Posl.br. P-198/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji Vesni Posavec, u pravnoj stvari tužitelja BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Vinki Brundula Tadić, odvjetnici u Donjoj Stubici, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, zastupana po pun. Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 24. studenoga 2025. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, a objavljene dana 24. prosinca 2025.god.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 11. Ugovora o kreditu broj: 9012159068 od 11. prosinca 2006. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Zorke Čavajda dana 12. prosinca 2006. godine pod brojem: OU-1940/2006, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedno cijelih pedeset posto) od iznosa kredita..“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju BG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 220,89 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 14. prosinca 2006. godine do isplate i to od 30. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 01. kolovoza 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju BG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak postupka u iznosu od 750,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

O b r a z l o ž e nj e

1.1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je s tuženikom dana 11. prosinca 2006.g. sklopio Ugovor o kreditu br. 9012159068, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 24.051,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, dok se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

Odredba ugovorne točke 11.3, određuje da je korisnik kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita, ili istovremeno s korištenjem kredita, uplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita. Tužitelj je tuženiku s te osnove uplatio 13.12.2006. iznos od 1.664,37 kn.

Iznos koji je naplaćen tužiteljici odgovara iznosu od 220,89 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 Eur = 7,53450 kn.

1.2. Tuženik ima pravo na plasirani kredit naplatiti samo kamatu, a u kamati je sadržan trošak i zarada banke, odnosno tuženika. Predmetni troškovi su netransparentni i o njima, tužitelju nije bila nikakva mogućnost pregovaranja. Odredba ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako uzrokuje značajnu neravnotežu između stranaka. U konkretnom slučaju nije se pregovaralo jer je tuženik sastavio ugovor i dao ga na potpis tužitelju. Tuženik naplaćenu naknadu ne temelji ni na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala, radi čega isti je netransparentan trošak. Traži utvrđenje nepoštene odredbe ništetnom i povrat uplaćene naknade zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti ovoga suda jer je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. U cijelosti osporava navode postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva je u zastari, a posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti. Nadalje, prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Osim toga, ugovaranje predmetne naknade nijednim propisom nije bilo zabranjeno. Ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva mogla se ugovoriti prema Pravilniku o naknadama na potrošačke kredite, a i Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. isto dopušta.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, jer je jasna i točno određena.

Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. u čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Tijekom postupka, tuženik se usuglasio s tužiteljem o visini naplaćene naknade dana 13.12.2006.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim odredbe toč.11.3 predmetnog ugovora o kreditu i posljedično postavlja kondenmnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 220,89 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj br. 9012159068 (na listu 11-14), u knjigovodstvenu karticu ( na listu 20-34), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

5. Prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda, odbijen je stoga što je ugovor sklopljen 2006.g. kad je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03) koji je propisao u čl. 81. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

Člankom 19.I. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj:75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje: ZPK), određena je sudska nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu na način da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, pred sudom mjesta prebivališta.

Nesporno se radi u konkretnom slučaju o potrošačkom ugovoru o kreditu, koji je unaprijed formuliran i nije korisnik kredita imao mogućnost pregovarati o mjesnoj nadležnosti suda za slučaj spora, te se temeljem izloženog, primjenjuje odredba čl. 19.I. st.1. ZPK, temeljem koje je nadležnost ovoga suda zakonita obzirom da je prebivalište tužitelja, kao korisnika kredita, u [adresa]. U tom smislu je i odluka Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž-2453/2021-2 od 19. srpnja 2022.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu, utvrđeno je da je u točki 11. 3 navedeno: " Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita.."

8. Tužitelj, saslušan kao stranka u postupku iskazao je da je 2006.god. sklopio ugovor o kreditu u poslovnici tuženika u Zagrebu. Kredit je trebao za kupnju automobila. Ugovor je dobio od djelatnika banke u hodniku pred šalterom i pročitao ga, ali nije ništa uočio kao lošu odredbu. Naknadu za obradu zahtjeva nije ni uočio, jer je nije ni očekivao. Pretpostavlja da je naknada oduzeta od visine kredita.

9. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8. ZPP-a.

10. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno I logično, u svemu uvjerljivo.

11.Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu zahtjeva. U ugovor je uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništava.

Naime, tužitelj je sklapao ugovor o kreditu, koji je pripremila banka ovdje tuženik i u okolnostima koje je opisala, u vrijeme u kojem je ugovor sklapan, nije bilo mjesta nikakvim pregovorima, već se radilo standariziranom, tipskom ugovoru, koji je klijent prihvaćao kako mu je predočen i potpisivao.

U spojenim predmetima Suda EU C-224/19 I C-259/19 zauzet je stav da naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Tužitelj odnosno klijent banke nije dobio ni usmeno objašnjenje niti pisano na što se odnosi konkretna naknada, odnosno koje troškove pokriva, a prilikom isplate kreditnih sredstava, korisniku kredita banka odmah naplaćuje ovaj iznos i kreditna sredstva mu se umanjuju. Stoga je predmetna ugovorna odredba protivna pozitivnim prisilnim propisima Republike Hrvatske odnosno čl. 1021. ZOO-a, i izaziva neravnotežu u odnosima stranaka, jer, predstavlja nepotreban i netransparentan trošak za klijenta. Člankom 87.st.1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Sukladno odredbi čl.323 st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nesporno je uvrđeno da je tuženik naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 220,89 eura dana 13. prosinca 2006.god.

13. Sud smatra kako u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 2006.g., iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Takav stav je osim VSRH zauzela i brojna sudska praksa nakon toga mišljenja (Gž-2406/18 ŽSZG).

14. Tuženik je dužan platiti zakonsku zateznu kamatu na utvrđeni iznos za isplatu od dana plaćanja, tj. od 14. prosinca 2006. budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj od dana sklapanja ugovora, temeljem ništetne ugovorne odredbe, a visina zakonske zatezne kamate propisana je odredbom članka 29. ZOO-a.

15. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naložiti da nadoknadi parnični trošak tužitelju.

Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 150,00 eura, zastupanje na ročištima dana 06.10.2025.i 24.11.2025. po Tbr. 9/1 za svako ročište 150,00 eura, za podnesak od dana 23.09.2025. u iznosu od 150,00 eura po Tbr. 8/1, što iznosi 600,00 eura, uvećano za 25% PDV u iznosu od 150,00 eura, ukupno iznosi 750,00 eura.

Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.

16. Slijedom iznjetog, odlučeno je kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 24. prosinca 2025.god.

Sudac

Vesna Posavec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, pismeno u tri primjerka, a o njoj odlučuje nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika