis kao vlasnika predmetne nekretnine ta bi nekretnina i dalje ostala opterećena fiducijarnim prijenosom vlasništva u korist pravnog prednika I-tuženika pa je tužitelj bio dužan trpjeti namirenje tražbine I-tuženika iz vrijednosti nekretnine, a jer se prema članku 297. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na prijenos vlasništva radi osiguranja primjenjuje sve ono što je određeno za založno pravo. Drugim riječima, tvrdi II-tuženik, tužitelj je od prodavatelja Kamen Ingrad d.d. stekao pravnu osnovu za upis i to predbilježbu potonjeg prava vlasništva sporne nekretnine, ali to je pravo vlasništva bilo opterećeno fiducijarnim prijenosom prava vlasništva u korist pravnog prednika I-tuženika Slavonske banke d.d., radi osiguranja njegove tražbine prema Kamen Ingradu d.d. Ocjena je II-tuženika da je I- tuženik valjano stekao pravo vlasništva još 2006., a tužitelj je mogao ishoditi predbilježbu prava vlasništva na nekretnini u svoju korist odmah po sklapanju Ugovora o kupoprodaji od 17. ožujka 2003. Međutim, time ipak ne bi mogao spriječiti naknadno preuzimanje nekretnine od strane I-tuženika kao prethodnog vlasnika, budući je tužitelj stekao opterećenu nekretninu, a niti nakon pokretanja vlasničke parnice nije ishodio zabilježbu spora koja bi proširila učinke pravomoćne presude na ostale nositelje knjižnih prava stečenih nakon upisa te zabilježbe u skladu s člankom 81. stavkom 2 Zakona o zemljišnim knjigama, a što znači da je svojim propustima doveo do nemogućnosti ishođenja upisa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, tj. barem je značajno doprinio nastanku navodno mu pričinjene štete. II-tuženik se osvrnuo i na tvrdnju tužitelja da I-tuženik nije valjano stekao predmetnu nekretninu, a kad je taj osvrt isticao tada je obrazložio da je I- tuženik valjano stekao predmetnu nekretninu i valjano je otuđio njezinom trenutnom vlasniku pa otuđenja nekretnine ne mogu predstavljati štetnu radnju prema tužitelju, a odsutnost štetne radnje svakako isključuje bilo kakvu odgovornost za štetu.

3.2.Zbog iznesenih razloga II-tuženik se protivio i osnovu i visini postavljenog tužbenog zahtjeva jer da je nejasan na koji način je tužitelj postavio visinu svog zahtjeva. II-tuženik je zahtijevao troškove parničnog postupka od tužitelja jer je ocijenio da sud zbog prigovora promašene pasivne legitimacije treba tužbu odbiti.

4. U odgovoru na tužbu III-tuženik je također isticao prigovor promašene pasivne legitimacije i predložio sudu da tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na III-tuženika odbije obzirom da u odnosu na III-tuženika nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, tj. opće pretpostavke izvan ugovorne odgovornosti za štetu jer ne postoje ni štetna radnja, a niti uzročna veza između štetne radnje i štete kao niti protupravnost štetne radnje. III-tuženik je ukazivao da je na njega preneseno isključivo potraživanje iz Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnoj knjizi, a ne i sam ugovor. Budući da je u presudama koje tužitelj spominje utvrđeno da je I-tuženik, tj. njegov pravni prednik isplatio novčana sredstva sukladno Ugovoru o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 97000287/2003 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige sklopljenom s tužiteljem, a čime je obveza pravnog prednika I-tuženika iz ugovora ispunjena, kao i činjenica da tužitelj predmetna novčana sredstva nije vratio tada III- tuženik, na kojeg je preneseno potraživanje iz predmetnog ugovora o kreditu ima pravo naplatiti potraživanje iz istog.

4.1. III-tuženik je također isticao da je pravni prednik I-tuženika svoje pravo vlasništva na nekretninama upisanim u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] upisao temeljem Ugovora koji ni na koji način nije povezan s III-tuženikom i prijenosom potraživanja iz Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 97000287/2003 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige na III-tuženika. Zaključno III-tuženik ističe kako iznos tužiteljevog duga iz navedenog Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, kao i iznosi koje je tužitelj uplatio na ime istog, ni u kojem slučaju ne mogu predstavljati štetu koja je nastala tužitelju i zbog toga ističući prigovor promašene pasivne legitimacije III-tuženik je predložio sudu da tužbu tužitelja odbije i da naknadi III-tuženiku trošak parničnog postupka.

5. Na pripremnom ročištu održanom 16. ožujka 2018. I-tuženik je povukao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a radi čega o istaknutom prigovoru sud nije odlučivao.

6.Očitujući se na navedene prigovore I do III tuženika tužitelj je istakao da je dokazao postojanje određenih pretpostavki odgovornosti za štetu, uključujući između ostalog i postojanje štetne radnje tuženika, uzročne veze između izvršene štetne radnje i počinjene štete te i protupravnost same štetne radnje. Tužitelj je ocijenio da je sve navedeno sadržano u ispravama i materijalnim dokazima koji prileže spisu i u tom pravcu je tužitelj istakao kako je doista točno da je prvi odnos između njega i I-tuženika uspostavljen sklapanjem Ugovora o dugoročnom kreditu broj 97000287/2003 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i to 5. travnja 2003. Iz sadržaja tog Ugovora, ističe tužitelj, preciznije članka 2. Ugovora je razvidno da se radi o namjenskom kreditu za kupnju lokala u [adresa] u vlasništvu Kamen Ingrada d.d. Velika i da se kredit odobrava na temelju odluke 7. sjednice kreditnog odbora održane 25. ožujka 2003. te i uprave banke o odobravanju dugoročnih kredita pravnim osobama za prodaju lokala u [adresa] u vlasništvu Kamen Ingrad d.d. Velika. Da bi kreditni odbor i uprava banke mogli donijeti odluku o odobravanju namjenskog kredita nužno je bilo postojanje kupoprodajnog ugovora između prodavatelja i kupca. Predmetni ugovor sklopljen je između tužitelja kao kupca i društva Kamen Ingrad d.d. kao prodavatelja 17. ožujka 2003., a prodavatelj prije samog zaključenja ugovora zna da će kredit biti odobren od I-tuženika i samo na taj način kupac može platiti kupoprodajnu cijenu. Tužitelj zaključuje da se radi o "dogovornoj ekonomiji" prednika I-tuženika i Kamen Ingrad d.d. (brisan iz sudskog registra), a da prilikom zaključenja ugovora društvo Kamen Ingrad d.d. u ugovoru o kupoprodaji ne spominje nikakvo pravo prethodnog vlasništva do namirenja tražbine u iznosu od 1.700.000,00 eura u korist Slavonske banke d.d., a tu činjenicu prešućuje i Slavonska banka d.d. kad kreditira kupnju nekretnine na kojoj ona ima fiducijarno vlasništvo iako je to pravo upisala 8. srpnja 2002. Zbog istaknutih navoda tužitelj je predložio da sud sve prigovore I do III tuženika odbije i prihvati njegov tužbeni zahtjev koji je smanjio u podnesku (stranica 166 do 167 spisa) na iznos od 692.203,20 kn, a što znači da je tužitelj ovaj iznos potraživao solidarno od tuženika i to sa z. z. kamatom od podnošenja tužbe pa sve do isplate i troškom parničnog postupka. Tužitelj je obrazložio smanjenje tužbenog zahtjeva tako da je istakao da je u presudama ovog suda poslovni broj 5. P-366/2018 i Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 1181/2021 konačno utvrđena visina tražbine u ovršnom predmetu Ovr-144/2018 na dan 30. kolovoz 2019. na iznos od 70.026,94 eura po srednjem tečaju Addiko Bank d.d. na dan isplate pa tužitelj primjenom srednjeg tečaja Addiko Bank d.d. na dan sačinjenja podneska u kojem smanjuje tužbeni zahtjev (28. veljače 2022.), a koji tečaj iznosi 7,543 potražuje od tuženika 528.213,20 kn uvećan za uplaćeni iznos za vrijeme otplate kredita u iznosu od 163.990,03 kn, tj. sveukupno 692.203,20 kn.

7. Tuženici se nisu protivili smanjenju tužbenog zahtjeva, ali su zahtijevali posebne troškove, neovisno o uspjehu tuženika u parnici, upravo zbog sniženja tužbenog zahtjeva.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kupoprodaji od 17. ožujka 2003., Ugovor o ustupu tražbine od 15. svibnja 2003., Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 97000287/2003, pročitao presudu Općinskog suda u Požegi poslovni broj P- 350/15-12 od 13. svibnja 2016., presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-1246/16-3 od 20. ožujka 2017., obavijest o ustupu potraživanja od 3. veljače 2015. i 11. lipnja 2014., zatim izvršio uvid u izvatke zemljišne knjige za katastarsku česticu broj [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina], pročitao Rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-127/17, izvršio uvid u spis poslovni broj Z-5878/06, Ugovor o ustupu tražbine od 17. prosinca 2014., Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 9. ožujka 2016. i 22. studenog 2016., pročitao iskaz svjedoka AŠ sa zapisnika od 8. listopada 2020., pročitao presudu ovog suda poslovni broj P 476/10 od 10.prosinca 2013., Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi br. Gž 43/14 od 8.srpnja 2014.,ovoga suda br. P 405/2014 od 2. listopada 2015., Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi br.Gž 1528/15 od 15.prosinca 2015., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 1321/2017 od 30. lipnja 2020. i Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi br. Gž 845/2020 od 6. listopada 2020. P-366/2018-49 od 1. prosinca 2020., presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1181/2021-2 od 8. lipnja 2021., a zatim pročitao i rješenje ovog suda poslovni broj Ovr-144/2018-72 od 28. prosinca 2021. i rješenje ovog suda poslovni broj Ovr-144/2018-60 od 16. rujna 2021.

9. Na temelju ovako izvedenih dokaza Općinski sudu Požegi je donio presudu br. Pn 78/2017-25 od 28. travnja 2022. kojom je utvrdio da je I-tuženik odgovoran tužitelju za naknadu štete te mu dosudio istu u iznosu od 692.203,23 kuna, a u odnosu na II-tuženika i III-tuženika tužbeni zahtjev je odbio kao neosnovan ocijenivši da je u odnosu na II i III tuženika osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije.

10. Županijski sud u Splitu je odlukom br. Gž 1774/2022 od 18.7.2023. ukinuo presudu Općinskog suda u Požegi povodom žalbe tužitelja i I tuženika i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

11. U ponovljenom postupku tužitelj je precizirao da u ovom postupku potražuje naknadu štete zbog nemogućnosti upisa svog prava vlasništva u zemljišne knjige, a visinu tužbenog zahtjeva je odredio na temelju uplaćenog novca s osnova podignutog kredita u iznosu od 163.990,03 kune i utvrđene visine tražbine u ovršnom postupku pod poslovnim brojem Ovrv-144/2018-72 od 28. prosinca 2021. u iznosu od 528.213,20 kuna, što ukupno iznosi 692.203,20 kune.

12. Tijekom postupka je tužitelj CŠS umro, pa je sud odredio prekid postupka, te obzirom je CŠ, supruga pokojnog tužitelja, preuzela parnični postupak u svojstvu tužitelja, nastavio postupak pod novim brojem Pn 51/2024.

13. Analizom svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan do iznosa od 91.871,16 eura.

14. Sporno je između tužitelja i I do III tuženika jesu li tuženici tužitelju solidarno odgovorni za naknadu štete, da li postoji odgovornost bilo kojeg tuženika za naknadu štete tužitelju i ako postoji koju visinu štete je tužitelj pretrpio.

15. Nije sporno da je dana 17. ožujka 2003. godine zaključen ugovor o kupoprodaji između Kamen Ingrada d.d. Velika kao prodavatelja i "Boja" Požega koju predstavlja direktor CŠS kao kupca, te da je kupac kupio od prodavatelja suvlasnički dio od 3207/100000 dijela u stambeno-javnoj građevini s kojim suvlasničkim dijelom će biti povezano vlasništvo lokala u prizemlju i skladišta u suterenu oznake P-7, ukupne površine 73,40 m2 kao posebnog dijela kada zgrada bude sagrađena i etažirana, a stambeno- javna građevina se gradi u ulici. ŽŠ i IŠ na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška]. U članku 2. navedenog ugovora o kupoprodaji ugovorena je kupoprodajna cijena u iznosu od 67.013,99 EUR-a, a u članku 3. kupac se obvezao isplatiti kupoprodajnu cijenu u kunskoj protuvrijednosti putem kredita kod Slavonske banke d.d. Osijek.

16. Nadalje nije sporno da Ugovorom o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 97000287/2003 od 05. travnja 2003. godine tužitelj radi isplate kupoprodajne cijene za poslovni prostor s prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Požega sklopio ugovor o dugoročnom kreditu br. 97000287/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama upisanima u zemljišne knjige. Tužitelju je kao vlasniku soboslikarskog i ličilačkog obrta [obrt] odobren kredit u iznosu od 67.013,99 EUR-a u kunama za kupovinu poslovnog prostora. Radi osiguranja tražbine davatelja kredita u članku 13. zasnovano je založno pravo na nekretnini založnih dužnika AŠS i AŠS CŠ iz z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica], a člankom 21. ugovorena da se davatelj kredita ima pravo naplatiti iz prodanih nekretnina ukoliko korisnik kredita zakasni s ispunjenjem osigurane tražbine.

17. Prigovor promašene aktivne legitimacije koji ističe I tuženik navodeći da je kupac obrt " [obrt]" pravna osoba, a ne fizička osoba, nije osnovan obzirom je tužitelj CŠS bio nositelj obrta koji u pravnom prometu nastupa kao fizička osoba (čl.2 i čl. 4 Zakona o obrtu ("Narodne novine", broj: 143/13, 127/19, 41/20) i isključivo kao fizička osoba može biti upisan kao vlasnik nekretnine i time je aktivno legitimiran u ovom postupku, a time i njegova pravna sljednica CŠ.

18. Ugovorom o ustupanju tražbine 15. svibnja 2003. vjerovnik Kamen Ingrad d.d. Velika ustupio je svoju tražbinu prema dužniku " [obrt]" vlasništvo CŠ C novom vjerovniku Slavonskoj banci d.d. Osijek. U članku 1. navedenog ugovora ugovorne strane su utvrdile da vjerovnik ima tražbinu prema dužniku u iznosu od 503.484,15 kuna. U članku 3. ovog ugovora stoji da cesionar- Slavonska banka d.d. zatvara obvezu cesusa " A" vlasništvo tužitelja AŠS prema cedentu Kamen Ingrad d.d. po Ugovoru o kreditu br. 97000287/2003, te istovremeno istim kreditom zatvara obvezu Kamen Ingrada-cedenta prema Slavonskoj banci-cesionaru. Odredbom članka 5. naprijed navedenog ugovora o ustupanju tražbine stranke su utvrdile da izmirivanjem obveze AŠS kao vlasnika obrta prema Slavonskoj banci d.d. kao novom vjerovniku i to realizacijom ugovora o kreditu prestaje obveza AŠS prema Kamen Ingradu d.d. u iznosu od 503.474,15 kn.

19. Nije sporno niti da je vjerovnik Slavonska banka d.d. Osijek na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretninama od 12. lipnja 2002. postala prethodni vlasnik k. č. br. [katastarska čestica] oranica Gradsko područje, površine 8 a i 54 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dok je Kamen Ingrad d.d. upisan kao potonji vlasnik.

20. To znači da je u trenutku sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora Kamen Ingrad d.d. bio potonji vlasnik nekretnine, a Slavonska banka d.d. prethodni vlasnik ( fiducijarno pravo vlasništva). Sud je stava da niti prodavatelj Kamen Ingrad d.d. niti pravni prednik I tuženika nisu bili dužni informirati kupca na okolnost fiducijarnog prava vlasništva jer je uvid u zemljišnu knjigu javan i publicitetna funkcija zemljišnih knjiga čini vidljivim i dostupnim javnosti stanje glede upisanih nekretnina, slijedom čega postoji neoboriva predmnjeva da je svakome poznat sadržaj zemljišnoknjižnih upisa, bez obzira na njegovo zanimanje i stupanj obrazovanja.

21. Tužitelj CŠS je sklapanjem kupoprodajnog ugovora sa prodavateljem Kamen Ingradom d.d. stekao pravnu osnovu za upis potonjeg prava vlasništva sporne nekretnine i sudu nije razvidno da li je podnio prijedlog za upis potonjeg vlasništva u zemljišnoj knjizi. Međutim uvidom u preslik glavne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] utvrđeno je da je godine 2006. pod brojem Z-5878/06 brisano prethodno vlasništvo Slavonske banke d.d. Osijek kao pravnog prednika tuženika i uknjiženo pravo punopravnog vlasništva u korist Slavonske banke d.d. Osijek između ostalih i na etaži 7 kada zgrada bude sagrađena i etažirana.

22. Kako sada pokojni tužitelj CŠS nije upisao svoje pravo vlasništva temeljem ugovora o kupoprodaji, a u zemljišnim knjigama je upisana kao vlasnik Hypo Alpe Adria bank d.d. ( kao pravni sljednik Slavonske banke d.d.), isti je podino tužbu radi utvrđenja prava vlasništva u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod br. P-476/2010, br. P-405/2014 i br. P-350/2015, a koji je postupak okončan pravomoćnom i ovršnom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1246/2016-3 od 20. ožujka 2017. kojom je utvrđeno da je tužitelj stekao pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini kao i da je obveza Hypo Alpe Adria Bank d.d. ( čiji je pravni sljednik I-tuženik Addiko Bank d.d.) da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljeva prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a koju će u slučaju neizdavanja zamijeniti presuda.

23. Međutim u trenutku kada je postupak pravomoćno okončan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik je upisan Hrvatski crveni križ, Gradsko društvo Crvenog križa [adresa] i iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige je razvidno da je upis izvršen dana 10.1.2017. pod br. Z 105/2017. prijenos sa H-Abduco d.o.o., prije toga Hypo Alpe-Adria Bank d.d. tako da presuda nije bila provediva u zemljišnoj knjizi.

24. Istodobno, III-tuženik B2 Kapital d.o.o. je kao ovrhovoditelj (obzirom je I tuženik svoju tražbinu prema tužitelju iz Ugovora o kreditu ustupio II tuženiku 5. lipnja 2014., a koji je ovu tražbinu ustupio III tuženiku B2 Kapitalu d.o.o., o čemu je tužitelj obaviješten 3. veljače 2015.) protiv tužitelja 20. travnja 2017. pokrenuo ovršni postupak na nekretninama kod ovog suda pod poslovnim brojem Ovr-127/2017 za iznos od 1.132.544,77 kuna koja ovrha je obustavljena, te potom ovršni postupak pod br. Ovr 144/18 za iznos od 84.465,70 eura, Na temelju presude ovog suda poslovni broj P-366/2018-49 od 1. prosinca 2020. i presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1181/2021-2 od 8. lipnja 2021. proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-144/18 od 27. kolovoza 2018. za iznos novčane tražbine od 84.465,70 eura, a iz rješenja ovog suda poslovni broj Ovr-144/2018-60 od 16. rujna 2021. nedvojbeno proizlazi da je zahtjev tamo ovršenika Ž CŠS i njegove supruge CŠ prihvaćen i obustavljeno je provođenje ovrhe za iznos od 84.465,70 eura, u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Addiko Bank d.d., ali je ovrha nastavljena za iznos od 70.026,94 eura i nekretnina i to kč. br. [katastarska čestica], kuća i dvorište površine 526 m2 upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u suvlasništvu tužitelja i njegove supruge je dosuđena upravo III- tuženiku na način da je određen upis prava vlasništva na ovoj nekretnini jer je isti kao kupac nekretninu kupio za iznos od 411.564,40 kn te se iznos kupovine prebija s potraživanjem ovrhovoditelja, tj. ovdje tuženika B2 kapital d.o.o. iz Zagreba.

25. Točno je da tužitelj nije izvršio upis zabilježbe spora. Ovim upisom ne samo da bi se učinilo vidljivo da se glede knjižnog prava vodi postupak pred sudom, već zabilježba spora ima učinak da pravomoćna odluka donesena povodom tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava nakon što je prijedlog za zabilježbu spora zaprimljen kod zemljišnoknjižnog suda. Kad je zabilježeni spor dovršen odlukom po kojoj stranki pripada pravo, dosuđeno pravo dobiva ono mjesto u prvenstvenom redu koje mu je bilo osigurano zabilježbom spora. U takvom slučaju tužitelj bi mogao upisati svoje pravo vlasništva bez obzira na prijenose prava vlasništva nakon zabilježbe. Ovdje sud nalazi propust tužitelja iako zabilježba spora nije obavezna. Međutim kako tužitelj više nema pravo na sudsku zaštitu zbog povrede njegovog (izvan)knjižnog prava koja se ostvaruje u skladu s pravilima zemljišnoknjižnog prava, obzirom je protekao rok od tri godine od upisa prava vlasništva u korist Hrvatskog crvenog križa, Gradsko društvo Crvenog križa Požega kao poštenog stjecatelja koji je postupajući u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige upisao svoje pravo, tužitelj zadržava obveznopravni zahtjev protiv osobe koja je pravomoćnom presudom obvezana na izdavanje tabularne isprave podobne za upis tužiteljeva prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

26.Iz svega navedenog sud nalazi da su ispunjene opće pretpostavke izvanugovorne odgovornosti za štetu: štetna radnja, šteta, uzročna veza i protupravnost štetne radnje.

27.Tužitelj trpi štetu zbog nemogućnosti uknjižbe prava vlasništva na temelju pravomoćne sudske odluke ovoga suda br. P-350/2015, a koji je postupak okončan pravomoćnom i ovršnom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1246/2016 od 20. ožujka 2017. kojom je pravni prednik I tuženika obvezan na izdavanje tabularne isprave. Istodobno je u ovršnom postupku br. Ovr 144/2018 namirena tražbina B2" Kapitala d.o.o. po osnovi kredita koji je tužitelj ishodio radi kupoprodaje predmetnog stana, i to prodajom nekretnina u vlasništvu tužitelja to kč. br. [katastarska čestica], kuća i dvorište površine 526 m2 upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za iznos od 411.564,40 kn / 54.623,98 eura. Tako se šteta sastoji umanjenju imovine pravnog prednika tužiteljice koji je ostao bez obje nekretnine, a tuženici su namireni za svoje potraživanje. Pravnom sljedniku tužitelja je zbog nemogućnosti upisa preostao obveznopravni zahtjev.

28.Sud nalazi da se štetna radnja I-III tuženika sastoji od okolnosti da je njihovim postupcima sada tužiteljica CŠ onemogućena u upisu svog stvarnog prava, uslijed uzastopnih prijenosa prava vlasništva i ne postupanja u skladu sa pravomoćnom presudom. Naime pravni prednik I tuženika ali i I i II tuženik su dobrovoljno mogli ispuniti obvezu izdavanja tabularne isprave podobne za upis prava vlasništva tužitelju CŠS obzirom je tužitelj ispunio svoju obvezu isplatom kupoprodajne cijene u cijelosti, no tužitelj je godinama morao voditi spor da ishodi svoje pravo.

29. Štetna radnja protupravna ako je njome povrijeđen pravni propis ali i povreda drugih temeljnih načela obveznog prava, poput, primjerice, načela savjesnosti i poštenja. Tako je propisano u čl.4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Temeljem čl.5.ZOO sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima, a tuženici su upravo onemogućili tužitelja u ostvarenju svog prava iz obveznog odnosa kupoprodaje. Sud nalazi da su tuženici postupili protivno odredbi čl.8. ZOO ( čl.16 ZOO/91) kojom je propisano da je svatko dužan suzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

30. Kako među strankama nije sporno da je I-tuženik ustupio tražbinu II-tuženiku, a II- tuženik potom III-tuženiku sud je stava da tužitelj kao dužnik prema primateljima u smislu odredbe čl.84. Zakona o obveznim odnosima ima pravo istaknuti sve prigovore koje osnovano ističe prema ustupitelju. Osim toga, III tuženik se upisao kao vlasnik na nekretnini tužitelja koja je služila u svrhu osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu, a nesporan je i prijenos prava vlasništva između I-tuženika i II-tuženika na spornom stanu tužitelja. Stoga je ovaj sud stava da je šteta uzrokovana radnjama I do III tuženika međusobno povezanih čiji se udjeli u šteti ne mogu utvrditi iz čega proizlazi njihova solidarna odgovornost.

31.Sud je utvrdio da je tužitelj oštećen za iznos koji predstavlja protuvrijednost iznosa od 70.026,94 eura (tražbina tuženika na ime preostalog duga tužitelja utvrđena presudom Općinskog suda u Požegi br. P 366/2018) i za nesporno uplaćen iznos na ime kredita od 163.990,03 kuna, tj. sveukupno za iznos od 692.203,23 kuna što odgovara iznosu od 91.871,16 eura.

32. Obzirom je tužitelj na glavnoj raspravi održanoj dana 11.11.2025. naznačio tužbeni zahtjev u iznosu od 91.968,00 eura obzirom na promjenu valute, a iz spisa ne proizlazi osnovanost visine tako postavljenog zahtjeva, sud ga je odbio za iznos razlike do iznosa od 91.871,16 eura, dakle za iznos od 96,84 eura ( tužitelj je pogrešno obračunao iznos kuna u eure).

33.Sud je dosudio tužiteljici i zakonske zatezne kamate na presuđeni iznos i to od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

34.U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, tužitelj je podnio tužbu u ovom postupku 25.10.2017., jer I tuženik nakon pravomoćne presude ovoga suda br. P 350/2015 od 13.svibnja 2016., odnosno presude Županijskog suda u Sl.Brodu br. Gž 1246/2016 od 20. ožujka 2017. nije izdao tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljeva prava vlasništva već je izvršio prijenos prava vlasništva na treće osobe, s tim da je tužitelj 2010.godine pokrenuo postupak radi utvrđenja prava vlasništva obzirom se Slavonska banka d.d kao pravni prednik I tuženika upisala kao punopravni vlasnik nekretnine 2006.godine, tako da sud ne nalazi osnovanim prigovor zastare u smislu odredbe čl. 230 ZOO.

35.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a, obzirom je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev a tuženici se nisu protivili, te sud nalazi da tuženicima vezano za to nisu nastali posebni troškovi. Tako je tužitelju priznat trošak zastupanja po opunomoćeniku prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i to za sastavi tužbe u iznosu 1.382,00 eura, zastupanje na ročištima od 16. ožujka 2018., 3. lipnja 2020., 4. rujna 2020., 8. listopada 2020. i 16. ožujka 2022., 16.travnja 2025. i 11.studeni 2025.u iznos od 1.382,00 eura za svaki, sastav tri obrazložena podneska od 27. kolovoza 2020., 28. veljače 2022. i 13.5.2025. u iznosu od 1.382,00 eura za svaki, te podnesaka od 19.5.2023. i 22.7.2024. u iznosu od 50,00 eura za svaki sukladno Tbr.8.t.4 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23), sastav žalbe od 16.5.2022. u iznosu od 1.727,00 eura, te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što sve ukupno iznosi 17.129,00 eura, što uz obračunati PDV od 25% iznosi 21.411,25 eura. Nadalje je sud priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 132,00 eura koliko tužitelj i potražuje u priloženom troškovniku (tužitelj je korisnik besplatne pravne pomoći na temelju odluke nadležnog tijela od 22. kolovoza 2017. pa je u obvezi platiti utvrđene pristojbe u visini od 20% stvarnog iznosa) tako da je ukupan trošak koji je sud priznao i dosudio tužitelju 21.543,25 eura.

36.Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 24. prosinca 2025.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnik Milan Piper, Požega

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o.

3. Buterin&Partneri odvjetničko društvo, d.o.o.